Glasoviti slovenski filozof Slavoj Žižek u komentaru za australsku nacionalnu radiotelevizijsku mrežu ABC analizira i preokreće često ponavljanu floskulu „ako nema Boga, sve je dopušteno". Jean-Paul Sartre u „Bitku i ništavilu" pripisuje tu rečenicu Dostojevskom koji ju je navodno napisao u romanu „Braća Karamazovi". To je do danas postalo opće mjesto, no Žižek uočava da se ta rečenica nigdje u „Karamazovima" ne pojavljuje. Najbliže njoj dolazi lik Dmitrija Fjodoroviča koji u raspravi s Rakitinom pita: „Pa što je onda čovjek? Bez Boga i bez zagrobnog života? Dakle, sve je sad dopušteno, sve se smije?"

Pogrešan je citat, međutim, opstao kroz desetljeća jer očito „pogađa u živac našeg ideološkog zdanja". Osobito ga vole ponavljati konzervativci povodom raznih „skandala među ateističko-hedonističkom elitom", od komunističkih logora smrti do istospolnih brakova - to nas čeka prekoračimo li granice koje nam određuje „transcendentalni autoritet". Bez tih granica, ništa nas ne priječi da se međusobno ubijamo, ponižavamo, porobljujemo i iskorištavamo, osim vlastita samoobuzdavanja i proizvoljnih privremenih dogovora koji se u svakom trenutku mogu poništiti.

(Čak i) ako nema Boga

Žižek podsjeća na tvrdnju Jacquesa Lacana da u psihoanalitičkoj praksi vrijedi obrnuto: „Ako nema Boga, sve je zabranjeno." Taj je preokret toliko protivan „moralnom zdravom razumu" da ga je jedan „slovenski ljevičarski dnevni list" u recenziji Lacanove knjige ublažio i pretvorio u: „Čak i ako nema Boga, nije sve dopušteno!" - „skromno uvjeravanje da čak i mi, bezbožni ateisti, poštujemo neka etička ograničenja". Žižek smatra Lacanovu izjavu daleko točnijim opisom ateističko-hedonističkog modela ponašanja: posvećenost užitku bez vanjskog autoriteta koji bi je ograničavao dovodi do stvaranja guste i komplicirane mreže „samonametnutih pravila 'političke korektnosti'" koja su ponekad stroža nego da ih odozgo nameće neki tradicionalni autoritet, a sve u nastojanju da se u potrazi za užicima ni na koji način ne našteti i ne uznemiri druge. Kada se tome pridoda jednako rigidni i složeni skup pravila o „brizi za sebe" koja nalažu stalno održavanje tijela i duha u vrhunskoj formi, nameće se zaključak da „danas ništa nije opresivnije i više regulirano od jednostavnog bivanja hedonistom".

Religijska obustava etičkog

Naprotiv, oni kojima je sve dopušteno upravo su vjerski fundamentalisti, sljedbenici iskrivljene verzije onoga što je Kierkegaard nazvao „religijskom obustavom etičkoga" koji sebe vide kao oružje vršenja Božje volje. Danas svjedočimo sve većoj prisutnosti vjerski i etnički utemeljenog nasilja, čiji uzrok Žižek vidi upravo u „postideološkoj" eri u kojoj živimo, kada prevladavajuća ideologija cijeni samoostvarenje i uživanje u životu te je većini ljudi pomisao o ubijanju drugog ljudskog bića postala nepojmljiva (Žižek to naziva „spontanom moralnošću"). Stoga je potrebno smisliti viši cilj, sveti cilj, nešto što će ljude učiniti neosjetljivima na tuđu patnju i smrt pojedinca smjestiti u perspektivu iz koje će se ona učiniti beznačajnom. „Religija ili etnička pripadnost savršeno se uklapaju u tu ulogu." Iako ideolozi religije uvjeravaju kako ona navodi loše ljude da čine dobre stvari, Žižek više istine pronalazi u riječima američkog fizičara i nobelovca Stevena Weinberga: „dok bi bez religije dobri ljudi radili dobre stvari a loši ljudi loše stvari, samo religija može navesti dobre ljude da rade loše stvari".

Pedofilija & hedonizam

„Takozvane 'ljudske slabosti'" još su jedan primjer teze da je sve dopušteno ako Bog postoji. Religijski ideolozi vole isticati ekstremnije oblike seksualnog ponašanja koje prakticira malen dio ateista-hedonista kao primjere njihove opće iskvarenosti, dok se poznati i dokazani slučajevi svećeničke pedofilije odbacuju kao kleveta, a crkva čini sve kako bi ih zataškala i zaštitila počinitelje. Njezin je prijestup tim gori što nije riječ o nekom liberalnom zagovaratelju hedonizma, već o instituciji koja se predstavlja kao moralna vertikala društva.

Unatoč naoko suprotnom ideološkom predznaku, staljinistički komunisti u svojim su se masovnim ubijanjima služili istom logikom kao i počinitelji vjerskog nasilja. Oni su imali vlastiti „surogat boga", nešto što je „razočarani bivši komunist" Ignazio Silone prozvao „bogom koji je iznevjerio". Suprotno od hedonističkog stava a identično religijskom, staljinisti-komunisti sebe su vidjeli kao „oruđe povijesnog napretka" ka „'višem' stadiju komunizma" - idealu na putu čijeg su ostvarenja sva sredstva dopuštena. Kada su se pojavile prve rupe u ideologiji i nestalo šire povijesno opravdanje za strahote, mnogi se pojedinci unutar sustava nisu s time mogli suočiti. 1956. godine, nakon govora Nikite Hruščova o Staljinovim zločinima, brojni su sovjetski kadrovi počinili samoubojstvo.

Fašizam

Fašizam je, u još većoj mjeri od staljinizma, doradio iskrivljenu logiku nasilja ne samo predstavljanjem sebe kao „oruđa apsoluta", već i „demonizacijom protivnika". Svaka pojava, u bilo kojem području života, bilo čega što su nacisti smatrali nastranim pripisivala se „židovskoj degeneraciji" sa svrhom stalnog opravdavanja nacističkih zločina: neprijatelj je posvuda i nadzire sve, opasnost je sveprisutna i u borbi protiv nje sve je dopušteno.

Činjenicu da mnogi koji sebe nazivaju kršćanima priželjkuju postavljanje izvanjskih granica ljudskog ponašanja Žižek naziva „krajnjom ironijom", a njihove težnje „dubinski nekršćanskim". Kršćanski Bog ne postavlja ograničenja, kršćanski Bog voli i očituje se kroz ljubav. Stoga su neki kršćani prihvatili i izreku „Ako ima Boga, sve je dopušteno!" jer životu u Božjoj ljubavi nisu potrebne zabrane i ograničenja: onaj tko je uistinu prožet Božjom ljubavlju nikada neće poželjeti učiniti zlo. Tu „formulu 'fundamentalističke' religijske obustave etičkoga" prvi je izrekao sveti Augustin kao „Ljubi Boga i čini što hoćeš". Stvar je u tome, upozorava Žižek, što ne možemo uistinu činiti sve što hoćemo, već samo ono što hoće Bog. Prava ljubav prema Bogu jamči da ćemo se držati „najviših etičkih standarda" jer bi sve drugo značilo razočarati Boga i bilo dokaz naše nedovoljne ljubavi. No ne postoji nikakav siguran putokaz, izvan našeg vlastitog vjerovanja, prema onome što Bog od nas želi. Stoga je lako upasti u zamku opravdavanja vlastitih zlodjela ljubavlju prema Bogu i pokoravanjem Njegovoj volji.

Veliki inkvizitor

U Petoj knjizi romana „Braća Karamazovi" Ivan tijekom duge rasprave pripovijeda Aljoši parabolu o Velikom inkvizitoru. Prema Žižekovu tumačenju, u društvu pod vlašću inkvizicije Bog nije izvor slobode već sredstvo njezina ograničavanja te takav sustav „zatire samu Kristovu poruku" o „daru (koji se ispostavlja teškim bremenom) slobode i odgovornosti". U priči se Krist vraća među žive u Sevilli, gdje ga ljudi prepoznaju i štuju, no ubrzo je uhićen i osuđen na smrt na lomači. Veliki inkvizitor saopćava mu da crkvi više nije potreban jer je crkva na sebe preuzela misiju usrećivanja ljudi. Krist, naime, nije shvatio da je njegov dar ljudima - sloboda izbora - većini bio prevelik teret te im je donio samo patnju. Breme slobode mogu ponijeti samo malobrojni, istinski mučenici čiji je cilj spasiti čovječanstvo od muke izbora i omogućiti mu da „sretno živi i umre u neznanju". Krist je nerazborito odbio đavolje iskušenje i nije pretvorio kamenje u kruh jer „čovjek ne živi samo o kruhu", zanemarivši pritom dublju mudrost: „Najprije ih nahrani pa onda traži od njih vrline!" Zato je inkvizicija prigrlila duhovno vodstvo đavla, koji jedini može „okončati patnju ljudi i ujediniti ih pod okriljem crkve".

Nijemi Krist na inkvizitorov govor odgovara poljubivši ga u usta, našto ga ovaj šokiran pušta na slobodu i nalaže mu da se nikada više ne vrati. Isusov primjer slijedi i Aljoša poljubivši Ivana. Parabola je dio rasprave koja započinje Ivanovim citiranjem biblijske Knjige o Jobu kao dokaza o „Božjoj okrutnosti i ravnodušnosti prema ljudskoj patnji". Aljoša odgovara da Ivanovi argumenti služe u korist kršćanstvu jer dokazuju da se pitanje patnje ne može razmatrati uzimajući u obzir samo jednog Boga Oca u kakvog vjeruju Židovi i muslimani. Kršćani imaju i Boga Sina, Krista koji „može sve oprostiti, sve i svima i za sve zato što je i sam dao svoju nevinu krv za sve i za svakoga". Ivanova priča o inkvizitoru odgovor je na Aljošin argument o Kristu pa iako Dostojevski ne daje konačan odgovor, dalo bi se naslutiti da on leži u Duhu Svetom, „radikalno egalitarnoj odgovornosti svakoga za sve i za svakoga".

Radikalna sloboda

Mogući odgovor leži i u sljedećem dijelu knjige, u kojem starac Zosima na samrtnoj postelji priča kako je u mladosti našao vjeru i postao monah. Njegova je pouka da „ljudi moraju oprostiti drugima priznajući vlastite grijehe i krivnju pred drugima: nijedan grijeh nije izoliran te je svatko odgovoran za grijehe svojih bližnjih". To bi, zaključuje Žižek, mogla biti lacanovska teza „ako nema Boga, sve je zabranjeno" u verziji Dostojevskog. Ako je Kristov dar ljudima radikalna sloboda, „onda ta sloboda također donosi i teško breme potpune odgovornosti".