S historijske distance promatrano, Branimir Glavaš analitički je zanimljiv prije svega kao primjer za efikasnost arogancije u procesu grabljenja društvene moći. Na scenu ga je izbacila HDZ-ova narodna revolucija, koja je – kao i kod mnogih drugih – od anonimnoga činovnika napravila političku instituciju. U karijeri je bio prevrtljiv i lukav. Volio je izigravati partijskoga poludisidenta koji balansira na rubu generalne linije, da bi se u kritičnome trenutku nepogrešivo vraćao pod okrilje centralnoga komiteta i tamo dodatno naplaćivao svoju obnovljenu lojalnost. Tuđmanu je stalno prijetio prelaskom u HSP, iako mu na pamet nije padalo da realizira tu prijetnju. Ipak, u ratno vrijeme organizirao je – kao šef sekretarijata za obranu – razne diverzije u Osijeku i okolici i nastupao kao protivnik Tuđmanove krajnje nejasne i mlake obrambene taktike. Bio je tada strah i trepet za građane raznih narodnosti. Vjerojatno se nikada neće osloboditi sumnje da je naručio ubojstvo Josipa Reihla-Kira, osječkoga šefa policije koji je likvidiran jer je želio pregovarati s pobunjenim Srbima iz Tenje.

Podjela moći s Kramarićem

U kuloarima je Glavaš glumio Tuđmanovoga razmetnoga* sina i ponekad nešto gunđao protiv njega, ali Tuđmanu je – u isto vrijeme – priređivao faraonske dočeke u Osijeku, s razdraganom gomilom na ulicama kojoj osobno stoji na čelu i vodi je poglavaru na poklonjenje. Aparatčik* kod kojeg turbulentna vremena stimuliraju nekritičke osobne ambicije, osjećao se u dubini megalomanske duše stvarnim i jedinim gospodarom Slavonije, i neprestano je istraživao načine kako da taj svoj osjećaj materijalizira. Njegov veliki lokalni asistent na tom poslu uvijek je bio Zlatko Kramarić, osječki liberalni ekvilibrist koji je u javnosti s vremena na vrijeme nastupao kao “žrtva” tvrdoga nacionalista Glavaša, a u tajnosti je zapravo s njim besprijekorno surađivao na zadatku – makar i neravnopravne -podjele moći, sinekura, prostora, stanova i utjecaja. Gotovo sve Glavašu i Šeksu, Kramariću nešto, jer i on je tu kao vrijedna potvrda da u polufeudalno strukturiranoj guberniji caruje višestranačka demokracija.
Šeksu? Dakako, i Šeks je uz Glavaša redovito pretendirao na gubernatorstvo nad Slavonijom, s tim da se Šeks kao Tuđmanov – danas Sanaderov – saborski komesar smatrao višim u partijskoj hijerarhiji, s ulogom koja nije samo regionalna nego i “nacionalna”. Za razliku od njega, Glavaš se taktizerski nije micao mnogo dalje od svoga inicijalnoga teritorija. Obavio je presudne logističke poslove u dovođenju Sanadera na položaj šefa HDZ-a, i maknuo se odmah potom na stranu, u sjenu, u diskreciju, da sa svojim desničarskim profilom i ratnim hipotekama ne bi postao smetnja Sanaderovim reformističkim ciljevima.

Peta violina na margini

Gdje je puklo između njega i tandema Sanader – Šeks? Krhko je znanje, gotovo koliko i politička prijateljstva. Može se pretpostaviti da je Glavašu definitivno dosadilo svirati petu violinu pod Tuđmanom koji nije Tuđman. Za poglavarove ere poštivao je – manje-više – pravila partijske igre i čekao svoj trenutak. Primjećujući s nelagodom da taj trenutak ni pod Sanaderom ne dolazi, i da se njegov lik na sceni unatoč zaslugama sve više marginalizira, odlučio ga je – govorimo o “trenutku” – isforsirati stavljanjem uloga na zahtjev za nekakvom slavonskom autonomijom (osnivanje “slavonskoga sabora”), odnosno na regionalističke ideje koje su Europi navodno bliske čak i kad ih, kao u Italiji, zastupaju desničari. Više novca i više suvereniteta za Slavoniju, i više moje formalne vlasti u njoj jer u protivnom rušim vladu, poručio je Glavaš politbirou pokušavajući za sebe i svoju zemlju nametnuti “viziju” političkoga osamostaljenja kakvu je u svome konceptu hibernirao još za vrijeme Tuđmana.
Glavaš evidentno računa na Sanaderove slabosti: vrlo skromnu većinu u parlamentu koja ga može činiti podložnim pritiscima i na animozitete koje HDZ-ova desna liga prikriveno gaji prema svome vođi. Sanadera, međutim, ne treba podcjenjivati; čovjek ne gubi energiju na pregovaranje, nego na rogove uzvraća rogovima. Iz njegovoga kabineta odmah je stigla naredba: nazovi “G” radi isključenja. I više od toga: uslijedila je čistka* Glavaševe kadrovske infrastrukture, njegovih pomagača i simpatizera. Glavaš je poljubio vrata kad je pokušao osnovati novu političku udrugu u prostorijama osječke privredne komore. Preostalo mu je da pronađe neko “nejavno mjesto” i prisjeti se svojih početaka s Tuđmanom na Jarunu. Sic transit gloria secessionis Sclavoniae*.

Demagog željan svevlasti

Netko će reći kako je to dokaz da se o autonomijama u Hrvatskoj može razgovarati samo kad se radi o Istri. Autor ovoga teksta smatra da su bilo kakve napredne decentralističke ideje vrlo sumnjive kad iza njih stoje rigidni partijski demagozi poput gospodina Glavaša, koji na prostoru, za čije se interese nominalno bore, dokazano teže za osobnom svevlašću. Zanimljivije je pitanje može li Glavaševa politička eliminacija ugroziti Sanaderovu vladu. Prilično teško. Sanader ipak nije toliko slab kao što misle njegovi protivnici, niti je Glavaš toliko omiljen u Slavoniji da bi se zbog njega raspao regionalni HDZ. Ni Sanaderova saborska većina vjerojatno ne dolazi u pitanje.
Na jednoj strani, raskid s Glavašem pomoći će Sanaderu da HDZ u inozemstvu nastavi predstavljati kao stranku koja se doista reformirala i demokratizirala. Na drugoj, Sanader ima strateškoga partnera u Ivici Račanu koji će – sa svojim instinktom opreza – prije vlastitih nekoliko zastupnika prepustiti HDZ-u negoli dopustiti da dođe do nekontroliranoga Sanaderovog pada i stihijskih promjena u odnosu snaga na sceni. Ukratko: Glavaševa tamna zvijezda naglo je zablistala sjajem supernove, s tendencijom da se odmah potom raspline u beskraju svemira.

STUPAC TJEDNA: VONSOV PRST; RATZINGER

Nekultura hrvatskih reklamnih i političkih plakata dosegnula je tragikomične razmjere, što se uočava po činjenici da se na njima već ogromnim slovima publiciraju i psovke (“jebeno dobro”, “do jaja” itd.). U toj oazi primitivizma meteorski je zadnjih dana zasjao Nenad Ivanković Vons, desničar koji se obogatio kao Tuđmanov propagandist i sad namjerava do kraja života bez opterećenja prodavati nekakvu idiotariju o siru i vrhnju kao hrvatskim nacionalnim insignijama koje su vrednije od ulaska u Europsku uniju.
S razrogačenim očima i osmijehom glupoga Augusta dotični Vons na plakatu pokazuje svoj prst oblijepljen vrhnjem i pita promatrača: “Misliš li i ti kao ja?” Seveda*; tko bi mogao misliti drugačije kad se suoči s Vonsovim umazanim prstom, evidentno spremnim da ga posjednik obliže? Plakat je iznimno kvalitetan kao vizualni emetik ili sredstvo za povraćanje, a nije loš ni kao politička poruka da stalna u Hrvatskoj samo budalaština jest.

• * *
  Izbor uvaženoga Josepha Ratzingera za Papu može se doživjeti i kao da je nakon cara, koji je umro bez nasljednika, za cara proglašen njegov čuvar pečata.