Objavljeno u Nacionalu br. 858, 2012-04-24

Autor: Vojislav Mazzocco

Mladen Pejnović

Željni lake zarade neka mi ne dolaze

Šef Državnog ureda za upravljanje imovinom, kojeg zovu Milanovićev čuvar dveri, prvi put javno govori kako se brine da imovina postane isplativa i kako izabire kadrove za nacionalne tvrtke

'Milanoviću sam poslao e-mail i naveo nekoliko ljudi od kojih može saznati više o meni. Pozvao me i počeli smo
suradnju''Milanoviću sam poslao e-mail i naveo nekoliko ljudi od kojih može saznati više o meni. Pozvao me i počeli smo suradnju'Slučajno sam se s Mladenom Pejnovićem zatekao u društvu dok je još vodio nabavu plina za Zagrebačku plinaru. U ugodnom društvu nije se pričalo o poslu nego o povijesti, svjetonazorskim pitanjima, politici onoliko koliko se ticala načela te o umjetnosti. Upravo u to vrijeme Tomaž Pandur je u zagrebačkom HNK-u postavio "Rat i mir", a Pejnović je dao brilijantnu analizu komada. "Taj čovjek nema pojma o Rusiji. Njihovo je plemstvo i na fronti pilo šampanjac, a ne votku", ustvrdio je. Pejnović očito mnogo zna o Rusiji, proveo je u njoj desetljeće i pol isprva radeći za Astru, gdje je naslijedio Franju Gregurića, a poslije za internacionalne telekomunikacijske korporacije.

Prije nekoliko mjeseci Zoran Milanović pozvao ga je da preuzme Državni ured za upravljanje državnom imovinom. Prošlog petka, nakon radnog vremena, razgovarao sam s Mladenom Pejnovićem u njegovu uredu. Zgradu dijeli s Agencijom za upravljanje državnom imovinom, a cijeli prostor najbolje pokazuje u kakvu je stanju ta državna imovina. Solidno je to sve građeno, nekada je vjerojatno bilo i luksuzno (u stilu boljih provincijskih gradskih kavana), ali je i zastalo u vremenu. Zgradom još uvijek vlada miris Fonda za privatizaciju, a Pejnovićev zadatak je da taj ustajali zrak istjera i da s državnom imovinom nešto korisno napravi. Usput se mora brinuti i da Vlada pretjerano ne promaši s imenovanjem ravnatelja, predsjednika uprava, članova nadzornih uprava. Iako su dosad imenovali 326 ljudi, pamte se samo oni uz čija se imena vežu afere i one čija imenovanja su morali povući. U javnosti se stječe dojam da svako novo imenovanje, svako novo kadrovsko rješenje, izazove novi skandal.


Kao da ova vlada nema sreće s kadrovima?

- Imali smo nekoliko grešaka, ali u osnovi smo poštovali kriterije koje je Vlada odredila. Svi menovani su prvi put visoke stručne spreme, što uopće nije zamijećeno. Većina su vrlo stručni pojedinci, stranački sastav nismo posebno analizirali, ali SDP-ovaca u ukupnom broju nema više od dvadesetak posto, barem onih za koje znamo da su članovi stranke. Imali smo i popravaka, ali kad pogledamo broj popravaka, on se kreće unutar pet posto od dosad 326 imenovanih u nadzorne odbore i uprave trgovačkih društava. U osnovi, napravljen je stručan i generacijski pomak. Ne zavaravamo se, neće svi oni biti uspješni, ali očekujejemo da se većina dokaže. Ako već govoimo kako do najboljih prijedloga za ovakva imenovanja, spomenuo bih Finsku, gdje head-hunteri predlažu po četiri kandidata za svako imenovanje , a vladin ured bira. Trebat će razmisliti i o takvim ili sličnim iskustvima.

Rekli ste da je SDP-ovaca samo 20-ak posto. Čini se da je HNS, manji partner u koaliciji, dobio kudikamo više nego što mu pripada.

- To je samo dojam. Kolege iz HNS-a, točnije, u Ministarstvu gospodarstva, bili su brži u tom procesu. U Ministarstvu turizma nije još uvijek obavljeno ni jedno imenovanje. Još imamo dosta otvorenih imenovanja u Ministarstvu infrastrukture, sporije je išlo i u Ministarstvu financija. Nisu imenovane uprave Lutrije, Poštanske banke, Croatia osiguranja... Neki su ministri bili brži, neki malo sporiji - ostavili su imenovanja za vrijeme kad bolje snime situaciju. Na kraju, ionako će biti svi imenovani.

Na koji način provjeravate kandidate za imenovanje? Postoji li protokol za provjeru?

- Osim kriterija koje je usvojila Vlada, protokol provjera ne postoji. Ne bavimo se policijskim provjerama. Nastojimo razgovarati s ljudima koji dobro poznaju biografiju kandidata. Za većinu mlađih ljudi puno je podataka i na internetu, kao i za tvrtke u kojima su radili, pa koristimo podatke iz Finine dokumentacije. Za imenovanje na bilo koju funkciju mora postojati prihvatljiv rezultat iz prošlosti. Slijedimo trag uspjeha pojedinca.

Dakle, koristite novinarsku metodu?

- Da. Mislim da je i novinarska metoda bolja od policijske.

Koliko je teško dovesti ljude u državnu upravu, nagovoriti ih da ostave dosadašnje poslove i preuzmu državnu tvrtku ili agenciju?

- Ljudi imaju svoje karijere i teško im je prekinuti ih. Bez obzira na to što se njihove karijere nastavljaju u profesionalnom smislu, ipak su novi poslovi dobrim dijelom vezani uz promjene politika. To uvijek nosi rizike, koliko god mi govorili ili obećavali da nismo politički motivirani. Politika utječe na trgovačka društva u državnom vlasništvu, pogotovo na 69 trgovačkih društava od strateškog značaja za Hrvatsku. Ona zapošljavaju oko 115.000 ljudi i utjecaj politike je razumljiv. Najvažnije je da smo uspjeli dovesti dio mlađih ljudi i na njima je da se dokažu.

Hoće li vam u tome pomoći Vladina odluka o ukidanju ograničenja na visinu plaća u upravama državnih tvrtki?

- Da, sasvim sigurno. Inicijator te odluke je naš Ured koji se susreo s velikim problemima u dovođenju sposobnih ljudi. Veliko je licemjerje bilo ograničiti visine plaća i nagrađivanje prema rezultatima poslovanja, a ostaviti ogromne otpremnine. Najgore je to što je time stvoren novi način ponašanja koji se u biti svodio na poslušnost i čekanje da prođe vrijeme, nakon čega bi se inkasirala otpremnina. I sada tih poslušnika imamo na puno sudova. Kad smo uvodili nove kriterije, pazili smo da novac koji će biti upotrijebljen za nagrađivanje ne bude dodatni teret za tvrtke. Kad se sve izračuna, vidi se da je maksimalni predviđeni iznos za četiri godine manji od nekih skandaloznih otpremnina koje su isplaćene. Bez obzira na tešku situaciju sa zapošljavanjem i plaćama naših građana, ovaj će potez biti dobro prihvaćen, posebno ako uspijemo da bude i transparentan.

Sve je to na tragu budućeg državnog menadžerskog ugovora do kojeg ćemo doći tek za nekoliko godina. Kako bi taj ugovor trebao izgledati?

- To bi trebao biti javni ugovor s menadžerima koji vode državne tvrtke, iz kojeg bi bilo unaprijed vidljivo što će se dobiti za dobar rezultat. Osnova svega, kad je u pitanju državna imovina, jest transparentnost, jer ona pripada svima nama. Te tvrtke ne pripadaju nekome više, a nekome manje. U nekoj krajnjoj projekciji svi smo mi dioničari tih tvrtki. Možda to nedovoljno osjećamo u smislu dividende, ali smo svi osjetili kad je trebalo sanirati neke tvrtke.

Jedan oblik dividende, naročito kod onih koji se brinu o svakodnevnim potrebama, jest i jeftinija ili kvalitetnija usluga koju dobivamo ako su te tvrtke uspješne.

- Kod trgovačkih društava u državnom vlasništvu, koja ostvaruju prihod u konkurenciji i koja su izlistana na burzama, poput Podravke i Ine, rezultat se puno lakše ocjenjuje. Kod drugih, koja su ili državni monopoli ili nešto tome slično, jasno je da sama dobit ne može biti glavno mjerilo, jer dobit lako povećate podizanjem cijene plina, vode, električne energije. U tim tvrtkama ključni kriterij mora biti smanjenje troškova poslovanja po jedinici proizvoda. Poznati smo po tome što smo skupa zemlja i moramo postići da takve robe i usluge budu dobre i što jeftinije. Zbog toga želimo da nadzorni odbori za svako trgovačko društvo utvrde što su odgovarajući elementi za realnu ocjenu uspješnosti poslovanja. Zato i nije moguće propisati jedinstvenu shemu koja bi odgovarala za sve tvrtke. Svaka tvrtka je priča za sebe.

Bili ste nedavno u Finskoj i prikupljali iskustva njihova holdinga za upravljanje imovinom. Kakav je to holding?

- Finska nam je slična po broju stanovnika, ali i po jednoj od bitnih karakteristika - pomorskom dobru. Oni dosta učinkovito upravljaju svojom imovinom, i to s pravom ističu. U pripremi novog zakona o upravljanju državnom imovinom koristit ćemo i njihova iskustva. Imaju takozvani upravljački ured pri vladi, što je slično našem državnom uredu. Njihov ured upravlja s 50-ak državnih tvrtki. Unutar toga je 12 tvrtki u kojima država nema većinski udio i koje su izlistane na burzama. One su izdvojene u holding Solidium koji je klasično investicijsko društvo s osnovnim zadatkom da maksimalizira profit. Samo Solidium donosi godišnje oko 400 milijuna eura u proračun države, a u holdingu je zaposleno 20-ak ljudi. Imaju i posebnu tvrtku za gospodarenje državnim zgradama, kao i tvrtku za javnu nabavu. Ostale tvrtke su ostavili na upravljanje uredima pri premijeru. Pitali smo ih što je motiv da to bude pri premijeru, a ne pri ministarstvima financija ili infrastrukture. Odgovorili su da je to zato što je premijer najneutralniji ministar. Cilj im je bio dosljedno razdvajanje regulatornih funkcija koje obnašaju ministarstva i upravljačkih koje se obavljaju pri navedenom uredu. Ministarstva se moraju jednako odnositi prema svakom trgovačkom društvu s kojim rade, bez obzira na to tko mu je vlasnik. Oni o tome strogo vode računa.

Udjeli koje država ima u Ini i Podravki jednoga bi dana i u Hrvatskoj ušli u holding poput Solidiuma?

- Budemo li radili po finskom modelu, bit će dio takvog investicijskog društva. Naši postojeći modeli upravljanja neefikasni su i zastarjeli. Često jedino uspješno generiraju troškove. Gladni smo dobiti. Međutim, još je rano za odluku. Mislim da će sve biti jasnije na ljeto, kad bude dovršen zakon o upravljanju državnom imovinom.

Kad se govori o državnoj imovini, najčešće se misli na nekretnine. No država ima i velik portfelj dionica. Koliko taj portfelj vrijedi?

- Pitanje je što je prava vrijednost tvrtki koje nisu na tržištu, tko ih sada i kako ocjenjuje. 'Otpremnine u državnim tvrtkama neće više biti dodatni teret za kompaniju''Otpremnine u državnim tvrtkama neće više biti dodatni teret za kompaniju'Jedino znamo da je temeljni kapital tog portfelja 105 milijardi kuna. Pravo pitanje je što mi u Hrvatskoj sve imamo. Iz ovog svog posla mogu reći da imamo ljude i imovinu, sve je svedeno na to. I naš geografski položaj je imovina. Obuhvat pojma državne imovine vrlo je širok, a evidencije su nesređene. Na izradi registra imovine gotovo i nema pomaka. Strane institucije nas ozbiljno kritiziraju, jer se sva državna imovina ne nalazi u državnim knjigama. Imamo svega i svačega, a ne nalazi se ni u kakvoj evidenciji. Najveći su udjeli u trgovačkim društvima i nekretninama, ali pitanje je gdje je evidentirano i po kojoj metodi procijenjeno pomorsko dobro, koje je vrijednost s ogromnim potencijalom. Imovina se mora procjenjivati, a ne samo popisivati. Procjenjujući je, sagledavamo razvojni potencijal. Na kraju, na osnovi potencijala, otvarat ćemo radna mjesta. U imovinu treba ubrojiti i potraživanja. Vidjeli ste i sami da su nedavno objavljena potraživanja po porezima 46 milijardi kuna, a što bi bilo kad bismo zbrojili sva potraživanje države. Pri tome mislim i na potraživanja mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, koncesije, radiofrekvencije, rudna bogatstva, najamnine... Tu je i pitanje evidencije i procjene umjetnina i kulturne baštine.

Nešto od toga se može kapitalizirati, ali što da napravimo s Arenom? Da je damo u zakup, stavimo je pod hipoteku?

- Svjetska banka postavila je pitanje po kojoj metodi procjenjujemo kulturnu baštinu. Kroz jedan projekt i donaciju Svjetske banke radimo na primjeni međunarodnih računovodstvenih standarda za javne službe. Moram se vratiti na kulturnu baštinu.

Da ne bi bilo nekih zabuna, objasnite mi zašto bismo trebali staviti markicu s cijenom na Arenu, Dioklecijanovu palaču ili Plitvička jezera kao prirodnu baštinu?

- Grčka je nedavno prošla vrlo turbulentne dane vezane uz najavljivani bankrot. To je inciralo i raspravu u procjenama vrijednosti umjetnina u vlasništvu države. Bilo bi strašno da je sve prodano za jednu drahmu. Naravno, to se ne smije dogoditi. Ili za dug. Svejedno je za što se prodaje. Ne bi neka francuska banka odnijela Akropolu. Možda bi naplaćivala ulaznice dok se dug ne otplati. Naravno, postoje objekti koje je nemoguće odnijeti, ali i u kulturi ima puno toga što se može odnijeti.

Je li se to nekom dogodilo? Pa nisu li Argentini, kad je bankrotirala, iz muzeja odnosili slike?

- Mislim da nam to nije realna opasnost, ali nema ni jednog razloga da kulturna baština ne bude sređena i potpisana. Ministarstvo kulture upravo je završilo prvu verziju registra i to je dobar primjer gospodarenja, iako Grčka situacija nema veze s našim registrom.

I u njemu je navedena vrijednost?

- Da, djelomice.

Kad ste imenovani na ovo mjesto, predstavljeni ste kao Milanovićev "čuvar dveri" koji bi trebao suzbiti ambicije Radimira Čačića.

- Nismo nikada tako razgovarali. Došao sam zbog onoga što piše u Planu 21, a zatim i u programu rada Vlade, gdje je jasno napisano da će se Ured organizirati kako bi organizirao učinkovitije upravljanje državnom imovinom. Poslije sam bio malo eksponiraniji kad su zaredala medijski zanimljiva kadrovska rješenja i, da sam znao da ću puno vremena trošiti na taj dio posla, teško bih prihvatio ovu dužnost. Završavamo proces imenovanja i maksimalno ću se posvetiti osnovnoj zadaći. Pritom bih bio malo kritičniji. Nije istina da se samo državna imovina neučinkoviti koristi. Isto je i s privatnom imovinom. Ne znate je li više zapuštenog privatnog ili državnog zemljišta. Naša kultura brzog i efikasnog korištenja imovine nije razvijena. Vrlo teško se rješavamo neefikasne imovine pa se postavlja pitanje tko komu služi. Imovina nama ili mi imovini?

Često se priča o vojnim objektima. Kakva je njihova sudbina?

- Imamo pet kolačića, kako je nazivam tu grupu problema. Prvi je bivša vojna imovina, drugi je povrat crkvene imovine, treći su problemi sa sindikalnom imovinom, četvrto je pitanje povrata imovine oduzete za vrijeme komunističkog režima i peti je povrat imovine koju potražuju srpska i druga poduzeća. To je splet vrlo teških tema. Vojna imovina je samo jedan dio. Ona je u osnovi nesređena i devastirana. Za devastiranost smo djelomice i sami krivi, a za nesređenost je kriva njihova bivša namjena. Kad otvorite zemljišne karte, vidite samo bijelu krpicu na kojoj piše "posebna namjena". Kako bi se ta zemljišta ili objekti nekom i poklonili, treba barem isparcelirati katastarsku česticu, promjeniti prostorne planove, a to ide vrlo sporo.

Zašto?

- Često nema dovoljno organizirane aktivnosti, ili općine, ured, AUDIO nemaju novca da sve to privedu svrsi. Nismo organizirani. A ima i onih koji bi sve besplatno. Iako smo u osnovi spremni izići ususret, nije nam cilj sve pokloniti. Neka je uzmu u koncesiju, za jednu kunu na X godina i neka stvore novu vrijednost. No javljaju se i oni koji ne razmišljaju o novoj vrijednosti. Takvima je jedini cilj uzeti jeftino i prodati skupo. Lako zaraditi.

I onda se dogodi međudržavni problem kao prošle godine u Dajli.

- U biti žele da sve završi u lakoj zaradi. One koji misle da će dobiti kako bi sutra prodali zamolio bih da mi ne dolaze. Podržat ćemo sve one koji mogu organizirati proizvodnju i zaposliti ljude. Uvijek stignemo rasprodavati, ali to neće biti u mom mandatu. Imenovani ste u skupštinu Ine.

Kako gledate na sva ova prepucavanja između mađarske i hrvatske komponente u Ini?

- Mislim da još ne znamo sve. Očekujemo da se još neke stvari raspetljaju, jer suđenja tek počinju. Svi se čudimo kako smo mogli tako lako prepustiti tvrtku poput Ine. No Ina jest prepuštena. Možda će je biti moguće vratiti ako se dokaže da je u prepuštanju bilo kriminala. To sigurno neće biti brzo. Bitka za Inu je na neki način bitka visokog emocionalnog, pa i nacionalnog naboja. Zato će u Nadzorni odbor Ine ući najjači ljudi koji tamo neće odrađivati posao radi honorara. Posve je jasno da se u Nadzornom odboru ne mogu riješiti svi problemi, jer osnovni je problem vlasničkog odnosa, ali u ovom trenutku Nadzorni odbor je jedino mjesto na kojem se mogu iznijeti svi problemi. Vidjeli smo da je uprava složena tako da bude nemoćna i za to je dobro plaćena. Zato moramo koristiti Nadzorni odbor.

Koliko ste godina proveli u Rusiji?

- U Rusiji i Ukrajini 16 godina. Otišao sam u Rusiju 1992. i vrtaio se 2008. Otišao sam za Astru koja je tada bila ozbiljna vanjskotrgovačka tvrtka, a kako smo trgovali i proizvodima "Nikole Tesle", na koncu sam završio u telekomunikacijama.

Kako je bilo poslovati tih godina u Rusiji?

- Nikad tamo nije bilo lako, nije ni danas. Ali bilo je zanimljivo jer je to bilo vrijeme povijesnih promjena pa tadašnja Rusija nema nikakve veze s današnjom.

Jedno ste vrijeme proveli i u Vladivostoku, istočnije nije išlo?

- Vjerojatno sam jedan od rijetkih Hrvata koji su do ugovora o radu za washingtonsku firmu došli preko Sibira i Aljaske. Odlazio sam tamo gdje je trebalo obaviti najteže poslove. Jedini kriterij mi je bio da u određenom gradu postoji američka škola. Tako sam i u Vladivostoku proveo dvije godine. Mladi kolege koje sam ondje regrutirao danas su šefovi velikog telekoma u Vijetnamu i ekipa iz Vladivostoka je vodstvo velike telekomunikacijske korporacije.

Zašto ste se vratili?

- Djeca su mi završila školovanje u Moskvi, Kijevu, Londonu, Chicagu i kako su oni završavali fakultete, počeo sam razmišljati o povratku. Da su oni htjeli ostati vani, ostao bih i ja. Ali naše emotivne veze s Hrvatskom bile su prejake. U ovih 20 godine postali smo svi skupa sumnjičavi prema ljudima koji imaju velike karijere vani, a onda se vrate i počnu raditi za državu.

Nemamo baš najbolja iskustva.

- Kad sam se vraćao, nisam se uopće namjeravao zaposliti. Htiio sam se u cijelosti posvetiti Visu, Letovaniću i Malinskoj, ali nisam izdržao.

Niste mogli prestati raditi?

- Ne. Mislio sam da će, nakon što sam godinama bio u puno nadzornih odbora, i Hrvatskoj trebati moja stručnost. Međutim, Hrvatska nije pokazivala nikakve želje za tim.

Kad ste upoznali Zorana Milanovića? Dao vam je vrlo važnu funkciju, vi mu zapravo odabirete kadrove koji će raditi stvarni posao.

- Kao član stranke predsjedniku sam se javio e-mailom i naveo imena nekolicine ljudi od kojih može saznati više o meni. On me pozvao i tako je počela naša suradnja.

Kad je to bilo?

- Prije otprilike tri godine.

I tko je jamčio za vas?

- To su sve iskusni ljudi.

Dosta starih prijatelja imate i s omladinske radne akcije Sava.

- Jedna od mojih neispunjenih želja je da se i jedan od savskih nasipa koji su gradile omladinske radne brigade nazove Brigadirskim ili slično. Toga se uvijek sjetim kad su u drugim gradovima velike poplave, a kroz Zagreb sva ta voda protječe nezamijećeno. Savski nasipi su jedno od obilježja Zagreba, današnje generacije ne mogu ni zamisliti kako bi to sve izgledalo bez nasipa. Mi smo i Jarun napravili. Bila je to bara u koju smo Savom doveli bager za kopanje pijeska. Tamo sada imamo Jarun, a ljudi i ne znaju da je taj prostor brigadirsko djelo.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika