U petak, 25. siječnja, u zagrebačkom klubu Tvornica nastupit će grupa The Walkabouts čiji su novi album “Ended Up a Stranger” glazbeni kritičari diljem Europe obasuli pohvalama. Nazivaju ga najboljim od svih njihovih dosad objavljenih albuma, remek-djelom, epskim albumom nevjerojatne topline i snage, a The Walkaboutse najbolje čuvanom tajnom Seattlea. Naime, grupu koja postoji već gotovo dva desetljeća i izdala je 13 albuma, iznimno cijene glazbeni sladokusci diljem Europe i uvažavaju slavni kolege glazbenici poput Nicka Cavea, članova R.E.M.-a i Led Zepellina, dok u Americi publika nije upoznata s njihovim radom u posljednjih sedam godina.
S osnivačima grupe Chrisom Eckmanom i Carlom Torgerson Nacionalova je ekipa razgovarala u nedjelju, 20. siječnja, uoči njihova koncerta u Munchenu. Razgovor o novom albumu, sudjelovanju Chrisa Eckmana na albumu Bambi Molestersa, njegovu boravku u Ljubljani i filozofiji glazbe Walkaboutsa, započeli smo Chrisovim i Carlinim sjećanjima na Zagreb, gdje su dosad svirali čak četiri puta.
CHRIS: U Zagrebu smo uvijek imali lijepe koncerte, ali mislim da nam je najzapamćeniji ostao onaj iz 1995. jer bio je rat i situacija je bila prilično napeta. Željeli smo svi doći, ali to nije bilo moguće jer nismo mogli dobiti osiguranje za cijeli bend i za kombi s opremom. Slične su probleme imali svi bendovi u to vrijeme. Zato smo došli samo Carla i ja. Bila je to posebna večer, dobro je se sjećam.
NACIONAL: Objašnjavajući naziv vašeg novog albuma “Ended Up a Stranger”, napisali ste da je riječ o gubitku doma i srca i pomiješanim sjećanjima. Što to znači?
CHRIS: Pjesma po kojoj je album dobio ime govori upravo o tome. Ideju za pjesmu dobio sam vozeći se uokolo gradom kasno noću, promatrajući okolinu, osjećajući se prilično dislociranim. Kada ste rock glazbenik i živite životom u kojem mnogo putujete, često niste u rodnome gradu. Kada se vratite, vidite da su se stvari dosta promijenile. Posebice Seattle.
CARLA: Ta pjesma govori o našim unutarnjim promjenama, o situacijama kada je sve naizgled u redu, ali drukčije je jer ste se vi i ljudi oko vas promijenili.
NACIONAL: S obzirom na to da Chris više ne živi u Seattleu, gdje se bend okuplja?
CHRIS: Ne bih rekao da više ne živim u Seattleu. Često odlazim tamo i zapravo uopće ne mogu reći da živim na jednome mjestu. Svi članovi benda vezani su uz Seattle i tamo se okupljamo, tamo stvaramo muziku i sumnjam da će se to ikada promijeniti. U jednom smo razdoblju razmišljali o kolektivnom preseljenju. Razgovarali smo o tome prije mnogo godina. Prva nam je ideja bila samo se maknuti iz Seattlea. Jer koliko god nevjerojatno zvučalo, Seattle je 80-ih bio vjerojatno najgore mjesto u Americi za glazbenike, da bi se odjednom, kroz hrpu čudnih događaja, pretvorio u središte američke glazbene scene.
NACIONAL: Koje su vaše veze s Ljubljanom, priča se da ste zaljubljeni u Slovenku.
CHRIS: Istina je da puno vremena provodim u Ljubljani koju volim jer je mirna i tiha. Taj grad je jednostavan a nije priprost. U njemu sam prošle godine proveo tri mjeseca.
NACIONAL: U vrijeme prelaska iz Virgina u Glitterhouse bili ste ogorčeni na prevladavajuće trendove, tada ste ih usporedili s lancem McDonald’s restorana, a sebe ste opisali kao mali obiteljski restorančić na uglu. Jesu li se stvari otad poboljšale?
CHRIS: Jesu, samo prošle godine objavljeno je puno dobrih albuma. Valja razlikovati stvaranje glazbe i poslovanje. Zapravo mislim da velike kuće nikad nisu bile zaslužne za to da glazba u svijetu bude bolja iako im se katkad zalomi dobar album. Mislim da stvari dobro stoje jer velike će kuće i dalje izdavati albume Backstreet Boysa i sličnih sastava, a malim kućama ostavljaju dovoljno prostora za bendove poput našega.
NACIONAL: Od ovog albuma s vama je violinistica Ann Marie Ruljančić, odakle je ona?
CHRIS: Ona je iz Seatllea, ali podrijetlom je Hrvatica Tek nedavno mi je rekla da u Seattleu i okolici ima oko 50.000 Hrvata i da uglavnom žive u ribarskim mjestima.
CARLA: Ann Marie svira violinu i pjeva prateće vokale. Osim nje, na albumu je Larry Crane koji je bio ton majstor prva dva tjedna dok smo snimali osnove. Poznajemo se godinama, bio je član benda, ali se potom posvetio tonskom snimanju i ima vlastiti studio u Portlandu.
CHRIS: Na albumu bubnjeve svira i Brian Young, s njim smo surađivali na Train Leaves at Eight. Elaine de Falco je na jednoj pjesmi, zatim Matt Cameron, bubnjar Led Zepellina koji nam je svirao synthesizer. To je bilo zanimljivo, jer Glenn, naš klavijaturist, poznaje ga godinama i dok smo radili na jednoj pjesmi on je rekao – ovu bi dionicu na synthu odlično odsvirao Matt. Ja sam se začudio jer nisam ni znao da Matt svira synth, ja ga znam kao jednog od najboljih bubnjara na svijetu. Često sasvim slučajno počnemo suradnju s nekim.
NACIONAL: Je li tako bilo i kad je riječ o albumu Bambi Molestersa?
CHRIS: Kad sam bio u Zagrebu u listopadu prošle godine, član Bambi Molestersa upitao me bih li odsvirao nešto na albumu. Rekao sam da sam zauzet, ali je ponovno nazvao i budući da sam poslušao prvi album, koji je odličan, rekao sam – O.K. Mislio sam da ću samo svirati gitaru, ali oni su za tu pjesmu imali i stihove i htjeli su da pjevam.
NACIONAL: Očito vam se svidjela glazba Bambi Molestersa?
CHRIS: To je jako dobar bend. Cijeli album mi se sviđa. Bilo bi loše kada bi se svi usredotočili na poznate ljude koji sviraju na njihovu albumu, jer ono što su Bambiji napravili zaista je odlično. Ne bi bilo u redu da ljudi kažu – to je dobar album jer na njemu svira Peter Buck iz R.E.M-a. To nije točno, ti su dečki sami napravili 95 posto materijala i cool je od Petera i Scotta McCaugheyja što su našli vremena da dodaju svoje dionice.
NACIONAL: U jednom ste trenutku bili pod velikim europskim utjecajem. Kako je došlo do snimanja albuma “Train Leaves At Eight”?
CARLA: Mnogo prije toga imali smo album “Satysfied Mind” na kojem smo obradili američke, britanske i kanadske autore. Na tom smo odlučili napraviti nešto drukčije, Chrisova je ideja bila da obradimo autore kontinentalne Europe.
CHRIS: U tu ploču nismo ušli kako bismo svima pokazali da puno znamo o europskoj glazbi. Naprotiv, ušli smo u to naivno i naišli na grupe i autore za koje nismo ni znali da postoje dok nismo počeli istraživati za album. Puno smo naučili radeći taj album.
NACIONAL: Kako ste došli do pjesma, primjerice, Vlade Kreslina i Gorana Bregovića?
CHRIS: Do pjesama smo dolazili na različite načine. Neke smo dobro poznavali, neke smo autore već voljeli a neke smo doslovce dobili poštom na kasetama. Gorana Bregovića smo čuli od našeg tour menedžera koji ga je volio slušati i puštao nam ga u autobusu.
CARLA: Slušali smo taj album i u jednom trenu reagirali – pa to zvuči kao glas Scotta Walkera! Chris je pogledao na omot i vidio da to zaista jest Scott Walker.
NACIONAL: Kako ste doznali za Vladu Kreslina?
CHRIS: Dok sam bio u Europi, Scott McCaughey iz REM-a i Carla su razgovarali u Seattleu, u rock klubu “Crockodile”.
CARLA: Ja sam mu pričala kako radimo novu ploču s obradama europskih autora i on je odmah poslao e-mail Chrisu u kojem mu je napisao da ima dva prijedloga. Jedan je bio Jacques Brel.
CHRIS: Kojeg smo već uzeli u obradu. I drugi je prijedlog bio Vlado Kreslin. Zanimljivo, idućeg sam jutra putovao u Ljubljanu kamo sam išao producirati album norveške grupe Midnight Choire. Nisam imao pojma tko je Vlado, došao sam u studio i pitao zna li itko za tog Vladu Kreslina. Svi su rekli – pa naravno i da je on u neku ruku slovenski Bob Dylan. Idućeg je dana Vlado došao u studio s hrpom svojih albuma i tako smo počeli surađivati. Danas smo prijatelji. Na tom albumu ima 14 pjesama i uz svaku postoji priča kako smo došli do nje. Nekad smo samo imali imena ljudi, nismo znali kako doći do njih, završili smo slušajući mnoge pjesme do kojih inače vjerojatno nikada ne bismo došli.
NACIONAL: Je li to utjecalo na vaš autorski rad u budućnosti?
CHRIS: Kad smo radili “Train Leaves at Eight”, glavna stvar su nam bile pjesme. Naši su prijašnji albumi bili konceptualni, na njima smo se trudili uklopiti pjesme u koncept. Sada smo imali toliko različitih autora s toliko različitih područja i samo smo razmišljali o pjesmama. Radeći “Ended Up a Stranger” rekli smo da se nećemo brinuti hoće li ovaj album imati koncept.
NACIONAL: Vaš solo album “A Janel” opisali ste kao album s pejzažnim pjesmama o Lisabonu. Što vas je toliko povezalo s Portugalom i Lisabonom?
CHRIS: Morao sam nekamo otići pisati pjesme. Dugo sam bio na putu ili u Seattleu, bilo je to u vrijeme kada smo imali problema s Virginom i puno me toga ometalo. Zato sam otišao u Lisabon da bih pisao u miru. Sviđao mi se taj grad, prelijep je, ima specifičnu atmosferu. Činio mi se drukčiji od svih mjesta na kojima sam bio i kao mjesto koje će me natjerati na izolaciju. To nije mjesto na kojem možeš lako ući u interakciju, mogao sam samo hodati ulicama, nisam znao jezik. Napisao sam 35 pjesama. Lisabon je za mene bio mitsko mjesto.
NACIONAL: Vas dvoje se poznajete još iz koledža, jeste li se od početka dobro nadopunjavali ili se to pomalo razvijalo?
CARLA: Sretna sam što sam pronašla svoju drugu polovicu duše koja voli raditi iste stvari. Upoznali smo se na Aljasci, oboje smo imali gitare. Odmah smo počeli pisati pjesme i pokazivati jedno drugome što smo dotad radili. Godinama već radimo zajedno, kad smo u studiju, ne pričamo puno, dovoljan je pogled, pokret obrvom, da bismo se razumjeli.
CHRIS: Takav odnos ne događa se samo između nas dvoje. Imamo ga i s Terri, Glennom i s Joelom. Kad se svi nađemo zajedno u prostoriji, to zvuči kao glazba. Carla i ja sviramo zajedno 17-18 godina, s Glennom sviramo već 12 godina, s Terri deset.
NACIONAL: Onda i ne čudi što katkad djelujete kao da svirate za sebe, ne obraćajući previše pažnje na publiku.
CHRIS: To bi bilo prilično arogantno, ali mislim da prije svega valja svirati za sebe, a potom uključiti publiku u te male dijaloge koje vodimo međusobno. Nikad nismo bili grupa koja na koncertu svira sve pjesme koje publika želi čuti. Znam da to frustrira neke od naših fanova, ali oni su to prihvatili.
CARLA: Ljudi moraju shvatiti da nemamo prilike često svirati zajedno. Turneja koja traje sedam tjedana je lijepo razdoblje, ali to je malo uzmete li u obzir cijelu godinu. I mi se volimo “izguštati” na pozornici. To je na neki način naša zabava na pozornici, ali dio toga sigurno se prenese publici.
NACIONAL: Carla, vaš je način pjevanja vrlo specifičan, jeste li ga pronašli pjevajući u grupi ili je to način na koji osjećate pjesme koje Chris piše?
CARLA: Oduvijek uživam u pjevanju, sretna sam što imam autora poput Chrisa koji piše stihove s kojima se mogu poistovjetiti. U njima uvijek pronalazim nova značenja. Vrlo su angažirani, dok pjevam naše pjesme, razmišljam o njima, jednu pjesmu ne mogu izvesti identično dvije večeri zaredom.
CHRIS: Tijekom godina promijenile su se pjesme kao što se promijenio i Carlin glas. Već sedam-osam godina pišem za njezin glas, mislim da sam to činio i u počecima, samo ne svjesno.
NACIONAL: Jeste li ikad razmišljali o objavljivanju zbirke pjesama?
CHRIS: Stihovi funkcioniraju na poseban način. Vezani su uz melodiju, imaju dvostruka značenja, važni su kontrasti između glazbe i stihova. To je slično pisanju scenarija. Ljudi koji dobro pišu scenarije misle u slikama pa ostavljaju dovoljno prostora redatelju. Isto je i s pjesmama. Mora se ostaviti prostor glazbi. To takve stihove čini drukčijima od poezije.
NACIONAL: Kakvu publiku viđate na svojoj europskoj turneji?
CHRIS: To je prilično širok raspon od studenata do ljudi u 50-im godinama. Neku večer kad su se uključila svjetla, vidio sam mnoštvo potpuno različitih ljudi. Pitao sam se tko su ti ljudi, koje bi u nekoj drugoj prilici teško bilo zamisliti na istome mjestu.