Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Autor: Nina Ožegović

Tri izdanja 'Brda od marmelade'

Autobiografski bestseler Slavice Tomčić: Teška bolest pomogla mi je da realiziram svoj slikarski i književni talent

Slavica Tomčić - spisateljica i slikarica

Slavica Tomčić, spisateljica i slikarica, upravo je završila novu knjigu pripovijedaka “Cvrčak na kartonu”, koja će izaći za otprilike dva mjeseca, po riječima autorice najvjerojatnije u izdanju Mozaik knjige. Za razliku od prve zbirke “Brdo od marmelade”, u kojoj je do tada anonimna ekonomistica, poznata jedino kao supruga političara Zlatka Tomčića, hrabro i iskreno opisala svoje traume uzrokovane siromašnim djetinjstvom, ova druga knjiga neće biti autobiografskog karaktera, a tematski će biti posve drukčija s elementima nadrealnog i nerealnog.
“Oni koji očekuju nastavak ‘Brda od marmelade’, jako će se iznenaditi, a neki možda i razočarati”, kaže nam Slavica Tomčić dok razgovaramo u kafiću u Maksimirskoj ulici, u bivšem kvartu obitelji Tomčić. Naime, u novoj zbirci opisuje živote drugih, često onih koji su joj se zbog autentičnosti usjekli u pamćenje, a katkad se bavi ljudima na granici, koji pate od prisilnih radnji i pritom se pita što je normalno, a što nenormalno u ljudskom ponašanju. Tako je u naslovnoj priči glavni junak impresioniran cvrčcima, a u pripovijetci “Prozori” govori o bračnom paru koji ritualno istresa posteljinu kroz prozor.
Slavica Tomčić smatra da je možda pretenciozno nazivati je spisateljicom i slikaricom, ali da sve više i sama počinje vjerovati u to. Naime, pozitivne kritike prve knjige veoma su je iznenadile, ali zbog toga joj se pozicija sada kod objavljivanja druge knjige potpuno promijenila: više nema problema s izdavačem, zapravo, nakon rasprodana tri izdanja “Brda od marmelade” mogla bi ga birati. Stekla je samopouzdanje i više se ne plaši ni kritičara niti publike, jer su neke nove priče, koje je dala prijateljima, književnim teoretičarima i kritičarima na čitanje, ocijenjene kao veoma dobre. No, mnogi kritičari nisu joj vjerovali da nema teoretskog znanja, pa je morala objašnjavati da ne poznaje strukturu ni novele niti pripovijetke. “Evo, naslovnu priču ‘Cvrčak na kartonu’ nazvala sam mini monodramom, no rekli su mi da taj termin ne postoji u književnosti, ali da možda vrijedi razmisliti o njemu”, kaže. Jedan joj je prijatelj kritičar rekao, nakon što je pročitao priču “Poljski junak”: “E, sada si gotova, jer nikome nećeš moći dokazati da ne poznaješ teoriju kratke priče!” A ima i publiku koja željno očekuje njezinu novu knjigu.
Kad je godine 1999. nakon pokušaja kod više izdavača napokon u Matici hrvatskoj Osijek objavila “Brdo od marmelade”, bilo je posve drukčije: prevladavao je osjećaj nesigurnosti i pitala se zna li uopće pisati, a na prvoj se promociji tresla od straha, čak si je unaprijed napisala što će reći. Usto, knjiga u početku i nije bila baš tražena. Knjižničarke, koje su se upoznale s knjigom, često su je preporučivale, ali ljudi su odbijali uzeti knjigu autorice za koju nikada nisu čuli.
“Valjda ih je odbijao i sam naslov knjige, koji žene danas asocira na borbu s kilogramima”, kaže kroz smijeh. Ali, onaj tko ju je pročitao, nije odolio a da ju ne preporuči prijateljima. “Tada sam shvatila da mogu dopustiti ruci da radi ono što hoće – da piše. U to su me svakodnevno uvjeravali i čitatelji, koji su mi, potaknuti mojim pričama, otkrivali vlastita teška životna iskustva, katkad i najintimnije detalje koje još nikome nisu povjerili.”
Na pitanje je li ikada pomislila da su kritičari pisali o njezinoj prvoj zbirci pozitivne kritike samo zato što je supruga predsjednika Hrvatskog sabora, Slavica Tomčić je odgovorila da nikada nije posumnjala u njihovu iskrenost. “Naime, knjiga ‘Brdo od marmelade’ izašla je 1999. godine, prije promjene vlasti, pa bi čak bilo logičnije da su pisali negativno. Pouzdano znam da su mnogi pisali o knjizi čak ne znajući za taj detalj iz moje biografije”, kaže i dodaje da je prije bila u rubrikama gdje su se objavljivale političke pikanterije, a sada o njoj pišu kao o umjetnici.
Slavica Tomčić je svjesna da su posjetitelji došli na otvaranje njezinih pet samostalnih izložbi u Osijeku, Trogiru, Đakovu, Križu i Križevcima iz različitih razloga: neki baš zbog njezinih slika, drugi zato što redovito obilaze sve izložbe, a treći iz znatiželje da vide što slika supruga političara. “Na jednom otvorenju neki je mladić viknuo: ’Što ovi silni političari rade ovdje?’”, prisjeća se. “Došlo mi je da ga zagrlim jer sam znala da je on došao samo zbog izložbe.”
Kada je godine 1995. Slavica Tomčić završila prvu knjigu, na vlasti je bio HDZ. Iako su smatrali da je knjiga dobra, čim su saznali da je autorica supruga političara Zlatka Tomčića, šefa HSS-a, izdavači su je odbijali i upućivali na druge izdavače. No, ona shvaća da je to ujedno bilo i jako nepovoljno vrijeme za izdavače i ne optužuje ih.
“Ja sam žena političara i od te činjenice ne mogu pobjeći. Možda to izvjesnom broju čitatelja podiže adrenalin, ali mislim da je najvažnije je li knjiga dobra ili loša. Na žalost, ni poslije se situacija nije mnogo promijenila: na promociju moje knjige ‘Brdo od marmelade’ u ožujku 2000. u Matici hrvatskoj u Zagrebu, HTV nije poslao kameru s obrazloženjem da sam žena predsjednika Sabora. Ljudi obično vide samo prednosti, ali ne i negativnosti u životu žene političara: na primjer, mi se kao obitelj upravo zbog oca i supruga političara moramo mnogo više dokazivati. Moje priče nemaju nikakve veze s politikom, ali ljudima je očito teško povući granicu između mene kao umjetnice i mene kao supruge političara”.
Slavica Tomčić priznaje da je prvu knjigu “Brdo od marmelade” pisala samo za sebe, iako su je upozorili da to ne govori javno jer to zvuči pubertetski. Zato su priče o njezinu djetinjstvu, u kojima nije štedjela ni sebe ni druge, toliko iskrene, emocionalne, često i surove. No, u njima najviše fascinira njezina nevjerojatna hrabrost da otkrije javnosti vrlo intimne detalje iz svoga veoma siromašnog djetinjstva. Doduše, u “Brdu od marmelade” nije nam otkrila da je rođena 1953. godine u Dragočaju pokraj Banje Luke, jer je karakteristika njezina pisanja da svjesno izbjegava sva vlastita imena – ljudi, gradova, planina ili rijeka, te datume i godine. No, otkrila je gotovo sve ostalo: u naslovnoj priči piše o svom rođenju u štali. Cijela peteročlana obitelj Kaurin što iz muslimanske perspektive znači nevjernik, živjela je u jednoj prostoriji: otac Ivan, klesar nadgrobnih spomenika, majka Ljubica, domaćica, i tri sestre. Do sada se selila 13 puta: prvo u Novsku, u kojoj je polazila osnovnu školu u crnim cipelama od svinjske kože, bez zimskog kaputa, kada ju je učiteljica pred svima povrijedila rekavši djeci da sutradan donesu za nju nešto stare, iznošene, odjeće koju namjeravaju baciti. Potom slijede Ivanić Grad, Dugo Selo, Poreč, kamo je doputovala s kartonskim kovčegom i gdje je nakon završene hotelijerske škole dobila prvi posao i upoznala svog supruga, Srijemska Mitrovica, Zagreb… U jednoj od najboljih priča “Frizura za rođendansko slavlje” otkrila je da ju je bolesna kralježnica prije osam godina prikovala na duži period za krevet.”
Na pitanje je li ta bolest zapravo bila ona inicijalna kapsula koja je skinula blokadu s njezina pisanja dopustivši da umjetnički talenti za slikarstvo i pisanje napokon izađu van, odgovorila je potvrdno. “Kad biste ljude koji trenutno pate od neke teške bolesti zapitali koja je prednost te bolesti, vjerojatno bi vam uzvratili ružnim riječima”, kaže. “Ali, kada se sve malo smiri, shvatite da bolest može imati i neke prednosti. Bolest mi je dala hrabrost da taj umjetnički doživljaj svijeta napokon izbacim iz sebe. Naime, od djetinjstva su me učili da ‘umjetnost nije za siromahe’ i da moram nešto konkretno raditi jer ću inače biti gladna. No, kad sam zbog bolesti ostala nepokretna kod kuće dobivši i napismeno dokaz radne nesposobnosti, dopustila sam ekonomistici da postane umjetnica, ono što sam zapravo oduvijek i bila.”
Na pitanje je li joj bilo teže izaći u javnost s pričama ili slikama, odgovorila je da joj je mnogo teže bilo objaviti knjigu. “Bez obzira koliko slike otkrivale vaše osjećaje, uvijek se možete sakriti iza motiva”, kaže. “Iako su moje djevojčice i žene na slikama često tužne, nitko ih ne povezuje sa mnom, uglavnom se gleda je li slika lijepa i da li im se sviđa. Kad se iznosi svoj život u obliku riječi, onda sve ostaje zapisano na papiru i poslije nema uzmaka. Svi mi govore da sam bila jako hrabra, no ja se pitam kakva je to hrabrost kad nakon gotovo pola stoljeća života prvi put pokažete drugima što radite. To je zapravo veliki kukavičluk.”
Na pitanje kako danas gleda na razdoblje siromaštva, odgovorila je da gorčina postoji i da su njezin pomalo crni pogled na svijet, nepovjerenje u ljude i nesigurnost da se bavi umjetnošću, posljedice takva tužnog djetinjstva. “Napisavši knjigu, nadrasla sam negativna iskustva i oslobodila se trauma. Tu stranicu života treba zaklopiti i krenuti dalje.”
Slavica Tomčić priznaje da je svojom autobiografskom knjigom neke drage osobe nesvjesno povrijedila, iako je mislila da su priče posve benigne i da nitko nije prikazan u ružnom svjetlu. “Na žalost, ne mogu svi govoriti o svojoj prošlosti bez ograničenja, jer nisu spremni tu istinu priznati ni sebi niti okolini”, zaključuje. Nakon što je pročitala neke autobiografije, razočarala se jer je uvidjela da su ljudi skloni pokazivati sebe i svoju obitelj boljima nego što jesu. “Zašto se prikazivati drukčijim nego što jesi”, pita se. “Ne volim nikakvu napuhanost, ni mondeni život, a glamur je zadnja riječ koja bi se u mojem slučaju mogla upotrijebiti. Shvatila sam da u hipu možete ostati na rubu egzistencije, pa je besmisleno trošiti goleme svote novca na krpice na kojima samo s unutrašnje strane piše ime znamenite marke. Uspjeh u zvanju za mene nije razlog da se okrenete protiv prijatelja ili da si umislite da ste veličina. Svi smo mi mali, sve nas jednako bole glava i trbuh bez obzira na naš trenutni društveni status, i mislim da su čitatelji upravo to prepoznali u ‘Brdu od marmelade’ – da nikoga ne pokušavam prevariti niti uljepšati stvarnost!”, zaključuje.
Nije tajna da Slavica Tomčić ne sudjeluje u politici. “U našoj se obitelji rijetko govori o politici, naša kuća služi kao izložbeni i muzički salon, što je dobro jer se moj suprug može odmoriti”, ističe. Na pitanje kako funkcionira odnos umjetnice i političara, Slavica Tomčić odgovara da ju to podsjeća na ono ‘ljepotica i zvijer’, gdje je umjetnost ljepotica, a politika zvijer. Sa Zlatkom Tomčićem je u braku već 30 godina: 5. kolovoza na nacionalni praznik imat će godišnjicu, a kuriozitet njihova braka je što nemaju niti jednu fotografiju s vjenčanja u Motovunu – zakazao je film u fotoaparatu. U vrijeme kada su se upoznali, Zlatko Tomčić nije bio političar nego samo građevinski inženjer, a ona nije bila umjetnica. No, i tada je bio sklon umjetnosti, iako ne raspolaže umjetničkim talentima: dizao je kredite i skupljao umjetnine. “Genetski je to prenio i kćerima, jer ne vjerujem da su to sve moji geni – nemam lijepi glas i nemam sluha. A starije kćerke – Amika i Martina, plešu i pjevaju, a samo najmlađa kći Marija slika”, zaključuje. “Usto, suprotnosti se privlače, zar ne?”
Slavica Tomčić slika još od djetinjstva, otkako je natječući se sa sestrama najbolje precrtala crvenu ružu s kič razglednice i za to dobila vrećicu bombona. Dok kao slikarica promatra svijet, vidi oko sebe oblike, boje, kompoziciju. Uglavnom radi manje formate jer do preseljenja u sadašnju prostranu kuću u podsljemenskoj zoni nije imala uvjeta za rad. Sada, iako ima i atelje i slikarski štafelaj, koji je dobila kao rođendanski poklon, ne može se riješiti prastare navike – slikanja na koljenima. Inače, tvrdi da piše kad je lošije volje, a slika kad je sretna što se na neki način može vidjeti i na njezinim radovima.
Budući da se ona nije mogla baviti umjetnošću, imala je sasvim drukčiji odnos prema svojim kćerima. “Djecu treba pratiti i usmjeravati, ali ni u kojem slučaju ograničavati”, ističe i dodaje kako je htjela da njezina djeca za razliku od nje prije svog 50. rođendana otkriju što žele u životu.
Tako je Amika diplomirala režiju, položila 60 ispita na teologiji, apsolventica je na DIF-u, bavi se astrologijom i instruktorica je aerobike. Martina je mezzospranistica, koja uspješnu međunarodnu karijeru nastavlja i u Hrvatskoj, a Marija je maturantica u Međunarodnoj gimnaziji. Doduše, ona je znala što jest, ali se to bojala pokazati.
”Žalim što nemam likovno akademsko obrazovanje”, priznaje. “Možda bi me to usmjerilo, ali možda i sputalo, no ovako sam slobodna kao ptica i radim sve što hoću: pomiješam ulje na platnu s olovkom, silikonsku pastu s uljem, ili staklo s pijeskom, ali ga iskoristim na kartonu, što baš nije uobičajeno. Obožavam slikati s krpicama, čipkom… Lijepim karton, stare zavjese, kamenčiće, pa ih bojim, i dobro se zabavljam, a ljudima se sviđa to što radim. Često koristim zlatnu boju, što je po nekim tvrdnjama naznaka optimizma, a to znači da ipak nemam tako crni pogled na svijet”, zaključuje sa smiješkom i dodaje da je na jednoj svojoj izložbi, nakon govora povjesničara umjetnosti, izjavila publici: “Ako niste baš sve razumjeli, nemojte se jako brinuti, nisam ni ja!”
Priznaje da je roman kao forma uopće ne zanima: i kad slika i kad piše, sve mora biti brzo gotovo, što je u skladu s njezinom naravi. “Kad pročitam roman, često pomislim kako bi to bila dobra kratka priča od svega desetak stranica”, kaže. Priznaje da ne živi od umjetnosti, ali smatra da se pisci nedovoljno bore za svoju poziciju i da je autorstvo nedovoljno plaćeno i često zlorabljeno. Iako postoji prilično zanimanje za njezine likovne radove, Slavica Tomčić zasad ne prodaje svoje slike, katkad ih samo poklanja dragim prijateljima. “To je najbolji dokaz kakva sam ja zapravo ekonomistica”, kaže.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika