Žene ubojice“Zarila mu mesarski nož u srce zbog silnih uvreda”; “Pijana snaha izrezala svekra žiletom i zatukla ga lopatom”; “Osudite me – ubila sam voljenog muža”; “Trenera NK Omiš čekićem izmasakrirali poremećena žena i sin”; “Nisam namjeravala ubiti očuha jer da jesam, ne bih mu zabila nož u glavu”; “Naoružana zalijevala rajčice, pa ubila bivšega nevjenčanog muža”; Nožem izmasakrirala muža jer je s Nečastivim kovao zavjere”; “Četiri godine za ubojstvo muža” – to je tek mali dio naslova iz crnih kronika u posljednje tri godine. Iako onih u kojima su muškarci počinili ubojstva ima znatno više, ubojstva koja su počinile žene nailaze na veće zgražanje i čuđenje te izazivaju puno više pažnje običnog čitatelja crnih kronika negoli ubojstva koja su počinili muškarci. Jedan od razloga je vjerojatno i činjenica da žene ubijaju puno rjeđe, odnosno zbog većeg broja slučajeva u kojima su muškarci ubojice, javnost je navikla, otupjela na takve slučajeve. Službeni podaci MUP-a govore da su u prošloj, 2001. godini, u Hrvatskoj počinjena 74 ubojstva, od čega su 5 ubojstava počinile žene, a ostalo muškarci. Pokušaja ubojstava u prošloj je godini bilo 168, od toga je 18 ženskih počinitelja.

Zašto žene ubijaju i kako to čine govori veliko istraživanje dr. Lane Mužinić-Masle, psihijatrice iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. Zašto žene ubijaju i kako to čine

Zašto žene ubijaju i kako to čine govori veliko istraživanje dr. Lane Mužinić-Masle, psihijatrice iz Psihijatrijske bolnice Vrapče. Ona je, štoviše, 1999. magistrirala obradivši koja je 1999. godine napisala magistarski rad na temu “Usporedba forenzičko-psihijatrijskih obilježja ženskih i muških počinitelja kaznenih djela ubojstava i pokušaja ubojstava.” Iz tog rada ugrubo proizlazi da žene najčešće ubijaju iz straha, hladnim oružjem, bračne partnere koji su ih zlostavljali i to u zajedničkom stanu i pritom su ubrojive i trijezne, a muškarci iz bijesa, vatrenim oružjem, na otvorenom i to poznanike ili slučajne žrtve, pod utjecajem alkohola.

Lana Mužinić-Masle je kazala:

Zašto ju je zainteresirala tema o ženama-ubojicama Lana Mužinić-Masle je kazala: “U literaturi ima vrlo malo podataka o ženama počiniteljima kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva i to je područje ostalo neistraženo. Kriminologija je općenito malo govorila o ženama, više se koncentrirajući na ponašanje muškarca, jer vladalo je uvriježeno mišljenje da je kriminal ponajprije muška pojava, odnosno fenomen svojstven muškarcima. Takvo shvaćanje nije bilo samo posljedica predrasuda vezanih za uloge muškaraca i žena u društvu, nego se temelji i na činjenici da su muškarci u svim povijesnim razdobljima, u svim zemljama svijeta počinili mnogo više kaznenih djela nego žene, naročito kaznenih djela nasilja. Ovim istraživanjem željela sam definirati specifična forenzično-psihijatrijska obilježja ženskih počinitelja, što se odnosilo na posebnosti afektivnog reagiranja, viktimološku dimenziju ženskog kriminaliteta, djelovanje stanja alkoholiziranosti na ženske počinitelje i drugo, a sve u svrhu objašnjenja zašto dolazi do takvih delikata kod žena.”

Činjenica da je ženskom kriminalu posvećivano manje pažnje, nije tek rezultat predrasuda: “Stopa kriminaliteta žena oduvijek je bila manja iako su uvijek postojale i određene “tamne brojke” ženskog kriminala, što znači da se on nije registrirao. Ženi nije bilo dopušteno činiti kaznena djela, s obzirom na njenu žensku prirodu i tradicionalnu ulogu u društvu, reprodukciju i materinstvo, nije imala ni prilike učiti delikventna ponašanja. No, promjenom situacije u društvu, kada žena u modernijem svijetu dobiva novu ulogu i ulazi u kompetitivni svijet, može se reći da se uloga žene izjednačava s ulogom muškarca u društvu. Tako žena preuzima i veću stopu kriminala, a ona se polako približava stopi kriminala muškaraca.”

Podaci iz SAD-a

Podaci iz SAD-a govore da broj žena ubojica nije nimalo zanemariv. Dok je kod njih u prošlosti najčešće žrtva žene-ubojice bio suprug, partner i dijete, danas to više nije pravilo. Među zatvorskom populacijom žene se više ne osjećaju neadekvatno zato što su prekršile svoje tzv. načelo ženske prirode, prema kojoj žena treba dati život, a ne ga oduzeti. “Kod njih danas postoje skupine žena delikvenata, što je velika promjena koja ruši mit o tzv. nenasilnoj ženskoj prirodi”, ističe dr. Mužinić-Masle.

Istraživanje dr. Lane Mužinić-Masle temelji se na podacima koji su sadržani u forenzičko-psihijatrijskim ekspertizama od 1983. do 1997. godine u Centru za forenzičku psihijatriju Psihijatrijske bolnice Vrapče. Sadržavale su 70 ženskih i 70 muških počinitelja kaznenih djela ubojstva i pokušaja ubojstva. Forenzička psihijatrija je znanstvena disciplina u sudske svrhe. Vještak zauzima stajalište o slučaju i odgovara sudu na pitanja vezana za sudski spis, pregled ispitanika, obradu slučaja te sugerira konzultiranje drugih stručnjaka. Najčešće vještačenje u području kaznenog prava je vještačenje ubrojivosti koje je, uz krivnju, drugi uvjet krivične odgovornosti. Određuje se sposobnost shvaćanja počinjenog djela i mogućnost upravljanja vlastitim postupcima u vrijeme djela. Pritom nerijetko treba procijeniti opasnost po okolinu i preporučiti odgovarajuće psihijatrijsko liječenje. Neubrojiva osoba nije kriva i prema njoj se ne može primijeniti kaznenopravna sankcija. Ona nije bila u mogućnosti shvatiti što čini ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje. Ako postoji smanjenje ubrojivosti, ono se može uzeti kao olakotna okolnost na sudu pri izricanju kazne.

Njeno je istraživanje pokazalo da su vještačene žene ubojice u najvećem broju bile u braku: “Iako je uvriježeno mišljenje društvene sredine da brak pruža ženi zaštitu od brojnih životnih iskušenja i konfliktnih situacija koje mogu djelovati kriminogeno, mnogi statistički podaci upućuju na zaključak da među udatim ženama ima više delikvenata nego među neudanim. Kod muškaraca je sasvim suprotno. Može se reći da je upravo bračni status na ženu djelovao kriminogeno i to upravo zbog dinamike koja se dešavala u obitelji. Naime, najveći se broj ubojstava događa u obitelji i u mnogo slučajeva ubojstvo je kulminacija dugogodišnjih zlostavljanja, fizičke sile i emocionalnog stresa. Svaki slučaj te vrste započinje kao uobičajena kućna svađa, a akt ubojstva je počinjen u afektu bez prethodne namjere ili predumišljaja. Većina takvih ubojstava događa se u kuhinji, a najčešće je oružje nož koji se našao pri ruci. Mnoge žene su bile silovane i seksualno zlostavljane od svojih partnera, a često su i djeca i fizički i seksualno zlostavljana”, kaže Lana Mužinić-Masle.

No postoje i slučajevi u kojima su žene ubile i iz financijskih motiva, ili osvete, ljubomore i mržnje, ali na prvom je mjestu dugotrajno zlostavljanje.
“Ima i slučajeva u kojima su žene ubile žrtvu na spavanju, najčešće sjekirom, gdje postoji mogućnost predumišljaja, ali sudovi uglavnom imaju suosjećajan stav prema ženama koje su bile zlostavljane”, dodala je dr. Mužinić-Masle.

Od 70 žena u njezinu istraživanju, 33 ubile su bračnog partnera, 10 izvanbračnog partnera suprotnog spola, pet znanca ili prijatelja, jedna je ubila majku, oca su ubile dvije, brata ili sestru dvije, vlastito dijete njih pet (u istraživanju nisu korišteni slučajevi čedomorstava). Muškarci su u najvećem broju, njih 30, ubijali znance ili prijatelje, a bračne partnerice ubilo je osam muškaraca. Ni jedna žena nije ubila skupinu osoba, dok je to učinilo čak pet muškaraca. Žene-ubojice rijetko učine istovrsna krivična djela, među njima ima vrlo malo profesionalnih delikvenata i onih koje su prije počinile krivična djela.” Istraživanje je također pokazalo da su žene učinile više pokušaja ubojstava od muškaraca. Tako je od 70 žena njih 39 počinilo ubojstvo, a 31 pokušaj ubojstva dok je od 70 muškaraca njih 49 počinilo ubojstvo, a 22 pokušaj ubojstva. Zanimljivo je da kod žena-ubojica nije bilo sporednih optužbi dok su muškarci često imali i pokušaj krađe, kao jednu od sporednih optužbi. Čak 57,1 posto žena, odnosno njih 40, ubilo je žrtvu u zajedničkom stanu, dok muškarci najčešće, u 34 posto slučajeva, ubijaju na otvorenom prostoru. Zajednički je stan na drugome mjestu, kao mjesto ubojstva koje počine muškarci. “To govori i o žrtvi i o motivu, gdje su kod muškaraca najčešće bili u pitanju konflikti između znanaca, prijatelja ili slučajnih žrtvi, a tek su na drugom mjestu bili obiteljski konflikti, koji su kod žena najučestaliji.” Zanimljivo je i da žene uključene u istraživanje nikada nisu ubile u tuđem stanu, a najrjeđe su ubile u automobilu.

Statistike govore

Žene najčešće, točnije u 68,6 posto slučajeva, kao sredstvo ubojstva koriste hladno oružje, a tek u 14,3 posto slučajeva koriste vatreno oružje. Muškarci su pak hladnim oružjem ubili u samo 31,4 posto slučajeva, a u 44, 3 posto vatrenim oružjem. Ni jedna žena nije svoju žrtvu ubila ni pokušala ubiti gušenjem ili davljenjem, dok su dvojica muškaraca to pokušali davljenjem, a jedan gušenjem. Sredstva kojima žene najčešće ubijaju zanimljiv su podatak i utoliko što je nekad jedna od najvećih predrasuda bila ona o ženama-trovačicama. “U prošlosti se, naime, smatralo da žene najčešće ubijaju otrovom, no taj mit očigledno danas više ne stoji, jer se može vidjeti da je primjerice samo jedna žena u mom istraživanju pokušala počiniti ubojstvo trovanjem”, govori dr. Mužinić-Masle.

Motiv

Glavni motiv kod žena-ubojica je u najvećem broju, odnosno u 25,7 posto slučajeva bio strah, na drugom je mjestu psihopatološki motiv, odnosno ubojstvo iz bolesnih ideja, pod utjecajem određene duševne bolesti. Odbijanje neposrednog fizičkog napada, odnosno samoobrana, je na trećem mjestu motiva žena-ubojica. Kod muškaraca je na prvome mjestu motiva bijes, u čak 24,3 posto, a na drugom je mjestu psihopatološki motiv, dok je na trećem mjestu strah. Kod muškaraca je na visokom mjestu motiva materijalna dobit; od njih 70 zbog materijalne dobiti ubilo je njih šest dok ni jedna žena u istraživanju nije ubila iz tog motiva.

Samo jedna žena ubila je iz ljubomore, jedna zbog prijetnje razdvajanja od partnera, dvije iz osvete i dvije zbog uvrede.

Najveći broj žena ubojstvo počini samostalno, od njih 70 samo su četiri imale pomagača i to je najčešće, netko od članova obitelji. Većina žena-ubojica nisu imale prijašnjih delikata, njih sedam je prije ubojstva imalo jedan delikt, a samo jedna je prije ubojstva počinila i do deset delikata.
U trenutku počinjenja ubojstva čak 42,9 posto žena branilo se od fizičkog i psihičkog zlostavljanja, 4,3 posto njih branilo je djecu, a druge bliske osobe branilo je 5,7 posto žena, a u 7,1 posto slučajeva bila je riječ o kombinaciji svega navedenog. Statistike o prijašnjem psihičkom i fizičkom zlostavljanju pokazale su da je 47,1 posto žena-ubojica prije počinjenja ubojstva bilo zlostavljano. Većina žena-ubojica nije bila zaposlena, bavile su se ili domaćinstvom ili poljoprivredom, bile su niskog obrazovanja, između ostaloga i zbog sredine u kojoj su odrastale i živjele. Zlostavljana žena u siromašnijim seoskim sredinama nema mogućnost obratiti se za pomoć, a najčešće ona nema ni saznanja o svim oblicima pomoći koja bi joj se mogla pružiti. Većina i žena i muškaraca ubojica odrasli su uz oba roditelja, žene-ubojice su za razliku od muškaraca-ubojica, odrasle u sređenijim obiteljima. Znatan broj ubojica, i žena i muškaraca, potječe iz necjelovitih i razorenih obitelji, posebno onih u kojima nedostaje otac. Ekonomski status ubojica je ispod prosjeka, nepovoljne su im stambene prilike, određen broj počinitelja delikata potječe iz obitelji nižeg stupnja obrazovanja. Žene-ubojice u pravilu su bile ekonomski zavisne ili od supruga ili od roditelja ako nisu udane.

I kod muškaraca i kod žena razina obrazovanja je prilično niska. Takva je situacija i u svijetu, prema podacima iz istraživanja dr. Mužinić-Masle: “Siromaštvo i loši materijalni uvjeti života ne utječu izravno na delikventan razvoj djece i maloljetnika iz takvih obitelji, nego posredno, putem negativnog utjecaja na ličnost i ponašanje roditelja koji ne mogu djeci pružiti pravilan i poželjan odgoj.” Statistike pokazuju da je u vrijeme počinjenja djela samo 30 posto žena bilo pod utjecajem alkohola dok je muškaraca bilo 52,9 posto. Muškarci-ubojice imali su 2,1 do 3 promila alkohola u krvi, a žene od 1,1 do 2 promila. Žene-ubojice su godinu dana prije počinjenja djela češće koristile sedative dok su muškarci češće konzumirali alkohol.

Proučavajući uzroke kriminaliteta kod žena, istraživanje se bavi i biološkim i psihološkim osobinama žene u različitim razdobljima njenog psihofizičkog razvoja. “Posebnu pozornost treba obratiti na promjene koje nastaju u pubertetu, zatim na one vezane uz menstrualni ciklus, trudnoću, porod, materinstvo i klimakterij”, kaže psihijatrica. Razdoblje menstruacije je važno, jer izaziva agresivne impulse, destruktivne misli, strah, napetost i depresiju. Često su ti problemi uspješno korišteni u obrani nakon počinjenja kaznenih djela ubojstva, no svi ti aspekti utjecaja predmenstrualnog sindroma na kriminalitet žena nisu još uvijek do kraja istraženi i može se reći da je u prošlosti precijenjena važnost PMS-a. Danas se smatra da u nekim slučajevima PMS može imati kriminogenu važnost, ali samo kao trigger, a ne kao temeljni uzrok kriminalnog ponašanja.” Dr. Mužinić-Masle navodi kako su pojedini autori isticali da su žene u razdoblju trudnoće češće zlostavljale i ubijale vlastitu djecu, a navode se i primjeri žena koje su u trudnoći ubijale muževe i druge osobe, a nakon toga izvršile samoubojstvo.
I dok muškarci najčešće ubijaju u dobi od 21. do 25. godine života, najveći je broj žena-ubojica između 31 i 35 godina, što govori da je riječ o udatim ženama koje ubojstvo nisu počinile u prvim godinama braka, nego u kasnijoj fazi. Po brojnosti slijedi skupina žena ubojica od 36 do 40 godina starosti, a na trećem mjestu je skupina od 41 do 45 godina. Zatim je tu grupa žena od 51 do 57 godina, žene koje ulaze u razdoblje klimakterija. “Utjecaj životne dobi delikvenata povezuje se s biološkim, psihološkim i socijalnim faktorima. Kod žena, opseg ubojstava ne opada s opadanjem fizičke snage, kod njih fizička snaga nije presudan faktor, nego važniju ulogu imaju socijalni činioci. Do 21 godine se lakomisleno i nepromišljeno razrješavaju konfliktni odnosi, vrijeme između 20 i 30 godina je najopasnije jer se žena uključuje u bračni i obiteljski život i šire se društveni odnosi. Veću zastupljenost žena-ubojica u starosnim razdobljima od 41 do 60 godina može se objasniti biološkim i psihološkim faktorima u tom razdoblju razvoja žene, predklimakterij i klimakterij. U tom razdoblju svog života žena prekida s aktivnim sudjelovanjem u društvenom životu, njena preokupacija više nije obitelj, jer djeca su odrasla, osjeća se beskorisno, pa konflikte s bližnjima rješava na agresivniji način. Žene su u klimakteriju razdražljive i ne biraju sredstva u borbi za osvajanje željenog cilja; ako ne nađe drugo rješenje, ona može i ubiti.”

To su zaključci istraživanja na kojem je magistrirala dr. Lana Mužinić-Masle, koja je ove godine doktorirala na temi ljubomore kao uzroku krvnih delikata. “Ljubomora je čest motiv počinjenja tih kaznenih djela, a ni to područje do sada nije istraženo.