Kakav užitak! Na televiziji priča o princu Williamu. Prekrasan mladi muškarac hoda svijetom, pokazuje zubiće, rukuje se, rukuje se, rukuje se i nepoznatim ljudima govori kako mu je drago što je baš njihova ruka u njegovoj. Nije uvijek tako bilo. U davnoj i pradavnoj prošlosti Williamovi su preci svoje prinčevstvo morali dokazivati krvavo ratujući, ubadajući svoja koplja u trbuh neprijatelja, često bi neprijatelj mladom budućem kralju šutnuo sjekiru u kost, to je jezivo boljelo… Kako znam? U filmu o Williamu nisu mogli govoriti samo o njemu, što se može reći o 21-godišnjem klincu? Pokazali su prvo puzanje, koračić, ulazak u vrtić, školu, odlazak na fakultet, u Čile… Sve to može stati u desetak minuta, svijet ne želi gledati kratke priče o krasnim prinčevima, zato smo slušali o njegovim precima, Henricima i Edvardima, oni su se u krvi kupali. Glas koji nam je objašnjavao slike rekao je, običaji se mijenjaju, klanje danas nije u modi, prinčevi se osmjehuju i mašu iz kočije. I Charles, Williamov otac, više ne lovi lisice. Civiliziranom svijetu gadi se i krv sirote životinje. Jest licemjerno, ali, eto, novo vrijeme nosi nova pravila.

Zašto nije tražio odštetu potpredsjednik Sabora koji nije preko svog ramena prebacio leš ubijenog Srbina i koji nije pjevao veselu pjesmicu? Navodni silovatelj iz Ustavnog suda godinama se ne glasa, ali i ne napušta časni sud. Glavaš je 90-ih naoružan okupirao lokalni list Devedeset i neke presrelo moga rođaka usred Opatije. Klinac je tada imao dvadeset godina, student. Morao je izaći iz automobila, staviti ruke na haubu, onda su ga zgrabili, lisice, odlazak u postaju, lisicama su ga pribili za drvenu stolicu i satima ispitivali. Zašto? Zato jer im je netko javio da su on i kolega koji je bio s njim četnici. Uzalud sam šefu policijske postaje postavljala pitanja zašto su povjerovali anonimnom gospodinu i mučili dječake. Rekao mi je, postoji naputak, na cesti smijemo svakoga zaustaviti, privesti, staviti mu lisice i ispitivati danima. Imate sreće, gospođo, da se vaš rođak pri uhićenju nije opirao, smjeli smo ga ubiti, takav je zakon, onda biste došli po leš, ne bismo ovako gubili vrijeme. Nekoliko dana prije u centru Opatije ubijen je gospodin iz Osijeka. Poznati osječki političar i njegovo veliko društvo to su ubojstvo proslavili na vrhu Učke, u najskupljem restoranu, pjevanjem, nazdravljanjem, žderanjem. Nitko ih nije priveo, prikovao, ispitivao, ustrijelio. Ubojica pokojnog Osječanina nikad nije pronađen.

Ovih je dana gospićki političar provalio u sobu košarkašice i pokušao je silovati. Je li normalno zgražati se nad ponašanjem gospićkog političara? Što možemo očekivati od pijanog nasilnika koji misli da pod svoja prljava jaja smije baciti košarkašicu zato jer ju je platio, dakle, kupio? Čovjek bi morao smanjiti očekivanja kad je Gospić u pitanju. Tamo je za vrijeme rata pobijeno stotinjak civila, među njima su bili i jedan tužilac Republike Hrvatske i njegova žena i jedan sudac Republike Hrvatske. Predsjednik Republike Hrvatske gospodin Stjepan Mesić je kao predsjednik Sabora potpisao razrješenje pokojnom gospićkom tužiocu Kalanju jer se mrtav pet dana nije pojavio na poslu. Mesić nije znao da je u hrpi leševa Kalanjev leš i leš njegove supruge. O n nije znao?!!! A j a sam znala?! Naravno da je znao, pa ipak Mesić u svoje dvore nije pozvao sinove umlaćenih Kalanja, Bojana i Draška, pružio im ruku i ispričao se zbog svinjarije koju je učinio. Netko bi morao Mesiću reći da novo vrijeme ne obavezuje na pristojnost samo engleske prinčeve nego i balkanske divljake. Dok su se činili zločini u Gospiću tamo je sudio jedan gospodin, tužio drugi gospodin. I danas tamo ista gospoda sude i tuže. A vremena su se promijenila? U Feralu je nedavno pisalo kako je trenutačni potpredsjednik Sabora, čovjek iz Gospića, u ratna vremena preko svoga ramena prebacio leš ubijenog Srbina i pjevao veselu pjesmicu. Zašto nije tužio Feral i tražio odštetu trenutačni potpredsjednik Sabora koji nije preko svog ramena prebacio leš ubijenog Srbina i koji nije pjevao veselu pjesmicu? Političar Šeks je navodno zločincima koji su priznali ubojstvo male Aleksandre Zec omogućio da žive na slobodi, ali nikad nije pozvao sestru i brata pokojne djevojčice, rukovao se s njima i ispričao im se. Gdje bi čovjek završio kad bi, u ove predizborne dane, krenuo nabrajati samo neke zločine naših političara? Svi spominju navodnog silovatelja iz Ustavnog suda, on se već godinama ne glasa, ali i ne napušta časni sud. Glavaš je devedesetih naoružan upao u redakciju lokalnog lista i tamo preuzeo vlast. Isti se Glavaš ovih dana obraća Naciji i urla koliko bi “povijesnih regija” trebala imati Hrvatska. Tko je Glavaš? Što je bio Glavaš prije petnaestak godina? Tko su prije rata bile sve ove njuške koje nam se kese s ogromnih plakata i rigaju laži s TV ekrana? Nitko od njih ne skriva ogromne stanove, vile, jahte, lažne magisterije, satove od nekoliko tisuća eura, nikome od njih ne pada na pamet da bi nam se morali ispričati zbog bogatstva koje su stekli na leševima naše djece i našoj odranoj koži. Umjesto da gledaju filmove o engleskim prinčevima koji moraju biti pristojni, iako u njima teče krv zlih predaka, da uče, oni nam silovanjima, pljačkom, urlanjem, laganjem i ratom sa sebi jednakima poručuju da smo prebijedni da bi pred nama glumili fini svijet. Svi koji siluju ili su silovali ostat će lokalni moćnici ili članovi Ustavnog suda, svi koji su opljačkali Hrvatsku moći će na ekranu ispitivati moral sebi sličnih pljačkaša. Razbojnici, zločinci, lažljivci, gadovi, ubojice, prevaranti očekuju od nas da zaboravimo tko su bili i što su danas. Nitko nije zaboravio njihove zločine, narod samo gleda filmove o prinčevima i moli malo pristojnosti. Ma, meni se samo tako čini. Tko bi normalan poželio stisnuti ruku spodobama koje ne razumiju da ni najveći monstrumi ne siluju, ne urlaju i ne prijete neposredno .