Lijepa Tajlanđanka s japanskim smiješkom, u talijanskom restoranu, usred kineske četvrti, poslužuje nam tatarski biftek. Ovakav prizor moguć je u bilo kojem velikom evropskom gradu. U ovom slučaju to je London. I ne radi se baš o tatarskom bifteku, nego o nečemu što više nalikuje na bečku šniclu, a mogao bi biti i pariški odrezak. Stara je stvar da hrana, bolje od bilo koje ideologije ili političkoga programa, ujedinjuje ljude jer se ljudi, na neki način, i sastoje od onoga što jedu. Figurativno sigurno, a dobrim dijelom i doslovno. Međutim, u ovom kozmopolitskom trenutku i ovom kozmopolitskom gradu, nas trojica ne razgovaramo o multikulturalnosti, nego o priči. Razgovarajući o ”Ženskoj francuskog poručnika” nekako spontano dolazimo do “Kineskinje iz talijanskog restorana”, lijepog naslova za priču. Budući da smo sva trojica, među ostalim, i pisci, pokušavamo uloviti neki specifičan trenutak, neku emociju ili sliku iz koje bi se onda izrodila priča i oduševljenje koje je potrebno da bismo je konkretizirali u jeziku. I pri tome je zanimljiva jedna činjenica: sva trojica energiju i intelektualne sposobnosti trošimo da bismo izmislili ženu koja, zapravo, već postoji, onu koju gledamo kako spuštenih trepavica, fiksirajući nekakav papirić na šanku, svojom ljepotom oplemenjuje čitav prostor. Djevojka se mršti na užasno lijep način, ima nešto dječje u tim grimasama koje istovremeno odaju i čuđenje i koketeriju. Jer svjesna je toga da je gledamo, svjesna je i svoje ljepote, ali ne zna, jadnica, da je gledamo kako bismo je izmislili. Fikcija je odličan način da čovjek svu složenost realiteta pretvori u prepoznatljiv i prilično jednostavan jezični svijet. I pri tome ne mislim da je pisati priče ili romane jednostavno, nego da se složena kaotičnost svijeta svodi na prepoznatljive strategije pripovijedanja ili gramatička pravila. A u tim strategijama ona djevojka sa šanka polako blijedi i pretvara se u neku drugu, kao da je zakoračila s onu stranu ogledala. I ne mogu se oteti dojmu da izmišljajući je sustavno i uporno radim na njenoj smrti, kao što se vjerovalo da slika ili fotografija uzima dušu naslikanome. Želio bih je zadržati u stvarnosti, želio bih samoga sebe ukopati u tu stvarnost kao u rov na frontu, ali sve nepovratno izmiče kontroli. Djevojka nam donosi račun. Plaćamo i vidimo da je malo naplatila i gledanje, ali sve u okviru pristojnosti. Mala iznuđena napojnica djeluje odjednom kao razmjena dobara. Netko će od nas vjerojatno tu priču stvarno i napisati. I odjednom, kad napuštamo lokal, ona ostaje tek uspomena ili izazov, lik, motiv i možda nekakva slika koja se u strašnoj redukciji sjećanja pretvara gotovo u karikaturu. I tek tada je treba ponovo izmisliti. Kad nestane. Stvar je u tome što i likove i žene najslađe izmišljamo kad nestanu.

Ako izmislimo i priznamo da smo izmislili, to je književnost. Ako izmislimo i povjerujemo u to što smo izmislili, to će biti povijest Izmišljajući nove priče, prisjetili smo se Thomasa Manna koji kaže da je književnik čovjek kojemu pisanje ide teže nego drugim ljudima A s izmišljanjem stoji ovako: ako izmislimo i priznamo da smo izmislili, to će biti književnost. Ako pak izmislimo i sami povjerujemo u to što smo izmislili kao u stvarnost, to će biti povijest. A povijesti u ovome gradu ima na svakom koraku i Englezi se stvarno prilično trude da bude vidljiva i prepoznatljiva. Zato nam postaje sve jasnije u kako različitom svijetu se nalazimo. Postoje, naime, narodi koji vole izmišljati svoje pobjede i dičiti se njima. Kolega Boro Radaković nam skreće pažnju na to da su njihovi junaci doista pobjednici, da imena njihovih ulica i trgova veličaju pobjede. Pričamo o tome na Portobello Roadu čije ime, kako čujem, slavi nekakvu veliku pobjedu, a na Trafalgar Sqareu to nam postaje stvarno jasno. Snaga imperija i njegove pobjede stvrdnule su se u kamenu i bronci kao da grme dok ih gledamo. Šetnja gradom kod nas izgleda pak potpuno drugačije. Lutajući Zagrebom čovjek nailazi na same poraze ili smaknuća koji se veličaju kao pobjede. Kad turist, recimo, stane na Trg Nikole Šubića Zrinskog, zadivit će ga vodoskok, muzički paviljon ili meteorološki stup. Vjerojatno neće znati da se radi o velikom hrvatskom junaku koji je izjahao iz opsjedanoga Sigeta i poginuo tako junačkom smrću da ga i danas slavimo. To nije trg pobjednika, nego mučenika. Krene li pak sa Zrinjevca prema istoku, naići će na Trg žrtava fašizma, a nanese li ga put prema sjeveru i Gornjem gradu, vidjet će na Markovu trgu crveni kvadrat kojim je označeno mjesto gdje su Matiju Gupca okrunili užarenom krunom. Uputi li se pak s Griča na Kaptol preko Krvavog mosta, dočekat će ga na Dolcu spomenik Petrici Kerempuhu koji svira tamburu pod vješalama. Lutajući Zagrebom čovjek nailazi na same poraze, smaknuća ili vješala. Konačno, u tugaljivom molu Kerempuhove tambure sabila se i naša povijest. Mi nismo bili imperijalna sila, naši trgovi ne grme od monumentalnosti i velikih pobjeda. To je, dakako, trajno obilježilo i nas i njih na vrlo zanimljiv način. Suvremenu multikulturalnu situaciju i šarenu mapu velikih evropskih gradova stvorio je upravo taj imperijalizam koji je grmio iz svojih topova. Sada u ulici herojskoga imena Britanci svih rasa prodaju svoje šarene i mirišljave sitnice. Mi pak, koji se dičimo ustrijeljenima, spaljenima i obješenima, nerijetko proizvodimo ksenofobiju u svim njenim oblicima.

Ovako različite kulture i različite tradicije izmišljanja i fabuliranja prvi put susrele su se u jednoj knjizi, u okviru zajedničkoga projekta što su ga pokrenuli hrvatski pisac Borovoj Radaković te Britanci Matt Thorne i Tony White. Radi se o Knjizi priča Croatian Nights u kojoj se predstavlja devet britanskih i devet hrvatskih pisaca. Tu smo knjigu došli promovirati u Veliku Britaniju te da bismo zajednički čitali priče. No, osim čitanja i razgovora o tiskanim pričama i literarnim podudarnostima, Boro Radaković, Edo Popović i ja svoje londonske noći trošimo i da bismo izmišljali nove priče i prisjećali se Thomasa Manna koji kaže da je pisac čovjek kojemu pisanje ide teže nego drugim ljudima. Kineskinja iz talijanskog restorana podarit će nam možda i tu težinu kao što nam je podarila i svoj japanski smiješak.