Ej, jesam li ja ispjevala pjesmu o tome kako je jedino Ikein katalog tiražniji od Biblije? Nisam, ali mnogo znam o Ikei. Njen vlasnik je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, namještaj je u kutijama, kupac ga doma odvozi svojim autom i sam montira. Ovih dana tužilo Ikeu jer u katalogu ne možeš vidjeti ženu s odvijačem u ruci, one muškarcima dodavaju letvice, dakle, žene su diskriminirane u Ikeinom katalogu. Što im se dešava u Bibliji, ne znam, zbog mene je Ikein katalog tiražniji nego Biblija. Najmanje dva puta godišnje nađem se u plavo-žutoj kući u Grazu ili Beču. Doma imam sve modele TV dekica, pribor za jelo za šest osoba, crveni i plavi, najnovije plave šalice, posudu za sapun, i kruti i tekući, zavjese na sunce, more, školjke, morske konjiće, cvijeće i jednobojne, boje breskve. Novine držim u švedskoj tamnocrvenoj, plastičnoj kutiji, svi su mi stolnjaci i kuhinjske krpe iz Ikee, ogledala, okviri za slike i crno-bijeli poster na kojem radnici na skeli žvaču marendu, pod nogama im New York. Znam da se ništa od onoga što se tamo prodaje ne proizvodi u Švedskoj, sve to rade robovi s dalekih ili bliskih istoka, Šveđani samo garantiraju kvalitetu. Imam i lonac za špagete i plastičnu cjediljku, tamnoplavu, zelenu i narančastu, imam i fenjer i stotine svjećica, palimo ih zimi, u kući, ljeti na terasi. Odlazak u Ikeu uzbudi moje srce, noć prije ne mogu zaspati pa spavam u autu, čim uđem u tu kuću radosti odmah zgrabim crveni jastuk koji mi treba kao kruh i svijetloplavi koji mi drži leđa u svijetloplavoj fotelji. Na podu kupaonice stajalo mi je tamnocrveno krpeno srce, treba ga prati, zato sam ga bacila, sada je tamo tepih od kokosa… Bili ste u Ikei, imate i katalog doma, sve znate, ipak osjećam potrebu da s vama podijelim užitak koji osjetimo i vi i ja kad sjednemo za plastični stol i uvalimo u usta švedsku mesnu okruglicu ukrašenu džemom od brusnica, a okrugli, kuhani krumpirić puši se na tanjuru. Dok čovjek ruča u Ikei, cijeli se svijet oko njega vrti. Mladi, stari, bebe, parovi, parovi, parovi, žuti, crni, Evropljani i oni kojima carinici njihove zemlje još ne nose žutu zvjezdicu na uniformi. Ikea je naš planet u malom, Ikea je čisti užitak, svatko može ući u Ikeu i kupiti paket svjećica, žličicu za sladoled, kartonsku kutiju i postati komadić modernog svijeta. Smije se ući i šetati i glumiti kupca, tamo se besplatno uzimaju metri od papira i majušne olovke, namještaj mjere i oni koji ga ne mogu kupiti. I Ikein katalog je besplatan, zato je tiražniji od Biblije.

Razlika između totalno nebitnih gospođa Mesić i Sanader i mene totalno nebitne gospođe u tome je što ja plaćam i svoj put u Ikeu i njihov u Rim Ove ću jeseni u Ikei kupiti žuto-bijelo plastično cjedilo u obliku Pape i najzad imati čvrst dokaz u rukama da sam i ja kao sav normalan svijet A kakve veze ima Ikea s pogrebom Pape? A kakve veze imaju Ikein katalog i Biblija, a pjesma se pjeva? Ne bi se pjesma pjevala da ne postoji veza. Ljudi ne vole slušati tekst koji ne razumiju. Tekstove s dubokom porukom nikad nećete čuti na radiju. Ne dozvoljavaju sponzori. Dakle, postoji veza između Ikee i Pape. I Ikea i on su jedina dva pojma za koja je čuo čitav svijet. Razvijeni jer u Ikei kupuje, nerazvijeni jer za nju radi, a Papu slave i jedni i drugi. Čemu ovoliko klepetanje o Ikei i Papi? Može li se na tu temu reći išta novo? Zapravo, glumim kako me muči krajnje banalna sitnica. Zašto su one dvije žene, Mesićeva i Sanaderova, otišle Papi na pogreb kao članovi hrvatske delegacije? Zato jer su supruge? Da li je na Papinom pogrebu bilo, “supruga obavezno”. Teško. Zato jer gospođe predstavljaju Hrvatsku? One?! Tko je gospođa Mirjana Sanader? Gospođa je napisala nekoliko knjiga, iskapa stare lonce, da li je to dovoljno da se ode u Rim kao netko bitan za Hrvatsku i svijet? Gospođa Milka Mesić je nekad bila teta u vrtiću, danas je gospođa koja odlazi na premijere i ruga se mladoj novinarki koja je želi nešto pitati misleći da je gospođa Milka Mesić netko. Gospođa Milka zna da nije bitna, zato se onako rugala sirotoj novinarki, gospođa Milka je samo bivša teta iz vrtića. Ajmo, pjesma kaže da postoji veza između Kataloga Ikee i Biblije, postoji veza između Biblije i Pape, gospođa Milka i gospođa Mirjana su žene… Dakle, te su dvije gospođe krenule u Rim onako kako gospođe kreću u Ikeu. Htjele su ući u gužvu, postati dio svijeta, razveseliti se. Smije li itko ikome zamjeriti na potrebi za srećom? Postoji li razlika u veličini sreće? Da li je moja sreća žene koja ima moć da u kolica uvali Ikea tanjure manja od sreće tih gospođa koje se opraštaju od mrtvog Pape kao da su netko, kao da su bitne? Jednako smo sretne i potpuno ih razumijem. Dobro, postoji ipak majušna razlika između tih dviju totalno nebitnih gospođa i mene jedne totalno nebitne gospođe. Ja plaćam i svoj put u Ikeu i njihov u Rim. Ali, to je zaista sitnica i nije mi prvi put. Iskreno, ja se jednostavno, ovih dana, želim uklopiti. Svi ljudi na kugli zemaljskoj moraju se vezati uz mrtvog Papu. Nije to baš lako. Dugo sam se mučila kako Papu uvaliti u svoje misli. Nikad ga nisam vidjela, njegov poster ne visi na mom zidu, ne mogu plakati za starcem u osamdeset i šestoj, s prebijelom, plastičnom krunicom koja mi je pala u krilo iz jednog ozbiljnog hrvatskog tjednika ne znam što ću… I onda, aleluja, čuh ono za katalog i Bibliju, pa su one žene krenule u Rim, pa je Papa ušao u mene… To je samo početak. Ove ću jeseni krenuti u Ikeu, kupit ću žuto-bijelo plastično cjedilo u obliku Pape i najzad imati čvrst dokaz u rukama da sam i ja kao sav normalan svijet.