Nakon što je najavio mogućnost da u nogometni klub Dinamo iz Zagreba investira gotovo pedeset milijuna eura, biznismen Zvonimir Zubak (44) dospio je u središte pozornosti hrvatske javnosti. Rodom iz Bosanske Posavine, danas stanovnik zagrebačkoga prigradskog naselja Sesvete, investirao je u nogomet i prije Dinama. Nakon što je Zdravko Mamić pokupio svoje igrače iz NK Sesveta, uskočio je Zubak i digao taj lokalni klub iz pepela. U jednom od intervjua Zubak je izjavio da se obogatio trgovinom oružjem, o čemu ne želi ništa javno pričati.
Tko je zapravo privatni poduzetnik Zvonimir Zubak i što je sve u životu radio? Kolika mu je imovina? Kako živi jedan od najbogatijih Hrvata? Uz sveobuhvatno istraživanje, na kraju smo razgovarali i sa samim Zvonimirom Zubakom, inženjerom prometnih znanosti u njegovoj još nezavršenoj velebnoj kući u Sesvetama u Kozarićevoj ulici 22.
Kuća od 2700 četvornih metara smještena je preko puta vile drugog bosanskoposavskog tajkuna Pave Zubaka, zastupnika koncerna Volkswagen u Hrvatskoj. Njih dvojjica su u rođaci, no osim toga ih, prema riječima Zvonimira Zubaka, ništa ne povezuje. Uz kuću, koja bi bila među ljepšima i na Beverly Hillsu, od Zubakova bogatstva može se izdvojiti i nekoliko tvrtki registriranih u inozemstvu, privatni, skupocjeni zrakoplov Falkon 20 koji je registriran na jednu od njegovih tvrtki u Ženevi, vila u Marbelli, najluskuznijem španjolskom ljetovalištu, nekolicina skupocjenih automobila (“ferrari” 456 GT, “mercedes” S klase ZG 0002 ZZ, BMW X5 ZH 344 080, dva tamna BMW-a BiH registracije 977 M 779 i jedan registriran u Slovačkoj)... Uza sve to Zubak je i vlasnik jedne od najboljih tvrtki u Hrvatskoj – tvornice oružja u Ozlju gdje se proizvodi, uz Sumamed, najbolji hrvatski izvozni produkt – pištolj Hrvatski samokres 2000 (HS 2000), trenutno najtraženije i najbolje ocijenjeno ručno oružje na svijetu.

Naredba Gojka Šuška
Upravo se u Zvonimiru Zubaku krije tajna ozbiljnog naoružavanja Hrvatske za potrebe Domovinskog rata. Zubak je u vrijeme dok je Hrvatska bila pod embargom za obranu zemlje nabavio većinu oružja, od 24 komada aviona MiG 21 do helikoptera “letećih tvrđava” MI 24… Zbog embarga UN-a na oružje većina toga oružja dopremljena je u Hrvatsku zračnim putem u 280 golemih vojnih transportera “Antonova” 72 i 154. Zubak je na insistiranje pokojnog ministra obrane Gojka Šuška Hrvatskoj uspio osigurati i kupnju najsuvremenijega ruskoga protuavionskog raketnog sustava S-300. Čak 52 rakete nabavljene su kako bi se Zagreb osigurao od eventualne Miloševićeve osvete zbog operacije “Oluja”. Naime, taj je raketni sustav bio jedino učinkovito oružje protiv srpskih migova 29 koji se klasičnim raketama nisu mogli srušiti. Hrvatski politički i vojni vrh procijenio je da bi, ako Srbi napadnu Zagreb tim avionima, mogla propasti cijela operacija “Oluja”. Na Dan državnosti 1995. godine sustav je prikazan na vojnoj paradi na Jarunu te je Beogradu bilo jasno da nema što tražiti sa svojim MiG 29 iznad Zagreba. Doduše, taj sustav nikada nije bio kompletan, što nije ni bilo važno zato što to Srbi nisu tada znali.
Danas, sedam godina nakon nabave sustava S-300, Hrvatska ga još nije platila pa je Zubak podigao tužbu protiv hrvatske Vlade i zahtijeva 200 milijuna dolara plus pripadajuće kamate. Zbog tog je problema prije nekoliko mjeseci razgovarao s premijerom Račanom i predsjednikom Mesićem. Pravni stručnjaci upućeni u cijeli problem tvrde da će Zubak dobiti taj sud zato što je sve ugovore za kupnju raketa uredno potpisala i ovjerila hrvatska Vlada.
Sam Zubak tvrdi da na poslovima nabave oružja za Hrvatsku nije zarađivao, već je zarada stizala, kako tvrdi, od poslova prema trećim zemljama.

Trgovina od Rusije do Afrike
“Ja ne djelujem sam, već se riječ o timu ljudi koji se bavi tom vrstom posla. Osobno surađujem s nekoliko tvrtki koje imaju koncesije za trgovinu oružjem, ali njihova vam imena ne mogu otkriti. Riječ je o tvrtkama iz Ukrajine te iz drugih zemalja. Ni u jednoj od tih tvrtki nećete naići na moje ime. U jednoj od njih nalazim se indirektno, a s jednom honorarno surađujem. Nekoliko puta bili smo posrednici u prodaji oružja iz Rusije u Afriku. Mi bismo za svoju ulogu uvijek dobivali novac u gotovini, tako da o tim poslovima zapravo ne postoje nikakvi pisani tragovi. Mogu vam reći samo da se oružje slalo iz istočnih zemalja prema onima koje su ga naručivale, primjerice prema Nigeriji. To je posao koji će ići svojim tijekom i kada ja iz njega potpuno iziđem. Njemu nikada neće biti kraja”, kaže Zvonimir Zubak.
Do potpuno slučajnog susreta sa svojim danas glavnim poslovnim partnerima u trgovini oružjem Zubak je živio dinamičnim životom mladića iz Bosanske Posavine koji se, željan bolje budućnosti, iselio iz rodnog sela Plehana u Munchen. U Njemačku se zaputio nakon završene srednje ekonomske škole i odsluženoga vojnog roka u Peći. U Plehanu su ga poznavali kao spretnog mladića koji je od prodaje obrađenog kamena zaradio svog prvog ‘fiću’, ali i koji je u to vrijeme dobro zarađivao baveći se zidarskim poslovima. U Njemačkoj je prvi posao našao na gradilištu, a nedugo zatim počeo je raditi s gipsom, ali mu je teško padalo čekati mjesečnu plaću.
”Želio sam ‘okretati’ nekakav novac i to me ponukalo da mijenjam posao. Prve velike novce zaradio sam prodajom ‘mercedesa’ s klima uređajima Arapima. Njima je bilo jedino važno da imaju klima uređaj i da su po mogućnosti zelene boje. Ja sam ih kupovao i poslije njima preprodavao. No, ubrzo nakon vjenčanja sa svojom suprugom Ljerkom, tijekom 1985. registrirao sam i autobusnu tvrtku za prijevoz naših ljudi na radu u inozemstvu u Bosansku Posavinu. U taj posao uložili smo 40-ak tisuća maraka za registraciju tvrtke i dvjestotinjak tisuća maraka u kupnju autobusa. Posao je dobro krenuo, a u njemu se posebno dobro snašla moja supruga”, kaže Zvonimir Zubak.

Početak s kavom i videom
Posao s autobusima Zubaku je donosio mjesečnu zaradu između 50 i 100 tisuća DEM. Njima je u rodni kraj, što legalno, što ilegalno, uvozio kavu, videorekordere… Zubak kaže da je od njega u to vrijeme živjelo cijelo selo, ali da je imao problema s policijom: “Jednom prilikom oduzeli su mi dozvolu za prevoženje putnika. Autobus mi je okružilo dvadesetak policajaca, ali kako sam se u to vrijeme bavio karateom nisu mi uspjeli staviti lisice. Nakon pregovora pristao sam da se zajedno s njima odvezem u policijsku postaju, a potom su mi zabranili ulazak u SFRJ na godinu dana. Zahvaljujući mojim poznanstvima uspio sam ishoditi da mi ta kazna bude smanjena na 6 mjeseci zabrane ulaska”, kaže Zubak
Iste autobuse Zubak je početkom devedesetih počeo koristiti za prve ilegalne pošiljke oružja u Hrvatsku. Prvi kontingenti oružja njegovim su autobusima razvozili oružje prema Bosanskoj Posavini, Slavonskom Brodu i Vukovaru. Bilo je to nekoliko tjedana nakon što se potpuno slučajno u Kolnu susreo sa svojim partnerima kojima ne želi otkriti identitet i kojima je, kako tvrdi, platio piće jer oni nisu imali sitnog novca. Potom su razmijenili telefonske brojeve i oni su mu, pravilno prognozirajući da se u Hrvatskoj sprema rat, ponudili oružje za Hrvatsku.
“Ja sam zatim povezivao hrvatske vlasti i inozemne dobavljače i u početku i vlastitim kapitalom jamčio za sigurnost transakcija. Već u to vrijeme imao sam dovoljno zarađenog novca da bih mogao jamčiti za početne transakcije. Poslije se posao dobro razvijao, tako da je Hrvatska preko tvrtke s kojom sam surađivao u ono vrijeme uspjela kupiti i prve MIG-ove. Zatim smo uspjeli osigurati i kupnju sveg ostalog strateški važnog oružja. Ja sam uvijek posredovao na najvišim razinama. Strani trgovci oružjem s kojima sam imao kontakte surađivali su izravno s najvišim predstavnicima iz našeg MORH-a. U to vrijeme surađivao sam izravno s generalom Vladimirom Zagorcem, a svaku je transakciju osobno odobravao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak uz znanje predsjednika Tuđmana. Suradnja se odvijala tako da su oni pitali što ja mogu osigurati, a ja sam u pravilu mogao osigurati sve ono što drugi ljudi s kojima se surađivalo nisu mogli nabaviti. Primjerice, mogao sam u jednom trenutku osigurati i ono što MORH-u nije mogao osigurati čak niti poznati svjetski trgovac oružjem Adnan Kashogi”, kaže Zvonimir Zubak.

Suradnja s generalima HV-a
Zubak tvrdi kako je u to vrijeme predstavnicima MORH-a bilo vrlo čudno da je on kao tridesetogodišnjak imao tako dobre kontakte s ljudima iz tog miljea, posebice s onima koji su bili u mogućnosti Hrvatskoj dostaviti i borbene zrakoplove.
“Primjerice, ja sam tim ljudima dogovorio sastanak s Vladimirom Zagorcem i oni su se susreli u Hrvatskoj. Kada su mu oni ponudili mogućnost nabave MIG-ova, Zagorec je isprva bio vrlo sumnjičav jer su mu to mnogi nudili, ali nitko to nije bio u stanju osigurati. Potom sam sugerirao svojim suradnicima da Hrvatskoj ponude dostavu zrakoplova, koje će Hrvatska platiti tek kada oni doista budu i dostavljeni. Tek poslije se krenulo u realizaciju te transakcije. Kada je to realizirano, posao se počeo odlično razvijati. Prva takva transakcija završena je tijekom 1992.”, govori Zvonimir Zubak.
Iako Zubak ne želi javno otkriti ime svoga partnera, riječ je vjerojatno od Josefu Rothaichneru o kojem je Nacional pisao još u lipnju 2000. godine. Pišući o pozadini nabave tog sustava Nacional je tada objavio da je za raketni sustav S-300 Hrvatska željela Josefu Rothaichneru dati 52% riječkog aerodroma na Krku te hotele “Tamaris”, “Beli kamik”, “Koralj”, “Dražica” i “Jadran” a navodno je bio nuđen i hotel “Dubrovnik” na Trgu bana Jelačića. Bogati industrijalac i trgovac zlatom i dragim kamenjem iz Rimbacha Josef Rothaichner i njegova tvrtka “Rothaichner” bili su mozak te operacije. On je S-300 nabavio u suradnji sa svojim stalnim partnerom, tvrtkom “Agroplast” iz Libereca na sjeveru Češke, te Zvonimirom Zubakom i Milanom Sabljakom.
Zubak tvrdi da to nije istina i ističe da je taj sustav u Hrvatsku dostavila tvrtka “Winsley”. On nije htio komentirati svoje odnose s Rothaichnerom, niti svoju povezanost sa češkim “Agroplastom” iako se tvrdi da je on s tom tvrtkom nekoliko puta surađivao. Češki “Agroplast” je najjači izvoznik oružja iz bivših republika SSSR-a. Preko te tvrtke nabavljeni su i hrvatski borbeni MiG-ovi 21 BIS, borbeni helikopteri Mi8, Mi SMT, B1 i neki drugi protuzračni sustavi. Kako je Zubak bio glavna spona u nabavi svih letjelica za Hrvatsku, s “Agroplastom” je zasigurno imao različite poslovne odnose.
Nacional je u lipnju 2000. otkrio i da su se Rothaichner, “Agroplast”, Zubak, izvjesni Milan Sabljak i tvrtka “Ikona Frydlant” iz češkoga grada Frydlanta našli i u središtu hrvatske helikopterske afere iz 1992., te da se Zubak s “Agroplastom” kao nositeljem certifikata konačnog korisnika spominjao i u kontekstu velike afere koja je izbila 1999. nakon što se u velikoj istrazi američke vlade i FBI-a otkrilo da je 40 zrakoplova MiG 21 BIS i 80 raketa R60 M iz Kazahstana, navodno za potrebe Vojske Federacije BiH, završilo u Sjevernoj Koreji koja je pod embargom. Pišući o toj aferi sa Sjevernom Korejom, novinarka Radija Slobodna Europa kontaktirala je s češkom obavještajnom službom, čiji se pripadnici nisu ustručavali nazvati “Agroplast” najvećim svjetskim krijumčarima oružja. Zbog velikog pritiska SAD-a tada su kazahstanski ministar obrane i šef nacionalne sigurnosti morali podnijeti ostavke, što su američki istražitelji shvatili kao znak kooperativnosti kazahstanske vlade s velikom istragom koja se vodila o tom slučaju.
Zubak sve te okolnosti za Nacional nije komentirao.
Zubak se s obitelji odlučio vratiti u Hrvatsku 1999. U Sesvetama je odlučio izgraditi zdanje u kojoj će živjeti njegova obitelj, ali koje će se poslije moći eventualno iznajmiti nekakvoj ambasadi ili privatnoj klinici. Uz ulaganje u izgradnju kuće duge 54 metra Zubak je istodobno ulagao u tamošnji nogometni klub Sesvete. On ističe da je ondje čak bio spreman uložiti i u izgradnju stadiona za desetak tisuća gledatelja, ali uz uvjet da, kako kaže, “dobije koncesiju za klub na neko duže vrijeme”.
Zubak s najvećim ushićenjem govori o tvornici “Im – metal” u Ozlju pokraj Karlovca, koja proizvodi pištolje “Hrvatski samokres”.
“Pred tvornicom je velika poslovna budućnost. Proizvodimo pištolje marke ‘Hrvatski samokres’, a zahvaljujući našim zastupnicima u inozemstvu prodaja je iznimno dobra. Mi smo danas, primjerice, uspješniji od poznatog austrijskog proizvođača pištolja ‘Glock’. Naš je pištolj ocijenjen s 86 bodova a ‘Glock’ sa 72. Uskoro planiramo proizvoditi između 10 i 15 tisuća pištolja mjesečno. Čuvena američka tvrtka ‘Springfield’ želi od nas kupiti cjelokupnu produkciju, no moramo nešto plasirati i na druga tržišta. Američka policija i vojska se pomamila za našim pištoljima koji i nakon 10.000 ispucanih metaka imaju ‘performance’ kao da su novi. Uskoro uvodimo i četvrtu smjenu kako bismo bar donekle mogli zadovoljiti potražnju. Vjerujem da ćemo u roku od 4 godine zaposliti još 500 ljudi, a vjerojatno ćemo otvoriti i još neke nove proizvodne pogone, možda čak i za proizvodnju streljiva”, govori Zvonimir Zubak.
Tvornica “Im-metal” prije se spominjala u kontekstu krijumčarenja oružja. Pišući o krijumčarenju oružja iz Hrvatske za terorističke organizacije ETA-u i IRA-u Nacional je 26. srpnja 2001. otkrio i da je MUP-ova istraga o ilegalnoj trgovini oružjem s baskijskim teroristima apsolvirana s nekoliko prilično bezazlenih kaznenih prijava protiv suvlasnika ozaljskog “Im-metala” u kojima se, dakako, ETA ni riječju ne spominje. Istraga je završila neodređenom konstatacijom da su vlasnici ozaljske tvornice prodavali svoje pištolje na “europskom” crnom tržištu. Štoviše, u kasnijem pravosudnom postupku kaznena prijava za krijumčarenje ublažena je do običnoga carinskog prekršaja koji je opisan kao “izbjegavanje carinskog nadzora”.
Kako je poznato, početkom 2001. Marko Vuković, Ivan Žapčić i Ante Jerčić osumnjičeni su za krijumčarenje 3800 pištolja proizvedenih u ozaljskoj tvornici. Pištolji su tobože bili namijenjeni legalnim bosanskohercegovačkom kupcima; uz falsificiranu dokumentaciju koju je izradio jedan carinik, simuliran je njihov transport preko graničnog prijelaza kod Metkovića. Pošto se ustvrdilo da su svi kupci izmišljeni, policija je rekonstruirala put pištolja u sasvim drugom smjeru, prema Austriji i Sloveniji. Zvonimir Zubak Nacionalu nije htio otkriti kada je investirao u “Im-metal”, tako da Nacional nije uspio doznati ni je li Zubak bio povezan s tim događajima i tom trojicom osumnjičenika.
Uz trgovinu oružjem Zubak ima i nekolicinu tvrtki koje se bave nekim drugim poslovima. U Švicarskoj ima dvije tvrtke čije poslovanje nema nikakve veze s trgovinom oružjem. Riječ je o tvrtkama koje su ekskluzivni distributeri nekih proizvoda “Podravke” i “Kraša”, a jedna od tih tvrtki zove se “Natura”.
Zubak se spominjao i u vezi s poslovima s dragim kamenjem, što također upućuje na njegovu povezanost s Josefom Rothaichnerom. Zubaka je u svom svjedočenju protiv tzv. Knežijske mafije spomenuo dr. Boris Ljahnicki, kojem je Zubak navodno dao na prodaju drago kamenje.
“Drago mi je da to napokon mogu raščistiti. S Ljahnickim me spojio moj prijatelj Branko Omazić. Radovana Štetića, za kojega je Ljahnicki rekao da me je s njim povezao, uopće ne poznajem, niti sam s ljudima iz tog miljea ikada kontaktirao. Ljahnicki se predstavljao kao čovjek koji je sposoban za nekakve vrhunske poslove. Kako u poslu nikada ne biram partnere već gledam samo kolika je moguća zarada, ponudio sam mu da prodaje drago kamenje s kojim smo također poslovali. No, nije se pokazao uspješnim i čak mi je ostao dužan novac koji sam mu 1994. posudio za kupovinu velike količine Levis traperica,’ govori Zvonimir Zubak.
Iako se nedavno sastao s premijerom Račanom radi dogovora oko naplate potraživanja za nabavu sustava S-300, Zubak nerado govori o svojim vezama s političarima. Nikoga od njih ne želi spominjati imenom, ali kaže da ih poznaje velik broj. Kako Nacional doznaje, poznati BiH političar Krešimir Zubak bliski mu je rođak s kojim je u izvrsnim odnosima. Navodno Zubak financijski pomaže i nekim strankama u Hrvatskoj, no niti o tome nije želio govoriti.
Javnim priznanjem da želi od sadašnje Uprave preuzeti Dinamo, Zubak si je na vrat navukao mnogo neprijatelja i izašao iz anonimnosti. Je li mu se to isplatilo, vrijeme će brzo pokazati.