Mirko Ilić (46), svjetski priznati dizajner i ilustrator – koji je upravo ovih dana predao vlasnicima i urednicima Večernjeg lista posljednju stranicu projekta redizajna tog visokotiražnog dnevnika – svojom pojavom i danas opravdava imidž koji su novinari prije 25 godina, kada je bio jedan od predvodnika znamenite poletovske strip-skupine “Novi kvadrat” opisali atributima: cinik, urbani anarhist i asfaltna baza.
Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih Ilić je crtao pobunjeničke ilustracije i izborio se za nekoliko tabloa stripova u Poletu. Dizajnirao je omotnice ploča, osmišljavao naslovnice magazina Start i tjednika Danas. U New Yorku je postao svjetsko ime: dobio je niz priznanja za svoje političke i ekonomske ilustracije kao art direktor časopisa Time, a kao grafički urednik izveo je malu revoluciju na stranicama New York Timesa. Njegovi su radovi u stalnom postavu čuvenog Smithsonian Museuma, u kojemu su ga u povodu stote obljetnice svoje grafičke kolekcije uvrstili među dvanaest najpoznatijih američkih dizajnera. Bio je i potpredsjednik Američkog instituta grafičke umjetnosti i predavač na Školi vizualne umjetnosti. Oženio se za rođenu Newyorčanku, s kojom ima dvoje djece i živi na prestižnoj lokaciji na Manhattanu, između Druge i Treće avenije, na kojoj je smješten i njegov studio Mirko Ilic Corp.

Seks i laži

U kolovozu prošle godine počeo je raditi zajedno sa studijem Arkzin, Dejanom i Rutom Kršić, na redizajnu Večernjeg lista, a ovih je dana završio posao, za koji ne zna kada će biti izložen pogledima javnosti, i vratio se u Ameriku. Opet dolazi u Zagreb u ožujku na otvorenje svoje izložbe u Galeriji Račić na Cvjetnom trgu, koja pod nazivom “Seks i laži” tematizira moguće i nemoguće oblike penisa.
NACIONAL: Zašto ste izložbu posvetili temi penisa?
Sudjelovao sam na konferenciji Udruženja svjetskih dizajnera koja se ove godine održala u Parizu. Anita Dević, s kojom sam surađivao na filmu Rajka Grlića “Za ljubav je potrebno troje”, koja ima malu galeriju na otoku pored Notherdama, ponudila mi je da postavim izložbu. Bilo mi je besmisleno doći s nečim već viđenim. A Parizu možeš ponuditi ili seks ili klopu. Hrana me uopće ne zanima. Napravio sam set kompjutorskih animacija na temu penisa, zajedno s Loren Denapoli, glavnom za kompjutersku grafiku u mojem studiju, i nazvali smo ga “Seks i laži”.
NACIONAL: Što je vas koji ste postigli svjetski uspjeh privuklo da prihvatite poziv iz Večernjeg lista i redizajnirate novine za široke narodne mase?
Prvo – zato što je to Večernjak, drugo – zato što mogu doći u Zagrebi i treće – zato što poznajem mentalitet ljudi. Još prije nekoliko godina šalio sam se s Nevenkom Mikac i Karlom Rosandićem kako bi bilo dobro da redizajniram novine, a onda je prošle godine stigao i službeni poziv od vlasnika. Veseli me što Večernji list u ovom trenutku politički ne pripada nikome, jer mislim da je raznolikost medija jedan od temelja demokracije. U Večernjaku se moje ime prvi put pojavilo u novinama, 1969. kad sam dobio nagradu Večernjeg lista i Zagrebačke banke za najbolji pismeni rad ”Što bih učinio da imam puno novca”. Nagrada je bila jedan dan s Gustavom Krklecom u Zagorju. Tada je moja majka svima pokazivala da joj je sin izašao na zadnjoj strani Večernjaka.
Za posao u Večernjaku bilo je bitno i to što sam Amerikanac s referencama, koji odlično govori hrvatski. Ali, ostaje činjenica da sam kao Amerikanac pozvan i plaćen od Austrijanaca da radim u Zagrebu. Smiješno je da u svome gradu radim za stranu tvrtku i spavam u hotelu kao stranac.
NACIONAL: Koliko se honorar za redizajn Večernjeg lista razlikuje od američkog?
To je četvrtina novca koji bih dobio u Americi, s time da mi se to tamo nije dalo raditi. Doduše, čuo sam slatki trač o sebi: prihvatio sam posao, jer u Americi ekonomija loše stoji poslije bombardiranja. Zaboravili su da sam počeo raditi još prošlo ljeto.
NACIONAL: Jeste li zadovoljni redizajnom, jesu li vam postavljali ograničenja?
Osim jedne stvari koja je još pod upitnikom, ni jedna moja ideja nije odbijena. Imao sam potpuno odriješene ruke. Možda pohvale urednicima i vlasnicima mogu zvučati blesavo, ali svatko tko me poznaje zna da nema tih novaca zbog kojih bih nekoga hvalio. Imao sam podršku redakcije, urednika i vlasnika, specijalno glavnog direktora Horsta Pirkera. Promjene koje sam predložio nisu moja dizajnerska masturbacija, nego odgovaraju potrebama jednih visokotiražnih dnevnih novina.
NACIONAL: U čemu ste napravili najveći zahvat?
Ugovor me obavezuje na šutnju, pa mogu samo reći da će Večernjak biti čišći i ljepši, nježniji. Najveći problem svih novina, koje u većini slučajeva rade muškarci, jest u tome što oni misle da tekstovi i naslovi moraju biti veći, deblji i masniji.
NACIONAL: A redizajn je radio “ženski” dio vas?
Samo sam prevladao mačizam. Svi urednici kad vide prazan prostor u novinama, odmah ga zatrpaju. Nitko ne razmišlja da je nekad više -manje. Najveći uspjeh je promijeniti takav način razmišljanja, utjecati na novinare i urednike da shvate da je, primjerice, najvažnija funkcija šalice – rupa, tamo gdje je nema.
NACIONAL: Mislite da ste uspjeli u tome, da će uredništvo Večernjeg realizirati vaše ideje, a konzervativna publika to prihvatiti?
Svi su u Večernjaku odlično reagirali. Ali, štos dobre suradnje je vrlo jednostavan: trebate vjerovati ljudima s kojima radite i prepustiti im dio moći. To je, doduše, teško u zemlji u kojoj predsjednici prepuštaju vlast drugima tek svojom smrću, a ne gubitkom na izborima. Što se tiče publike, uvjeren sam da su najkonzervativniji ljudi u Hrvatskoj mladi, a ne stari ljudi, koji su svašta prošli i dobro znaju što mogu, a što ne mogu.
Novina mora živjeti neko vrijeme da bi je publika prihvatila. To što sam napravio u redizajnu Večernjeg lista, isto je kao i kad dekorater dođe i uredi stan. Onda dođete vi i objesite sliku mame, stavite tetin stolnjak… U nekim slučajevima dodaci ispadnu lošije, u drugima oplemenjuju. Stanovi poznatih ljudi izgledaju kao da u njima nitko ne živi, ne može se ni naslutiti gdje uopće drže prljave čarape. Redizajner obično zaboravi na mjesta za prljave čarape, one se moraju negdje smjestiti u procesu proizvodnje. A dok se ne smjeste, ne znam jesam li uspio.
NACIONAL: Kad vam se javila Rujana Jeger, kći vaše prve supruge Slavenke Drakulić, i zamolila da joj dizajnirate naslovnicu knjige, što ste prvo pomislili?
Jedan od rijetkih poslova za koji sam dobio narudžbu iz Hrvatske. Imate pravo, zvala me iz Beča, dakle opet Austrijanci od mene naručuju posao. Prihvatio sam taj posao kao dizajner, bez ikakvih tajnih signala koji bi otkrili vezu Rujane i mene. Znao sam kako izgleda prosječna hrvatska knjiga i htio sam da naslovnica bude u skladu s naslovom “Darkroom”, Rujana je darkerica, htio sam da se vidi grubost, rat, oštrina…
NACIONAL: Ali naslovnica, ipak, asocira na nešto dječje.
Rujanino ime je u korijenu stabla zato što Rujana, kad pročitate knjigu, ispada jedina normalna osoba, koja sve nas luđake drži na okupu. Ostale obiteljske slike su mrlje različitih boja. Svi su ti mali elementi dječji, ali izgledaju kao da je netko hračnuo na naslovnu, kao šamar društvenom ukusu, a to Rujana u knjizi često radi. Na žalost, jednu stvar moram demantirati: Rujanu ne doživljavam kao osobu, nego još uvijek kao svoju klinku. Ne znam ni jednog roditelja koji razmišlja o svom djetetu kao odrasloj osobi, osim, možda, kad dobiju prvog unuka. To je moja beba, a taman beba imala i 34 godine. Jedino mi je čudno kako se u međuvremenu usudila odrasti.
NACIONAL: Početkom devedesetih izjavili ste da želite doći u Zagreb samo zbog jedne stvari: da promijenite osjećaj nelagode koji ste imali kad ste ispred svog bivšeg udruženja ULUPUH vidjeli ljude u crnim košuljama. Da li se ta slika promijenila?
I da i ne. Da, trenutačno odsjedam u “Intercontinentalu”, a ne više u “Esplanadi”, pa ne vidim zgradu ULUPUH-a. Da, crnih košulja više nije bilo kad sam nakon sedam godina opet odsjeo u “Esplanadi”. Ne, utoliko što su me poslije izložbe Novog kvadrata nazvali u subotu ujutro u hotel i rekli: “Jutros ti je zolja pogodila izložbu u KIC-u, a jadni čovjek je poginuo.” Jednu noćnu moru zamijenila je druga. Te večeri na konferenciji za novinare u KIC-u jedan me novinar pitao: “Vi ste Amerikanac, vama je normalno da netko puca zoljom…” Objasnio sam da u Americi mogu postojati samo dva razloga za to: ili je bezvlašće ili je građanski rat. Tamo se znaju napucavati pištoljima, tu i tamo mašinkama, ali zolja je ipak… Prije pet mjeseci, nakon što je avion pogodio neboder, nazvao me taj isti novinar i rekao: “Ovo je puno gore od zolje.”
Danas mi ljudi, ali ja se, ipak, krećem u krugu strogog centra, izgledaju veseliji, dobro su odjeveni, a restorani su prepuni… Jedino me čudi što danas u Zagrebu na svakom ćošku stoji policajac u sjeni. Toliko ih je bilo moguće vidjeti u New Yorku samo prvih dvadesetak dana poslije bombardiranja. Sama prisutnost tolikog broja policajaca je čudnovata. Osim ako ne love gradonačelnika.
NACIONAL: Kako danas doživljavate svoj status u Hrvatskoj, promijenjenu političku klimu koja je dovela do rehabilitacije osoba koje su u doba HDZ-a bile nepoželjne, Slavenka Drakulić bila je jedna od vještica iz Rija, a danas je hvaljena hrvatska spisateljica?
A ja sam bio jedan od muževa koji je pobjegao u Ameriku. Zaboravili su na tom mjestu napisati da sam pobjegao u Ameriku 1986. Nije HDZ za sve kriv. Mi smo imali mnogo gluposti prije njih, a HDZ je naprosto svoje gluposti bolje organizirao. Ne bih krivio ni jednu stranku zbog gluposti njezinih lidera. Jedino što ih je napravilo još glupljima, jest moć koju im je HDZ dao, a moć čini ljude onakvima kakvi jesu.
NACIONAL: Kako danas gledate na vještice iz Rija?
Jedna kineska poslovica kaže: “Ako sjediš dovoljno dugo na obali rijeke, tijelo tvog neprijatelja kad-tad proplivat će pokraj tebe.” Vještice nisu bile od onih koje su se mijenjale iz političkih razloga, one su u srži ostale iste. Išle su ravno, možda malo krivudavo, ali nisu se preobraćale. Nisu trčale za sistemom, i zato su dolazile u frontalni sudar sa sistemom. Stalno ponavljam, Slavenki Hrvatska ne treba, ona je sebe dokazala, njezine knjige kupuju se svugdje u svijetu.
NACIONAL: Je li točna informacija da su vaši roditelji izgubili stan u Zagrebu?
Moj otac je pokojan, a majka danas živi u Bosni, tako da ja ovdje više nemam ništa. Nismo izgubili stan, već se moja mama iz raznih razloga, a jedan od tih može biti i taj što je Srpkinja, odselila iz vojnog stana na Borongaju. Vojna “raspuštenica” zadnja je osoba kojoj bi tih godina u Zagrebu netko pomogao. Uspjela je pronaći hrvatsku obitelj u Bosni i zamijeniti stan na neviđeno.
NACIONAL: Zašto vas nije bilo na Danima hrvatskog dizajna?
Zato što ja nisam Hrvat.
NACIONAL: A mislite li to postati?
Meni je nemoguće postati Hrvat. Postoje dva načina na koji se mjeri demokracija jedne države. Prvi, po definiciji tko je izdajica. Što je kraći opis, tipa svi koji su protiv nas, to je sistem totalitarniji. A drugi je kako se postaje građanin te zemlje, a da niste u njoj rođeni. Otišao sam 1986., a kad mi je ondašnji pasoš istekao, u siječnju 1991. postao sam američki građanin. Koji sam drugi mogao dobiti? U to doba jedina institucija koja je postojala u Americi bila je jugoslavenska ambasada – prosrpska ambasada. Poslije se pojavio hrvatski konzulat, ali taj je otvorio čovjek koji se nije poput mene oženio Židovkom. Nemam pravo na tzv. putovnicu. Postoje samo tri načina – da sam živio u Hrvatskoj prije 1945., a tada me još nije ni bilo, da sam rođen u Hrvatskoj, a rođen sam u Bijeljini, i da mi je jedan od roditelja Hrvat. Ne ispunjavam ni jedan od uvjeta. Da sam rođen u Paragvaju, da ne znam riječ hrvatskog, da nisam nikad u životu bio u Hrvatskoj, a da mi je mama Hrvatica, ne bih imao problema. Žao mi je zbog toga. Ja sam proizvod, neću reći Hrvatske, jer Hrvatsku ne poznajem tako dobro, nego Zagreba – “Kavkaza”, “Zvečke”, Poleta. Ja sam proizvod hrvatske kulture, koja me neće. Da sam i besprijekornih krvnih zrnaca, onda bi im smetale plave oči. Problem je moj uspjeh, da sam neuspješan nikome ne bih smetao.
NACIONAL: Pratite li dizajnersku scenu u Hrvatskoj?
Čini mi se da su ilustratori i dizajneri u Hrvatskoj izgubili igru. Vani postoji stroga podjela između dizajna i reklame. U Hrvatskoj su reklame postale dizajn, stopilo se i alternativno i oficijelno… Isti plakat može poslužiti za najavu nove televizijske emisije i deterdženta. Plakati kulture i alternative trebali bi izgledati poput izvrsnog plakata Močvare. Ima pozitivnih stvari, ali ova sredina mogla bi dati mnogo bolje radove, a ne osrednje, ušminkane, tehničke stvari, preuzete iz manje strasnih zemalja Zapada. Ilustracija je skoro mrtva. Ne vidim da itko išta objavljuje. Prilika čini lopova, a mjesto za objavljivanje čini ilustratora. Novi kvadrat ne bi uspio da nije bilo Poleta. O promjenama ćemo moći govoriti kad Nacional u svakom broju bude imao po jednu ilustraciju nekog budućeg Andrije Maurovića.
NACIONAL: Zašto su Kinezi vaš rad u nedavno objavljenoj knjizi koja rekapitulira 25 godina i namijenjena je kineskim studentima na naslovnici predstavili omčom?
Nisam imao utjecaj na njihov izbor. Omča je jak element, ona potječe iz serije političkih ilustracija u vezi s crncima. Omča je bila objavljena na naslovnici crnačkog magazina Emerge, u kojemu su mislili dok me nisu upoznali, da sam i sam crnac… Unatoč tome što u Kini postoji cenzura, u knjigu su uvrstili dosta antikomunističkih stvari, parodiju na srpove i čekiće, a nisu uvrstili radove koji se referiraju na seks. Jedino je ostao ispruženi srednjak na plakatu predstave za Ericu Jong “Strah od letenja”. Neke stvari se ipak ne mogu zaustaviti.
NACIONAL: Novinari vas uvijek predstavljaju kao čovjeka koji je ostvario američki san. Kako vi vidite svoj uspjeh?
Hrvatske novine trebale bi izbaciti iz upotrebe superlative najbolji, najuspješniji… Ako su svi najbolji, onda nitko ništa ne vrijedi. Kaj to znači najbolji? Jedina egzaktna mjera koja postoji je novac. A to bi se teško moglo primijeniti na mene, nikad ništa nisam radio zbog novca. Ne mislim da sam uspio, ambiciozan sam kao konj i nikad nisam potpuno zadovoljan. Postoji gomila stvari koje nisam uspio napraviti, recimo raditi na filmu, i to doživljavam kao svoj neuspjeh. Postoji gomila koju sam napravio, ali moje ambicije su bile mnogo veće.
NACIONAL: Zašto ste sa nepunih osamnaest godina otišli u podstanare i što su vam rekli roditelji?
Moja mama, relativno mlada, već je bila rastavljena, a običaj je bio da ostaješ s roditeljima dok ne završiš faks i po mogućnosti još malo dulje. Prvo, nju sam blokirao da ima život. Drugo, znao sam neke draže žene od svoje mame s kojima sam htio živjeti. Imao sam sreću što sam počeo raditi sa sedamnaest i što sam sa osamnaest zarađivao dovoljno da si mogu plaćati stan. Ubrzo sam shvatio da je bila pogreška iznajmiti jednosobni stan. Bio sam jedini u svojoj generaciji koji je imao stan, pa mi se stalno netko pojavljivao s nekim drugim. Onda sam shvatio da ne mogu raditi ako je netko stalno tu, pa sam se preselio u dvosobni stan, u moju jednu sobu nitko nije smio ući, ostalo je bilo na korištenje.
NACIONAL: Jesu li vam teško padala česta preseljenja u djetinjstvu?
To što je moj otac bio vojno lice zbog čega smo često selili, olakšalo mi je put u Ameriku i odlazak u nepoznato. Nisam stigao pustiti korijenje, pripasti ijednoj grupi, ksenofobija se nije mogla primiti kod mene. Gdje sam god bio, imao sam prijatelje. Istina je da sam plakao na odlasku, ali brzo sam nalazio nove. Sa sedamnaest godina autostopirao sam Europom, a da nisam znao ni jedan strani jezik, osim malo francuskog. Putovao sam, posjećivao neke poznate strip crtače, pa mi je poslije u Novom kvadratu bilo lakše kontaktirati strane izdavače, poslati im stripove, početi objavljivati u inozemstvu. Nije me bilo strah da će mi netko reći da to ne vrijedi, pa da se zbog toga i ne trudim. Kucao sam na sva vrata za koja god sam dobio adresu. Nisam imao poznatog, bogatog tatu ili mamu da mi pomognu. Sve što sam imao bio je moj talent koji je bio minimalan i snalažljivost.
NACIONAL: Družili ste se s Andrijom Maurovićem. Što ste naučili od njega?
Da možeš ostati luđak do kraja života i da će kad-tad netko od toga napraviti nešto ozbiljno.
NACIONAL: U kakvom sjećanju vam je ostalo doba Novog kvadrata?
To je bilo doba razmjene ideja, intelektualnog nadmudrivanja… Tamo sam naučio biti drzak i tražiti nemoguće. Imali smo osjećaj da uzdrmavamo institucije, nismo htjeli uspjeti ovdje, nego nadmetati se s cijelim svijetom, za koji smo vjerovali da nema granica. Danas je to stari i mrtav kvadrat.
NACIONAL: Na što ste se najteže adaptirali u Americi?
Najgora stvar bila je anonimnost. U trokutu u kojemu sam živio između “Kavkaza”, “Zvečke”, Jelačić trga i Zvijezde, poznavao sam svaku treću osobu. U New Yorku sam imao samo jednu adresu na koju sam se mogao obratiti. Prve tri godine gutao sam američku televiziju, sve dok nisam shvatio unutrašnji kod Amerike. Amerikance nije zanimalo koliko dobro mogu oponašati njihov način života, nego što im imam za ponuditi.
NACIONAL: Je li bila hrabrost ili ludost pokucati na vrata redakcije Timea i ponuditi svoj portfolio prepun ilustracija?
To tada nije bila hrabrost, jer nisam imao što izgubiti. Danas kad imam djecu, neke promjene značile bi hrabrost. Amerika mi je pružila da dokažem da vrijedim, mogućnost zdrave konkurencije u poslu, u kojemu se gleda samo rad, a ne podrijetlo i politička pripadnost.
NACIONAL: Zašto ste dali otkaz u Timeu i New York Timesu?
Ti su mi poslovi dobro došli u mojoj biografiji. I u Timeu i u New York Timesu koji su, ipak, konzervativna, zadana sredina, znao sam koliko toga mogu napraviti, a da ne dođe do konflikta. Kad sam zaključio da bih mogao još malo micati granice, ali da bi mi za to trebala godina dana, odustao sam. Nisam srušio mostove, nastavio sam surađivati s njima.
NACIONAL: Čega vas je bilo strah u Americi?
U Ameriku sam otišao prije Interneta, kablovske televizije, poznavao sam je samo iz filmova. Nisam imao predodžbu o Americi kao o obećanoj zemlji. Najviše me je bilo strah vlastite gluposti. Na jednoj gala večeri shvatio sam da ne znam vezati leptir mašnu, jer se u Hrvatskoj vezala za gumicu. Na takvim banalnim stvarima koje nisu važne, ali odvlače pažnju, počinješ se osjećati inferiorno. Večera je super, sve je gala, ali odjednom skužiš da ne znaš što ćeš s dva ekstra noža i tri čudne vilice… Na sreću, nisam tip kojeg je sram pitati.
Bojao sam se da će me Amerika promijeniti, da ću se pretvoriti u nešto što mi se ne sviđa, a da to neću ni primijetiti. Prodati neke stvari do kojih mi je stalo. Nemam ja ništa protiv novca u životu, ali ne želim ga pod svaku cijenu. Zato moj studio ima samo tri čovjeka. Ne zanima me masovna produkcija i eksploatacija ljudi, ne želim trčati okolo, sjediti na glupim sastancima dok neka masa rinta za mene i igra se s mojim igračkama. Ušao sam u ovaj posao, jer nisam htio biti kao moji roditelji i mnogo drugih roditelja ili frajer s kravatom. Biti umjetnik za mene je značilo pomicati granice, zezati se, napadati institucije. Iznevjerio bih samog sebe kad bih se nakon svega institucionalizirao.
Više kompromisa u životu napravio sam zbog svoje djece, a ne karijere. Kad je moja supruga Nicky zatrudnjela, napustila je posao u CBS-u a ja sam zatvorio svoju tvrtku Oko&Manos, prestao sam raditi noću. To su mi bili prevažni trenuci da bih ih propustio. Kad je sin Ivo propuzao shvatio sam da neću moći dalje raditi doma, jer živimo u loftu, stanu koji je jedna cjelina, u kojemu nisam imao kut za sebe. Rekao sam to Miltonu Glaseru (vodećem američkom dizajneru) koji živi u istoj kući i on mi je ponudio četvrti kat izrazito povoljno, jer mu je od cijene važnije kakvim je ljudima okružen.
NACIONAL: Kakve je impresije o Hrvatskoj imala vaša supruga?
Poslije mene, moju suprugu više ništa ne može šokirati, ona bi se prilagodila na bilo što i bilo gdje. Ljetovali smo prošle godine u Omišu. Nisam htio biti ni sa šminkerima oko Dubrovnika, niti s intelektualcima oko Istre.
NACIONAL: Kako ste iz američke perspektive doživjeli rat u Hrvatskoj?
Kad je počeo rat, radio sam mjesec dana kao art direktor časopisa Time. Na moj radni stol stizale su ratne fotografije, najprije iz Slovenije, a onda i Hrvatske. Imao sam užasan osjećaj nemoći. Nemam nikakvih iluzija da bih mogao nešto napraviti da sam bio tu, ali gledati iz Amerike rat u Hrvatskoj, bilo je kao gledati svoju noćnu moru s pomakom. Strašan šok sam doživio kad sam kao član žirija koji je ocjenjivao reklamne oglase za Olimpijske igre u Barecloni sa ženom otputovao u London. Ušli smo u hotelsku sobu, upalili televizor, a na CNN-u vidio sam sliku svoje osnovne škole u Bijeljini i ispred Arkanovu ekipu, spiker je govorio o masakru. Ja sam bio na sigurnom, ali dio tog očaja, gnjeva i gluposti ipak je doplivao do mene. Netko je u hrvatskim novinama izjavio da je nacionalizam malo za voljeti i puno za mrziti. Mene to uopće ne zanima. Bilo koji nacionalizam mi je odvratan. Ovo nije bio rat mladih ljudi, nego naših očeva, a mi ga ispaštamo.
NACIONAL: Kakav je život u New Yorku nakon 11. rujna?
Da mi je prije petnaest godina netko rekao da su mogući koncentracioni logori na teritoriju bivše Jugoslavije, optužio bih ga da je lud. Kad jednom vidiš da je to moguće, onda te ni bombardiranje talibana više ne može iznenaditi. Sad sam i u New Yorku shvatio da su ljudi pametniji od vlasti. Normalni Amerikanci su reagirali puno bolje i pozitivnije od američke vlasti i bogatih Amerikanaca zato što se moraju dalje micati i zaraditi svoju plaću. U New Yorku nisu palili kuće i džamije, niti su ikoga zaklali. Vlast, ipak, nije podržala mržnju, pa volonteri-mrzioci nisu daleko dogurali.
Priznajem, neke reakcije američkih vlasti nisam očekivao: to da se predsjednik sakrije, da se potpredsjednik još uvijek skriva, pa onda izjave ‘bombardirat ćemo koga stignemo’... Mentalitet Amerikanaca je pobjednički. Kad pobjeđuju, velikodušni su prema onima koji su izgubili, daju im svu moguću pomoć. Ali, oni se ne znaju nositi s gubitkom. Njemačku i Japan obilato su pomagali jer su pobijedili, ali Vijetnam i Kubu ne mogu oprostiti. To samo pokazuje da svaki sistem može imati glupu vlast, da nije samo diktatura sinonim za glupost, nego i kriva procjena na izborima. No, poznavajući američku demokraciju, vjerujem da će prevladati opcija normalnog života, a ne novi val hladnog rata i era prisluškivanja.
NACIONAL: Vidite li svoju budućnost u Hrvatskoj?
Dovoljno sam pametan da ne znam što će biti za pet godina. Moji dojmovi o Zagrebu nisu realni. Ostajem ovdje sedam dana, taman toliko da se ne stignem razočarati, da me ne stignu popljuvati. Da se vratim, vjerojatno bi tvrdili da sam u Americi propao. A to mi ne treba.