Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Autor: Ivan Pandžić

Moć i 6,2 milijarde pod Čačićevim centrom za investicije

Gradovi i županije neće pristati na gubitak utjecaja pri izboru izvođača na svom području i da ne znaju što će plaćati, a netransparentnost i centraliziranost u izgradnja 338 škola dovest će do mnogih zloupotreba

Prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić imat će monopol nad izgradnjom škola u državiPrvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić imat će monopol nad izgradnjom škola u državiVeliki investicijski ciklus u školstvo, vrijedan 6,2 milijarde kuna, bit će u potpunosti pod kontrolom novoosnovanog Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija, odnosno posredno pod kontrolom ministra gospodarstva i prvog potpredsjednika Radimira Čačića. Informacija nam je neslužbeno potvrđena iz Ministarstva gospodarstva, a nova centralizacija moći i golemog novca se neslužbeno opravdava brzinom i učinkovitošću. S druge strane, izazvat će i veliko negodovanje županija i gradova koji bi trebali dobiti škole na svom području, a da neće moći značajnije sudjelovati u pripremi i provođenju natječaja po modelu javno-privatnog partnerstva (JPP).


Početkom travnja Čačić je s ministrom obrazovanja i sporta Željkom Jovanovićem najavio ulaganje u 338 škola kroz javno-privatno partnerstvo kao investicijski zamašnjak, ali u županijama i gradovima nisu znali da će sva kontrola biti preuzeta od institucije koju je Čačić osnovao i koju vodi Dragan Maričinko, donedavni direktor Belja iz sastava Agrokora. "Ako je to istina, bit će puno političkih lomova. Neće lokalna uprava pristati da nemaju utjecaj na izgradnju u svom području", kažu nam u jednom gradu, ali još ne žele izlaziti sa službenim komentarima sve dok se novi Čačićev model i ne predstavi.

I iz ministarstva su škrti što se tiče bilo kakvih službenih obrazloženja, ali neslužbeno se doznaje da Centar već radi na pripremi projektne dokumentacije i obrascima ugovora koje bi se trebali sklapati s privatnim partnerima. Cjelokupni model po kojem će se raditi na izgradnji škola trebao bi uskoro biti predstavljen. Iako ima puno nepoznanica poput načina financiranja, u Centru ih nitko nije bio spreman objasniti i reći kako će točno izgledati partnerstvo koje će građevinarima omogućiti poslove od 6,2 milijarde kuna.

Na samoj najavi da će se škole graditi i dograđivati u partnerstvu s privatnicima uzet je kao najbolji model onaj iz Varaždinske županije dok je Čačić bio župan. Županija je u samo tri godine uspjela dograditi kroz JPP 21 školu, izgraditi jednu, napraviti 10 sportskih dvorana i obnoviti zgradu uprave županije. Ukupno je napravljeno 39 tisuća kvadratnih metara korisne površine i omogućilo se da se u velikoj većini škola održava jednosmjenska nastava. Miroslav Huđek, pročelnik za prosvjetu kulturu i sport, rekao je da su efekti izvrsni: smanjio se broj neopravdanih sati za 18 posto, a za 11 posto se smanjio broj negativno ocijenjenih učenika. Povećao se upis gimnazijalaca za 80 posto. Huđek je istaknuo da se postiglo za tri godine ono što bi trebalo 20 godina - nemjerljivi rast učeničkog standarda i kvalitetnije obrazovanje.
Brza izgradnje i dizanje edukacijskog standarda su najveći pozitivni doprinosi Čačićevog modela. Ali kada se govori o financijskoj isplativosti i transparentnosti, dolazimo i do velikih manjaka Čačićeva modela. Ukupno je u izgradnju uloženo 318 milijuna kuna, a županija, općine i gradovi će vratiti ukupno 832 milijuna kuna kroz 20 do 30 godina, ovisno o ugovoru. Županija inače financira 80 posto najma novih zgrada, a gradove i općine na čijem području su izgrađeni 20 posto. Sama županija godišnje izdvaja oko 22 milijuna kuna za financiranje javno-privatnog partnerstva. Tek kada je Čačić smijenjen s mjesta župana 2008. godine, podaci o dugovima su izašli u javnost. Svi ugovori su bili tajni pa ih nisu vidjeli ni načelnici općina koji su morali plaćati 20 posto novca. Iako su se provodili natječaji, sve ugovore su podijelile samo dvije tvrtke. Prema dokumentaciji koju imamo, 18 od 26 potpisanih ugovora je uzela varaždinska Meteor grupa u vlasništvu Druška Paripovića, a ostatak također varaždinski Zagorje Tehnobeton kroz društva posebne namjene.
"Nitko ne kaže da ne treba graditi škole, ali svakako treba poboljšati ovaj model. Županija zbog duga nema novca za druge projekte jer veliki novac odlazi na plaćanje najma. Trebalo je i transparentnije provoditi natječaja, a bilo je velikih problema jer načelnici u općinama nikada nisu vidjeli ugovore po kojima su morali plaćati. Na kraju, nije slučajno da model nije prihvatila niti jedna druga županija", kaže Zvonimir Sabati iz HSS-a koji je 2008. kratkotrajno naslijedio Čačića na čelu Varaždinske županije.

I Državna revizija je preporučila županiji da preispita cijene najma koje plaćaju, ali bez ulaženja u detalje zašto to zahtijeva. Centraliziranost i netransparentnost dovodi do velikih mogućnosti zlouporaba, a da bi se slično moglo odvijati i na razini Hrvatske pokazuje i činjenica da je za glavnog konzultanta u novom investicijskom ciklusu izgradnje škola opet izabran profesor Saša Marenjak. Marenjak vrijedi za jednog od najvećih stručnjaka za javno-privatno partnerstvo u Hrvatskoj koji je preko državnog Instituta za mostove i konstrukcije (HIMK) bio konzultant u svim varaždinskim projektima. I sada je, bez ikakvog natječaja dobio posao konzultiranja iako Institut više samostalno ne postoji, nego je pripojen Tehničkom veleučilištu.

Marenjak je uz rad na osječkom Građevinskom fakultetu osnovao i privatnu tvrtku Centar PPP koja nudi iste usluge kao HIMK, a kao reference navodi sve ono što je odrađeno preko državnog instituta kada nitko nije dovodio u pitanje potrebu javnog natječaja jer se radi o državnoj instituciji. Marenjak i HIMK su svoje usluge iznimno skupo naplaćivali, po cijeni od dva posto vrijednosti projekta, kako stoji u jednoj ponudi koju posjedujemo. Na investiciju od 25 milijuna eura trebalo se isplatiti čak 3,5 milijuna kuna. Nije poznato kakav ugovor sada ima Marenjak i za koji novac, ali je potvrđeno da je bez natječaja angažiran i kao pomoć Čačićevu Centru za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija. Marenjakove konzultacije jedan su od velikih razloga netransparentnosti. Kada je nezavisni vijećnik u Varaždinu i profesor na Pravnom fakultetu Robert Podolnjak pokušao doći do ugovora o javno-privatnom partnerstvu za izgradnju dvorane, to mu je onemogućeno. Nakon što grad nije htio dati informaciju, borio se i na sudu, ali je izgubio. Razlog je što HIMK i Marenjak ugovor o javnom partnerstvu smatraju privatnim intelektualnim vlasništvom, a on se ne može objaviti u javnošću. I to bez obzira na to što su plaćeni javnim novcem, a po njima se godišnje isplaćuju milijunski iznosi privatnim partnerima. Ako se nastavi po istom modelu, netransparentnost ugovora je zajamčena.

I u predstavljanju financijskog modela nove izgradnje škole ima jedna velika neobjašnjena i nelogična nepoznanica. Prvi potpredsjednik Čačić najavio je da će se pola od navedenih 6,2 milijardi kuna osigurati od Europske investicijske banke (EIB). Drugu polovicu će država osigurati kroz komercijalne kredite banki i domaće fondove. Sveukupno bi kamate trebale biti oko pet posto. Uz to je najavljeno i da će se zatim najam za 338 škola plaćati privatnom partneru u omjerima: 55 posto država, 20 posto županija i 10 posto grad ili općina.
E sad, ako se već može osigurati 6,2 milijarde po kamati od samo pet posto, zašto se onda škole ne izgrade direktno od tog novca? U klasičnom javno-privatnom partnerstvu gdje se unajmljuju objekti, privatni partner je taj koji osigurava novac za gradnju i onda kroz najam uzima dodatnu maržu. Ako država može osigurati jeftini novac, onda može krenuti na klasično ugovaranje, a ne skuplje javno-privatno partnerstvo. Postigla bi se ista brzina, ali i zaposlila građevna operativa. Jedino obrazloženje je da se s bankama i EIB-om u biti dogovori financiranje privatnih partnera, a onda država otplaćuje najam. Time bi se postiglo da 6,2 milijarde kuna ne uđe u dug države jer se javno-privatno partnerstvo ne vodi kao klasični dug. Zaduženost države bi izgledala manje, ali je li Čačić zbog te bolje slike spreman plaćati skuplje privatnicima? Za obrazloženje ove ključne točke financiranja smo tražili i prijem u Centru za praćenje investicija, ali nismo dobili nikakav odgovor.

Osim toga, jeftini novci EIB-a, ali i Svjetske banke su postojali i dosad za izgradnju škola. Jedan od primjera uspješnog modela izgradnje je u Zagrebačkoj županiji koja nije koristila skupo javno-privatno partnerstvo u izgradnji škola. Doduše, njihov model nije toliko brz kao Čačićev, ali je učinkovit i transparentan. S objektima koji se dovršavaju ove godine, oni su u 11 godina izgradili 14 potpuno novih škola, 18 dvorana, dogradili sedam osnovnih i srednjih škola. Ukupno 44 tisuće kvadratnih metara korisnog prostora ili pet više od Čačićevog varaždinskog modela. Sve je to išlo klasičnom gradnjom i cijena je iznosila 587 milijuna kuna. Sama županija je osigurala 265 milijuna preko ministarstava koja su koristila novac EIB-a, svoj novac i kredite Svjetske banke, uloženo je oko 180 milijuna kuna, dok je ostatak osiguran u proračunima općina i gradova na čijem području se gradilo. "Napravili smo dugoročni plan razvoja i financiramo ga u skladu s mogućnostima. Da smo odmah išli samo sa školama kroz javno-privatno partnerstvo, sada bismo imali veliki dug i ne bismo mogli paralelno ulagati u razvoj infrastrukture za privlačenje poduzetništva", kaže zagrebački župan Stjepan Kožić (HSS). On ne smatra i da sada gospodarstvo može podnijeti dizanje standarda obrazovanja tako da svi učenici idu samo u jednu smjenu u školama. "Mi i dalje planiramo raditi po našem modelu ako bude sluha u ministarstvima. Kod javno-privatnog partnerstva je velika nepoznanica kako će objekti izgledati za 20 ili 30 godina i u kakvom će stanju biti kad se vrate u vlasništvo. Ne stoji tvrdnja da kroz klasičnu izgradnju tijekom godina potrošimo više na održavanje nego što je to trošak ako se održavanje plaća privatnom partneru", rekao je Kožić.

Natječaje za izgradnju škola su u Zagrebačkoj županiji provodile povjerenstva koja su bila sastavljena od svih financijera objekta. Samo ako je županija sama financirala izgradnju, sami su provodili i natječaj. Sve je to županija uspjela samo s dva kredita. Jedan od 20 milijuna su digli 2005. godine, a drugi od 10 milijuna lani, tek kada su otplatili prvi. Zbog velike participacije države i odobrenja preko resornih ministarstava, najčešća kritika je da je županija to mogla jer su HSS-ovci bili u ministarstvima ili koalicijama pa se do novca lakše moglo doći. Župan odbacuje tu tvrdnju uz opasku da se mijenjala i vlast u županiji i na razini države, ali da su njihovi projekti uvijek prolazili jer su bili dobro pripremljeni. Drugu alternativu javno-privatnom partnerstvu su primijenili u Zagrebu, ali je ona funkcionirala samo dok nije pukla ljubav između gradonačelnika Milana Bandića i SDP-a koji kontrolira Zagrebački holding. Iako se puno poteza u projektu Holdinga kritizira, bivši predsjednik uprave Slobodan Ljubičić je osmislio model javno-javnog partnerstva koji je definitivno najisplativiji. Kako se grad nije mogao zaduživati, za izgradnju 12 škola i vrtića se zadužio Holding i to iznimno jeftino prije početka krize. Holding je gradio, a Zagreb plaćao najamninu. Ključ ovog modela, iako je Holding naplaćivao i do 30 posto više mjesečno za najam nego ga košta kredit, jest u tome što je i dalje mogao biti jeftiniji zbog PDV-a. Holding ima pravo na povrat PDV-a, a Grad ne. Novac je ostajao u sustavu, dakle u gradskom poduzeću.

"Radili smo projekcije i analize i definitivno smo bili jeftiniji od bilo kojeg privatnog partnera. Kako su Holding i grad spojeni, korist je bila višestruka. Pribjegli smo mu kada je Vlada oduzela 700 milijuna kuna godišnje Zagrebu od poreza na dobit, a grad se nije mogao zaduživati", rekao je Slobodan Ljubičić.Primjerice, za vrtić od 27 milijuna kuna grad kroz 15 godina vraća Holdingu 54 milijuna kuna. S troškom tadašnjeg PDV-a je to još oko 11 milijuna kuna. No, sav novac je ostao u gradskom poduzeću i može se dalje ulagati u podizanje komunalnog standarda. Usporedbe radi, grad je danas, kada su cijene građenja pale, išao s privatnom tvrtkom Tehnika u JPP. Bez održavanja će za investiciju u školu i vrtić vrijednu 72,5 milijuna kuna u 10 godina vratiti 160 milijuna kuna. Međutim, i Tehnika će platiti pravo građenja 24 milijuna kuna. Ipak, u 10 godina isplatit će se dvostruko, dok je kod Holdinga dvostruki iznos investicije isplaćen nakon 15 godina. U konačnici, Čačićev model donosi brzu izgradnju i podizanje kvalitete školstva, ali treba biti svjestan skupoće koju nosi i da postoje alternative. Koristit će onima koji žele dobiti škole, a i nakon plaćanja rata najma mogu imati dovoljno novca za ostale programe. Ali ako transparentnost modela ostane na razini Varaždinske županije, a centralizirano ugovaranje iskristalizira samo podobne tvrtke, a ne po regionalnoj zastupljenosti i povoljnoj cijeni, javno-privatno partnerstvo će donijeti više štete nego koristi. I Čačiću i gradovima koji se u njega upuste.

Vezane vijesti

'Nema više naplaćivanja opomena'

'Nema više naplaćivanja opomena'

Vlada je Hrvatskom saboru uputila Prijedlog zakona o javno-privatnom partnerstvu. Prema riječima prvog potpredsjednika i ministra gospodarstva… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika