Renato BaretićU isto je vrijeme i teško i lako shvatiti zašto je "volonterska" inicijativa ministra rada i mirovinskog sustava odmah, dok još nije ni nožnim prstom krenula u provedbu, u većem dijelu javnosti dočekana na nož. Teško je ponajprije stoga što ponuda ministra Mrsića, barem koliko sam je ja iz iščitanoga uspio shvatiti, nikoga ni na što ne obavezuje: ni mlade nezaposlene, ni već dovoljno opterećene poslodavce. Niti će tko tjerati odškolovane klince da kuluče za tisuću i šesto kuna nadnice, niti će itko prisiljavati privatnike da se gnjave s neiskusnom i na rad nenaviklom mladeži. Jednostavno, trebala bi to biti obostrano poticajna mjera, sponzorirana državnim (dakle - sviju nas) novcem.

Mladi nezaposleni tu bi mogli steći neophodno iskustvo u struci za koju su se školovali, a poslodavcima se pruža prilika za regrutaciju ponajbolje "svježe krvi". Ako je minimalno jednogodišnje radno iskustvo u struci gotovo obavezan uvjet u svakom natječaju za zapošljavanje, te ako se nudi način da poželjni profil radnika sam verziraš u vlastitoj firmi, onda se Mrsićev prijedlog doima banalno kao, ne znam, ponuda za biranje između mokrih i suhih cipela.

Tko želi i dalje hodati u mokrim cipelama, ostat će na Zavodu za zapošljavanje pa, dok čeka u redu za mjesečni štambilj, zvjerati uokolo iščekujući kameru i mikrofon u koje se može požaliti. Poslodavac,pak, koji preferira mokru obuću, radije će kod sebe zaposliti šogorovo kumče bez kvalifikacije negoli nepoznatoga junošu, tko zna čijeg, s odgovarajućom diplomom ili svjedodžbom.

S druge pak strane, mladi ljubitelji suhih stopala prepoznat će priliku da steknu malo prakse, upišu u radnu knjižicu prvu godinu staža i još za to prime ukupno 19.200 kuna džeparca koji im roditelji, zacijelo, u većini slučajeva ne bi sami mogli priuštiti kroz tu godinu. A suhonogi poslodavci, ako im je imalo stalo do razvoja svojeg poduzeća, sigurno će radije trajno zaposliti nekoga koga su sami obučili i formirali u vlastitoj tvrtki, nego nekoga sa strane, bez odgovarajućeg znanja i iskustva.

Zato mi je, velim, teško razumjeti to što se na Mrsićev projekt digla kuka i motika, što ga prozivaju za promoviranje robovlasništva i ne znam čega sve ne. A opet, ponavljam, u isto mi je vrijeme i lako shvatiti takvu reakciju većeg dijela javnosti.
Dva su ključna detalja kriva: termin "volontiranje" i svota od 1.00 kuna mjesečne naknade.

Riječ "volonter" u hrvatskom konotacijskom ambijentu označava ponajprije (štoviše, gotovo isključivo!) osobu koja bez ikakve naknade radi ono što bi drugi pristali raditi jedino ako su baš prisiljeni. U nas je to, eto, druga riječ za neke tamo altruistične zanesenjake i čudake, bez obzira na to (ili možda baš zato!) što smo sami za nju smislili vrlo vjeran, gotovo doslovan prijevod: "dragovoljac". Kako se rasprava raspirivala, tako se sve češće mogla čuti i riječ "praksa", koja se nekadašnjim polaznicima "šuvarice", roditeljima današnjih diplomanata, nekako nakrivo ucijepila na iskustvo, pa im se kosa diže i koža ježi čim je čuju. Hrvati bi, čini mi se, nekako najblaže reagirali da je dr. Mrsić odabrao termin koji je i njemu samome najpoznatiji: stažiranje. Da je upotrijebljena ta riječ, siguran sam, brojnim bi mojim sunarodnjacima zazvučala kudikamo manje odbojno nego volontiranje ili praksa. Naprosto zato što asocira na nešto dostojanstvenije, doktorskije... Uz nju, kladim se, ne bi trebalo ponuditi čak ni onaj 1600-kunski džeparac za, pazi sad - stažiste!

Suseda, a kaj vam mala dela? Ako na to pitanje majka odgovori: "A evo, stažira", to bi zazvučalo (i mami i susjedi i svima drugima) neusporedivo gordije nego: "A evo, volontira." Ili, božemesačuvaj: "A evo, na praksi je." Ne bi li? "Stažiranje" bi u glavama možda i anuliralo neopravdano posprdan dojam o onih, tako malih, a tako velikih tisuću i šesto kuna mjesečno. Ovjereno radno iskustvo u struci, kod solidnog poslodavca, plus godina staža u radnoj knjižici, pa zdravstveno i mirovinsko za godinu dana - to bi bilo sasvim dovoljno. Tad bi se možda i nadnica mogla sniziti na tisuću kuna, ili barem na tisuću i pol, a tako ušteđen novac mogao bi se preusmjeriti u što bolji rad inspektora koji će nadzirati kvalitetu i zakonitost provođenja te mjere. Jer taj će nadzor biti ključna komponenta čitavoga projekta: bez njega sve pada u vodu, bez njega je otvoreno široko polje za sve zamislive marifetluke, zna(mo) se, ne samo za ove što su ih unaprijed nabrojili kritičari i protivnici Mrsićeva projekta.

Za kraj, još jedna sugestija: možda ne bi bilo zgorega razmisliti i o tome da svi novoizabrani, još neiskusni vijećnici, gradonačelnici, župani i zastupnici, baš kao i svi novoimenovani ministri i direktori javnih poduzeća koji nikad prije nisu obavljali te poslove, također prvu godinu svojeg prvog mandata - volontiraju. Čisto da steknu praksu i staž. Naravno, za istu nadnicu kao i ostali početnici. Hm, ajde dobro, njima bi mogla biti i dvostruka, ipak je tu riječ o golemoj odgovornosti, zar ne?