26.04.2012. / 08:31

Autor: Petra Fabro

Epski maraton iz Skoplja do Londona

Gospodar olimpijskog duha

U Makedoniji je narodni heroj okićen državnim i humanitarnim nagradama. Njegovu aktualnu borbu prati svjetski paraolimpijski odbor. Mile Stojkoski živi i oživljava olimpijski duh. Čini to upravo onako kako se to u startu, u antičkoj Grčkoj, i zamislilo. U invalidskim će kolicima odvoziti 3500 kilometara kako bi došao na londonske Olimpijske igre

"Život svaki tren nosi novi moment koji je možda dobar, a možda i surov", kaže paraolimpijac, maratonac i, kažu neki njegovi sunarodnjaci, narodni heroj iz Makedonije Mile Stojkoski (46). Rekao je to u Zagrebu, prešavši više od pola epskog maratona koji već neko vrijeme vozi. Osjetio je on tu surovost na vlastitoj koži. Svi smo ju osjetili u raznim oblicima više puta. Nije dakle upitno hoćemo li, nego kad ćemo naletjeti na zid.

Kakva je nevolja snašla Stojkoskog jasno je svakom tko baci oko na njegov portret. Čovjek sjedi u invalidskim kolicima. Uz dijagnozu paraplegičar koja mu je dana, zaslužio si je orden atletičar, maratonac. U invalidskim kolicima vozi maraton od Skoplja do Londona. Ide na Olimpijske igre. Sa svojim timom, a skupa su trio, proputovati će 15 europskih zemalja ovim putem: Makedonija, Srbija, Mađarska, Slovačka, Austrija, Hrvatska, Slovenija, Italija, Švicarska, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Francuska i Britanija. Put je to dug 5700 kilometara.

U invalidskim će kolicima odvoziti 3500 kilometara, a put će trajati 133 dana. Okušao se Stojkoski, kaže, u raznim sportovima, ali maraton je njegov potpis. Novinarima Reutersa nedavno je u Beogradu objasnio i zašto, a ovi su vijest prenijeli na više jezika: "Maraton zahtjeva snagu, izdržljivost i upornost". Odlično mu to odgovara. Želi putem prenijeti i nekoliko poruka. Prva je: "Snaga dolazi iznutra". Invalidima želi poručiti da si mjesto pod suncem trebaju zaslužiti. Želi i da država bolje skrbi o invalidima. Lobira za izgradanju modernih rehabilitacijskih centara kakve želi vidjeti na Balkanu. Poput onog AUVA centra u Tobelbadu kraj Graza koji ga je inspirirao.

Duh antičke Grčke

Na maraton je Stojkoski krenuo s malo sredstava. Manje više, praznih džepova. Putem su mediji izvještavali o njemu, a njegova ekipa vodi i blog o ekspediciji bogat fotografijama. U Hrvatskoj se sreo s predstavnicima raznih udruga. S kim sve, što i kad - možete pratiti na blogu (MK Veterani - Hrvatska). Zainteresirala se tako za njega i jedna Osječka udruga. Pozvala ga na prijem i sredili su mu sponzorstvo. Okitili su osječki trg i dodijelili mu ček na 6000 kuna. Onakav cirkuski, kaže, opisujući uvećane čekove kakvi se dodjeljuju kad je riječ o stipendijama, loto dobitcima i slično. U stvari se u međuvremenu dogodila greška u komunikaciji između Stojkoskog i sponzora tvrtke Bauerfeind. Njihove kape i znojnike Stojkoski uredno nosi otkako je ušao u Hrvatsku kao što je, kaže, i dogovoreno. Sponzor se u Osijeku, tik pred dodjelu čeka, iznenadio što Stojkoski nema reklamu i na kotaču. Nismo se tako dogovorili, branio se ovaj, moj svaki kotač košta 30 tisuća eura. Zna Mile Stojkoski na što je pristao, a čuva i svu dokumentaciju o dogovorenome. Ispala je pomalo neugodna i neriješena situacija. Dodjeljen mu je ček, a ovaj ga primio i proslijedio dalje udruzi invalida koja ga je pozvala u Osijek. Našao je tako neki mir između toga kako da zahvali prijatelju koji ga je podržao i stranca koji ga je iz nerazumijevanja povrijedio. Zna on što želi.

Mile Stojkoski živi i oživljava olimpijski duh. Čini to upravo onako kako se to u startu, u antičkoj Grčkoj, i zamislilo. Iako se u govoru često krivo koristi misleći na Olimpijske igre, olimpijada po starim Grcima traje svo vrijeme između igara. Stojkoski u Makedoniji i zimi vozi maratone. Vozi u siječnju, po minusu i snijegu, za rođendan Toše Proeskog kojeg je poznavao. Vozio je maraton i na Olimpijske igre u Atenu, no nije ušao bez akreditacije. Krenuo je samoinicijativno i nije znao što ga čeka. Krenuo je zatim i u Peking na Olimpijske igre, no opet nije stigao. Zapeo je u Damasku, zbog problema s vizama. Po nekima, daleko je i dogurao s obzirom na to od kud je krenuo i s kojim prijevoznim sredstvom. Maraton do Olimpijskih igara u Londonu deseti mu je u posljednjih 5 godina otkako je prikovan za njih. Cilj je stići na otvorenje. Akreditaciju još nema, no svake je godine mrvicu bolji. Možda, nada se, ove godine i uđe.

Narodni heroj

Milu Stojkovskog kroz Zagreb su pratili bajkeriMilu Stojkovskog kroz Zagreb su pratili bajkeriU Makedoniji je narodni heroj okićen državnim i humanitarnim nagradama. Njegovu aktualnu borbu prati svjetski paraolimpijski odbor. U Makedoniji je upoznao i njegovu kraljevsku eminenciju - Princa Michaela od Kenta. Promovirao je plemić tamo britanske Olimpijske igre. Čestitao je princ Stojkoskom i pozvao ga na prijem za Olimpijskih igara u Londonu. Srećom su mi, kaže, Hrvati poklonili i finu kravatu. Na prijem bi i bez toga išao kao pobjednik, ali red je red. Ujedinjeno kraljevstvo je kolijevka paraolimpizma i nada se da će tamo na prijemu, možda uz čaj i kolačiće, lobirati za izjednačavanje statusa olimpijskih i paraolimpijskih igara. Ponosan je na sve što je postigao. Na svaku osobu koju je inspirirao. Na svaki kotač ili kuću koju je nabavio. Ponosan je što će na kraju svega kući u Prilep, svojoj ženi Žaklini doći kao muškarac koji se, bez obzira na ishod, pošteno borio za velik cilj. Putem će ga bodriti kćerka Biljana. Vidjeti će se negdje putem prije Olimpijskih igara. U razgovoru je Stojkoski simpatičan i otvoren. Navečer je obično vidno umoran. Ovisi o tome je li cesta koju je taj dan prešao bila strma. Dnevno prosječno prijeđe 50 do 70 kilometara. S obzirom na to kako je stradao, Stojskoski posjećuje i motociklističke udruge i promiče poruku budnosti i opreza u vožnji. Ergela domaćih motociklista ga je pratila po Ilici. Osjećao se dobro i pogledao unazad. Život mu se, primijetio je, zaista potpuno promjenio. Naglo i naglavačke. Ne zna je li na sreću ili na nesreću.

Nedjelja kad je Mile pao

Mile Stojkoski rodom je iz Prilepa i tamo je gradio obiteljski život. Po zanimanju je ekonomist. Radio je u državnoj firmi, a iz hobija vozio motor. Živio je, kako se kaže, život običnog čovjeka. U tren oka, sve se izokrenulo. Ključan je datum 8. rujna 1996.

Steffi Graf je tog dana na američkom tlu pobijedila Moniku Seleš. Grupa Oasis bila je na turneji sa svojim albumom (Whats the story) Morning glory kojim su, pokazalo se putem, požnjeli svoj prvi golem komercijalan uspjeh. Na isti je dan obilježena 30-ta obljetnica izlaženje popularne SF serije Star Trek. Priču o putešestvijama koje je ekipa istraživača i pustolova s broda Voyager prolazila na svom svemirskom putovanju, rado su pratili i naši ljudi putem malih ekrana. Mogli su isto tako tog 8.rujna 1996. otići u zagrebačku Mimaru na otvorenje izložbe Put svile. Ta mreža karavanskih puteva služila je razmjeni dobara između Kine i Europe. Putom svile davno se otisnuo i naš istraživač Marko Polo. Današnjim je ljudima prilično teško zamisliti kako se putovalo u to doba, kakve su sve realne opasnosti putnike putem vrebale, nit koliko je slatko bilo nekoj europljanki prvi put se zaviti u tu putenu i meku, zapadu novootkrivenu tkaninu iz Kine - svilu. Ono što znamo jest da put svile do danas ostaje romantičan simbol pustolovine.

Nimalo romantično, dapače ličilo je na ratno stradanje svjedoci se sjećaju, te iste nedjelje 8. rujna 1996. čovjek Mile Stojkoski doživio je saobraćajku. Vozio je motor i doživio frontalni sudar s automobilom. Od siline udarca je, kaže, tri metra letio zrakom kao ptica. Sletio je bolno; koljenima na trotoar. Strašan je šok to i udarac za tijelo i oštetila se Stojkoskom kralježnica. Za početak, dobro da je ostao živ. O posljedicama koje će kasnije trpiti, ležeći tamo na asfaltu ulice u rodnom mu Prilepu još nije znao. U Makedoniji se slavio Dan nezavisnosti, a jedan je njihov građanin ostao za tu istu, iako svoju privatnu, nezavisnost zakinut. Prošao je dvije teške operacije. Ova druga mu je oduzela pokretljivost od struka na niže i pao je kao prikovan u invalidska kolica. Imao je tad 31 godinu, posao činovnika u Komunalcu, a kod kuće ženu Žaklinu i malenu kćer Biljanu.

Kako je Mile ustao

U Makedoniji je upoznao i njegovu kraljevsku eminenciju - Princa Michaela od KentaU Makedoniji je upoznao i njegovu kraljevsku eminenciju - Princa Michaela od KentaU ohridskom lječilištu Stojkoski je saznao što znači biti nepokretan od struka na niže. Osoba se i tad može kretati pomoću kolica, no on nije za početak znao niti kako izaći iz kreveta. Nije znao ni kako kakati, ni piškiti, ni može li postići erekciju. Nije se znao presvući. Nema više šanse, sjetio se kako je to kod njih u kući, za doseći policu sa šećerom. Dakle ne može ni skuhati kavu ženi i sebi. Bio je svjestan koliko financijski, emotivno, socijalno i svakako ta nesreća utjeće na njegovu obitelj. Osjećao se bespomoćno i bilo ga je sram. Pitao se sljedeće: "Što sad?". Odgovore na prva ljudska pitanja našao je u druženjima s cimerom i liječnicima. Za početak je cimera pitao hoće li moći spavati sa svojom ženom. Ovaj ga je po tom pitanju ipak uputio liječniku. U međuvremenu je Mile proučavao kako cimer izvodi to prebacivanje iz kreveta u kolica. Morao je zatim razviti svoj sistem. Svaki je dan mogao sve više. Pitao se zatim može li biti muž svojoj ženi i otac svom djetetu i pomoći im da prebrode promjene.

Doktori su našli lijek, ali svaka ga intimnost s vlastitom ženom otad košta 15 eura. Toliko ustvari košta ta inekcija koju si treba zabiti u spolni organ prije vođenja ljubavi. Taj čin može trajati od 15 minuta do 3 sata, ovisno o doziranju. O svemu danas priča vrlo otvoreno. Glavno da je riješio.

Saznao je dalje da će se teško uklopiti u društvo. Država, rekli su mu invalidi, za tebe ne mari. Društvo ti ne dopušta da se uklopiš. Stojkoski razmislio o postotku i zaključio kako opet vrijedi biti među onih 1% koji se iz uloge žrtve uzdignu. Dobio je invalidsku penziju i ženi našao posao. Skromno, ali financijski su se zbrinuli. Bio je spreman za uključivanje u društvo.

Pristupio je udrugama i udruženjima osoba sličnih problema i potreba kakve ima on. Našao je kako mnogi ne mogu ni to što je njemu uspjelo. Počeo im je pomagati. Nabavljao je gume, nekad čak i čitava invalidska kolica onima kojima bi se pokvarila. Jednom su članu čak izlobirali kuću. Riječ je o nekakvom montažnom objektu za izbjeglice . U invalidskim se kolicima do objekta nije moglo prići zbog nekakvog kanala. Stojkoski se zatim sjetio prijatelja građevinca. Donirao mu je višak materijala. "Ostaci mramora sitni, a kamion velik nosi dvije tone", prisjetio se Stojkoski kako je riješio i taj problem. Nasipali su kanal, ispeglali teren. Stojkoski je želio dalje. Krenuli su sportski uspjesi. U slučaju da osvoji London čekaju ga, kaže, i novi maratoni i novi ciljevi.

Stojkoski s pokojnim Tošom ProeskimStojkoski s pokojnim Tošom ProeskimKako to da već nije na reklami za Nike, Adidas ili nešto treće? Pomalo je neobičan lik. Autsajder. Možda zato. Teško ga je takvog možda i uklopiti u organizirane oblike financiranja i sponzoriranja. Mile želi biti olimpijac i dokazivati to na cesti. Nada se da će ga sponzori i institucije primjećivati u sve većoj vjeri i doživljavati sve ozbiljnije. U Osjeku već jesu. Zašto je odbio tih 6 tisuća kuna koje su mu dodijelili? "Ne želim mrvice. Ne želim da mi umanje cilj.", odgovorio je jednostavno. Čovjek se kad ga sluša, zaista može pomoliti nek mu ne unište san. No, u konačnici realan je on. Više puta je i gubio i ustajao. Važno mu je, kaže, da pred obitelj dođe čist i na povratku s velika zadatka. Najvažnije je ipak da odvozi svoje upravo zbog sebe. Učinit će to, kaže, kako god okolnosti dalje tekle. Već sad je zadovoljan postignutim, no ipak bi volio ući i tu dvoranu londonskih Olimpijskih igara. Zašto? Odgovorio je iskreno: "Želim im pokazati što sam uspio. Želim da to vide. Želim ostaviti trag." Što ako ne uđe? Pokušati će ponovo. Olimpijske igre prolaze, Mile Stojkoski ostaje

Autor: Petra Fabro

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika