Dok u Hrvatskoj sud kažnjava Feral zato što je kritički pisao o Olujićevom negiranju ustaških zločina, britanski sud kaznio je najpoznatijieg svjetskog negatora holokausta Davida Irvinga s čak dva milijuna funtiDavid Irving, 64-godišnji britanski povjesničar, koji je gotovo četiri desetljeća provocirao svjetsku javnost tvrdnjama da u Auschwitzu nije bilo istrebljivanja Židova u plinskim komorama, da nacistički vođa Adolf Hitler nije naredio uništenje Židova, čak da za likvidaciju Židova ništa nije znao sve do 1943. te da nije postojala nikakva nacistička politika “konačnog rješenja” židovskog pitanja, prije nekoliko dana sud u Londonu je bankrotirao jer nije uspio platiti prvu ratu od 150.000 funti odštete američkoj izdavačkoj kući “Penguin” i američkoj povjesničarki Deborah Lipstadt. A to je bio dužan nakon što je izgubio parnicu za klevetu, koju je pokrenuo protiv njih zbog tvrdnje Deborah Lipstadt da on poriče holokaust. Zbog te presude Irving je u opasnosti da izgubi sve što je dosad stekao, kuću, stan u otmjenoj londonskoj četvrti Mayfair, koji stoji najmanje 900.000 funti i svu ostalu imovinu. Jer onih 150.000 funti samo je prva rata divovske odštete koja premašuje dva milijuna funti.

Prije dvije godine održan je u Londonu proces po njegovoj tužbi protiv Deborah Lipstadt i izdavačke kuće “Penguin” zbog njene knjige “Negirajući holokaust” u kojoj ga je 1993. optužila da u svojim povijesnim djelima stalno, uporno i namjerno iskrivljuje povijesne činjenice i dokaze o Hitlerovoj krivnju za holokaust. “Penguin” se godinama pripremao za suđenje, angažirao je najbolje svjetske povjesničare i odvjetnike. Kada je sud na temelju njihovih brojnih dokaza utvrdio da Irving sustavno krivotvori povijest, stao je na stranu optuženika. Po sudskoj presudi iz svibnja 2000. Irving je morao platiti odštetu i sve sudske troškove. Budući da je “Penguin” za svoju obranu potrošio čak dva milijuna funti, sve je to Irving izdavačkoj kući morao nadoknaditi. Dogovorili su se da će 2001. platiti prvu ratu od 150.000 dolara, ali on to nije učinio. Tada je “Penguin” od suda zatražio prinudnu naplatu. Sud je stoga proglasio da je Irving bankrotirao i odredio sudskog ovrhovoditelja koji će Irvingu oduzeti imovinu kako bi se namirili njegovi vjerovnici. Vjeruje se da će mu biti oduzet stan u Mayfairu, gdje živi već trideset godina, u posljednje vrijeme s nevjenčanom ženom Bente i njihovom osmogodišnjom kćeri Jessicom. Vjerojatno ipak neće završiti na prosjačkom štapu jer ima bogate pronacističke sponzore, koji su ga i do sada financirali, smatrajući ga najsposobnijim apologetom nacizma na svijetu.

Kontraverzna karijera

David Irving rodio se u engleskoj pokrajini Essex 24. ožujka 1938. u obitelji bivšeg časnika britanske ratne mornarice, koji je sudjelovao u velikim pomorskim bitkama Prvoga svjetskog rata. (Njegov blizanac Nicholas državni je službenik.) Studirao je povijest u Londonu, osobito Drugi svjetski rat. Kako bi naučio njemački, godinu je dana živio u Njemačkoj i radio u jednoj željezari.

Već je njegova prva knjiga, “Uništenje Dresdena”, objavljena 1963., izazvala brojne kontroverze. U nesmiljenom savezničkom bombardiranju njemačkog grada Dresdena, daleko od fronte i bez strateškog značenja, u veljači 1945., prema njegovim tvrdnjama, poginulo je 135.000 ljudi, više nego u Hirošimi, a 80 posto grada je uništeno.

Potom je 1964. napisao knjigu o tajnom oružju Trećeg Reicha, sljedeće godine knjigu o usponu i padu nacističkog ratnog zrakoplovstva, a slijedile su knjige o naporima nacista da konstruiraju atomsku bombu, o sukobima među savezničkim ratnim zapovjednicima, pa iznimni “Trag lisice”, biografija njemačkog feldmaršala Erwina Rommela koja je postala bestseller. Pisao je mnogo i u vodećim britanskim novinama.

Brzo je stekao reputaciju jednog od vodećih mlađih britanskih povjesničara, koji će naslijediti veterane A.J.P. Taylora, Hugha Trevora Ropera, Allana Bullocka i druge koji su nakon Drugog svjetskog rata i na temelju njemačkih arhiva opisivali što se događalo u Trećem Reichu. Fascinirao je marljivošću, odličnim poznavanjem građe, zanimljivim stilom. Ipak, već zarana njegovi su kritičari tvrdili da Irving ima zlokobne namjere.

Te su se namjere očitovale 1977., kad je 39-godišnji Irving na 900 stranica objavio “Hitlerov rat”, podrobni prikaz djelovanja Adolfa Hitlera u Drugom svjetskom ratu. Citirao je gomilu dokumenata, potanko prikazao Hitlerov odnos prema drugim nacističkim vođama i njemačkim generalima, analizirao njegove odluke i postupke sve do samoubojstva u berlinskom bunkeru 30. travnja 1945. Buru je izazvala tvrdnja da nacistički vođa nije naredio uništenje Židova nego je čak to zabranjivao. Irving je čak tvrdio da Hitler sve do 1943. uopće nije znao da Židove ubijaju i dokazivao da su uništenje Židova mimo Hitlerova znanja organizirali i provodili šef SS-a Heinrich Himmler i šef nacističke tajne policije Reinhard Heidrich, da ne postoji ni jedan jedini dokument na temelju kojeg bi se moglo tvrditi da je Hitler stajao iza proganjanja Židova pa ni da je za proganjanje Židova uopće znao. Po Irvingu, Hitler je bio ogorčen kad je 1943. doznao što Himmler radi. Osim toga, u knjizi je napisao da uništavanje Židova nije bilo toliko opsežno kako se poslije rata tvrdilo.

Irvingova knjiga izazvala je opće zgražanje i među povjesničarima i u židovskim krugovima. Posebno ga je napala Liga protiv objeda koja djeluje u sklopu najveće američke židovske organizacije B’nai B’rith.

Hitlerov obožavatelj

Sljedeća knjiga “Ustanak”, koju je objavio 1981., detaljan je opis mađarskih događaja 1956., a u njoj je tvrdio da su mađarski komunistički šefovi, poslušnici Moskve, većinom bili Židovi. Potom je 1987. objavio prvi svezak opsežne biografije britanskog ratnog premijera Winstona Churchilla. Slijedila je i biografija nacističkog glavešine Hermanna Goringa.

Počeo je držati predavanja na kongresima desno orijentiranih povjesničara i skupovima tzv. revizionista holokausta, historičara i pseudohistoričara koji su opovrgavali da su nacisti likvidirali Židove. Postao je omiljeli govornik na antisemitskim skupovima diljem svijeta, putovao je Kanadom, Australijom, SAD-om, Europom i osporavao tvrdnje o holokaustu. Sve se više počeo i javno diviti Hitleru. Već u mladosti neko je vrijeme nosio frizuru nalik Hitlerovoj. U svojem uredu držao je Hitlerovu sliku. Proširila se i glasina da se oženio Španjolkom samo zato što joj je otac frankistički general, kako bi se približio europskim fašistima. Kad se razveo, javno je tvrdio da “brak čovjeka otjera na stranputicu” i da je “Hitler bio mudar što se nikad nije ženio”. Čak je 1981. osnovao ultradesnu stranku, ali kad je propala, odustao je od izravnog bavljenja politikom. Shvatio je da može više postići propagirajući nacizam pisanjem i predavanjima.

S vremenom je zaoštrio stavove o holokaustu. Tvrdio je da su nacisti imali pravo zatvoriti Židove jer je Svjetski židovski kongres na početku rata obznanio da se Židovi moraju boriti protiv nacizma. Sustavno je nijekao da je Hitler znao za holokaust, osporavao broj osoba stradalih u holokaustu, sve se više približavao i notornim revizionistima holokausta.

Napokon na proces 1988. u Kanadi došao je kao svjedok obrane optuženog kanadskog neonacista Ernsta Zundela, kojeg je kanadska država tužila zbog negiranja istine o holokaustu. Zundel je imao izdavačku kuću “Samizdat”, koja je objavljivala panegirike nacistima i antisemitsku literaturu. Na suđenju u Torontu Zundel je tvrdio da ga država tuži kako bi ga ušutkala i da osporava njegovo pravo na izražavanje misli. Mnogi svjedoci govorili su u njegovu korist, a posebno je pozornost izazvao Fred Leuchter, stručnjak za konstruiranje uređaja za smaknuća, koji je na sudu prvi put objavio glavne točke svog navodno stručnog vještačenja plinskih komora u Auschwitzu. Tvrdio je da je građevinski materijal od kojeg su bile sagrađene te komore bio porozan i nije mogao zadržati otrovni plin. Nikakvih plinskih komora, po njegovim riječima, nije bilo niti u Auschwitzu, ni u Treblinki, ni u Majdaneku. Irving je pak objavio da je postao revizionist holokausta. Vehementno je branio okrivljenika, ali je na kraju Zundel ipak osuđen, a Irving je u Kanadi dospio na zao glas.

‘Stidim se što sam Englez’

Tih je godina često držao predavanja i u Njemačkoj, ali ne u Zapadnoj Njemačkoj, gdje je zakonom zabranjeno osporavati holokaust i veličati nacizam, nego u Istočnoj Njemačkoj, gdje je komunistička vlast rado ugostila britanskog povjesničara koji napada vlastitu državu. Potkraj 80-ih posjetio je i Dresden, o čijem je uništenju napisao svoju prvu knjigu, te održao predavanje u kulturnom centru pred gotovo tisuću ljudi: napao je Churchillovu politiku uništavanja njemačkih gradova, a svoje predavanje završio je riječima: “Dame i gospodo, preživjeli holokausta Dresdena, preživjeli holokausta Nijemaca u Dresdenu, koji se zaista dogodio. Vi ste prave žrtve Drugog svjetskog rata, a ne Židovi, jer židovskog holokausta nije bilo, jer su plinske komore Auschwitza najobičnija izmišljotina. Stidim se što sam Englez.”

Nakon što je 1989. najavljeno da će održati predavanje u Austriji, židovske organizacije su priredile demonstracije, a pod pritiskom javnosti vlasti su obznanile da će ga uhititi bude li nijekao holokaust pa mu je predavanje otkazano. U Njemačkoj policija ga je u posljednji trenutak spriječila kad je 10. ožujka 1990. trebao govoriti pred 8000 ljudi u Passauu. Nekoliko tjedana poslije uhićen je nakon što je na godišnjicu Hitlerova rođendana govorio u poznatoj pivnici “Lowenbrau” u Munchenu, gdje je Hitler održavao prve nacističke zborove. Nakon što je u Engleskoj objavio Leuchterov izvještaj kako plinskih komora nije bilo, napala ga je štampa, a više od stotinu poslanika britanskog parlamenta objavilo je priopćenje u kojem se zgražalo nad tim izvještajem.

Irving je 1992. protjeran iz Kanade. Morao ju je napustiti u roku od 24 sata, navodno stoga što je u nju ušao ilegalno, no tvrdio je da ga je kanadska vlast željela ušutkati. Londonski tjednik Sunday Times 1992. ga je angažirao da u Moskvi preuzme presnimke nekih stranica Goebbelsova dnevnika, nađenog u ruskim arhivama, te ih prevede i pripremi za objavljivanje u tom listu. Rusi su mu dali dvije ploče mikrofilmova sa 45 stranica dnevnika da ih prepiše, a on je u arhivu, tvrde njegovi protivnici, ukrao još nekoliko ploča i prenio ih u inozemstvo.

Na temelju ukradenih mikrofilmova i drugog materijala 1996. je objavio knjigu “Goebbels: čovjek koji je smislio Treći Reich”, biografiju nacističkog ministra kulture i šefa propagande Josepha Goebbelsa, jednog od najbližih i najvjernijih suradnika Adolfa Hitlera, čovjeka koji je ostao s Hitlerom do posljednjeg dana, a historičari ga smatraju jednim od najvećih ratnih zločinaca.

U američkom stručnom časopisu Publishers Weekly, koji prati američko izdavaštvo i prvi objavljuje recenzije knjiga u pripremi, izišla je žestoka, nepotpisana kritika buduće Irvingove knjige: recenzent je tvrdio da Irving brani Goebbelsa jer je “samo reagirao na zavjere Židova koji su isprovocirali naciste da prema njima budu brutalni”. Irving je branio Goebbelsovo paljenje knjiga koje su bile “dekadentne i antinjemačke”. Za one koji su se u ranim fazama nacizma usuđivali prosvjedovati protiv nacista, Irving – navodno – kaže da je to bila “banda komunista, Židova, slobodnih zidara i nezadovoljnih emigranata”. Predstavnik izdavača knjige, izdavačke kuće “St. Martins Press”, tvrdio je da su te ocjene recenzenta pretjerane, da se Irving nije divio Goebbelsu, no to nije smanjilo kontroverzu Irvingovu negativnu reputaciju.

Židovska historiografija

U siječnju 2000. Njemačka je obnovile svoj zahtjev britanskim vlastima da uhite i izruče Irvinga Njemačkoj jer niječe holokaust. U Njemačkoj je nijekanje holokausta kažnjivo djelo te mu je Njemačka htjela suditi jer je 1996. u toj zemlji održao predavanje u organizaciji neonacističke Narodne njemačke stranke u kojem je tvrdio da holokausta nije bilo. Britanci ga nisu ni uhitili ni izručili.

Također u siječnju 2000. u Londonu je počelo suđenje koje je za njega loše završilo. Nakon Drugog svjetskog rata jako se razvila židovska historiografija o holokaustu, a o tome su mnogo pisali i nežidovski autori. Veliku pozornost izazvala je 1980. knjiga Waltera Laqueura “Strašna tajna” o tome kako zapadne vlade nisu vjerovale u prve vijesti iz njemačke o istrebljenju Židova, smatrajući ih židovskom propagandom. Židovska povjesničarka Deborah Lipstadt 1986. je napisala knjigu u kojoj je opisala kako američki tisak od 1933. do 1945., kada su Saveznici ušli u prve nacističke koncentracijske logore, nije vjerovao da nacisti sustavno uništavaju Židove.

Deborah Lipstadt je sveučilišna nastavnica i savjetnica Muzeja holokausta u Washingtonu. Objavila je “Negirajući holokaust”, gdje je opisala djelovanje povjesničara revizionista, pronacističkih izdavača, antisemitskih grupa. Na desetak mjesta pisala je i o Irvingu, proglasivši ga “negatorom holokausta”, ocijenivši da je on među njima “jedan od najopasnijih, jer dobro zna povijesne činjenice, ali ih iskrivljuje sve dok ih ne može upotrijebiti kako bi dokazao svoje političke teze”.

Zbog toga je Irving autoricu tužio sudu. Tvrdio je da ga je oklevetala, jer nije negator holokausta, a ona mu je – prilijepivši mu tu etiketu – nanijela golemu štetu, uništila njegovu reputaciju povjesničara, jer nakon njezine knjige on više ne može pronaći izdavača za svoje knjige, pa tako niti svojim radom privređivati za život.

Na sudu je nastupio bez odvjetnika. Deborah Lipstdadt i njezin izdavač “Penguin” angažirali su pak najbolje odvjetnike i povjesničare. Obranu je vodio Richard Rampton, koji se sa skupinom povjesničara i pravnika pripremao za suđenje dulje od godinu dana. Deborah Lipstadt je objavila da su sve činjenice u njezinoj knjizi točne te da se ona na sudu neće braniti, jer se iz načelnih razloga neće upuštati ni u kakve javne razgovore s negatorima holokausta. Uz suca Charlesa Graya nije bilo porote jer je procijenjeno da je riječ o kompleksnim povijesnim činjenicama koje obični članovi porote vjerojatno ne bi mogli pratiti.

Suđenje i bankrot

Suđenje je trajalo tri mjeseca, predočen je dokazni materijal na 6000 stranica. Irving je u uvodnom slovu izjavio da nikada nije nijekao holokaust, jer su se dogodile strašne stvari, no da je, dobro poznavajući historijsku dokumentaciju, osporavao tri važna aspekta pisane povijesti stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu: to da su Židovi ubijani u plinskim komorama u Auschwitzu, da je Hitler osobno naredio uništavanje Židova te da je postojao nacistički plan o sustavnom uništenja Židova. Na suđenje se mnogo govorilo o Irvingovoj tvrdnji da plinske komore u Auschwitzu nisu služile za ubijanje Židova nego da dezinfekciju leševa logoraša koji su umrli od tifusa. Saslušavši brojne povjesničare i preživjele logoraše, sudac Grey je objavio da se ne slaže s Irvingovim tvrdnjama i ocijenio da njegovi stavovi zaista jesu nijekanje holokausta, te da optužena Deborah Lipstadt nije pogriješila kad ga je nazvala “negatorom holokausta”. Ključnu ulogu u obrani imao je istaknuti britanski povjesničar Richard J. Evans, kojeg je odbrana angažirala tri godine prije početka suđenja, a koji je sve to vrijeme pažljivo provjeravao sve što je Irving napisao i sve izvore kojima se koristio. Ustanovio je da se Irving obilno služio falsifikatima, pogrešno prevodeći originalne dokumente ili ih selektivno citirajući. O tome je napisao 750 stranica. Ta analiza bila je ključna za presudu, a nakon suđenja objavljena je u SAD-u u obliku knjige.

Sudac je presudio u korist obrane: Irvingova tvrdnja da je oklevetan ne stoji, pa mora platiti sudske troškove koje je stvorio svojom tužbom. Irving se na presudu žalio britanskom vrhovnom sudu, koji je u srpnju 2001. potvrdio prvotnu presudu, obrazloživši svoju odluku na 330 stranica. Irving se pokušao nagoditi s “Penguinom” da troškove plati na rate, ali su iz izdavačke kuće to odbili. Rekao je da ima financijera koji je spreman umjesto njega platiti prvu ratu od 150.000 funti, ali samo ako “Penguin” odustane od ostalih potraživanja. I to su u “Penguinu” odbili. Budući da ništa nije platio, “Penguin” se obratio sudu te ovih dana izborio sudsku odluku o zapljeni Irvingove imovine.

I Tuđman među negatorima holokausta

U knjizi “Negirajući holokaust” Deborah Lipstadt spominje i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kao negatora holokausta:

“Iako ni jedan političar nije temeljio svoju političku platformu na negiranju holokausta, neki od njih koristili su se njime kad im je to odgovaralo. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman pisao je o ‘pristranim svjedočanstvima i preuveličanim podacima’ u određivanju broja žrtava holokausta. U svojoj knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’ on uvijek piše o holokaustu u navodnicima. Tuđman je imao dobrih razloga zašto je to činio. Hrvatska je bila vatreni nacistički saveznik i većinu hrvatskih Židova ubili su Hrvati, a ne Nijemci. Tuđman je očito vjerovao da je jedan od načina kako će steći javne simpatije i to da umanji važnost holokausta.” (Deborah Lipstadt: “Denying Holocaust”, Maxwell Macmillan International, New York, 1993., str. 7.)