Moby“Trebao sam svirati u Zagrebu 1993., ali tada je nastup otkazan zbog sigurnosnih razloga. Poslije sam bio u Ljubljani, Skoplju, Beogradu, ali nikada u Hrvatskoj. Zapravo, prolazio sam kroz Hrvatsku na putu iz Beograda u Mađarsku…”, zapričao se prije službenog početka intervjua za Nacional Richard Melville Hall, poznatiji kao Moby. Bili smo jedini novinari iz Hrvatske, što je Mobyja valjda navelo da pokaže i zavidno dobro poznavanje ovdašnjih ratnih i poratnih zbivanja. Nadimak mu, naravno, ima veze s “Mobyjem Dickom”, jer on je potomak Hermana Melvillea, autora tog romana, a sam je najveća svjetska zvijezda elektronskog dance-popa. Razgovarali smo u londonskom hotelu “Hempel” koji je na glasu kao jedan od najelegantnijih i najtrendi hotela na svijetu. Istoga je dana u njemu odsjela i manekenka Kate Moss, a odsjedali su Kylie Minogue, Madonna, Michael Douglas, Paul MacCartney i mnoge druge zvijezde. Tamo smo, u avangardno minimalistički dizajniranom foajeu prije samog razgovora preslušali i Mobyjev najnoviji album što će se u prodaji diljem svijeta pojaviti u svibnju. Nazvan jednostavno “18”, taj će album, na kojem su gostovali Sinead O’Connor, Angie Stone i MC Lyte, nesumnjivo još više obradovati onih deset milijuna ljudi koji su kupili “Play”. “Play” je, naime, samo u Velikoj Britaniji postigao dvostruku platinastu nakladu i mjesecima bio prvi na svim top ljestvicama. Svidio se i ljudima iz svijeta filma tako da je “Play” prvi album u povijesti s kojeg su baš sve pjesme licencirano korištene u filmovima. Primjerice u “The Beach”, “Any Given Sunday”, “The Next Best Thing”, “Play it to the Bone”, “Big Daddy”, “Body Shots”, a najavna i odjavna pjesma u seriji “Veronikine tajne” također je s Mobyjeva “Playa”. Potražnja za Mobyjem preko noći je promijenila i njegove nastupe koji su se iz manjih klubova preselili na stadione i velike arene a mediji su ih opisivali kao neusporedivo, čudesno iskustvo. O Mobyjevu statusu govori i činjenica da je nastupio na ceremoniji zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Salt Lake Cityju.

"Play" je prvi album u povijesti s kojeg su baš sve pjesme licencirano korištene u filmovima. Mobyjeve pjesme tako su se našle u "The Beach", "Any Given Sunday", "The Next Best Thing", "Play it to the Bone", "Big Daddy", "Body Shots", a najavna i odjavna pjesma u seriji "Veronikine tajne" također je Mobyjevo djelo s "Playa". Iako mu je to prošle subote bio 12. intervju u nizu, a slična su mu bila i prethodna tri dana, jer u London je stigao kako bi uoči izlaska albuma “18” dao intervjue za medije iz cijele Europe, Moby je na razgovor za Nacional došao odmoran, odlično raspoložen i voljan pričati o svemu. Odjeven u traperice i tamnoplavu majicu dugih rukava, sitnije građe no što bi se moglo pomisliti, raspričao se o razlozima zbog kojih je novi album nazvao “18”.

“Osim činjenice da se na albumu nalazi 18 pjesama, nazvao sam ga tako i zato što sam želio imati naziv albuma koji neće biti na engleskom. U većini slučajeva američki i engleski glazbenici svojim albumima daju vrlo pametne engleske nazive, no ti naslovi ništa ne znače ljudima u dijelovima svijeta gdje se ne govori engleski. Pada mi na pamet album Alanis Morisette ‘Supposed Former Infatuation Junky’ koji čak ne znači puno ni na engleskom, ali mogu samo pokušati zamisliti nekoga u Japanu ili Finskoj tko pokušava otkriti što to znači. Kako na hrvatskom kažete 18?”

NACIONAL: Osamnaest.

– Eto, netko u Zagrebu zvat će ga “Osamnaest”, u Francuskoj “Dixhuite”, u Španjolskoj će to biti “Diezyocho”. Album će u svakoj zemlji imati drukčiji naslov koji će opet značiti isto.

NACIONAL: Jeste li se na jezično neutralan naziv odlučili iz razloga što je “Play” imao velik uspjeh u cijelom svijetu?

– Jedan od razloga što sam album nazvao “18” i na taj način suprotstavio brojku slovima jest činjenica da je “Play” prodan u platinastim nakladama u 25 zemalja svijeta. Ali sam također na umjetničkoj razini želio stvoriti artifakt koji nije vezan ni za jedno mjesto i ni za jedno vrijeme. Pogledate li omot albuma, vidjet ćete da bi to izgledom mogla biti ploča iz budućnosti, ali i iz daleke prošlosti. Ne izgleda američki, ni britanski, ne izgleda ni južnoamerički, izgleda jednostavno, neutralno i futuristički.

NACIONAL: I to baš sad kad je američko tako važno, kad su toliki ljudi na sebe i oko sebe ponosno stavili američke simbole?

– Mislim da je reputacija koju Amerika ima na drugoj strani Atlantika, način na koji posebice Europljani vide Ameriku, puno drukčiji od onoga kako je gledaju Amerikanci. Kao i većina Amerikanaca, nakon 11. rujna i ja osjećam malo veće domoljublje i uzrujan sam zbog onoga što se dogodilo, ali Amerika je zapravo vrlo normalno, neutralno mjesto. No novinarima iz Europe puno je uzbudljivije pisati o američkom patriotizmu nego o činjenici da je Amerika normalna i dosadna.

NACIONAL: Vi ste rođeni 11. rujna, što mislite kako će odsada izgledati vaš rođendan?

– Imam 36 godina tako da zadnjih godina ionako nisam baš puno slavio rođendane, ali sada, kada je 11. rujna najomraženiji dan u povijesti SAD-a, definitivno sam odustao od slavljenja rođendana. No i dalje stoji činjenica da mi je na taj dan rođendan. Ne znam, bio je to užasan dan i kad o tome pričate, većina ljudi ne može ni približno shvatiti kakav je to zapravo osjećaj. Ali kada o tome razgovarate s nekim iz Hrvatske, koja je nedavno prošla rat i razaranja, sigurno će vas bolje razumjeti. Znam da je od svih zemalja bivše Jugoslavije Hrvatska iz svega izašla puno snažnija, na tome bi ljudi trebali biti zahvalni.

NACIONAL: Vi ne samo da imate vrlo jasan stav o mnogim stvarima, nego ga se ne ustručavate javno iznijeti. Zašto na omotima albuma pišete o svom vegetarijanstvu, o kulturnom konzervativizmu, opasnostima fundamentalizma, kriminalu, mislite li da tako možete nešto promijeniti?

– Nekada sam bio zainteresiran i mislio da mogu promijeniti svijet, nekada sam imao vrlo snažne stavove, ali mislim da sam sada malo stariji i da sam se malo smirio, postao otvoreniji. Nisam više toliko opredijeljen u stavovima kao što sam bio i vidim da je svijet puno kompliciraniji nego što sam nekada mislio.

NACIONAL: Što će pisati na omotu albuma “18”? – Nedavno sam pokrenuo vlastiti website moby.com na kojemu svakodnevno objavljujem eseje. U prošlosti mi je izlazak albuma, a oni su izlazili svake dvije godine, bio jedina prilika da napišem nešto što će ljudi pročitati. Sada pišem svaki dan tako da će se na omotu “18” naći samo dva eseja. Jedan je o nastanku albuma a drugi o opasnostima fundamentalizma. Na albumu “Play” što je izašao prije tri godine bio je esej o opasnostima fundamentalizma, ali na ovome sam napisao još jedan esej o tome jer fundamentalizam je za mene vrlo važno pitanje. Bio to ortodoksni islamski fundamentalizam, bio to kršćanski, bilo koji fundamentalizam vidim kao zaista štetan za ljude. Mislim da ključ ljudske sreće i uspjeha na ovom planetu leži u činjenici da svi moramo postati tolerantniji jedni prema drugima, s manje osuda i fundamentalizma. Kada ljudi jedni drugima prilaze osuđujući se međusobno, mrzeći se i s neprijateljstvom, to samo uzrokuje probleme. Moj cilj je pokušati navesti ljude da budu otvoreniji i tolerantniji.

NACIONAL: Što mislite zašto je “Play” postigao tako veliki uspjeh?

– Ne znam. Kad sam izdao “Play”, nisam očekivao da će biti uspješan. Mislio sam da će se u najsretnijoj varijanti prodati u 250.000 primjeraka u cijelom svijetu a dogodilo se da je prodano deset milijuna u svijetu. Jedini odgovor na pitanje zašto se to dogodilo je činjenica da je izašao u vrijeme kada je pop glazba kakvu izvode Backstreet Boys i Britney Spears bila iznimno snažna. “Play” je bio nešto sasvim drukčije. Jedan od razloga njegova uspjeha je to što je bio izvorniji, prirodniji nego fabricirani pop koji se nametnuo. Isto tako, “Play” je vrlo osjećajan, vrlo melodičan album i mislim da se to svidjelo ljudima.

NACIONAL: Neki čak kažu da ste možda pronašli univerzalnu formulu popa koji bi mogao nadživjeti sve trendove, kako to komentirate?

– To zvuči preveliko za mene. Kad stvaram albume, samo se trudim raditi glazbu koju volim i koju će moći voljeti i drugi. Glazba je moj život, koliko god to zvučalo kao klišej, no istina je. Samo radim ono što volim i nadam se da će se i drugima svidjeti, ne pokušavam smisliti nove oblike glazbe.

NACIONAL: Zašto ste rekli kako ne možete ni zamisliti da netko sluša vašu glazbu u bilo kojoj drugoj prilici osim kad je sam sa sobom?

– Neki ljudi rade albume za partyje, za zabavu. Kada bih ja organizirao party kod kuće i pozvao 50 ljudi u želji da se zabavimo, pijemo i plešemo, puštao bih albume Chemical Brothersa, Fatboy Slima. A kada bih pozvao dvoje-troje ljudi k sebi na večeru, možda bih stavio neki od svojih albuma. Moje su ploče puno tiše, introspektivnije, malo nježnije i delikatnije od albuma nekih drugih ljudi čiju glazbu volim.

NACIONAL: Zašto ste svojedobno Davida Bowieja pitali je li ikada poljubio ženu dok je svirala njegova pjesma? – Htio sam to znati.

NACIONAL: Jeste li vi?

– Želite li čuti smiješnu priču o meni kako pokušavam imati seks uz muziku koju sam napravio? Prije nekoliko godina imao sam djevojku koja je željela eksperimentirati s tantričkim seksom. Nikada nisam eksperimentirao s time, ona me nagovorila na tantrički seks i pustio sam jednu od mojih ploča koja je bila vrlo spora i tiha, bili su to instrumentali. Počeli smo s tantričkim seksom i u njemu smo oko dvije minute kada je CD počeo preskakati. Pokušavali smo doživjeti to neko tiho, duhovno iskustvo, a odjednom je CD počeo ići “dzak, dzak, dzak”, i bio je to kraj mog eksperimentiranja s tantričkim seksom.

NACIONAL: Vaš imidž velikog hedonista kada je riječ o seksu ipak nije neutemeljen?

– Mislim da reputacija koju imam ljude zanima više od istine. Prati me reputacija da vodim divlji, uzbudljiv hedonistički život, ali to nije istina. Eksperimentirao jesam, otvorenih sam nazora, zabavlja me isprobavati razne stvari, ali većina mog života prilično je dosadna.

NACIONAL: Je li i vegetarijanstvo isprva bilo neka vrsta eksperimenta?

– Vegetarijanstvo je za mene bilo jednostavan izbor. Volim životinje. Postao sam vegetarijanac sa 19 godina, a vegan, što je stroži oblik vegetarijanstva i podrazumijeva da ne jedem, ne odijevam i ne koristim životinjske proizvode, sam posljednjih 16 godina.

NACIONAL: Kakva je vaša veza s Nelly Furtado?

– A, ne. Nismo zajedno. Bili smo zajedno na turneji prošle godine. Skupili smo se među ostalima Outkast, Nelly Furtado, Incubus i ja, bila je to velika turneja. Nelly je na njoj svake večeri sa mnom otpjevala jednu pjesmu. No ona ima dečka. Sviđa mi se, jako je lijepa i seksi, ali nije
tip žene s kojom bih se našao u romantičnoj vezi.

NACIONAL: Kako ste odabrali goste na albumu?

– Stvar je u tome što jako volim pjevati, ali nemam odličan glas. Zato pjevam četiri pjesme na albumu. Kada bih pjevao kao David Bowie ili Bono, nikada ne bih imao goste vokaliste na albumu. Ali obožavam ženske vokale i zato sam pozvao Sinead O’Connor, Angie Stone i ostale goste. Volim lijepe pjesme koje otpjevaju lijepi ženski vokali.

NACIONAL: Zašto ste u videospotu za “We Are All Made of Stars” okupili puno filmskih zvijezda, jesu li vam to prijatelji ili idoli?

– U tom spotu su brojne hollywoodske zvijezde zato što je tako želio redatelj spota. Joseph Kahn režirao je spotove za U2, Britney Spears i Destiny’s Child, jako je dobar redatelj i zato sam mu dao na volju da radi što god poželi. Sa svime sam se složio.

NACIONAL: Zanimljiv je vaš stav o budućnosti diskografske industrije, mislite li zaista da će opstati samo oni koji rade glazbu zbog ljubavi a ne zbog novca?

– Kada sam počeo raditi glazbu, nisam ni sanjao da ću njome zarađivati. Većina ljudi koje poznajem i koji stvaraju dobru glazbu rade je zbog ljubavi prema glazbi. Trenutačno sam u situaciji da zarađujem na glazbi koju radim, ali novac je tu prije slučajnost nego namjera. Kada bi mi netko sutra prišao i rekao da moram nastaviti raditi glazbu i da nikada za to neću biti plaćen, ja bih je i dalje stvarao dok ne umrem. Jer volim raditi glazbu, volim pjevati, pisati pjesme, volim svaki aspekt stvaranja glazbe. I nadam se da će se u situaciji u kojoj glazbena industrija postaje sve manje profitabilna, oni koji su u tome samo zbog novca prestati baviti tim poslom, i da će se glazba opet raditi iz ljubavi.

NACIONAL: Što vam znače crteži koje radite?

– Devedeset devet posto mog kreativnog života bazirano je na stvaranju glazbe, ali radim i druge stvari – pišem eseje, crtam, fotografiram. Crtežima na neki čudan način stvaram svoj poseban svijet.

NACIONAL: Uvijek crtate sebe?

– Da, to sam ja. Crteži su zapravo moj drugi svijet, u koji mogu otići kad poželim.

NACIONAL: Bilo bi zanimljivo kada biste svaki od crteža na vašoj Internet stranici objasnili.

– Pokušao sam, ali nisam uspio, i možda je bolje da crteži govore sami za sebe.