Objavljeno u Nacionalu br. 489, 2005-03-29
Da europski promatrači imaju smisla za humor – makar će ga mnogi teško shvatiti – potvrdio je zadnjih dana stanoviti gospodin Becker iz OESS-a, koji je pohvalio hrvatsku policiju zbog uspješne suradnje s građanima neposredno nakon niza afera koje su tu policiju uzdrmale u temelju. Prema procjeni spomenutoga analitičara iz nekadašnje sladoledarske kolone, policija se ovdje nezadrživo pretvara u vrlo solidan “građanski servis”. Time se svakako materijalizira i napredna ideja o “policiji u zajednici”, obučenoj za pružanje utjehe ili prijateljsko ćaskanje s korisnicima njezinih usluga. Nema više vraćanja na staro. U policajcima smo nekada s nelagodom gledali rigidne čuvare državne ideologije i poretka, ali to je po OESS-u prošlost. Nastupila su moderna vremena. Što danas čuvaju, kad su napokon postali “servis”? Becker to pouzdano ne zna objasniti, a znao bi da je prelistao novine: s uspjehom čuvaju sami sebe. Kad je o čuvanju građana riječ, stvari su kod te policije nešto složenije.
Viša sila protiv redarstvenika
Iz kabineta ministra Marijana Mlinarića – karatista na bolovanju – stižu diskretne najave ostavke. Čovjek je možda sa zakašnjenjem počeo shvaćati da i na njemu leži nekakva odgovornost za posljednju seriju tragičnih demonstracija policijske nesposobnosti. Divljaci su u Zagrebu teško ozlijedili vojvođanskoga novinara, sportsku utakmicu pretvorili u vandalski monstre-show*, napali delegaciju srpskoga ministarstva pravosuđa; policija je zbivanja uglavnom promatrala s distance. Djevojka koja je tvrdila da je zaključana u prtljažnik automobila uzalud je policiju mobitelom zvala u pomoć. Luđak je u Petrinji ubio tri žene, nakon što policija nije intervenirala na prijavu jedne od njih da se sprema zločin. Smijenjeno je potom nekoliko ljudi u petrinjskoj upravi, ali sad se policijski sindikat buni zbog represije nad “nedužnim službenicima”. Nije kriva policija, tvrde; krivi su drugi. Policija nema ovlasti. Krivo je pravosuđe i krivi su zakoni. Premda evidentno nesposobna koliko je teška, policijska birokracija za sebe će uvijek inventivno pronaći opravdanje u nekoj višoj sili.
Procvat kulture ubijanja
Uglavnom: građanska sigurnost u Hrvatskoj na razini je četvrtoga svijeta i prerasta u pravu društvenu dramu, bez obzira na to što dokoni administrativci iz OESS-a situaciju uljepšavaju demokratski nadahnutim besmislicama. Ulicama hodaju stotine tisuća do zuba naoružanih ljudi, mnogi od njih s detonatorom u mozgu, homicidnim impulsima, traumatskim šokovima i teškim manično-depresivnim psihozama, a policija petnaest godina nakon rata nije u stanju provesti temeljitu trijažu tog oružja, i dokazano opasne pojedince podvrgnuti nekakvome nadzoru. Došlo se na kraju do toga da ljudski život ne vrijedi opuška. Neometano cvjeta kultura ubijanja. Koliko će dobiti killer* iz Petrinje? Pet godina, deset, petnaest? Petnaest je dobio Mlađan, njegov kolega iz Siska, među ostalim i za ubojstvo policajca. U Americi bi visili, u Hrvatskoj je – za razliku od njihovih žrtava – pred njima budućnost.
Ovdje se postavlja pitanje smrtne kazne. Velika carstva, američko, kinesko, rusko itd., znaju zašto im je potrebna. Bez nje, vjerojatno bi se u brojnoj populaciji suočili s neviđenom ekspanzijom zločina. U Hrvatskoj je Tuđman – podilazeći europskim demokratima – smrtnu kaznu ukinuo pet minuta nakon dolaska na vlast, iako je već počelo masovno naoružavanje nacije i mogla se predvidjeti eskalacija ratnoga i svakog drugog terorizma. Zabarikadirao se u svome Šumskome zamku i godinama mirno promatrao kako nevini ljudi en masse* stradavaju od stekliša koji su rat pretvorili u životni standard i ubijaju koga požele znajući da su kazne za ubojstvo farsične. Zašto danas režim ne provede referendum o smrtnoj kazni? Zašto ne upita građane za mišljenje, jer njihovi su životi u pitanju? Autor ovoga teksta pretpostavlja da bi se u danim okolnostima većina izjasnila za njezin povratak, jer svima je – svima osim vlastodršcima i zakonopiscima kojima je robovanje teologiji Europske unije važnije od elementarne zaštite svojih građana – jasno da je hrvatski represivni sustav na izdisaju, da su ubojice zaštićena vrsta, da policija i sudovi izbjegavaju raditi svoj posao i da društvo s ovakvim stupnjem permisivnosti ne može dalje funkcionirati.
Paradigma opsjene i indolencije
Hrvatska policija zajedno s cijelim pravosuđem pretvorena je u paradigmu opsjene i indolencije. U pravosuđu rade mnogi ljudi koje se zbog izraženoga nehaja i odustajanja – u teškim kažnjivim djelima – od primjene čak i onih ovlasti i sankcija koje im stoje na raspolaganju, može smatrati poticateljima na zločin. Režim, međutim, nije zabrinut. Paralizirana policija i ljigavo pravosuđe na neki mu način konveniraju. Radi se o institucijama lišenima autonomije, kojima se može manipulirati. Kod inkriminacija u kojima država ima nekakav interes, ili su u njih upleteni ljudi iz režima, policija u akciju stupa samo ako stigne politički nalog. Ivan Jarnjak hvalio se svojedobno Tuđmanu kako je – kao ministar policije – uspio zataškati Kutlin slučaj, i stvari po tom kriteriju funkcioniraju do danas. Državno odvjetništvo raspolaže iscrpnim podacima i dokazima o političkoj korupciji i kriminalu u pretvorbi, ali čuva ih u ladicama jer obnašateljima vlasti iz specifičnih razloga – privatnih i općih – ne odgovara kopanje po patogenim temeljima na kojima je stvorena hrvatska država. Inercija i indolencija proizvodi su hipokrizije koju je hrvatskoj policiji i pravosuđu politika nametnula kao modus operandi, i tu ni sam OESS ne može ništa učiniti.
STUPAC TJEDNA: BOZANIĆ; WUNENBERGER; SCHIAVO
Nadbiskup Josip Bozanić – djelujući nesumnjivo u suglasju s Vatikanom – usprotivio se lijepljenju Gotovininih plakata i rastućem antagonizmu prema Europi. Kod lokalnih desničara to mu ne donosi poene, ali hrvatska građanska većina umije cijeniti njegov istup.
- * *
Gospodin Wunenberger – to njemačko prezime ipak se izgovara Vinenberže* – luksemburška sila, uputio je nedavno, kao glasnogovornik Europe, Hrvatskoj seriju gorkih prijekora, optužujući vlast među ostalim da nije adekvatno reagirala na novinske informacije o Gotovininom policijskom dossieru u Francuskoj (sic!). Očekivao je valjda nekakvo kolektivno zgražanje na Markovom trgu i Pantovčaku. Je li to na djelu ponovno teorija ograničenog suvereniteta? - * *
Američki sud pretvorio je čitav svijet u prinudnoga pasivnoga promatrača ubojstva Terri Schiavo, donoseći odluku o uklanjanju cjevčice za hranjenje na kojoj je žena egzistirala. Užasnut je Vatikan, užasnuti su svi ljudi koji cijene svetost života, ali sve je uzalud. Suci su se proglasili bogovima, a Amerika dokazuje da i vrhunska autonomija pravosuđa može imati svoju perverznu stranu.
Vezane vijesti
'Alarmantna praksa HRT-ovog drakonskog ušutkivanja novinara'
Predstavnica OESS-a za slobodu medija Dunja Mijatović rekla je danas da je vrlo zabrinuta zbog toga što HRT, kao javni servis, želi otpustiti… Više
- Picula i Vukušić nadgledaju izbore u Srbiji
- OESS: hrvatski izbori su pluralistični a potrebna poboljšanja
- OESS zatvara svoj ured u Zagrebu
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu