U većini kina danas se filmovi puštaju putem računalaOliver Hauschke podiže veliku i tešku filmsku vrpcu i stavlja ju na takozvani "tanjur". Početak trake provlači kroz zamršeni niz manjih vodilica do projektora. Tu žarulja od 2500 vata osvjetljava pojedine slike i na platnu se vidi početak filma. Još samo da se namjesti oštrina... Uređaj proizvodu buku "kao neki oldtimer", kaže hauschke, ali to je vrlo važno: po zvuku rada projektora on postoji li negdje neki problem zbog kojeg treba intervenirati.

Oliver Haschke već 15 godina radi kao filmski operater u art-kinu Cinenova u Kölnu. On se brine za neometano prikazivanje i do 14 filmova dnevno. Donedavno je to bio s jedne strane zanimljiv, ali s druge i naporan posao. Svaki film je do sada u kino stizao u velikom kartonu u kojemu su bile pohranjenje pojedine trake filma. "Mi smo ih onda lijepili, kraj jedne trake s početkom druge, tako da dobijemo kompletan film u jednom dijelu", objašnjava Haschke. Ponekad je samo za jedan film trebao sat vremena.

Terhnička revolucija

Tako je bilo donedavno. U velikim multiplex dvoranama je traka već odavno zamijenjena hard diskom - umjesto analogne filmske vrpce tu prevladava digitalna tehnika. Ali taj trend nije ograničen samo na velika kina - i male dvorane se uključuju u njega. Nadavno je digitalna tehnika uvedena i u art-kino Cinenovu.

Sve je počelo prije točno 125 godina: 2. svibnja 1887. godine je Hannibal Goodwin američkoj agenciji za patente prijavio celuloidnu traku. Bila je to tehnička revolucija jer su se do tada slike prenosile preko staklene ploče sa premazima koji su bili osjetljivi na svjetlo. Zahvaljujući celuloidnoj traci film je praktično postao neograničen. 24 slike u sekundi mi doživljavamo kao neprekinuti pokret.

Tek je poduzetniku Georgeu Eastmanu, međutim, pošlo za rukom unovčiti celuloidnu filmsku traku. Eastman, osnivač Kodaka, konstruirao je kameru u koju je stavljana filmska traka na celuloidnoj bazi. To je omogućilo da Goodwinov izum bude svima dostupan. 1888. godine je na tržištu počela prodaja kompaktne i za rukovanje vrlo jednostavne filmske kamere „Kodak Nr.1". Ali, celuloid je bio veoma zapaljiv i zbog toga se od 1950. godine više nije upotrebljavao, njegovo mjesto je zauzela filmska traka na bazi poliuretana.

Digitalizacija filmske trake

Ali stečaj Kodaka početkom godine je označio i početak kraja filmske trake. Doduše, i danas se još uvijek radi s 35 milimetarskom trakom, ali je postprodukcija već godinama digitalna. U velikim filmskim produkcijama, kao što su „Avatar" ili „Hobbit", radilo se samo s digitalnom tehnologijom.

Od digitalizacije filma prije svih profitiraju njihovi izjnajmljivači. Oni na taj način štede novac na umnožavanju i transportu filmskih rola koje su teške i do 25 kilograma. Kada je riječ o troškovima tehničke modernizacije kina, ona ih snose sama. Jedan digitalni projektor košta između 60.000 i 80.000 eura.

A nostalgija?

Odlazak filmske trake u „penziju" Oliveru Haschkeu ne pada teško. On sada više ne mora lijepiti trake, što je napredak, kaže Haschke: "To je posao od kojeg se prljaju ruke, za to sada više nemam živaca." Sada se film dostavlja na hard disku ili se kao file preuzima sa servera koji je povezan s projektorom. To znači da kinooperator i nema mnogo posla. „Potrebno je samo pritisnuti gumb na kojem piše 'play'", kaže Oliver. Sve ostalo se odvija automatski.

Testiranje digitalnog projektora u kinu „Cinenova" u Kölnu je prošlo bez problema. Oliver je zadovoljan kvalitetom slike kojiaje, kako kaže, dosta bolja u odnosu na 35-milimetarski film. „Prednost je što se prilikom upotrebe film neće oštetiti kako je bilo nekada", kaže Huschke. Ali njegova kolegica Katrin Wegner je drugačijeg mišljenja: "Želimo li mi doista perfektnu sliku? Ja volim sliku koja diše, volim njezino nesavršenstvo, volim kada se film takoreći spotakne, jer je tu mjesto gdje je traka ljepljena." No ona je tu iznimka - publika uglavnom želi novu, bolju sliku. A na duge staze je to za kino i isplativije. Zbog toga je analogna tehnika na izmaku, nova, digitalna tehnika dolazi i u mala kina. Tu međutim stalno zaposleni kinooperater više neće biti potreban. Oliver Hauscke je već počeo tražiti dodatno zaposlenje.

Autor: Rayna Breuer/za/ms