Objavljeno u Nacionalu br. 489, 2005-03-29

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

OESS ushićen hrvatskom policijom

Da europski promatrači imaju smisla za humor – makar će ga mnogi teško shvatiti – potvrdio je zadnjih dana stanoviti gospodin Becker iz OESS-a, koji je pohvalio hrvatsku policiju zbog uspješne suradnje s građanima neposredno nakon niza afera koje su tu policiju uzdrmale u temelju. Prema procjeni spomenutoga analitičara iz nekadašnje sladoledarske kolone, policija se ovdje nezadrživo pretvara u vrlo solidan “građanski servis”. Time se svakako materijalizira i napredna ideja o “policiji u zajednici”, obučenoj za pružanje utjehe ili prijateljsko ćaskanje s korisnicima njezinih usluga. Nema više vraćanja na staro. U policajcima smo nekada s nelagodom gledali rigidne čuvare državne ideologije i poretka, ali to je po OESS-u prošlost. Nastupila su moderna vremena. Što danas čuvaju, kad su napokon postali “servis”? Becker to pouzdano ne zna objasniti, a znao bi da je prelistao novine: s uspjehom čuvaju sami sebe. Kad je o čuvanju građana riječ, stvari su kod te policije nešto složenije.

Viša sila protiv redarstvenika

Iz kabineta ministra Marijana Mlinarića – karatista na bolovanju – stižu diskretne najave ostavke. Čovjek je možda sa zakašnjenjem počeo shvaćati da i na njemu leži nekakva odgovornost za posljednju seriju tragičnih demonstracija policijske nesposobnosti. Divljaci su u Zagrebu teško ozlijedili vojvođanskoga novinara, sportsku utakmicu pretvorili u vandalski monstre-show*, napali delegaciju srpskoga ministarstva pravosuđa; policija je zbivanja uglavnom promatrala s distance. Djevojka koja je tvrdila da je zaključana u prtljažnik automobila uzalud je policiju mobitelom zvala u pomoć. Luđak je u Petrinji ubio tri žene, nakon što policija nije intervenirala na prijavu jedne od njih da se sprema zločin. Smijenjeno je potom nekoliko ljudi u petrinjskoj upravi, ali sad se policijski sindikat buni zbog represije nad “nedužnim službenicima”. Nije kriva policija, tvrde; krivi su drugi. Policija nema ovlasti. Krivo je pravosuđe i krivi su zakoni. Premda evidentno nesposobna koliko je teška, policijska birokracija za sebe će uvijek inventivno pronaći opravdanje u nekoj višoj sili.

Procvat kulture ubijanja

Uglavnom: građanska sigurnost u Hrvatskoj na razini je četvrtoga svijeta i prerasta u pravu društvenu dramu, bez obzira na to što dokoni administrativci iz OESS-a situaciju uljepšavaju demokratski nadahnutim besmislicama. Ulicama hodaju stotine tisuća do zuba naoružanih ljudi, mnogi od njih s detonatorom u mozgu, homicidnim impulsima, traumatskim šokovima i teškim manično-depresivnim psihozama, a policija petnaest godina nakon rata nije u stanju provesti temeljitu trijažu tog oružja, i dokazano opasne pojedince podvrgnuti nekakvome nadzoru. Došlo se na kraju do toga da ljudski život ne vrijedi opuška. Neometano cvjeta kultura ubijanja. Koliko će dobiti killer* iz Petrinje? Pet godina, deset, petnaest? Petnaest je dobio Mlađan, njegov kolega iz Siska, među ostalim i za ubojstvo policajca. U Americi bi visili, u Hrvatskoj je – za razliku od njihovih žrtava – pred njima budućnost.

Ovdje se postavlja pitanje smrtne kazne. Velika carstva, američko, kinesko, rusko itd., znaju zašto im je potrebna. Bez nje, vjerojatno bi se u brojnoj populaciji suočili s neviđenom ekspanzijom zločina. U Hrvatskoj je Tuđman – podilazeći europskim demokratima – smrtnu kaznu ukinuo pet minuta nakon dolaska na vlast, iako je već počelo masovno naoružavanje nacije i mogla se predvidjeti eskalacija ratnoga i svakog drugog terorizma. Zabarikadirao se u svome Šumskome zamku i godinama mirno promatrao kako nevini ljudi en masse* stradavaju od stekliša koji su rat pretvorili u životni standard i ubijaju koga požele znajući da su kazne za ubojstvo farsične. Zašto danas režim ne provede referendum o smrtnoj kazni? Zašto ne upita građane za mišljenje, jer njihovi su životi u pitanju? Autor ovoga teksta pretpostavlja da bi se u danim okolnostima većina izjasnila za njezin povratak, jer svima je – svima osim vlastodršcima i zakonopiscima kojima je robovanje teologiji Europske unije važnije od elementarne zaštite svojih građana – jasno da je hrvatski represivni sustav na izdisaju, da su ubojice zaštićena vrsta, da policija i sudovi izbjegavaju raditi svoj posao i da društvo s ovakvim stupnjem permisivnosti ne može dalje funkcionirati.

Paradigma opsjene i indolencije

Hrvatska policija zajedno s cijelim pravosuđem pretvorena je u paradigmu opsjene i indolencije. U pravosuđu rade mnogi ljudi koje se zbog izraženoga nehaja i odustajanja – u teškim kažnjivim djelima – od primjene čak i onih ovlasti i sankcija koje im stoje na raspolaganju, može smatrati poticateljima na zločin. Režim, međutim, nije zabrinut. Paralizirana policija i ljigavo pravosuđe na neki mu način konveniraju. Radi se o institucijama lišenima autonomije, kojima se može manipulirati. Kod inkriminacija u kojima država ima nekakav interes, ili su u njih upleteni ljudi iz režima, policija u akciju stupa samo ako stigne politički nalog. Ivan Jarnjak hvalio se svojedobno Tuđmanu kako je – kao ministar policije – uspio zataškati Kutlin slučaj, i stvari po tom kriteriju funkcioniraju do danas. Državno odvjetništvo raspolaže iscrpnim podacima i dokazima o političkoj korupciji i kriminalu u pretvorbi, ali čuva ih u ladicama jer obnašateljima vlasti iz specifičnih razloga – privatnih i općih – ne odgovara kopanje po patogenim temeljima na kojima je stvorena hrvatska država. Inercija i indolencija proizvodi su hipokrizije koju je hrvatskoj policiji i pravosuđu politika nametnula kao modus operandi, i tu ni sam OESS ne može ništa učiniti.

STUPAC TJEDNA: BOZANIĆ; WUNENBERGER; SCHIAVO

Nadbiskup Josip Bozanić – djelujući nesumnjivo u suglasju s Vatikanom – usprotivio se lijepljenju Gotovininih plakata i rastućem antagonizmu prema Europi. Kod lokalnih desničara to mu ne donosi poene, ali hrvatska građanska većina umije cijeniti njegov istup.

  • * *
    Gospodin Wunenberger – to njemačko prezime ipak se izgovara Vinenberže* – luksemburška sila, uputio je nedavno, kao glasnogovornik Europe, Hrvatskoj seriju gorkih prijekora, optužujući vlast među ostalim da nije adekvatno reagirala na novinske informacije o Gotovininom policijskom dossieru u Francuskoj (sic!). Očekivao je valjda nekakvo kolektivno zgražanje na Markovom trgu i Pantovčaku. Je li to na djelu ponovno teorija ograničenog suvereniteta?
  • * *
    Američki sud pretvorio je čitav svijet u prinudnoga pasivnoga promatrača ubojstva Terri Schiavo, donoseći odluku o uklanjanju cjevčice za hranjenje na kojoj je žena egzistirala. Užasnut je Vatikan, užasnuti su svi ljudi koji cijene svetost života, ali sve je uzalud. Suci su se proglasili bogovima, a Amerika dokazuje da i vrhunska autonomija pravosuđa može imati svoju perverznu stranu.

Vezane vijesti

'Alarmantna praksa HRT-ovog drakonskog ušutkivanja novinara'

'Alarmantna praksa HRT-ovog drakonskog ušutkivanja novinara'

Predstavnica OESS-a za slobodu medija Dunja Mijatović rekla je danas da je vrlo zabrinuta zbog toga što HRT, kao javni servis, želi otpustiti… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika