Objavljeno u Nacionalu br. 494, 2005-04-03

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Ezoterija 'akcijskoga plana' za Gotovinu

Realizaciju svoga enigmatskoga “akcijskoga plana u šest točaka” za lociranje Ante Gotovine, hvatanje Ante Gotovine odnosno, eufemističkim jezikom politike rečeno – rješavanje slučaja Gotovina, Sanader je započeo na medijski zapažen način, privođenjem dvojice koji su – kako se tvrdi – krivotvorili Gotovinin pasoš. Čovjeku ta lažna isprava vrlo vjerojatno nije bila presudan rekvizit za odlazak iz zemlje, ali o. k. Nešto se radi. Gotovina – prema dostupnim informacijama – već četiri godine nije u Hrvatskoj, no u toj Hrvatskoj evidentno postoje ljudi koji su mu na razne načine pomagali u fazi bijega i nakon nje, i na njih se sad primjenjuje “akcijski plan” o čijem konkretnom sadržaju ni uvijek glagoljivi Sanader lukavo ne želi ništa reći.

Košarica zrnja za europske drugove

U svakom slučaju, kljuca se na razne strane s idejom da se nabode poneko zrno koje će se u košarici odmah isporučiti Carli Del Ponte i europskim ratnim drugovima. Spomenuti plan na scenu je izveo i Hrvoja Petrača, zagrebačkog anđela garava lica s razgranatim kontaktima u Hrvatskoj i šire, kojeg su s najviših mjesta prozvali kao Gotovininog financijera i od Izraela – jer tvrdi se da je čovjek u Izraelu – navodno zatražili njegovo izručenje iako ne postoji međudržavni sporazum o ekstradiciji. Dakako, u primjeni sankcija forma nije uvijek presudna. Izručiti se možda može i bez sporazuma, uz pomoć pravnih varijacija, kao što se i saborskim zastupnicima – toj kasti požrtvovnih trudbenika – ponekad skida imunitet kad moraju zbog nečeg odgovarati, pa makar samo zato da bi ih sud, Đapić je primjer, mogao osloboditi svake odgovornosti.
Petračev komentar situacije – ako se on ikada pojavi – publika će svakako dočekati sa zanimanjem, a sa zanimanjem je dočekala i Mesićev komentar akcije Maslenica, također izrečen u kontekstu “akcijskoga plana” ili lova na Gotovinu. Na temelju šturih informacija u medijima moglo se, naime, zaključiti da jedna od stavki plana podrazumijeva obračunavanje s Gotovininom ratnom karizmom, kako bi se smanjila generalova omiljenost u narodu i politički olakšalo njegovo izručenje Haagu, dođe li bilo kada do toga. Jašući na toj ideji generalove kompromitacije predsjednik Mesić je iznenada, ničim izravno izazvan, pokojnoga Janka Bobetka i Gotovinu optužio za lošu organizaciju akcije Maslenica koja je na hrvatskoj strani dovela do nepotrebno velikoga broja poginulih. Prema Mesiću, sto osamdeset pet, no zatim je taj broj umanjio opravdavajući se da je mislio na nekakav širi kontekst bitaka u zadarskome zaleđu, da mu je Tuđman dao krive informacije itd.

Utilitarno kalkuliranje

Publika je odmah uočila da Mesićeva prozivanja dolaze s jedanaest godina zakašnjenja. Ako je imao nešto protiv akcije, mogao je to reći u trenutku kad je ona bila aktualna, tim više što se tada nalazio na položaju disidentski raspoloženoga predsjednika Sabora i njegova bi se riječ čula. Osim toga, njegovo licitiranje s brojem žrtava nije odjeknulo posebno simpatično ni kod promatrača koji su mu skloni, a o ostalima da se i ne govori. Etički je netaktično, predvidljivo nepopularno i psihološki vrlo provokativno nečiju smrt u ratu za domovinu s političke pozornice naknadno proglašavati posljedicom lošeg planiranja i predizbornih manipulacija, bez obzira na moguću utemeljenost tih tvrdnji. Postoje dobri razlozi za kritiziranje Tuđmanove ratne taktike i postupaka nekih poglavarovih generala, i Mesić se – da je to htio – mogao, možda i trebao, mnogo ranije upustiti u tu analitiku, ne čekajući da mu trenutak određuje haaška optužnica protiv Gotovine. Shvativši da javnost njegovu izjavu prima s dozom indignacije, brzo se odlučio na ispriku i izražavanje žaljenja, ali time nije proizveo gotovo nikakav ublažavajući efekt.
Potvrdilo se već pedeseti put da Mesić nema medijskoga savjetnika ni nekoga tko bi mu mogao pomoći u profiliranju njegovih javnih istupa, a nema ga vjerojatno zato jer je uvjeren u vlastitu genijalnost. Propagandni koncept brzoga kompromitiranja Gotovine, međutim, prilično je prizeman i bez velikih izgleda na uspjeh, pa makar na Pantovčak i Markov trg stigao iz engleskih špijunskih laboratorija. Započne li politika – nakon višegodišnje indoktrinacije masa suprotnom tezom – sad naglo omalovažavati Gotovinin ratni put, to će se nepogrešivo prepoznati kao utilitarno kalkuliranje. Predsjednik Mesić smjelo se izborio za priliku da taj kontraučinak prvi prepozna na vlastitoj koži.

Europska maćeha

“Akcijski plan” je – dakle – u tijeku, dao je na prvi pogled i neke rezultate kojima se premijer pohvalio, ali za Hrvatsku nije kupio nikakve europske povlastice. I dalje je riječ o Sanaderovom larpurlartizmu. Carla Del Ponte čvrsto stoji na tezi da Hrvatska ne surađuje, a u tome joj se pridružio i Olli Rehn u ime Europske unije. Zašto nas toliko mrze? – upitat će se netko. Vlada se ubija od napora da dođe do Gotovine, pronašli su falsifikatore putovnice, saznali njegovo ilegalno ime, objavili prije toga da se u Francuskoj bavio kriminalom, danas govore da je i kao vojnik bio nesposoban, neumorno troše dnevnice na obilaženje briselske družbe i od nje dobivaju samo poruke da se još uvijek nedovoljno dugo kuhaju u loncu. Nekome si možda majka, Europo, Sanaderu si maćeha, iako on ima plan.

STUPAC TJEDNA: OPTUŽNICE PROTIV UHODA I ‘NOVINARA’; SLUČAJ SLOBODNA*

Haaške optužnice protiv Rebića, Margetića, Marijačića i Šešelja zbog objave identiteta i izjava zaštićenoga svjedoka na suđenju Blaškiću svakako su potvrda da se s tim sudom ne treba poigravati. Za razliku od hrvatskoga pravosuđa koje se neprestano reformira bez vidljivih učinaka, tamo prilično čvrsto vrijede nekakva pravila. Zaštićeni svjedok – zahvaljujući optuženima znamo tko je, ali ime iz načelnih razloga treba ostati tabu – denunciran je svojedobno isključivo iz političko-diverzantskih razloga, među ostalim i u jednom listu (Hrvatsko slovo) koji s novinarskim standardima ima veze koliko i papirnata maramica. Kad se danas izdavači tog lista pozivaju na slobodu izraza i traže cehovsku zaštitu, to uistinu djeluje kao travestija. Nije novinar svatko tko sebe nazove novinarom, niti su novine sve ono što se prodaje na kioscima, a u HND-u postupili bi razumno da između Ivice Marijačića, koji jest novinar, i Margetića i Šešelja koji su samo provokatori, uspostavi nekakvu distinkciju. HND je, međutim, neizlječivo nekompetentna institucija.
Markica Rebić, jedan od glavnih Tuđmanovih dojavnika, nakon poglavarove smrti nastavio je voditi podzemnu desničarsku kampanju i u tom kontekstu dostavio je haaške dokumente publikacijama koje kontrolira. Veća zanimljivost od te činjenice, međutim, pitanje je odakle mu ti dokumenti. Nema tu velike tajne. Sam Rebić priznao je na televiziji da su mu oni isporučeni iz ureda Blaškićevoga branitelja Ante Nobila, jedine centrale koja je u Hrvatskoj njima raspolagala. Je li to u redu, tj. u skladu sa zakonom i profesionalnom etikom da iz odvjetničke kancelarije angažirane u procesu cure informacije o zaštićenome svjedoku koje u pitanje mogu dovesti njegov integritet i sigurnost? Hoće li se o tome – bez obzira na Carlu Del Ponte – izjasniti hrvatsko pravosuđe?

  • * *
    Europapress je nakon mnogo oklijevanja napokon ušao u netransparentne pregovore s državom o ugovoru za kupnju Slobodne Dalmacije, i prema nekim indicijama Nino Pavić u tim pregovorima pokušava drastično srozati ponuđenu cijenu – petsto-šesto milijuna kuna – na temelju koje je odlukom Ive Sanadera prije mnogo mjeseci pobijedio na natječaju Hrvatskoga fonda za privatizaciju. Je li to točno, gospodo iz Vlade? Ako nije, izjasnite se o čemu se pregovara. Ako jest, jasno vam je da je bilo kakav “damping” ili kupnja pod naknadno privilegiranim uvjetima težak privredni kriminal.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika