Objavljeno u Nacionalu br. 490, 2005-04-05

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Odlazak velikog ujedinitelja čovječanstva

Sa svojom posljednjom porukom: “Radostan sam, budite i vi”, Ivan Pavao Drugi ruši klišejizirane predodžbe o smrti kao što je tijekom pontifikata rušio klišejizirane predodžbe o životu. Smrt je samo prelazak, a istinski život definiran je u prvome redu duhovnim vrijednostima, i suviše je značajan da bi se sveo na robovanje trivijalnostima. Cijeli Papin život bio je Poruka. Ljudi su Wojtilu intuitivno doživljavali kao inkarnaciju Boga na zemlji, i njegovu smrt – mučeničku, bez sumnje – osjećaju kao metaforu. Njegove riječi ostavljale su trag, politički i etički, ali sama njegova pojava bila je jača od riječi. I kad nije više mogao govoriti, kad je bolest njegovu elokvenciju svela na autotorturu i borbu s fiziologijom, širio je oko sebe specifičnu spiritualnu auru koja je publiku dovodila u stanje neponovljive transcedentalne fascinacije.

Nema biskupa koji je po tome usporediv s Wojtilom. Što je više fizički slabio, to je jači bio njegov duhovni utjecaj. Svoju tjelesnu patnju predstavljao je kao prirodno stanje za čovjeka, koje ne treba skrivati već u njemu treba tražiti smisao. U patnji smo rođeni, u njoj živimo i u njoj umiremo. Do zadnjeg trenutka borio se za život i pristajao na agresivne medicinske terapije, indicirajući da borba naglašava svetost i neponovljivost tog života, i do zadnjeg trenutka bio je aktivan. Pojavljivao se na svome prozoru iako mu je to predstavljalo izniman napor, znajući da će vizualna komunikacija s njegovim krhkim likom mnogima donijeti ispunjenje. Raspolagao je s velikom duhovnom energijom koja se materijalizirala kao sposobnost za često začuđujuće intenzivne tjelesne napore.

Već vrlo teško bolestan, ipak je prije dvije godine po treći put posjetio Hrvatsku i pristao na itinerer i program koji bi i za zdrave ljude predstavljao opterećenje. Slijetanje na Krk, prijevoz do Rijeke, ujutro odmah ceremonije, susreti i nastavak putovanja po cijeloj zemlji, izniman tour de force* koji je predstavljao demonstraciju volje bez premca i poruku da čovjek do zadnjeg atoma snage mora slijediti svoju životnu misiju. Dano mi je da budem Papa, rezonirao je Wojtila, i bit ću to u punome smislu dok sam živ. Odmor je otimanje vremena misionarskoj komunikaciji, a vremena je još vrlo malo preostalo.

I kad se odmarao, međutim, pridavao je tim trenucima dublja univerzalna značenja. Ništa kod njega nije bilo sporedno, usputno, nevažno i trivijalno. U njegovoj osobi sublimirala se unutarnja slika svijeta, koju je drugima distribuirao u svako vrijeme i na svakome mjestu. Uživao je u mistici planina i tražio od ljudi da korespondiraju s njegovim doživljajima, da preko promatranja planinskih vrhova otkriju dimenziju beskrajnosti. Upućivao je na značenje trenutaka tišine u buci svijeta, govorio o vrijednostima introspekcije i izolacije od svakidašnje kakofonije, i sugerirao ljudima da duhom sudjeluju u tišini njegovoga odmora u brdima.

Tražio je zapravo da ga ljudi prate u svim njegovim stanjima, ne zbog suosjećanja s njegovim zdravstvenim teškoćama i mukama već zbog religiozno-mistične spoznaje tragične i gloriozne dimenzije ljudske sudbine, spoznaje koja se realizira u transcedentnoj komunikaciji s njegovim duhom. Potpuno svjestan da njegov život ima viši smisao, univerzalizirao je i svoju patnju i svoju relaksaciju i svoje umiranje. “Radostan sam, budite i vi”. Osjećaj tuge zbog činjenice da veliki prorok i mistik modernoga doba napušta ovozemaljsku scenu, zamjenjuje – po njegovim uputama – osjećaj radosti što je došao trenutak susreta s njegovom glorificiranom nebeskom Zaštitnicom. Specifična duhovna veza Wojtile s Djevicom Marijom vjerojatno ima i neke stare psihoanalitičke korijene, s obzirom na podatak da mu je majka umrla kad je imao devet godina. U svakom slučaju, Marija je bila njegova vodeća inspiracija. Tvrdio je da ga je izravno Ona spasila od smrti nakon atentata, kad je preživio unatoč teškim ozljedama pluća.

Posjedovao je ezoteričnu moć pridobivanja ljudi, tako da je čak i atentatora Ali Agcu pretvorio u svoga prijatelja koji danas iz zatvora šalje poruke žaljenja i sućuti. Sovjetska tajna služba pokušala je početkom osamdesetih atentatom na Wojtilu spriječiti raspad komunističkoga bloka, vjerujući da je upravo Papa, kao Poljak po nacionalnosti, glavni inspirator emancipatorskih tendencija na europskome istoku. Uspjela je, međutim, samo dokazati nemoć ovozemaljskih urota u suočenju s divinističkim silama, i Papinim porukama dati neslućeni politički momentum*. Njegova karizma počela je nakon atentata nezaustavljivo rasti. “Ne bojte se”, govorio je Wojtila, “ne ustručavajte se rušiti barijere, otvarati granice i proširivati prostor ljudske slobode”. Bio je neustrašiv, prezirao je emociju straha vjerujući da se nikakve niske političke pobude, nikakvi porobljivački planovi ne mogu suprotstaviti veličini Božje ljubavi prema čovjeku. Sve je u konačnici moguće ako se ljudi nadahnjuju Bogom, poručivao je taj kršćanski tradicionalist koji je Crkvu približio i nekršćanima.

Pokušao je prevladati religijsku podijeljenost svijeta, ističući čovjeka kao najveću vrijednost. Težio je ujedinjenju kršćanstva. Pravoslavnoj crkvi vratio je mnoge njezine relikvije koje su bile pohranjene u Vatikanu. Ispričavao se zbog grijeha Katoličke crkve u prošlosti. Poklonio se židovskim žrtvama u drugom svjetskom ratu. Otvarao je dijalog s islamom, suprotstavljao se bilo kakvim vjerskim sukobima. Zalagao se za prekid rata Hrvata i Bošnjaka, i na moralnoj platformi svoje ljubavi prema Hrvatskoj, dokazane u najtežim ratnim trenucima, zahtijevao od Tuđmana smjenu Mate Bobana u Hercegovini. Utjecao je na reformatorske procese u hrvatskoj Crkvi, među ostalim i postavljanjem Josipa Bozanića za zagrebačkoga nadbiskupa. Hrvatski crkveni desničari ističu sada kako je Wojtilin glavni neprijatelj bio “marksistički ateizam”, pokušavajući Wojtilu interpretirati kao nekakvoga antikomunističkoga križara. Sve su to politikantske besmislice. Papa se borio protiv tiranije i zla bez obzira na njihove ideološke predznake.

Nije se ustručavao ni da Hrvatima u razdoblju njihovoga najvećega nacionalističkoga zanosa uputi poruku o nužnosti mirnoga suživota u međusobnome uvažavanju i ljubavi na područjima bivše Jugoslavije, jer “Sava i Dunav ujedinjuju”, što je tada, 1994. godine, čak provociralo sumnje da se pod njegovim okriljem stvara nekakva nova Jugoslavija. Papa, koji je gledao dalje od trenutka, znao je međutim da će budućnost potvrditi vrijednost njegovih vizija. Rat se mora završiti ne samo na bojištu, nego i u ljudskim glavama. Ortodoksan u obrani kršćanskoga svjetonazora, bio je u isto vrijeme vrlo moderan i otvoren prema raznovrsnim trendovima.

Nogometaš-amater u mladosti, dramatičar, pjesnik, cijenio je suvremenu glazbu. U kršćanstvo je osobno preveo Boba Dylana. Zemaljska kugla bila je njegova misionarska pozornica, i danas za njim žale svi, pripadnici svih nacija, ideologija i vjeroispovijesti, jer svi su kod njega prepoznavali veliku humanističku ujediniteljsku ideju. U jednom historijskom trenutku čije će se kompleksno značenje tek naknadno shvatiti, stigao je iz dalekih prostranstava da prenese poruku univerzalne ljubavi, i u njih se danas vratio.

STUPAC TJEDNA: CRNI PAPA?

Iz afričkih zemalja stižu prijedlozi da slijedeći Papa bude crnac, čime bi se u Crkvi dosljedno nastavio proces razbijanja etničkih klišeja. Wojtila je nakon četiristopedesetšest godina bio prvi Papa koji nije Talijan, otvorio je nove prostore za Crkvu i ona je danas više no ikad spremna za crnoga Papu. Odlučuje, dakako, kardinalski zbor, ali prilika je tu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika