Bugarski pisac Popov radio je dvije godine kao kulturni ataše u bugarskoj ambasadi u Londonu: 'Život u ambasadi je postao apsurd i paradoks, a to je pravo gorivo za svaku priču'U hrvatskim kinima počinje se potkraj tjedna prikazivati urnebesna bugarska komedija, zapravo politička satira "Misija London" redatelja Dimitara Mitovskog, nastala prema istoimenom romanu jednog od najvažnijih suvremenih bugarskih pisaca Aleka Popova. Roman je objavljen prije desetak godina i ubrzo je postao hit, no zbog svog kritičnog stava prema svijetu diplomacije zamalo je doživio cenzuru i nije bio objavljen. U međuvremenu je ta satira o srazu Istoka i Zapada, bugarskog postsocijalističkog mentaliteta i bitanske konzervativnosti koja se događa u bugarskom veleposlanstvu u Londonu, prevedena na 14 svjetskih jezika, a među njima i na hrvatski u izdanju Meandarmedije. Film je postao najgledaniji bugarski film u posljednjih 20 godina, a odlično je prihvaćen i u Europi.

Hrvatska publika imala ga je prilike vidjeti prošlog ljeta na Motovun film festivalu gdje je u oštroj konkurenciji modernih europskih filmova dobio Nepotkupljivu nagradu, što ju zajedno dodjeljuju motovunski festival i Transparency International Hrvatska. U međuvremenu je Popov, inače magistar bugarske književnosti, autor 11 knjiga i nagrađivanih pripovijetki, odlučio napisati i nastavak te priče koja se očekuje s velikim zanimanjem, najviše zato što kritičari u Bugarskoj, ali i u ostalim europskim zemljama nisu štedjeli riječi pohvale, nazivajući "Misiju London" "famoznim, duhovitim, nedomoljubnim romanom", reklamirajući ga kao"najsmješniju knjigu tranzicije", u kojoj se tipično bugarske, balkanske situacije ismijavaju na način engleskog humora. Priča je apsurdna: Novopostavljeni bugarski ambasador u Londonu na poslu zatiče rasulo i osoblje koje se bavi nedozvoljenim aktivnostima, a on dobija zadatak da organizira londonski koncert bugarske estradne dive Devorine Seljanove. Ona je, pak, utuvila u glavu da njezinom nastupu treba prisustvovati i engleska kraljica. Iz tog naoko običnog zapleta nastaje priča čiji humor razjeda ne samo bugarske kulturne, političke i društvene stereotipe, nego i sve ono čemu postkomunistička tranzicija teži. No ni Zapad u viziji Aleka Popova ne ostaje nedodirljiv.

Prošlog ljeta bili ste na Motovun film festivalu gdje stedobili Nepotkupljivu nagradu za film. Kako vam se svidio taj festival? I je li vas iznenadila nagrada?
- Bio sam jako sretan što sam u ime cijele filsmke ekipe primio Nepotkupljivu nagradu u Motovunu. Ta mi nagrada jako puno znači. Njen naziv Nepotkupljiva nagrada utjelovljuje sve one vrijednosti koje se promoviraju u romanu i filmu. Jedna od najistaknutijih kvaliteta prave demokracije je ta da se ne boji kritike. Štoviše, slobodna društva vjeruju da na taj način postaju jača. Ona gledaju na kritičku perspektivu u umjetnosti kao na vitalni element zdravlja publike i pokušavaju ohrabriti radove koji propituju autoritet institucija i stanje status quo. Mislim da je smijeh suptilan i efektivan instrument za nošenje s korupcijom u svakodnevnom životu, od malih, sitnih stvari do korupcije uma.

Vaš roman "Misija London" nastao je na temelju vašeg dvogodišnjeg iskustva u Londonu gdje ste radili kao kulturni ataše u bugarskoj ambasadi. Kako ste se kao pisac osjećali na tom radnom mjestu?
- Kako možete pretpostaviti, ja nisam uredski tip. Manje ili više uvijek sam bio slobodnjak u duši, tako da je to iskustvo rada u bugarskoj ambasadi bila svojevrsna avantura. Mislio sam, premda je to bilo vrlo naivno s moje strane, da bih s neformalnim, otvorenim i opuštenim pristupom na području kulture mogao poboljšati imidž bivše totalitarističke zemlje. No, to zapravo nitko nije htio. Navike prošlosti umiru posljednje.

Jeste li već na početku svog mandata znali da ćete jednom opisati svoje iskustvo i doživljaje kulturnog atašea Bugarske u Londonu i objaviti roman?
- Ne, nisam znao. Čak sam govorio svojim kolegama u ambasadi, koji su bili malo nervozni zbog toga što im je došao pisac, da se ne trebaju bojati jer ne namjeravam ništa pisati o njihovom malom dosadnom svijetu. I zaista, na početku moje tzv. karijere u ambasadi, taj mi svijet nije izgledao nimalo privlačno, a nije me ni inspirirao kao tema. Ali vremenom stvar se počela kretati u zanimljivom smjeru - počele su se događati neke čudne situacije i pojavljivati neki groteskni likovi, tako da je život u ambasadi postajao sve apsurdniji i paradoksalniji. A to je pravo gorivo za svaku dobru priču. I rekao sam sam sebi: "O tome se jednostavno mora pisati!"

Svijet diplomacije, kako ste ga opisali u svojoj knjizi, a to je vjerno preneseno i na film, čak i žešće, nevjerojatno je karikaturalan i bizaran. Je li to zaista tako ili ste zbog potrebe priče malo pretjerali?
- To ovisi od toga kako gledate na situaciju. Ima puno ljudi koji život u diplomaciji i sve što ide uz to doživljavaju kao normalno i poželjno, čak prestižno. Oni uživaju u protokolarnim ceremonijama, koktelima i formalnom druženju, ali za mene je to gomila smeća, besmisleni relikt života iz 19. stoljeća. Duboko u sebi taj je svijet potpuno van pameti! Bojim se da se jako malo brine za dobrobit čovječanstva.

Koliko ste stvarnih situacija i likova opisali u svom romanu?Primjerice, je li postojao Sibling, ravnatelj PR agencije, kojeg u filmu igra engleski glumac Alan Ford? Ili Sir Dean Carver, zastupnik laburista i lobist, kojeg igra David Collings, koji se običavao družiti s bugarskim komunističkim vođama poput Todora Živkova?
- Sigao sam u Veliku Britaniju 1997. godine, baš na vrijeme da vidim izljeve tuge i žalosti Britanaca zbog smrti princeze Diane. To je za cijelu zemlju bilo vrlo teško razdoblje. To je bilo zaista impresivno, ali istodobno i apsurdno na neki čudan način. Pozorno sam pratio sve izvještaje. Bugarska ambasada je blizu Kensingtonske palače, tako da sam se svakog dana šetao naokolo i čitao sve te posvete i poruke upućene Lady Diani. To je bilo jedinstveno iskustvo. Zatim sam počeo sretati ljude. Neki od njih bili su vrlo simpatični, no neki su bili muljatori, lukavi i prepredeni. Najzabavniji su mi bili oni iz PR agencija koji su nudili razne usluge kako bi tobože popravili imidž Bugara. Jer sve je marketing. Ja sam pažljivo promatrao što se događa utrenutku i na tom mjestu gdje se predrasude susreću s kompleksima. Neki od najboljih likova u romanu rođeni su iz te čudne mješavine rafiniranosti i sirovosti.

Možemo reći da je roman zapravo satira o bugarskom, ali i britanskom načinu života. No istodobno vi ste vrlo kritični prema novoj bugarskoj eliti koju ne prikazujete u najboljem svjetlu. Također, ismijavate njihove mane. Kako su bugarski čitatelji reagirali na vaš roman i film te je li bilo nekih problema sa cenzurom?
- Na samom početku ni jedan važniji nakladnik nije htio objaviti taj moj roman. U to vrijeme 2001. godine ja sam već bio etablirani autor, no usprkos tome oni su se nečega bojali. Taj duboko utjelovljeni strah i autocenzura vjerojatno su najgore naslijeđe tiranije. Poslije 11 godine tranzicije publikacije poput takvih satiričkih knjiga kao što je moja još uvijek su bile tretirane kao ekstremno rizičan pothvat. Nakladnici se nisu osjećali ugodno čitajući taj roman i odgonetavajući njegovu poruku. Za vrijeme komunizma pisci su se obično izražavali na vrlo alegoričan način, a onda su se stvari odjednom počele nazivati pravim imenom i o svemu se govorilo izravno i na neuljepšani način. Tako da su prva dva izdanja mog romana "Misija London" bila gotovo samizdati: jedan mali hrabar izdavač pomogao mi je s inicijalnim sredstvima i mogao sam ga objaviti. Organizirao sam distribuciju, a čitatelji su učinili ostalo. Tijekom zadnjih 12 godina često su me pitali: Ne misliš li da tvoj roman prikazuje Bugare u negativnom svjetlu što šteti njihovom imidžu? A moj odgovor uvijek je bio isti: Od umjetnika se nikad nije očekivalo da budu glasnogovornici, odnosno apologeti države. U komunizmu mi smo imali masu PR-ova na području kulture i umjetnosti, ili državnih umjetnika. Propaganda, kao što je svima poznato, uništila je svaki djelić umjetnosti koji je dotaknula. I to je razlog zašto je "Misija London" izazvala svojevrsnu podvojenost kod establišmenta. Taj moj roman ima puno fanova, ali i užasno puno kritičara. Liberalni i slobodoumni ljudi koji se bore za modernizaciju obično su među onima koji mi daju najveću podršku.

Kao kulturni ataše morali ste čitati puno britanskih novina. Sjećate li se kako su Britanci percipirali Bugare, ali i ostale iz drugih postsocijalističkih zemalja?
- Odnos između Bitanaca i našeg dijela svijeta je izrazito kompleksan. Mogu reći da Britanci imaju iskrivljenu sliku o Balkanu koja je stvorena u većoj ili manjoj mjeri na temelju popularne engleske literature još u 19. i 20. stoljeću. To je bio poseban tip kolonijalizma, a opisala ga je primjerice Vesna Goldsworthy, koja godinama živi u Velikoj Britaniji, u svojoj knjizi "Inventing Ruritania: the Imperijalism of the Imagination". To može zvučati bezopasno, ali to je proizvelo gomilu kulturalnih predrasuda i klišeja koji i danas funkcioniraju. To potvrđuju i njemačke novine Berliner Morgenpost koje su svoju recenziju romana "Misija London" naslovile "Balkan uzvraća udarac".

Osim diplomacije, o kojim drugim temama najčešće pišete?
- Najvažnije mi je da postoji neki paradoks koji će me uvući u priču, nešto apsurdno ili čudno, nakaradno. Uvijek se fokusiram na neku bizarnu priču koju čujem na vijestima. Međutim, najbolje ideje padaju mi na pamet onda kada se usredotočim na njih i pustim ih da postepeno sazrijevaju u meni. Nisam nešto posebno zainteresiran za svakodnevni život - on je stalno oko nas. Ili za tzv. obične, male ljude kojih zapravo i nema u literaturi: jednom kad ih dotaknete vrhom svoje olovke ili dodirom prsta na tastaturi, oni više nisu obični. Taj magični štapić transformira sve što dodirne. Moj zadnji rad je drama "Blacksmith", čija se radnja događa u gradu Osnabrueku, najsretnijem u Njemačkoj, gdje se događa neobičan socijalno-seksualni eksperiment.

Bili ste i koscenarist na filmu. Što vam je bilo teže pisati - roman ili scenarij?
- Dok sam pisao scenarij za film morao sam se distancirati od romana, ali ne od priče, nego od forme, što je bio dug proces. To mi je pružilo mogućnost da sagledam priču i likove iz puno različitih uglova i perspektiva. Na adaptaciji sam radio zajedno s talentiranom autoricom Delyanom Manevom i redateljem Dimitrom Mitovskim i napravili smo nebrojeno puno različitih verzija. Nešto smo poboljšavali, a nešto izgubili ili bacili. Mislim da je taj proces uvijek takav. Preferiram malo sofisticiraniji pristup, ali izgleda da široka publika voli film baš ovakav kakav jest.

Što vam je bilo najzanimljivije dok ste pisali scenarij?
- Jedan odnajdražih trenutaka bio mi je show, priređen u čast Kraljice u bugarskoj ambasadi u London: lažna kraljica nasuprot lažnom bugarskom kanu, divlji protobugarski ples okolo stolova, odrubljivanje neprijateljskih glava i ludi umjetnik vatre, koji u konačnicizapali sve... Zamišljajući sve to, borio sam se između velikog uzbuđenja i velike zabrinutosti da će izbiti skandal i film biti zabranjen.

Film je beskrajno duhovit i zabavan. Kako je publika prihvatila taj tipično balkanski humor u Bugarskoj, a kako u ostalim zemljama? Jesu li ga razumjeli?
- Bugarska publika je bila oduševljena. Gledatelji su bili blagonakloni čak i onda kada su gledali najuvredljivije scene koje su prikazivale Bugare kao ljude samo s mrvicom patriotizma. Pogledajte što smo napravili s tom pompoznom Kraljicom. Oni su pronašli dignitet i u njenom izrugivanju, što neizmjerno cijenim. Film utjelovljuje slobodarski duh i pretpostavljam da će to svatko osjetiti, bez obzira na to kakav mu je background i iz kakve dolazi sredine. Istina, u filmu ima puno lokalnih, odnosno balkanskih kulturnih specifičnosti koje su izvan poimanja zapadne publike, ali glavna priča i brojne komične situacije su univerzalne. Jako sam se iznenadio kada mi je nekoliko diplomata iz različitih zemalja, čak i iz onih najrazvijenih, prišapnulo da njihovo iskustvo u diplomaciji nije toliko različito od onog kakvo sam ja opisao u romanu te prikazao na filmu.

Jednom ste spomenuli da pripremate i nastavak knjige "Misija London", odnosno filma. Što je s tim?
- To će opet biti oštra politička satira. Bavit će se opsesijama koje ljudi imaju prema tzv. slavnoj prošlosti i pitanjem svojih korijena. To je danas sve rasprostranjenija tendencija u društvima u kojima ljudi imaju, generalno gledano, nizak stupanj samopouzdanja i ne mogu se nositi s današnjim nevoljama. Priča će se događati u Rusiji i prikazivat će apsurdni odnos između bivše supersile, koja je mučena postimperijalističkim ambicijama, i bivše vazalske države, koja želi zavarati svog vladara. Obični građani izloženi svoj toj tobože mudroj manipulaciji konačno odlučuju nestati sa scene povijesti, ostavljajući tzv. elitu njenoj sudbini.