Objavljeno u Nacionalu br. 858, 2012-04-24

Autor: Duško Čavić

Reportaža iz 'afričke barutane'

Liberija nakon odlaska krvnika

Bivši liberijski predsjednik Charles Taylor, optužen za ratne zločine u Sijera Leoneu, presudu čeka u Haagu, no njegova zemlja još osjeća posljedice njegove pohlepe za 'krvavim dijamantima'

Istočna Liberija:
seoski sudac s vojnicima
etiopskog bataljuna
UN-ovih mirovnih snagaIstočna Liberija: seoski sudac s vojnicima etiopskog bataljuna UN-ovih mirovnih snagaDonošenje presude bivšem liberijskom predsjedniku Charlesu Tayloru, optuženom za ratne zločine u Sijera Leoneu, očekuje se 26. travnja. Charles Taylor uhićen je u ožujku 2006. Bio je optužen po 11 točaka za zločine koje je uz njegovu potporu za vrijeme građanskog rata u Sijera Leoneu počinio ozloglašeni pobunjenički pokret RUF. Taylor je RUF opskrbljivao oružjem u zamjenu za "krvave dijamante" iz te susjedne zemlje. Budući da je tada na snazi bio embargo na uvoz oružja u Liberiju, Taylor se snalazio uz pomoć švercera oružjem, uključujući i nedavno osuđenog Rusa Viktora Buta. Optužnica ga tereti i za pomaganje RUF-u u zločinima protiv civila. Iako se sud nalazi u Freetownu, suđenje Tayloru premješteno je u Haag kako ne bi pridonijelo jačanju tenzija u Sijera Leoneu. Suradnik Nacionala Duško Čavić boravio je u Liberiji i Sijera Leoneu nakon završetka građanskog rata.

OSIM SPORADIČNIH kružnih krčevina nastalih spaljivanjem vegetacije malo što prekida monotoniju prašume u dvosatnom letu iz Monrovije u Zwedru na istoku Liberije. Poput stupova dima, magla se diže iz krošanja. Ceste postoje, iako loše, ali travanj 2005. još je nezdravo vrijeme za kretanje njima. Ne bi se moglo ni zrakom da nije UN-ove mirovne misije i ruskih posada koje upravljaju njenim transportnim helikopterima. Omamljen benzinskim isparenjima u tovarnom prostoru, otvaram prozorčić i rukom dodirujem oblak. Budući da je okružen tropskim šumama, gradić Zwedru bio je središte drvne industrije prije građanskog rata, a gerile za vrijeme rata. Pripadnici naroda Krahn, koji žive u ovom dijelu zemlje, osnovali su Pokret za demokraciju u Liberiji (MODEL), jednu od pobunjeničkih grupacija koje su krenule na režim Charlesa Taylora i čije su akcije naposljetku rezultirale njegovim odlaskom iz zemlje. Nedovršena vila Samuela Doea, Taylorova okrutno ubijenog prethodnika, i danas stoji u Zwedruu. Sivkasto zdanje s bazenom u bojama liberijske zastave nadživjelo je svog vlasnika, ali korov i šikara neumoljivo prekrivaju njegov betonski skelet. U dnu ulice, odmah do tržnice na čijim se štandovima prodaju muhama prekrivene pržene ribe, nalazi se škola. Bijela prizemnica očito je nedavno obnovljena pa se ističe među kućama od blatnih opeka s krovovima od zahrđalog valovitog lima. Na čistini pred školom stotinjak ljudi sa zanimanjem promatra igrokaz s pjesmom i plesom, koji vodi Solo Kelgbeh, mladić s megafonom. Publika se smije dosjetkama, to su novopečeni birači koji su u kutije ubacivali listiće s imenima Ellen Johnson Sirleaf, dobitnice Nobelove nagrade za mir, i Georgea Weaha, bivšeg najboljeg nogometaša svijeta po izboru FIFA-e.


KROZ ZELENO MORE ipak se može, ako čovjek ima Toyotu pickup s teškom strojnicom montiranom straga. Iako je UN-ov program "razoružanja, demobilizacije, rehabilitacije i reintegracije" dosta uspješno proveden, bivši pobunjenici, među njima i mnogo djece ratnika, još uvijek lutaju prašumom. Naravno, za UNMIL-ov etiopski bataljun oni nisu opasnost. Odabravši sela koja će se toga dana obići, poručnik Mulugeta Legese naređuje pokret. Patrola od tri vozila kreće prašnjavom cestom. Nagutavši se crvene prašine afričkog makadama, mali konvoj stiže u prvo selo. Kokoši bježe pred kotačima, a lijeni psi, isti u svim siromašnim zemljama svijeta, ne prekidaju drijemež. Ispred slamom pokrivene kolibe od blata žena u žutoj haljini i marami iste boje melje žito, kolcem udarajući u mužar. Na hasuri u prašini leže banane za kuhanje. Prilazi mi krhka starica: "Five dollars, sir! Please!" Vadim novčanik i dajem joj novčanicu. Krik oduševljenja toliko je glasan da nam prilaze sve žene iz obližnjih koliba. Suznih očiju, starica mi želi poljubiti ruku. I ne razmišljajući, umjesto pet crvenih liberijskih, dao sam joj pet zelenih američkih dolara, pedesetak puta vrednijih. Taj će joj komad papira s Lincolnovim likom dostajati za nekoliko tjedana. Mene je njezina sreća koštala 35 kuna... Cijelo selo okuplja se oko Toyote s koje Etiopljani dijele hranu, uglavnom pakete s makaronima. Gomila se tiska oko vozila, deseci ruku pružaju se prema vojnicima koji dobacuju kutije masi. Ubrzo nakon što su i 'posljednje kutije podijeljene, seljani se razilaze. U prašini ostaju ležati dvije rastrgane kutije i nešto prosutih makarona.

U DRUGOM SELU okružnog suca nije teško pronaći. Ispred njegove sudnice, kolibe nalik svima ostalima u selu, vijori se liberijska zastava. Poručnik ga pita ima li kakvih problema. Starac se žali na prijetnje bivših gerilaca koji lutaju uokolo. Nitko ne poštuje njegove presude, jer nema policije koja bi ih provodila u djelo. Vidi se da je uplašen. Pita poručnika može li mu kako pomoći. Poručnik vidljivo suosjeća s njim, ali nemoćno širi ruke. Kao i sve druge mirovne misije širom svijeta, i UNMIL pati od vječite boljke ograničenog mandata. Kao što Etiopljani patroliraju područjima naroda Krahn na istoku zemlje, tako i pakistanski bataljun UNMIL-a patrolira sjeverom. S obje strane liberijsko-gvinejske granice živi narod Mandingo. Iz njihovih je redova ponikao LURD (Liberijci ujedinjeni za pomirbu i demokraciju), još jedan pobunjenički pokret koji je pridonio padu Charlesa Taylora. Osnovan 1999., LURD se najprije borio protiv vladinih snaga na svom terenu, u okrugu Lofa oko grada Voinjame. I nakon dolaska snaga Presuda bivšem predsjedniku
Charlesu Tayloru očekuje se 26. travnjaPresuda bivšem predsjedniku Charlesu Tayloru očekuje se 26. travnjaUNMIL-a Voinjama je bila crna rupa svijeta. U izvještajima UN-a Voinjama je u jakoj konkurenciji figurirala kao "najopasnije mjesto na svijetu". Tako je bilo sve dok LURD nije potisnuo vladine snage prema jugu, do Monrovije. U travnju 2005. mogli su se još vidjeti tragovi toga vremena. Nove potleušice nicale su oko izrešetanih starih kuća. Za razliku od ulica Monrovije, gdje bi mi prolaznici dobacivali "Hey, white man" uz osmijeh, u Voinjami sam slušao iste te riječi, ali izrečene prijetećim tonom. Određena napetost odražavala se i u tome što je pakistanski potpukovnik Raza patroli s kojom sam krenuo kroz prašumu iznimno dodao još jedan džip s dva naoružana vojnika. Očito su dobili zadatak da paze da mi se što ne dogodi. Put do sela Zomzome odvaja se od glavnog puta i prolazi kroz gustu šumu. U selu je samo nekoliko ljudi, uključujući i seoskog starješinu. Muškarci su većinom u šumi, gdje krče teren za nečiju farmu. Nastat će nove kružne čistine koje se dobro vide iz zraka. Mnoge kuće u selu porušene su ili spaljene - tragovi rata. Kad god bi koja od strana u sukobu ulazila u selo, ljudi bi pobjegli u gustiš. Sad im treba pomoć, ali nitko im je ne pruža. U razgovoru sa seljanima malo mi smetaju ona dva naoružana vojnika s automatima "na gotovs", koji me posvuda prate kao da sam šef mafije.

DO GRANIČNOG PRIJELAZA Sarkonedu vodi šumski put kojim u kišnoj sezoni mogu proći jedino vojna oklopna vozila. To je glavni punkt za prolaz liberijskih izbjeglica koji se još vraćaju iz Gvineje. Radi se, međutim, o skromnoj kolibi s rampom iznad koje se vije gvinejska zastava. Jedan časnik i dva vojnika vesele se staroj odjeći koju im na dar šalje potpukovnik Raza. Sklapaju ruke i viču: "Merci, merci!" U okolnim selima vlada napetost između lokalnih stanovnika i Gvinejaca koji ilegalno prelaze granicu. Među njima je i dosta bivših pobunjenika koji se kriju s obje strane granice. Budući da svi pripadaju narodu Mandingo, teško ih je prepoznati. Izlazeći iz polumračne krčme u Voinjami (struje nema, kao ni u cijeloj zemlji, a generator je ostao bez goriva), sudaram se s bivšim šefom glavnog stožera LURD-a. Nakon što su LURD i MODEL srušili Taylora, general Aliyu Sheriff sada je postao vojnik novoosnovane liberijske nacionalne vojske. Na kapi mu srebrne generalske zvjezdice oštrih rubova, nalik onima u američkoj vojsci (što nije slučajno, kao i mnoge druge stvari u ovoj zemlji koju su osnovali američki crnci). Upoznajemo se i pristaje na intervju, ali ga idućeg jutra posao tjera u Monroviju.

KAO I MENE, uostalom. Prijestolnica je uzavrela od aktivnosti. UNMIL završava razoružavanje preostalih pobunjenika i resocijalizaciju djece ratnika. Liberijske državne institucije treba graditi iz početka i to je najveći problem s kojim je zemlja suočena. U intervjuu za Jutarnji list 2005. posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a za Liberiju, general Jacques-Paul Klein (koji je od 1995. do. 1998. na čelu UNTAES-a vodio mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja), u svom karakterističnom otvorenom stilu rekao mi je da su zaraćene frakcije bile zainteresirane samo za one položaje u prijelaznoj vladi koji su vezani uz novac - ministarstvo financija, monrovijsku luku (važan izvor prihoda je liberijska zastava pogodnosti, pod kojom plove brodovi mnogih svjetskih brodara), banke, aerodrom i slično. Ali Klein je bio optimist u pogledu rezultata operacija UNMIL-a. Optimist je bio i drugi intervjuirani - nekoć službeno najbolji nogometaš svijeta George Weah. Kad sam razgovarao s njim u prostorijama radija King FM koju je osnovao, vjerovao je u pobjedu na izborima. U listopadu te godine pobijedio je u prvom krugu, ali buduća nobelovka trijumfirala je u drugom. Ellen Johnson Sirleaf inaugurirana je kao prva žena na predsjedničkom položaju u nekoj afričkoj zemlji, a 2011. ponovo je pobijedila na izborima. Dugačak most koji vodi prema središtu Monrovije tada je još bio prepun ožiljaka. Taylorova vojska tu je u ljeto 2003. vodila nekoliko krvavih bitaka s pobunjeničkim pokretom LURD. Dvije visoke stambene zgrade koje dominiraju mostom bile su sablasno puste i godinu i pol nakon Taylorove predaje. Budući da je Taylorova vojska oko njih bila postavila minobacače, snage LURD-a koje su nadirale iz močvara oko grada gađale su ih i pritom pobile mnogo stanara. Uskoro su osvojile i sva skladišta s hranom. Izgubivši kontrolu nad dvije trećine zemlje (MODEL je zauzeo istočni, a LURD sjeverni dio), Taylor se predao u kolovozu 2003., među ostalim i zbog pritiska SAD-a koji je na pučinu ispred Monrovije poslao tri ratna broda. Taylor je pobjegao u Nigeriju, gdje mu je vlada te zemlje ustupila vilu u priobalnom gradu Calabaru. S odlaskom krvnika Doea i Taylora završio je i građanski rat.

Vezane vijesti

Nobelovke: Ovo je priznanje našim narodima

Nobelovke: Ovo je priznanje našim narodima

Ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir Tawakul Karman u petak je izjavila da je nagrada pobjeda za Jemen i Arapsko proljeće a liberijska… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika