Osim Svetog Oca pape, kojeg više nije priznavala kao vrhovnog poglavara jer je to u svom reformiranom kraljevstvu bila ona, samo je engleska kraljica Elizabeta I. običavala objedovati sama. Tako je u miru izjedala svoje omiljene fricassée, tek uvezene iz Francuske, ali od britanske ovčetine pirjane na slatkom maslacu i zalijevane bijelim vinom. Pa slavne engleske pite od raznog mesa i ribe, ali i povrće sve uvrježenije na njenom mladom, činilo se pobjedničkom anglikanskom, predbaroknom stolu. Ipak protureformacija, pokrenuta još u renesansi, već sredinom XVII. stoljeća odnijela je značajnu prevagu. Kristina Švedska, nekadašnji cvijet protestantskih kuća, kći kralja Gustava Adolfa, velikog vojskovođe i protestanta, prešla je na katoličanstvo. Bila je to velika pobjeda bez žrtava, no po potvrdu preobraćenja, Kristina je morala krenuti u Rim. Taj put vodio je preko Njemačke u kojoj je u Kolnu i Frankfurtu uživala u svinjskom butu pečenom na ražnju, pa potom u mladoj patki sa slatkim zeljem i mladim vinom. Nekoliko dana poslije u Augsburgu ručala je za istim stolom za kojim je jeo istu srnetinu s brusnicama i krušnim valjušcima, paštete od šljuka i fazana i pirjance od zečjih hrbata i njezin protestantski otac, koji je pregazio Bavarsku u Tridesetogodišnjem ratu, pa nije ni čudno da je toga dana njeno oduševljenje bilo obuzdanije. No kad je napokon stigla u Rim, opet joj se vratilo dobro raspoloženje. Papa je 27. prosinca 1655. za svoj veliki politički i vjerski plijen priredio najpoznatiji barokni banket, koji je konačno otvorio vrata njezine duše. Deseci predjela, jela i kolača, uz prizore iz Svetog pisma od šećera i marcipana koje je izradio najpoznatiji majstor ukrašavanja baroknih jela Giovanni Paul Schor, s istaknutim Kristininim grbom, dičili su se su u svečanoj dvorani. No tko god je bio u gledalištu nazočio je nečuvenom izuzetku. Papa koji je uvijek jeo sam, a nikad, baš nikad u ženskom društvu, naredio je da se uz njegov postavi i kraljičin stol, pod istim velikim baldahinom koji je stvarao dojam da pred zemaljskom kraljicom i nebeskim poslanikom nema pred Bogom nikakve razlike. Iako nevjerojatan, bio je to pravi prizor nove epohe, prepune zbunjujućih zagonetki i alegorija. Nebo i stol, njegov drevni simbol, u njoj će se pretvoriti u golem labirint iz kojega je valjalo pronaći izlaz. U cijelom baroku ta će potraga i u kuhinji i za blagovaonikom biti odjevena u svoje raskošno ruho, slično ruhu mitologičkih renesansnih izješa, ispod kojeg se krilo razgoropađeno tijelo, željno užitka. Nagona koji su protestanti prognali s popisa svojih duhovnih i tjelesnih prioriteta. No, ispod te raskošne draperije, kao ispod bogato vezenog stolnjaka, krio se nesiguran duh uznemiren traženjem novih znakova i smislova, pomiješanih novih i već zagubljenih okusa i mirisa, u velikoj zlatnoj zdjeli. Antičke trijumfalne povorke od jestvina i mitoloških prizora od slastica, sada su zamijenile alegorizirane kršćanske vrline, Kristove poruke od marcipana i njegovih djela i zgoda, u obliku gastronomskih triomfa, kako su nazivali ta prava kiparska uprizorenja, dubljena i odlijevana od rastopljenih namirnica, rukom glasovitih umjetnika poput Berninija ili Perettija. Triomfi su se šepirili na velikim baroknim stolovima prepunim peradi, divljači, povrća i začina, iz u prošlom stoljeću osvojenih Amerika i Azije, koji su ploveći preko oceana na tržnice i stolove Španjolske i Portugala, prvo preko papinskih kuhinja, pa onda preko Francuske i Napuljskog kraljevstva, revolucionirali europsku kuhinju. Glasovita puretina koju su stali uzgajati jezuiti, paprika, grah koji je osvojio francuski dvor, rajčica koja je doslovce zaposjela još moćnu talijansku gastronomiju i danas nezamislivu bez raznih šalši od pomidora, nešto kasnije kukuruz i krumpir, mamili su uzdahe, podjednako kao i prikazi novozavjetnih dogodovština. Nad tom hranom ovi sveti prizori bdjeli su poput zavjetnih slika, pomiješanih s antičkom mitologijom koju su pomilovali apsolutistički francuski burbonski suvereni, naginjući se nad pirjancima, gotovo kultnim La Varenneovim i Vatelovim ragoutima, tim gospodarima barokne kuhinje. U Italiji i Španjolskoj stažarile su nad gozbama prikaze barokih nebesa i zvijezda oko Božje svjetlosti, vrlina pobjednica nad porocima, utjelovljenim u djevicama i pohotnicima, pravednicima i debeljuškastim putima koji su zajedno molili nad nedoumicama epohe. Kopuni i purani uzlijetali su kao anđeli pečenih krila i nadlijetali Krista koji je vukao križ po slatkoj Golgoti od rastopljena šećera. Dok su uživali u rafiniranim jelima posluženim pod prikazom njegove Muke, nisu osjećali ni bol, ni pokajanje. I Sin Božji bio je napravljen od marcipana! Taj barokni nerazmjer živio je u neprikrivenoj i podjednako snažnoj sklonosti prema senzualnosti, kao i prema opet otkrivenoj vrijednosti janjetine i posebno bravetine, gljivama i povrću koje je Jean de la Quintinie uzgajao u prvim staklenicima Louvresa i Versaillesa, u nastavljenom vatrometu začina i venecijanskih i dalmatinskih rižota, u visokoj i niskoj divljači pripremljenoj u umacima, ali i u egzotičnim jelima koja su s osvajanjima stizala iz kolonija, ili kao darovi s bogatog sultanova stola. To umijeće i sposobnost da se veličanstveno i pretjerano obuzda jednostavnošću razumnog filozofskog i kulinarskog rješenja, koje je francusku kuhinju opet postavilo u središte europske gastronomije, njoj srodni jelovnici rokokoa i prosvjetiteljstva upotpunili su profinjenim fricandoima, fricasseima i sauteima. Uz njih i istočnojadranskim, posebno mletačkim Goldonijevim, Vivaldijevim, Canalettovim i Casanovinim jelovnicima u kojima je makar u kuhinji, ložnici, pod karnevalskim maskama ili u koncertnim dvoranama, na platnima i kazališnim daskama, obnovljena moć nekadašnje gospodarice istočnog Sredozemlja i Levanta. Njihovi menui ribu su namijenili puku iz laguna, a bogataškom ukusu Europe ponudili jela poput stare pašticade, pastissate. Potpuno antičke i bizantske provenijencije, s njokima od već sveprisutnog krumpira, koji je pratio i tušence, stuffate ili žgvacete, guazette, od junetine, piletine, fazana i purana, ugušenih u gorkoj astečkoj čokoladi i likerima, kao duh u vjerskom zanosu. Bez obzira na lomače Inkvizicije, opet je oslobođen užitak upotpunjen sviješću da se razumom može objasniti čak i grijeh, kao konačno pronađeni afrodizijak strasnih epoha koje će zajedno s Elizabetom, Kristinom, Bourbonima i Habsburgovcima, vladarima Sunca ili rimskim poslanicima Neba, uskoro krenuti na svoje posljednje apsolutističko putovanje.

Papa je prvi put jeo sa ženom kad je 27. prosinca 1655. priredio barokni banket za švedsku kraljicu Kristinu koja se obratila na katoličanstvoKOPUN U SOKU OD NARANČE
Pobrašnite komade mladoga kopuna pa zazlatite na masti. Izvadite meso iz posude, pa na istoj masnoći propirjajte mljeveni ružmarin, šalicu ribizla i suhih šljiva, po žlicu cimeta, muškatnog oraščića i klinčića. Vratite komade kopuna, podlijte pilećim temeljcem i čašom bijelog vina te sve pirjajte dok se ne prožme i ugusti. (Po “Priručniku za dobre domaćice u kuhinji”, Engleska, 1597.)

FRICASSE OD PILETINE
Na maslacu zlatno propirjajte komade većeg pileta. Izvadite ih iz masnoće na kojoj zatim popržite tanko rezane ploške mrkve, sjeckanog češnjaka i kapule, selena i peršina, uz malo majčine dušice, ružmarina i lovora. U međuvremenu zamutite dva žumanjka, žlicu šećera, soli i papra te čašu vrhnja za kuhanje, žlicu bijele kvasine i dobru čašu pilećeg temeljca. Prelijte mješavinom povrća pa sve protisnite. U taj umak vratite zazlaćene komade piletine i kuhajte neko vrijeme da se sve prožme.(Francois Pierre La Varenne, ”Škola ragouta?, 1668.)

CASANOVINA PILEĆA PRSA U ČOKOLADI
Na maslacu zlatno prepržite komade piletine, posolite, popaprite i podlijte šampanjcem. U posebnoj zdjeli rastopite čokoladu za kuhanje, dodajte joj vrhnja i maslaca, začinite klinčićem i cimetom i prelijte po pirjanoj piletini. (Po “Sjećanjima” Giacoma Casanove, XVIII. st.)