Janica KostelićDa će olimpijske igre koje su u američkom Salt Lake Cityju u punom jeku ući u povijest hrvatskog sporta zahvaljujući Janici Kostelić, bilo je izvjesno već prošlog četvrtka kada je u Janica za Hrvatsku osvojila prvu zimsku olimpijsku medalju nakon 1968. godine. Već tada su američki mediji obitelj Kostelić prozvali “prvom obitelji” a onda je u nedjelju u super veleslalomu Janica Kostelić osvojila i srebrnu medalju i time postala jedinom skijašicom u Salt Lake Cityju s dvije medalje, te se svrstala rame uz rame s najboljim svjetskim skijašem Kjetilom Andreom Aamodtom. Iako se hrvatska javnost već naviknula na više nego lijepa iznenađenja od obitelji Kostelić, uspjesi Janice Kostelić ponovno su u središtu medijske pozornosti.

Nakon što je osvojila zlatnu medalju Janica se nije promijenila, ali se primijenio odnos ljudi prema Janici i njenoj obitelji: za Gipsovo se društvo sad otimaju velikani svjetskog skijanja, samo jučer u razgovoru s njim dugo se zadržao Karl Schranz, nekadašnji pobjednik Svjetskog kupa Kad se ugase kamere

Snimke Janičinih utrka, njezine izjave i primanje medalja neprestano se repriziraju, nacija opet ima razloga biti ponosna, opet se identificira sa sportskim uspjehom. A na ponos i zadovoljstvo zapravo imaju pravo samo Kostelići. No upravo oni, otac Ante, mama Marica, Janica i Ivica Kostelić, najmanje slave, jer ta obitelj još nije pokazala sve. Još ima medalja koje treba uzeti, još je na Ivici red da ispuni svoj životni san. A kako izgledaju njihovi dani treninga i pobjeda, što se zbiva s Kostelićima kada se ugase televizijske kamere koje prenose trenutke pobjeda, te što planiraju za ovaj tjedan, iz prve ruke ekskluzivno za Nacional napisao je Ozren Muller, glasnogovornik hrvatske skijaške reprezentacije, koji s Kostelićima već drugu sezonu provodi gotovo 24 sata na dan.
Kao skijaški trener Ozren Muller je predvodio Hrvatsku skijašku reprezentaciju na Zimskim OI u Albertvilleu 1992. godine, a sam je bio dugogodišnji skijaški natjecatelj i član SK “Medveščak”. U istom je klubu dvije godine trenirao i Ivicu Kostelića. Usto što je i sam iskusni sportaš, Ozren Muller se neko vrijeme bavio novinarstvom, te je nakon dodjele medalja u nedjelju navečer, rado za Nacional opisao atmosferu iz Salt Lake Cityja.
Nedjelja je 17. veljače 2002. godine, uskoro će ponoć. Vjerojatno sam jedini budan, svi ostali stanovnici četiriju “hrvatskih kuća” u Deer Valeyju već su zaspali nakon povratka iz Salt Lake Cityja gdje je prije nekoliko sati Janica Kostelić primila srebrnu medalju za vožnju super- veleslaloma.

Bolja od svih skijašica

Janica je bila samo pet stotinki sporija od Talijanke Danijele Ceccarelli, a superveleslalom je odvozila samo s jednom jedinom sitnom pogreškom. Iako su jedna za drugom pale Amerikanka Caroline Lalive i Austrijanka Tanja Schneider, koje su startale prije Janice, a zatim i Švicarka Sylviane Berthod, koja je startala odmah iza nje, Janica je glatko, s nevjerojatnom lakoćom i puna samopouzdanja, samo prozujala stazom dugom 1944 metra s ukupno 38 vrata. “Ova je staza dobra, nije preteška i ima nekoliko dobrih zavoja. Osjećala sam se vrlo opušteno i uživala u vožnji ove tehničke utrke. Očekivalo se da ću ostvariti dobar rezultat u kombinaciji, ali željela sam osvojiti medalju i u ovoj prilično zahtjevnoj disciplini”, kazala mi je Janica nakon utrke. Glavne favoritkinje u superveleslalomu bile su svjetska prvakinja iz 1999. Alexandra Meissnitzer, najbolja vozačica super-G-ja u sezoni Hilda Gerg, nova olimpijska prvakinja u spustu Carole Montillet i Renate Goetschl. Janica je bila bolja od svih njih. Prije ovog srebra Janičin najbolji rezultat u karijeri u toj disciplini bilo je četvrto mjesto iz Cortine d’Ampezzo osvojeno potkraj siječnja. “Osjećala sam sigurnost nakon četvrtog mjesta u Cortini d’Ampezzo. Ante je mislio da će biti teško pobijediti Renate Goetschl i Alexandru Meissnitzer, ali ja sam se pribojavala talijanskih skijašica. Predosjećala sam da će Daniela i Karen danas imati svoj dan. Dobar je osjećaj biti plasiran između njih dvije. Nisam nimalo razočarana, ovo je za mene još jedan veliki dan.” Naravno da su srebrom ugodno iznenađeni i najoptimističniji među nama, a Janica je još jednom pokazala da je od ostalih svjetskih skijašica bolja zahvaljujući onoj neopipljivoj, teško opisivoj osobini koju imaju šampioni. Od danas, kada su se iz Snowbasina u Deer Valley preselili Janica i cijela njezina ekipa, svi su hrvatski “skijaši” na okupu i svi smo i više nego zadovoljni smještajem na kojemu možemo zahvaliti predsjedniku Hrvatskoga skijaškog saveza, Vedranu Pavleku koji nam ga je osigurao još pretprošle godine. Naime, još u vrijeme kada je cijeli svijet bio zaokupljen OI u Sydneyju, Vedran je bio ovdje i osigurao našoj reprezentaciji smještaj koji je jedan od najvažnijih preduvjeta za normalan način života i treniranja našim skijašima u vrijeme Olimpijade. Raspoređeni smo u četiri kuće: jedna je “kuća Kostelić” u kojoj se danas napokon okupila cijela obitelj: tata Ante, mama Marica, Ivica i Janica Kostelić. U drugoj su kući smješteni Nika Fleiss, Ana Jelušić, njihovi treneri i Vedran Pavlek, u trećoj su liječnici Vlasta Brozićević i Željko Šućur te ostatak ljudi iz Hrvatskoga skijaškog saveza, a u četvrtoj su kući smješteni naši sponzori i prijatelji koji se ovih dana vesele s nama. Kostelići se sa svojim dugogodišnjim prijateljima uspiju opustiti, porazgovarati, oni cijeloj atmosferi daju poseban štih. Zbog njih je ovo ipak drukčije od svih drugih natjecanja na kojima su Kostelići uglavnom sami.
Kao i uvijek, tako je i danas onaj najuži dio Janičina tima bio preumoran za opuštena druženja. Koliko god to nevjerojatno zvučalo, čak ni nakon što je u četvrtak osvojila zlatnu medalju, za Janicu nije bilo velikog slavljeničkog partyja. Otvorio se šampanjac i vrlo brzo su svi sportaši otišli “u krpe”, a treneri i ostali članovi timova ostali su slaviti. Najsmješnije je vjerojatno bilo u denverskoj zračnoj luci gdje su, između dva leta, Janičino zlato proslavili Ivica Kostelić i mama Marica s Anom Jelušić, Nikom Fleiss, trenerima i serviserima.

Olimpijski pritisak

Toga smo četvrtka svi bili toliko sretni i dirnuti da smo plakali bez imalo sustezanja. Danas je već bilo lakše kontrolirati emocije. Bio je ovo iznimno naporan dan jer Janica je odmah nakon fenomenalne vožnje superveleslaloma otišla s ocem trenirati za veleslalom koji vozi u petak. Zato su se večeras, nakon dodjele medalja na Medals Plazi u središtu Salt Lake Cityja, Janica, Ante i Marica Kostelić vrlo kratko zadržali u Hrvatskoj kući gdje su zdravicu u čast još jedne Janičine olimpijske medalje priredili članovi Hrvatskoga olimpijskog odbora. Šteta, jer su druženja nakon dodjela medalja zapravo i jedine prilike da se na okupu nađu svi članovi hrvatske olimpijske reprezentacije. Naime, kao što sam već spomenuo, nismo svi smješteni u samom Salt Lake Cityju. U olimpijskom su selu smješteni samo članovi bob ekipe, biatlonci i klizačica. Do danas su Ante i Janica Kostelić, Janičin fizioterapeut i maser Miodrag Radić, serviser skija Juraj Hefner i liječnici Željko Šućur i Vlasta Brozičević bili smješteni u apartmanima u samom Snowbasinu kako bi bili što bliže stazi. Udaljenost između Salt Lake Cityja i Snowbasina, gdje je Janica trenirala i vozila sve dosadašnje utrke prevelika je, svakodnevne jednoipolsatne vožnje od olimpijskog sela do Snowbasina bile bi suvišno opterećenje i napor za Janicu. Morala bi, naime, umjesto u šest ujutro ustajati već oko četiri. K tome, ovako su Janica i njezina ekipa mogli živjeti i raditi u miru, po ustaljenom ritmu i daleko od olimpijske groznice. Od te se groznice ipak nije moglo sasvim pobjeći jer izvanredni Janičini rezultati za sobom povlače i određeni pritisak, posebice medija. Primjerice, samo danas je punih 40 minuta nakon osvojenoga drugog mjesta davala izjave svim svjetskim TV kućama koje imaju prava prijenosa s Olimpijade. Janica ih je sve redom osvojila ne samo svojim fenomenalnim skijanjem, nego i pristojnošću, duhom i zaraznim veseljem. Otkad je poznajem, Janicu nisam vidio bolje raspoloženu, vrlo je pristupačna i rado obavlja sve medijske obaveze što je, s obzirom na rezultate, sasvim razumljivo. Mnogi me pitaju me je li se Janica promijenila nakon što je osvojila zlatnu medalju. Ma da osvoji još 75 zlatnih medalja, ta se cura neće promijeniti, uvijek će ostati ista. Jednostavna, skromna, marljiva, suosjećajna i uporna. Ali činjenica je da se promijenio odnos ljudi prema Janici. Ona i Aamodt su ipak s po dvije medalje, trenutačno najbolji olimpijci među skijašima i normalno je da je svi drukčije gledaju i cijene. I ne samo Janicu nego i cijelu njezinu ekipu, ponajviše Antu Kostelića, kojemu je vjerojatno ovih dana ipak najteže jer svakoj utrci pristupa vrlo emotivno. No nakon što je Janica osvojila zlato i on je malo opušteniji. Ovih se dana čak može i opustiti i zafrkavati se s trenerima. Iako su mnogi danas već skloni tvrditi kako je životni cilj Ante Kostelića ispunjen na ovoj olimpijadi, sam Gips svime pokazuje kako njegov san još traje i trajat će vjerojatno dok je živ. Kao i prije ni sada ne želi govoriti o svojim željama, ne želi ništa prognozirati, samo podsjeća da je Janica već srušila jedan rekord Schneider, aludirajući na rekordnih osam slalomskih pobjeda u pobjedničkoj sezoni Svjetskoga kupa. Kad ga pitaju jesu li Janičino zlato i srebro i više od onoga što je od Janice očekivao na ovoj olimpijadi, Ante Kostelić ponavlja kako nitko od nje nije ništa očekivao. “Imali smo planove, ali ne i očekivanja”, govori Gips i podsjeća na brojne Janičine ozljede, operacije, probleme s leđima, koljenima, ramenom. No ona zaista ima nevjerojatno visok prag tolerancije boli, i nema tog zdravstvenog problema koji bi joj se prepriječio ovaj put. Uza sve ostale probleme Janica je imala jaku gripu samo pet dana prije sada već legendarnog, 14. veljače i zlatne medalje. Mnogi nas pitaju što je bilo presudno za tu pobjedu? Ja im odgovaram – želja. Janica je osjetila trenutak, prepoznala je da sad treba zgrabiti sve što se zgrabiti da. Ona se psihički i fizički posebno pripremala za ovu olimpijadu a mnogo joj je u tome pomogla i činjenica da se u posljednje vrijeme velik dio pažnje javnosti okrenuo prema Ivici. Vratimo li se samo desetak dana unazad, sjetit ćete se da su prognoze oko mogućih osvajanja medalja bile više usmjerene prema Ivici. Koga god da ste pitali tko od naših može osvojiti medalju, rekli bi vam – Ivica. A Janica? Ona možda. Ivica je svojim pobjedama u Svjetskom kupu skinuo velik dio javnog pritiska sa sestre. A ona mu je uzvratila na najljepši mogući način. Svojom zlatnom medaljom dala mu je golem poticaj. Treba li išta više govoriti o njihovu odnosu kada su svi svjetski mediji zabilježili da je Janica na dan osvajanja zlatne medalje na noktima lakom ispisala “Ivica”. Danas, kad je osvojila srebro, na noktima je imala napisano “mama”.
Jer, koliko god tati treba odati svako priznanje za uspjehe, mama Mica je uvijek bila uz svoju djecu. Od danas, kada su svi na okupu u Deer Valleyu, Marica Kostelić preuzima brigu o kuhanju za svoju obitelj, dok se za Gipsovo društvo otimaju velikani svjetskog skijanja i odaju mu priznanje na svemu postignutom. Samo jučer se u razgovoru s Gipsom dugo zadržao legendarni Karl Schranz, koji je obilježio austrijsko skijanje kada je u sezoni 68./69. pobijedio u Svjetskom kupu, nakon što Austrija čak 25 godina nije imala svjetskog prvaka. Cijela naša ekipa uživa veliko poštovanje ljudi koji se u skijanje razumiju, ali ne biste vjerovali koliko je onih koji drugih. U četvrtak, nakon Janičina zlata, oko naše su se ekipe okupljali Amerikanci i ponašali se kao da je Hrvatska već godinama skijaška velesila. Njima apsolutno ništa nije bilo jasno što i nije jako čudno jer prosječni Amerikanci o skijanju nemaju pojma. Primjerice, baš danas sam tijekom jedne od dugih vožnji koje su neminovne kada se putuje od Salt Lake Cityja do Snowbasina ili Deer Valleyja, slušao radijsku emisiju u kojoj su objašnjavali osnove skijanja kao da je riječ o nečem što je jučer izmišljeno. Doslovce su objašnjavali kako i na čemu se skija, kao da objašnjavaju zadnjim neznalicama. Da sam prije čuo tu emisiju, možda se ne bih toliko čudio nesuvislim pitanjima koja su Janici postavljali neki novinari na današnjoj konferenciji za novinare. Jedno od pitanja je naime bilo, ima li neke simboličke veze između Janičinih izvrsnih rezultata i činjenice da su 1984. održane ZOI u Sarajevu. Treba li tomu komentar? Janica je bila pristojna pa na to pitanje nije odgovorila. Na žalost, ljudi su ovdje ili vrlo dobro upućeni u situaciju u svjetskom skijanju ili o tome ništa ne znaju. No naši su skijaši uglavnom pošteđeni svih tih marginalnih detalja i velikog dijela olimpijske groznice, koja se među ostalim, očituje i kroz goleme gužve, kašnjenja, jurnjavu, nezamislive mjere osiguranja koje vas već nakon dan-dva počnu živcirati. Ali kada se sjetimo zašto je sve tako, onda moramo biti sretni da je osiguranje na tako zavidnoj razini.

Poseban tretman za Janicu

Janica, kao i svi ostali osvajači medalja, ima poseban tretman. Za njezinu sigurnost i prijevoz od kuće u kojoj je smještena do Salt Lake Cityja gdje se održava dodjela medalja, brine se specijalno osiguranje. Riječ je o svojevrsnim zaštitarima koji po Janicu dolaze kući, odvoze je do Medals Plaze i poslije je vraćaju kući. A nakon što je ostavila neizbrisiv trag na stazi Wildflower u Snowbasinu, od danas će trenirati u Deer Valleyju, gdje u srijedu vozi slalom, a zatim u Park Cityju, u kojem u petak vozi veleslalom. “Sad ću u utrkama biti još opuštenija. Znam da je slalomska staza prilično teška, ali sad više nemam što izgubiti”, kazala mi je danas Janica, koja je definitivno jedna od glavnih favoritkinja slaloma u Deer Valleyu. Među ostalim favoritkinjama su Francuskinja Laure Pequegnot, vodeća u slalomu Svjetskog kupa, Amerikanka Kristina Koznick i Šveđanka Anja Paerson, četverostruka pobjednica u prvom dijelu sezone. Od 14. veljače u Park Cityju i Deer Valleyju sa svojim trenerom Vincencijem Jovanom i serviserom Ivicom Franjkom svakodnevno trenira i Ivica Kostelić, koji u četvrtak vozi veleslalom, a u subotu slalom. I on je, kao vodeći u slalomu Svjetskog kupa, jedan od glavnih favorita u objema utrkama. I da, Ivica je nekoliko puta u medijima rekao da mu je životni cilj postati olimpijski pobjednik. Ali on si, budite uvjereni, neće dopustiti da se sad uruši zato što mu iznad kreveta piše “želim postati olimpijski pobjednik” i zato što mu je to cilj. Sam mi je rekao da je posve opušten i da će taj cilj, ne ostvari li ga sada, ostvariti u Torinu. Iza svih nas koji činimo hrvatsku skijašku reprezentaciju u Salt Lake Cityju jedan je nezaboravan tjedan, a pred nama jedan još intenzivniji i burniji. Sada je na redu Ivica. Da ga samo vidite! Fenomenalno se osjeća, u odličnom je psihičkom i fizičkom stanju. Njega jednostavno nikakav pritisak ne može dotaknuti.

Genijalni sportski strateg

Ante Kostelić Gips ostvario je projekt stvaranja olimpijskih prvaka

Kada se čovjek kao što je Ante Kostelić Gips, koji je očvrsnuo probijajući se teškim životnim putem prepunim neimaštine, odricanja i osporavanja, rasplače nakon što je njegova kći Janica osvojila zlatnu olimpijsku medalju, onda nije posrijedi samo iskazivanje roditeljske ljubavi. Kod Ante Kostelića riječ je o nečem punom većem od toga: u Gipsovoj erupciji emocija satkane su tisuće sati mukotrpnog rada, beskrajnih muka, patnji, putovanja, spavanja pod otvorenim nebom. Borama izbrazdano lice Ante Kostelića Gipsa najbolje otkriva životne i sportske kavalkade koje je prolazio taj genijalni sportski strateg.
Premda ga poznajem godinama, kad sam 3. veljače 1996. završio višesatni intervju s Antom Kostelićem, nisam baš bio siguran jesam li razgovarao s fanatikom i luđakom koji će zbog svojih bolesnih ambicija upropastiti svoje dvoje djece ili sam pak imao ispred sebe fantastičnog skijaškog stratega koji će od Janice i Ivice zaista stvoriti svjetske šampione. Kojima će se, kako je tada govorio Gips, diviti cijeli svijet. Tada me Ante Kostelić fascinirao energijom kojom je opisivao sve što su on i njegova djeca prolazili: svaki čas skakao je sa stolice, zorno je pokazivao kako se skija, pada, skače, unosio mi se u lice nastojeći me uvjeriti kako će se njegov projekt stvaranja olimpijskih prvaka sasvim sigurno ostvariti. Govorio je s toliko samopouzdanja i samouvjerenosti da je bilo potpuno jasno kako je sto posto siguran da će njegova djeca i on uspjeti te da će jednog dana postati olimpijski pobjednici. Tek na trenutke strašno ga je pogađalo nerazumijevanje okoline i podozrenje kojim je praćen njegov rad s Janicom i Ivicom. No vrlo se brzo oporavljao i još me je većom upornošću nastavljao uvjeravati kako će sigurno uspjeti. Trebalo je na sreću proći manje od šest godina da se pokaže da je Gips bio u pravu i da je doista pravi genij.
No ni nakon prvih Janičinih svjetskih uspjeha, Gipsu nije bilo suđeno da uživa u trijumfu svoje kćeri: najprije se više puta teško povrijedio Ivica, a potom su slijedile brojne Janičine ozljede i operacije. Nakon njenog teškog pada na spustu, kada je izgledalo da će morati zauvijek završiti skijašku karijeru, Gipsu je prvi put popustila stroga samokontrola: rasplakao se pateći zbog Janičine i svoje zle kobi. Čak se i njemu na trenutak učinilo da će mu sudbina okrenuti leđa u najvažnijem trenutku, na pragu ostvarenja svih njegovih želja i nada. Na sreću Gips je odmah smogao snage da započne novi boj: ovaj puta s ozljedama Ivice i Janice. I ponovno je trijumfirao. Nakon što su čak i liječnici digli ruke od njih, oni su se, zahvaljujući fanatičnoj upornosti Gipsa, vratili na skijaške staze još briljantnijim uspjesima i pobjedama.
Prošle godine u Monte Carlu Ante Kostelić je bio strašno ogorčen kada je američka tenisačica Jeniffer Capriatti, a ne njegova Janica, proglašena za najbolju svjetsku sportašicu koja se uspjela vratiti na sportska borilišta. Ponovno me, kao prije šest godina, uvjeravao da je svijet pun neznalica i ignoranata, da su on i njegova djeca opet žrtve. Pokušao sam ga utješiti riječima kako Janica može biti ponosna što je među svjetskim sportskim zvijezdama. “Kaj me briga za to, ona je veća zvijezda od svih njih”, ljutio se Gips. I tada je ponovno pokazao da je bio u pravu: na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju Janica je doista potvrdila da spada u red najvećih svjetskih šampionki. U Monte Carlu bio je to već drugi Gips: odjeven u elegantan crni smoking sa šarenim prslukom, Janica i on spavali su u najboljem hotelu, samouvjereno je razgovarao sa sportskim novinarima koji su ga prepoznavali, po njegovom držanju vidjelo se da je najteže ostalo iza njega. Znao je da je samo pitanje trenutka kada će se njegov plan do kraja ostvariti. I doista, nekoliko mjeseci kasnije Ivica je na spektakularan način uletio među svjetsku skijašku elitu, a na Olimpijskim igrama Janica je započela neviđenu žetvu olimpijskih odličja.
Premda su njegova djeca doista veliki šampioni, ipak je Ante Kostelić najveći pobjednik. Premda je imao protiv sebe sportske mašinerije najbogatijih svjetski skijaških velesila poput Njemačke, Švedske, Austrije, Švicarske, Italije, Francuske, Slovenije, SAD-a, Gips ih je, potpuno sam, bez ičije pomoći i novaca, unatoč brojnim nesrećama i povredama, ipak uspio nadmašiti: njegovi su Janica i Ivica doista postali svjetski šampioni.