ArhivaNovinarka, kolumnistica Washington Posta i dobitnica Pulitzerove nagrade za knjigu „Gulag" Anne Applebaum piše za New York Review of Books o knjizi „Putin - čovjek bez lica" rusko-američke novinarke i spisateljice Mashe Gessen. Članak, kao i knjiga, započinje smrću ruske političarke Galine Starovoitove, zastupnice u Dumi koja je ubijena na stubištu svoje zgrade u Sankt Peterburgu 20. studenoga 1998. Nekrolozi koji su pristizali iz cijelog svijeta složno su ustvrdili da se radilo o vrlo netipičnoj osobnosti ruske politike, posve različitoj i od svojih prethodnika i od suvremenika. Beskompromisna, nepotkupljiva, otvoreno prodemokratski orijentirana i „iskreno zainteresirana za poboljšanje ljudskih života", Starovoitova je svojom humanošću očarala i Gessenovu koja se kao mlada novinarka optimistično vratila u rodnu Rusiju nakon višegodišnjeg boravka u Americi. Gessenova i njezin naraštaj „liberalnih novinara, aktivista i intelektualaca u Moskvi koji su uglavnom bili mlađi od 30 kada se Sovjetski Savez 1991. raspao" vidjeli su u Starovoitovoj simbol nade da se Rusija može promijeniti nabolje. Njezina je smrt, naprotiv, označila kraj te nade i mnogi su je shvatili kao predznak loše budućnosti zemlje.

Aparatčik

Vladimir Putin u to se doba još uvijek uspinjao na ljestvici moći. Upravo imenovan predsjednikom tajne službe FSB, nasljednika nekadašnjeg KGB-a, većinu je dotadašnje karijere proveo kao KGB-ov aparatčik u istočnonjemačkom Dresdenu i zatim kao savjetnik gradonačelnika Sankt Peterburga Anatolija Sobčaka koji je gradom vladao od 1991. do 1996. godine. Odlučan u nakani da poboljša FSB-ov ukaljani ugled, ponovo je uveo u uporabu pojam „čekist", „stari termin za Lenjinovu političku policiju, skovan 1920. godine". Također je pokrenuo „omanji kult Jurija Andropova, najdugovječnijeg šefa KGB-a u sovjetskoj povijesti (1967.-1982.)" i kratkotrajnog glavnog tajnika Komunističke partije. Putinovi posjeti Andropovljevu grobu, podizanje spomenika i postavljanje spomen ploča imali su za svrhu i obnovu nekadašnjeg KGB-ovskog svjetonazora koji je njegov dugogodišnji šef utjelovljavao.

Andropov je nakon svjedočenja mađarskoj revoluciji 1956., dok je bio sovjetski veleposlanik u Mađarskoj, postao vrlo svjestan „opasnosti koju 'demokrati' i drugi slobodnomisleći intelektualci predstavljaju za totalitarne režime". Stoga je velik dio karijere posvetio gušenju disidentskih pokreta, uhićenjima i zatočenjima, izgonima iz zemlje i prisilnom zatvaranju ljudi u psihijatrijske ustanove. Istodobno je nastojao gospodarstvo SSSR-a dovesti ukorak sa zapadnim, zaključivši da je rješenje problema u „redu i disciplini". Od njegovih je ekonomskih mjera, međutim, u djelo provedena samo jedna: katastrofalno neuspješna kampanja protiv alkohola koju je proveo njegov nasljednik Mihail Gorbačov. Njezin je jedini vidljivi rezultat bila nestašica šećera, jednog od glavnih sastojaka votke iz kućne radinosti, te možebitno oštećenje državnog proračuna koji se dobrim dijelom punio porezima od alkoholnih pića. Gorbačov je naposljetku odustao od kampanje, no „nostalgija za Andropovim ostala je dugo vremena rasprostranjena među KGB-ovom elitom".

Zaustaviti sav govor u demokraciji...

Osim službovanja u istoj agenciji, Putin je s nekadašnjim šefom KGB-a dijelio i neka ista iskustva i političke pouke. Kao i Andropov u Budimpešti, Putin je 1989. u Dresdenu svjedočio uličnim prosvjedima i napadu na stožer istočnonjemačke tajne policije Stasi. Iz toga je izvukao identičan zaključak kao i Andropov iz mađarske revolucije: „govor o demokraciji vodi do prosvjeda, prosvjedi vode do napada na čekiste, bolje je zaustaviti sav govor o demokraciji prije nego što ode predaleko". Ono što su demokrati bili za KGB prije 1991. nastavilo se i nakon njegova raspuštanja, kada su bivši agenti započeli sa stvaranjem „tajnih poslovnih carstava". Stoga ne čudi što su upravo osobe poput Galine Starovoitove u Putinovim očima predstavljale prijetnju njegovu idealnom društvenom poretku.

Gessenova ne optužuje Putina za njezino ubojstvo niti je ikada otkrila tko su pravi ubojice - za zločin su osuđena dvojica plaćenih izvršitelja. No, slučaj ju je ponukao na istragu „miljea tajne policije iz kojeg je Putin proizašao, i unutar kojega je bilo mnoštvo ljudi koji su mogli poželjeti ukloniti Starovoitovu". Taj milje ujedno je, primjećuje Applebaumova, središnja točka njezine knjige o putinizmu. „Ruska poslovna i politička elita" potekla je upravo iz Andropovljeva KGB-a, ne izgubivši pritom ništa od „duboko ciničnog pogleda na svijet i iskrivljene moralnosti sovjetske tajne policije", a moć im nije dao Putin, već Boris Jeljcin tijekom svog prvog predsjedničkog mandata. Jeljcin je tajnim službama ponovo dodijelio izgubljene ovlasti i povlastice te omogućio raspodjelu prirodnih resursa nekolicini dobro umreženih moćnika. Isti su u Putinu, kada je Jeljcinovo zdravlje ozbiljno narušeno, pronašli njegova dostojnog nasljednika.

Bez hrane

Gessenova u knjizi donosi portrete najznačajnijih predstavnika nove ruske vladajuće klase, koji su na sceni prisutni od 1990-ih godina. To su Anatolij Sobčak, mentor Putina i njegove desne ruke Dmitrija Medvedeva; oligarh Boris Berezovski koji je prema vlastitom prisjećanju upoznao Putina s Jeljcinom; direktor državne radijske ustanove Glas Rusije Andrej Bistricki; i Aleksandar Litvinenko, časnik FSB-a ubijen u Londonu 2006. nakon što je pokušao razotkriti korupciju u redovima tajne službe. Gessenova istražuje i „Putinovu ulogu u propalom KGB-ovu pokušaju puča iz 1991., u terorističkom napadu na moskovsko kazalište 2002." i u sudskom progonu naftnog tajkuna Mihaila Hodorkovskog, uhićenog 2003. nakon što je pretjerao s kritiziranjem Putina i osuđenog na 13 godina zatvora.

Jedan od najzanimljivijih likova u knjizi, osim onoga iz naslova, je i nedavno preminula liberalna političarka Marina Salje koja je 1991. predsjedala gradskim odborom tadašnjeg Lenjingrada zaduženim za zalihe hrane. „U to doba Sobčak je bio gradonačelnik, Putin njegov zamjenik, a Lenjingrad, sada preimenovan u Sankt Peterburg, ostao je bez hrane." Uslijed ekonomske krize i nereda izazvanih nestašicama, Salje je poslana u Berlin na potpisivanje ugovora o nabavki mesa i krumpira koju je dogovorilo gradsko vijeće. Po dolasku joj je rečeno da je nadležne osobe nemaju vremena primiti jer upravo ugovaraju isporuku mesa s gradskim vijećem Lenjingrada. Hrana je netragom nestala, kao i 90 milijuna njemačkih maraka predviđenih za njezinu kupnju, a Salje je otkrila da je za prijevaru odgovoran upravo Putin. Profesionalni pravnik, tada čelni član gradonačelnikova odbora za vanjske poslove, u ime grada namjerno je sastavio cijeli niz pravno nevaljanih ugovora „uglavnom vezanih uz izvoz drva, nafte, metala, pamuka i drugih sirovina".

Izvoz

Salje je pronašla dokaze da je Putin odgovoran za izvoz najmanje „92 milijuna dolara vrijedne robe u zamjenu za hranu koja nikada nije stigla". Svoje je nalaze poslala Sobčaku i Jeljcinu, koji nisu poduzeli apsolutno ništa. Nedugo zatim Sobček je raspustio gradsko vijeće Lenjingrada, a Salje se povukla iz političkog života. 2000. godine napisala je članak naslovljen „Putin je predsjednik korumpirane oligarhije", svoju posljednju izjavu za javnost vezanu uz Putinovu karijeru u Sankt Peterburgu. Nakon toga se pritajila, nasmrt zastrašena neznano čime, a Gessenova ju je ponovo pronašla tek deset godina kasnije u zabačenom selu. Razlog njezine samoizolacije, kao ni identitet odgovornih za zataškavanje Putinovih prijevara, nikada nisu otkriveni.

Iako su neki kritičari prigovarali prazninama u Gesseničinoj priči, optužujući je za nedostatak dokaza i sklonost teorijama urote, Applebaumova tvrdi da je „upravo u tome stvar u suvremenoj Rusiji: nema dokaza o ičemu što se događa". Dokumenti i ljudi nestaju, a tvrtke su u vlasništvu drugih fantomskih tvrtki koje s njima postupaju u skladu s predsjednikovim nalozima. Nakon uhićenja Hodorkovskog, njegova kompanija Jukos bankrotirala je te je na aukciji prodana jedinom ponuđaču - nepoznatoj kompaniji Bajkal koja ju je zatim preprodala naftnoj kompaniji Rosneft, čiji je glavni dioničar ruska vlada, a predsjednik uprave ujedno i zamjenik šefa Putinova kabineta. Rosneft je prodao svoje dionice Jukosa na londonskoj burzi, a bivšim vlasnicima, „sada u zatvoru ili izgnanstvu", preostalo je samo podizanje uzaludnih tužbi protiv ruske vlade.

Putinska Rusija

Sudbinu vrlo sličnu Starovoitovoj doživjela je i novinarka Ana Politkovskaja, koja je 2004. objavila knjigu „Putinska Rusija", a 7. listopada 2006. ubijena je na stubištu svoje stambene zgrade u Moskvi. Ironično komentirajući optužbe na račun Gesseničine „paranoje", Applebaumova kaže da je i Politkovskaja zacijelo bila jedan od takvih teoretičara urote koji smišljaju nevjerojatne priče o „korupciji, mafiji i terorizmu" pod okriljem države. Teorijama urote teško se oduprijeti dok se leševi gomilaju na sve strane, kapital se izlijeva iz zemlje, a mondena europska središta pune se „kolonijama Rusa" koji užurbano grade reputaciju poštenih građana. Iako priznaje da joj knjiga nije bez mana, od kojih su najizrazitije povremena nedorečenost i neprecizna kronologija, Applebaumova ističe Gesseničino precizno dočaravanje ozračja mahnitosti, nesigurnosti, histerije i paranoje koje vlada u moskovskim političkim krugovima.

Knjiga također pruža uvjerljiv prikaz ne toliko činjenica o Putinovu životu koliko „kulture i atmosfere u kojoj je odgojen i vrednota koje je usvojio". Podrijetlom iz sumnjivo imućne obitelji, prema vlastitim je iskazima odmalena bio fasciniran KGB-om i njihovom moći nad tisućama ljudskih života. Gessenova zaključuje da je Putinova ambicija bila vladanje svijetom „iz sjene", a to mu se počelo i ostvarivati kada je primljen u tajnu službu; tijekom obuke usvojio je ne samo tehnike, već i „mentalni sklop tajnog policajca". On se sastoji od vjerovanja u državnu svemoć i nadzor nad cjelokupnim životom nacije, nepovjerenja u bilo kakvo nezavisno djelovanje i čvrsto ucijepljenog shvaćanja da se ništa - od tržišnih procesa do izbora - ne smije odvijati spontano, već isključivo putem pažljivo isplaniranih manipulacija i zakulisnog nadzora.

Snježna revolucija

Još jedan ključan element razmišljanja pripadnika tajne policije jest da je „svatko kritičan prema njima i njihovu režimu po definiciji sumnjiv, vjerojatno strani špijun, a posve sigurno neprijatelj". U epilogu na kraju knjige Gessenova opisuje razvoj tzv. Snježne revolucije, niza prosvjeda u Moskvi krajem 2011. i početkom 2012. godine. Spontani pokret organiziran putem telefona, usmene predaje i internetskih društvenih mreža kulminirao je 10. prosinca prosvjedom na kojem se okupilo 50,000 ljudi, „vjerojatno najvećim oporbenim demonstracijama u Moskvi nakon 1991." Ali Putin i njegovi suradnici nesposobni su povjerovati da su prosvjedi neplanirani, nezavisni i uistinu demokratski. Za njih su nevladine organizacije agenti vanjskih neprijatelja.

Putin je još 2007. izrekao uvijenu prijetnju aktivistima za ljudska i radnička prava, nazvavši ih „šakalima stranih ambasada" koji rade protiv interesa vlastitog naroda. 4. ožujka, u noći svoje izborne pobjede i osvajanja trećeg predsjedničkog mandata, ponovio je svoje optužbe još oštrijim riječima, rekavši: „Dokazali smo da naš narod zna razliku između želje za obnovom i političke provokacije koja ima samo jedan cilj: uništiti rusku državnost i prisvojiti vlast." Iskreno uvjeren u vlastite riječi, obranio je „rusku državnost" potrudivši se da mu protukandidati budu isključivo bezopasne figure koje je već mnogo puta pobijedio i za koje je znao da nemaju šanse oduzeti mu predsjedničku titulu. Kao i njegovi bivši kolege iz KGB-a koji su sebe uistinu smatrali posljednjom linijom obrane od „sila imperijalističko-kapitalističkih buržoaskih reakcionara" i njihovih infiltriranih agenata, Putin s ponosom promiče od njih naslijeđene vrednote „i upravlja Rusijom u skladu s njima".