Svijet je s velikom medijskom pozornošću pratio posljednje dane Ivana Pavla II. I bolest, pa i samu smrt. Kad je riječ o papi, i bolesti i smrt mogu biti medijski zanimljive jer ne umiru pape svaki dan. Ovaj pontifikat je trajao više od četvrt stoljeća. Wojtyla je po mnogima zasigurno najvažnija povijesna osoba suvremenog svijeta. Ponajprije prema onome što je dobra učinio, što mu se uračunava u plus. Bit će pamćen i po onome što nije, nije mogao ili nije želio učiniti. Pravu ocjenu moći ćemo dati s povijesne distance ili nakon određenog čekanja da posijano od Ivana Pavla proklija i naraste.

Ozbiljno je pitanje kako reanimirati Crkvu, vratiti joj skromnost, bratski odnos i zajedništvo Od Ivana Pavla II. očekivao sam da pozove Crkvu na skromnost na svim područjima života - to se nije dogodiloIma ih koji papi Wojtyli nisu svaku potpisivali. Posebno ima teologa koje je papa Wojtyla “parkirao” izvan kruga pravovjernih. Ima pokreta, primjerice Wir sind Kirche, koji neprihvaćeni u težnji za promjenama u Crkvi ne odustaju od svojih zahtjeva, ne odričući se zajedništva s Crkvom.

Ako se s određenom rezervom uzme i izjava pročelnika svete Kongregacije za nauk vjere kardinala Josepha Ratzingera na misi uskrsnog bdijenja, papina pomoćnika punih 20 godina, ili, kako kažemo, drugoga čovjeka Crkve, da je “Crkva barka koja pušta vodu na sve strane”, onda se i najveći obožavatelji pape Wojtyle trebaju zamisliti nad stanjem u Crkvi. Njegovu nasljedniku, ma tko on bio, zaista neće biti lako.

Ako lađa crkve pušta na sve strane, ne znam kako vješt bio, lađar ne može sam pozatvarati te rupe. Možda bi trebala skupiti glave na okup, recimo na treći vatikanski koncil, da se napravi prava dijagnoza i donekle provede uspješna pastoralna terapija suvremenog svijeta.

Zbog autoriteta koji je imao de iure i de facto Ivan Pavao II. i onog što je on mogao učiniti, drugome pontifeksu, ma tko on bio, bit će teže. Teško je mentalni sklop Crkve pomaknuti, promijeniti bez značajnog otpora u samoj Crkvi.

Ako se kardinali elektori slože da izaberu prijelaznog papu, onda će to biti neki postariji gospodin iz kruga suradnika najbližih papi Wojtyli, pa bi i put toga pontifeksa mogao biti obilježen kontinuitetom Ivana Pavla Drugog, u smislu da u teologiji treba čuvati tradicijski poklad vjere, u nastupima i retorici zadržati očekivanu suvremenu tematiku i pristup, a de facto ne dirajući u strukture same Crkve.

Ako se pak kardinali elektori slože i odluče izabrati mlađu osobu, mogu se očekivati značajnije promjene, možda čak i neke nove strukture Crkve koje bi bile primjerenije suvremenim civilizacijskim izazovima.

Osobno ne očekujem značajnije promjene jer Crkva je kadrovski sve tanja, kler sve stariji, zanos u Crkvi neprepoznatljiv, a civilizacijski izazovi kao životni proces ne trpe više diktate i propise s pozicija moći i nedodirljivih autoriteta. Sekularizacija, posebno moralni relativizam, te svijest o dostojanstvu osobe, vjera u vlastiti izbor, posebno pravo na različitost, tako napreduju da povratak na autoritarnost bilo kojeg predznaka neće proći.

Mnogi su u Crkvi više okrenuti prošlosti, i to onoj srednjovjekovno-feudalnoj. Nekima u Crkvi stalno su potrebni neprijatelji da bi imali što raditi, ili se bore protiv bivših i izmišljaju neke nove mete, ne vide da su ta vremena iza nas. Mnogi gađaju “u sridu”, tako oni misle, a gađaju “u prazno”. Neki u Crkvi baš nikako ne mogu bez neprijatelja. To nije dobro!

Ozbiljno je pitanje kako reanimirati Crkvu, kako joj vratiti evanđeosku prepoznatljivost, skromnost, bratski odnos, zajedništvo. Kako euharistiju učiniti životnim središtem i izvorom svega kršćanskog života.

Neki angažirani vjernici, pa i svećenici biskupi, na
pitanje o liku novog pape i ima li Crkva tu osobu danas odgovaraju na najkomotniji mogući način da će Duh Sveti, naime, “providjeti” Crkvi takvu osobu. Poznato je da Bog djeluje po ljudima za ljude i da nije dosta pomoliti se, zagrabiti u šešir i izvući, po Duhu Svetom, najboljeg “džokera”. To je ipak malo složeniji posao. Apostoli su u izboru između dvojice kandidata ipak bacili kocku koga će izabrati!

Ono što sam osobno priželjkivao od pape Ivana Pavla Drugog, a što se nije dogodilo, jest da je papa, ne dirajući u dogmu Crkve, jer to je bilo besmisleno očekivati, pozvao Crkvu na skromnost na svim područjima života, s jedne strane, a s druge, da je uspostavio evanđeoski odnos među kršćanskim vjernicima bez poganskih, feudalnih titula. Naprosto ono što je Krist tražio, što je prva Crkva živjela, da smo svi po krštenju i vjeri braća i sestre u Kristu. Srednjovjekovna oslovljavanja, što su ušla u Crkvu iz poganstva, sve više smetaju ušima i ukusu suvremenog čovjeka.

Jasno da je svaki čovjek, svaki kršćanin, pozvan da “rupe” u vlastitom životu sam sanira. Trebat će puno molitve i samim elektorima, a vremena je malo, da kardinali izaberu osobu, prvo po mjeri Evanđelja, a onda i spremnu da evanđeosku poruku, kao dijalog Boga s čovjekom, posvjedoči u izazovima vremena u kojem živimo. Ušli smo u treće tisućljeće sa željom da nova evangelizacija bude i po sadržaju i po metodi evangelizacija dijaloga. Pet godina je prošlo, kamo i kako idemo?!

Jedno je sigurno: kardinal koji bude izabran bit će predstavljen kao najbolji Božji dar Crkvi, kao dar Duha Svetoga, da ćemo imati novoga Svetog Oca papu. Još mu samo ne znamo ime! Strpimo se još samo nekoliko dana!