Željka UdovičićKako ste “Ptičice” adaptirali za njemačku publiku?
Da bi priča Filipa Šovagovića uopće mogla funkcionirati i da bi publika u Europi shvatila poantu: da je Balkan u glavi, a sloboda pitanje odluke, napravili smo drugačiju, pola sata dužu predstavu od splitske. Nadam se da smo tim preinakama uspjeli približiti publici ideju da je zatvor samo metafora, da mogućnost resocijalizacije postoji.
I jeste li u tome uspjeli?
Do posljednjeg trena nismo znali hoće li komunikacija zaživjeti ili ne. Zvali su me glumci poslije prve reprize, koju gleda tzv. “normalna”, a ne kazališna publika, da mi kažu da su dva puta izlazili na bis, jer je publika lupala nogama o pod.
Kako su “Ptičice” uopće došle do Bonna?
Paolo Magelli i ja bili smo u Bonnu na Festivalu suvremenih autora, na kojemu je prije dvije godine gostovala “Cigla”. Selektor bonskog festivala i ujedno intendant bonnskog kazališta Baillards gledao je splitske “Ptičice” i oduševljeno je prihvatio ideju da se u Bonnu radi hrvatski komad Filipa Šovagovića.
Zašto “Ptičica” nema u Zagrebu?
Nevjerojatno je da se gostovanje pokušava organizirati već dvije godine, ali stvari uvijek negdje zapnu oko cijene, prostora…
Kritičari su tekstu predbacili dramaturšku tankoću.
Nisu kritičari, nego jedan lokalni kritičar i to na radiju. Da tako mislim, ne bih taj komad radila već dva puta. Ali, svatko ima pravo na svoje mišljenje.
Držite li do mišljenja kritičara?
Nekad su se s kritikom bavili Šenoa, Matoš, a danas svatko tko misli da je jednostavno latiti se pera. Toliko o kompetentnosti. Čast iznimkama.
Što ste naučili od Paola Magellija?
Na početku, kad sam bila asistent dramaturga Ladi Kaštelan na predstavi “Feničanke”, Magelli me naučio najvažniju stvar: ”Željka, tvoje je da sjediš tu maksimalno koncentrirana, a kada ti netko od glumaca zatraži kavu, da otrčiš dolje niz Lovrijenac i da je doneseš prije nego što se ohladi”. Naučio me je da je predstava kolektivna stvar, da se u kazalište ne ulazi s taštinama, nego sa željom da se nešto nauči i radi.
Ponašate li se vi tako kao umjetnička ravnateljica “Gavelle”?
Trudim se, premda je meni teško nekome reći “Idi po kavu”...
Mislite li da vas glumci vole?
Nadam se, jer kazalište jesu glumci. Svi smo, osim njih, zamjenjivi. Kazalište može bez dramaturga, svjetla, redatelja, scene, ali bez glumaca ne može.
Što vas nervira u kazališnom svijetu?
Tračevi.
Koji je najgori koji ste čuli o sebi?
Da imam 38 godina.
Paolo Magelli slovi za ekscentrika. Kako izlazite s njim na kraj?
Nas dvoje smo fantastična kombinacija. On odlično zna raditi s dramaturgom, jer je uvijek otvoren za dijalog. Tamo gdje je on u oblacima, tamo sam ja na zemlji.
Krešimir Dolenčić, ravnatelj kazališta “Gavella”, desno je orijentiran, vi lijevo, kako nalazite zajednički jezik?
Perje nekada leti, ali to nam omogućava kreativan i argumentiran dijalog. Ni on ni ja nismo zadrti u svojim stavovima i funkcioniramo baš zato što smo različiti.
Zašto umjetnici u Hrvatskoj podilaze političarima?
To nije pitanje cenzure, nego autocenzure. A ona je za umjetnika najopasnija, jer umjetnost čini lošom.
Niste se bojali da ćete izgubiti nezavisnost kad ste ušli u Savjet SDP-a?
I Savjet SDP-a i Vijeće za kulturu su nestranačke organizacije. Istina, moja uvjerenja su lijeva, ali svatko se mora odlučiti što želi biti: političar ili umjetnik. Druga je stvar što su danas umjetnici, ako žele odražavati duh vremena, prisiljeni biti politične osobe.
Što biste napravili kao ministrica kulture?
Internacionalizirala Dubrovački festival i dovela “Ptičice” u Zagreb.
Zagrepčanka ste, ali češće naglašavate dalmatinsko podrijetlo.
Najljepše dane provela sam kod bake i djeda u Zatonu kod Šibenika. Svu inspiraciju crpim od tamo, iz tog mira, ne iz ovog užurbanog Zagreba.
Imali ste priliku ostati raditi kao dramaturg u Njemačkoj, Mađarskoj, Venezueli, a niste.
Divno je putovati, ali uvijek se moram vratiti svojoj obitelji i prijateljima. Meni je naš senzibilitet nezamjenjiv.
Što smatrate svojom vrlinom?
Neću ja o svojim vrlinama.
A manom?
Brbljavost.
Što biste ponijeli na pusti otok?
Mobitel.
Imate li osobine koje pripisuju vašem horoskopskom znaku?
U horoskopu sam jarac, s podznakom raka. Kažu da je to grozna kombinacija. Na poslu sam jarac, kod kuće rak.
Kakav je vaš idealan tip muškarca?
Onaj koji razumije da imam posla 24 sata na dan.
Niste udati.
Nisam stigla, ali promjene su uvijek moguće.
Što su vam partneri predbacivali?
Da premalo trepćem očima!