Objavljeno u Nacionalu br. 324, 2002-01-29

Autor: Mirjana Dugandžija

Zoran Kravar

Krležina ostavština u rukama Krležina demistifikatora

Krleža ne može biti maskota današnje Hrvatske jer je uvijek bio sumnjičav prema zapadnoj demokraciji i parlamentarizmu: u tom su smislu Hektorović i Gundulić napredniji od njega

“Ne, nismo još našli nijednu Krležinu tajnu ljubavnicu i nijednu političku pikanteriju”, kaže Zoran Kravar (54) profesor na Odsjeku za komparativnu književnost, jedan je od trojice književnopovijesnih znanstvenika koji ovih dana skidaju veo s dvadesetogodišnje tajne Krležine književne ostavštine. Velimir Visković, Vlaho Bogišić i Zoran Kravar, u trezoru NSB-a materijal zanimljiv za struku separiraju od ostatka materijala, povezuju ga a predložit će i način njegove obrade. “Surađujemo dobro, posebice s ravnateljem, gospodinom Stipanovim koji je stalno s nama, ali manje kao glavni čovjek institucije, a više kao suradnik i prijatelj,” kaže Kravar.
Zoran Kravar istaknuti je stručnjak hrvatske književne teorije i povijesti; pročelnik Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu gdje predaje teoriju književnosti. Objavio je nekoliko knjiga o hrvatskom književnom baroku i stihu, čime se dosad najviše bavio. Njegova knjiga “Das Barock in der kroatischen Literatur” najbolja je studija o hrvatskom baroku, ali nije objavljena u Hrvatskoj nego u inozemstvu (Koln-Weimar-Wien). Napisao je mnoštvo natuknica za “Krležijanu”, a 2001. dobio je Krležinu nagradu.

Kulturna tema godine

NACIONAL: Krležina ostavština kulturna je i medijska tema godine. Je li vrijedna toga, je li to tako važna stvar?
Sa stajališta struke, rekao bih da jest, ali čini mi se da postoji tip znatiželje za te škrinje kakav ne mogu do kraja razumjeti. Osjetljivost naše javnosti na sve što je u vezi s Krležom abnormalno je velika i stoji u očitu nerazmjeru s poznavanjem njegova opusa.
NACIONAL: Dakle, dnevnopolitička upotreba Krleže je snažna. Da se vlast u nas promijeni, mislite li da bi ponovno bio na tapetu?
Tko god u Hrvatskoj pobijedi (uz pretpostavku da to nikada neće biti ljudi oko Hrvatskoga slova ili Ultimatuma) vjerojatno će naći motiva da Krležu zadrži gdje je i bio. Nitko ga neće skinuti s kazališnog repertoara, nitko ga neće učiniti nezanimljivim za struku.
NACIONAL: U jednom tekstu taj ‘abnormalni’ interes pripisujete inerciji, a i potrebi da imamo svoju “nacionalnu veličinu”, i zaključujete da Krležu treba “demitologizirati”. Meni se čini da ga je HDZ u deset godina svoje vlasti ne samo demitologizirao nego i valjao po blatu. Nije li, dakle, taj posao obavljen?
Mislim da je i devedesetih godina Krleža ipak kotirao kao klasik te da i nije bilo vjerodostojnih pokušaja da se na njegovo mjesto postavi tko drugi. Čulo se tu i tamo od ondašnjih radikala da bi Krležu valjalo negativno prevrednovati, staviti na njegovo mjesto ne znam koga, valjda Milu Budaka, ali to se nije ozbiljno shvaćalo. Dapače, pokojni predsjednik Tuđman nije ni rijetko ni nerado isticao da je svojedobno pripadao užem krugu Krležinih sugovornika. Devedesetih je održan veliki simpozij o Krleži, a izišla su i 2 sveska “Krležijane”.
U Krležinu mitu nezaobilazna je uloga medija. Ljudi iz redakcija obično nisu povjesničari, pa od kulturnih tema zamjećuju ono što je već predmet općeg interesa. Krleža je samo jedna od tema kojima se bavim, ali otkad sam o njemu nešto rekao u javnosti, a posebno otkad se zna da sam upao u ekipu koja prebire po ostavštini, nema tjedna da me koji medijski čovjek ne zamoli za izjavu. A na primjer, prije desetak godina izišla mi je u Kolnu knjiga o hrvatskom književnom baroku od 350 stranica, koja je važnija od moga rada na Krleži, dao sam dva-tri intervjua, ali nikakve medijske pompe nije bilo. Hvala bogu. Ali ja bih kopnjenje krležijanskoga mita doživio kao pozitivan simptom. Društvu u kakvo se današnja Hrvatska s mukom transformira mitovi nisu potrebni. Čeznem za vremenom kad ćemo Krležu mjeriti količinom čitateljske dokolice koju mu posvećujemo.
NACIONAL: Koliko mu vi svoje dokolice poklanjate?
Prilično. Krležom sam se više puta bavio kao stručnom temom, ali ga i čitam, i to baš kad mi se čita radi čitateljskoga zadovoljstva. On je možda jedini hrvatski prozni pisac koji me može navesti da odložim, na primjer, Musila ili Camusa. Što uzmem? “Filipa”, prozu iz “Glembayevih”, bilo što iz ranoga opusa, čak i “oaze” iz “Zastava”. Svojedobno sam rekao da bi trebalo priprediti skraćeno izdanje “Zastava”. Ali to je izazvalo konsternaciju. U svijetu su slične stvari normalne, a u nas je bilo skraćenih izdanja ranonovovjekovnih spjevova: “Judite”, “Vile Slovinke”, “Osmana”. Zašto je dopustivo skresati pola “Osmana”, a svetogrđe pomisliti da se dirne u “Zastave” u kojima ima prazna hoda?

Demitologizacija Krleže

NACIONAL: Izvolite započeti demitologizaciju: u književnom, moralnom liku, političkom?
Koliko je u mojoj moći, pokušao bih pokazati da Krleža nije podoban za stereotipe koji su se od njega modelirali u različitm političkim konstelacijama: da on nije dijalektički materijalist, da nije ni prikriveni hrvatski nacionalist, da se od njega ne da konstruirati kulturni simbol današnje liberalno-demokratske Hrvatske. Svi su ti pokušaji redukcionistički. Uzmimo, na primjer, odnos mladoga Krleže prema kompleksu socijalističke revolucije. U pjesmi “Pieta”, koja evocira uličnu revolucinarnu akciju, nalazimo dojmljivu metonimiju uspjele revolucije: “i crveni se smije stijeg u modrini visina”. Ali, u posljednjim recima umirući stjegonoša ipak kaže: “sve je Laž”. Revolucionarni se polet slama. Zašto? Ja bih uzrok potražio u Krležinoj specifičnoj recepciji moderne nemetafizičke misli (bilo nietzscheovskoga nihilizma ili marksističkoga materijalizma), za koju bih rekao da je ostala polovična. Čini mi se, naime, da je Krleža prihvatio nihilizam kao dijagnozu, ali ne i njegov osloboditeljski elan kojim bi kompenzirao gubitak onostrane garancije smisla i poretka.
NACIONAL: Krleža kao današnja “maskota”?
Neuvjerljivo. Mnogi Krležini tekstovi, i to ne oni iz škrinja, nego iz sabranih djela, svjedoče o njegovoj trajnoj sumnjičavosti prema demokraciji, prema parlamentarizmu i građanskom društvu uopće. Istina, ta je njegova skepsa motivirana i negativnim iskustvima s “demokracijom” stare Jugoslavije. Ali, Krleža je bio podjednako skeptičan i prema zapadnoj demokraciji, čak i socijalnoj. Bilo bi legitimno da iz toga njegova stava izvuče svoj kapital neka nova hrvatska ljevica koja i sama sumnja u globalizacijske procese. Ali, vizija dobra društva kakvu prihvaća današnja službena politika daleko je od Krležinih sumnja i utopija. Njoj je, kad je riječ o domaćoj tradiciji, možda bliži način na koji su o vlasti, o hijerarhiji, o općem dobru razmišljali hrvatski ranonovovjekovni pisci, na primjer Gundulić ili Hektorović.
NACIONAL: Gundulić i Hektorović “napredniji” su od Krleže!?
Naravno, zvuči malo nategnuto, ali… Uzmimo onu ribarsku brodicu na koju aristokrat Hektorović, kako čitamo u “Ribanju”, ukrcava dvojicu ribara, razgovara s njima na ravnoj nozi. Ona je i svojevrsna društvena alegorija, zagovor klasne razlike, ali i klasnoga mira u renesansnoj komuni. Ili Gundulić. U jednoj epizodi “Osmana” Kazlar-aga putuje Grčkom i dolazi do Farzala, do mjesta gdje je rimski imperij pobijedio republiku. O odnosu europske književnosti prema Farzalu i uopće prema političkoj alternativi na koju on podsjeća mogla bi se napisati lijepa kulturnopovijesna studija: Dante, koji spas Europe vidi u restauraciji imperija, odrješito je na Cezarovoj strani; Shakespeare pak stoji na početku liberalne moderne, pa mu je prirodno bliža republikanska stvar. Gundulićeve su simpatije također na strani republike, što je i u njega znak svjetonazorske emancipacije. Uostalom, on u propasti svoga glavnog junaka, Osmana II, nije uprizorio pobjedu kršćanstva nad muslimanstvom (kako nam tuvi u glavu naša devetnaestostoljetna povijest književnosti), nego rizike autokratske vlasti. Ta daleka srodnost između današnje demokratske svijesti i političkih vizija starih pisaca nije slučaj, nego rezultat činjenice da je u jadranske renesansne komune rano prodro životni stil i poslovni moral merkantilnoga kapitalizma, i one stoje na pragu moderne.
Naravno, Krležino povjerenje u lijeve utopije nije dovoljan razlog da sumnjamo u njegovo književno djelo, pa čak ni da pokušavamo separirati umjetničkoga od političkoga Krleže. Književnost valjda i postoji zato da nas suoči sa svjetotvornim konstrukcijama koje su nam kao civilnim osobama daleke. Zaboga, ništa nije praznije i dosadnije od književnoga sentimentalizma koji inscenira puku svjetonazorsko-političku korektnost. A danas toga ima na lopate!
NACIONAL: Je li ovo što ste dosad našli više ili manje od onoga što ste očekivali?
Nešto više. Pisma sam očekivao, a pribojavao se da će biti najviše autografa poznatih djela, špalta, korektura. Nisam se ni u snu nadao tolikim spisima iz “davnih dana”.
NACIONAL: Što je najzanimljivije što ste pronašli, recimo, ono što bi bilo razlogom Krležinoj želji da se ostavština ne otvori 20 godina?
Zasad se to baš i ne vidi. Neku veliku figu u džepu nismo još uočili. Ono što smo dosada našli baca zanimljivo svjetlo na postanak pojedinih Krležinih djela. Prije svega mislim na roman “Zastave”. Već u prvoj škrinji bilo je mnogo materijala u vezi sa “Zastavama”, a ima ga i u ostalima. Nalazi obuhvaćaju rukopise već objavljenih dijelova, korekture, ali i nacrte epizoda, popise likova, čak i opsežnu zbirku mađarskih i austrijskih novinskih članaka iz vremena kad se događa radnja romana. Sudeći po tome, “Zastave” su imale biti nešto kao dokumentaran roman, cinéma-vérité. Za one koje zanima to djelo i njegova geneza bit će mnogo ugodnih iznenađenja.
Nego, iz sesije u sesiju raste i dio korpusa povezan s dnevnikom “Davni dani”, što mi se čini osobito važno. Kad je 1956. to djelo objavljeno, šarmiralo je mnoge čitatelje, među njima i iskusne krležijance. Pokazalo se i vrlo otpornim na vrijeme: u posljednjih dvadesetak godina od više sam ljudi i stručnjaka čuo da ga smatraju najboljim Krležinim djelom. S druge strane, “Davni dani”, budući da se odnose na razdoblje 1914-1921, a objavljeni su istom 1956, oduvijek su slovili kao svojevrstan kronološki paradoks. Jedni su vjerovali da starost dnevničkih zapisa odgovara piščevim datacijama, a drugi su ih čitali više kao roman staroga Krleže o mladom Krleži. Postojala je stoga velika znatiželja u vezi sa zapisima od kojih je Krleža – navodno- sastavljao “Davne dane”. Sad pomalo izlaze na vidjelo papiri i bilježnice iz 1915, 1916 itd., najdublji arheološki sloj “Davnih dana”. Prvi je dojam da knjiga više konstruira nego rekonstruira, da u njoj ima mnogo novoga, ne samo u tematskom, nego i u stilskom pogledu, što povećava dvojbu o njezinoj dokumentarnosti.
NACIONAL: Ima li političkih izmjena, tendencioznih?
Ja ih doživljujem prije kao estetičke. Radeći za Drugoga svjetskog rata i poslije na “Davnim danima”, Krleža je, čini se, napravio knjigu na razini svoga tadašnjeg proznog umijeća. Sada bi se moglo pokazati da u je tome bilo elemenata književnopovijesne mistifikacije, da je on književnu vještinu kojom je ovladao u svojoj zreloj dobi antedatirao, gurnuvši je duboko u vlastitu prošlost. Ipak, neovisno o tome, valja naglasiti da su izvorni tekstovi sami o sebi jako zanimljivi, podjednako sa stilske i svjetonazorske strane.
NACIONAL: Nađeno je dosta materijala i iz vašeg područja, lirike. O kakvim se pjesmama radi?
Ima je iz raznih razdoblja u kojima je Krleža pisao stihom. Ima tu varijanata objavljenih pjesama, nedovršenih pokušaja, ali i posve nepoznatih pjesama. Njih je najviše iz vremena “Knjige pjesama” i “Pjesama u tmini”. Koliko sam ih pročitao, to su tipične krležijanske pjesme, s prepoznatljivim motivima i metaforama. Neke mi se od njih ne čine lošije od objavljenih. Nepoznate pjesme i lirske fragmente nalazimo i u papirima iz vremena Prvoga svjetskog rata, najčešće ukomponirane u dnevničke zapise. Kad se sve sredi, bit će od izvanredne vrijednosti za ocjenu o genezi Krležinih poetskih stilova.
NACIONAL: Zašto te pjesme nije objavio, a sačuvao ih je tako dugo?
Krleža je lako i brzo pisao pjesme, kad bi namjeravao objaviti zbirku, uvijek ih je imao dovoljno, dapače (kako sada vidimo) i previše. U odbačenim pjesmama nismo zasada našli nešto što bi sugeriralo da su postale žrtvom bilo kako motivirane autocenzure. Zapravo, moje pitanje nije zašto su te pjesme ostale neobjavljene, nego zašto ih je Krleža čuvao.
NACIONAL: Da, kao što je recimo 60 godina čuvao rukopis “Leševa”, odnosno “Leševih”, ali ga nije ni objavio ni uništio. Zanimljivo, tim više što se nekoliko puta selio, iz Zagreba u Dugu Rijeku, iz Braće Kavurića na Gvozd…
Nakon uvida u otprilike polovicu ostavštine stječem dojam da je u Krleže postojala crta prilično česta u ljudi od pera, a možemo je nazvati obzirom ili čak fetišizmom prema ispisanom papiru. Jer, on nije čuvao samo rukopise koje više nije namjeravao objaviti nego i novinske izreske, korespondenciju iz svih životnih razdoblja, našli smo u stranice udjenutih voznih karata, liječničkih dijagnoza, premještaja iz bolnice u garnizon, naravno i pisma, uglavnom ljudi i iz umjetničkih i kulturnih krugova, prijeratnih i poslijeratnih. Dapače, našli smo i nešto tuđih pjesama, koje su mu, pretpostavljamo, stizale kao uredniku književnih časopisa.
NACIONAL: Što mislite o objavljivanju “Leševa”, o čemu se već javno govori, kad ih Krleža sam tako dugo nije za života objavio? I što bi uopće bio “erotski roman” za Krležu.
Još nisam pročitao cijeli fragment. Prve rečenice više vuku na socijalno-psihološki. “Leševi” ostoje i kao nedovršena drama. I od nje je sačuvan samo početak. Inače, radi se o obitelji prezimemom Leš, i oni uglavnom razgovaraju o svakodnevnom životu. Nije nezamislivo da se ostaci i fragmenti, pa makar i Krležini, tiskaju u komercijalnim izdanjima. Ali postoje i specijalne filološke edicije, gdje je legitimno objelodaniti i fragmentaran materijal. Dio materijala što smo ga dosada izvadili iz škrinja bit će svrsishodnije izdati u takvim publikacijama. Ali, na primjer, tko ovaj čas radi izbor iz Krležine lirike, dobro će učiniti ako se strpi još koji mjesec. Zamislivo je da se izbor iz sada nađenih pjesama dometne, kao apendiks, nekom normalnom izdanju Krležine lirike.
NACIONAL: Hoće li dokumenti o kojima se govori – Udbini dosjei o poznatim ljudima, spis sa saslušanja ustaškog čelnika Slavka Kvaterenika, dok dnevnik o hrvatskom proljeću niste ni našli – utjecati na političku procjenu o Krleži?
U ono doba, kad bi se osnivala i kadrovski ekipirala kakva ustanova, Udbini dosjei bili su rutinska stvar. Ljudi čije smo dosjee našli nisu kasnije radili u Zavodu, nego uglavnom na Sveučilištu. Mislim da se na temelju tih nalaza ne može graditi hipoteza o Krležinoj suradnji s tajnim službama. To je samo pristanak na pravila igre u socijalističko-jugoslavenskom društvu, nedemokratskom kakvo je bilo.
NACIONAL: Jamčite li da ćete baš sve objaviti?
Sva će ostavština, nakon bibliotečne obrade, biti dostupna javnosti, nešto kao arhivski materijal, nešto kao fotokopirani ili skenirani zapis, a predvidivo je da će se raditi i na objavljivanju najzanimljivijih dijelova.
NACIONAL: Kad ste se vi počeli baviti Krležom, što vas je privuklo?
Počeo sam se njime baviti krajem 80-ih, a najprije me privukla njegova poezija. Čitati sam ga počeo kao gimnazijalac, ali je moj prvi susret s njim bila jedna magična noćna kazališna predstava. Negdje oko 1960, kad mi je bilo 11 ili 12 godina, u Zadru je, gdje sam tada živio, izvedeno Krležino “Kraljevo” u režiji Bogdana Jerkovića. Ne samo da me nikada više nijedna izvedba kojega Krležina djela nije toliko potresla, nego se pitam i jesam li ikada poslije toliko duboko doživio kazalište. Žao mi je reći, ali Radojevićevo “Kraljevo” u Gavelli, ostavilo me hladnim. Mladi Krleža, to je organicistički, vitalistički kaos, pa je i Jerkovićevo djelo bilo trodimenzionalno, organično, lelujavo.
NACIONAL: Profesori Žmegač, Batušić i vi, objavili ste knjigu “Književni protusvjetovi”. “Poglavlja iz hrvatske moderne”, u izdanju Matice hrvatske. Moglo bi se reći, “još jedna knjiga o hrvatskoj moderni”, ali i pitati, po čemu je specifična?
Najvažnija mi se čini zajednička spoznaja da tekstovi koje smatramo modernističkima često uključuju jaku dozu antimodernizma, tj. negativan odnos prema civilizaciji moderne, prema kapitalizmu, demokraciji, pragmatičnim životnim stilovima, znanstvenim svjetonazorima. Književna moderna suprotstavlja modernom stanju europske civilizacije svoje “protusvjetove”, slike prošlosti i krajolika, utopijske vizije, regresiju u mitsku i eshatološku misao. Našlo se u knjizi i mjesta za Krležu, naravno, mladoga.
NACIONAL: Privatno, živite povučenim životom. Ne bavite se politikom. Čujem da ste se preselili pod Sljeme jer volite planinarenje. Je li možda u pitanju neki “koncept”?
Ne, nego tradicija i rutina. U doba moga djetinjstva mnogo se odlazilo na izlete. Iz grada sam se maknuo da se uklonim buci i nečistu zraku. Obično se na Sljeme popnem popodne ili predvečer. Te me šetnje znaju i rastužiti, jer je Sljeme prilično devastirano. Po Vrabečkoj gori i Javorovici široke su površine zaorane buldožerima, ima velikih krčevina, stabla trunu i ruše se.
NACIONAL: Poznajete li i sljemensku vegetaciju?
Opskrbio sam se literaturom. Stabla dobro razlikujem, ali sam nesiguran kad je riječ o bobicama. Jednom sam liznuo jednu lijepu plavu bobu, ali je za svaki slučaj nisam pojeo. Kad sam se vratio doma i zavirio u priručnik, pokazalo se da je to bila atropa belladonna. Pod slikom je bila i mrtvačka glava. Ali, okus joj nije bio loš, onako bljutavo-sladak, s malo limuna bio bi sasvim zgodan. Jednom sam na Vrabečkoj gori sreo i divlje svinje, krdo od tri-četiri ženke i desetak odojaka u smeđo-žutim “pidžamama”. To su inteligentne životinje: kad su iz gustiša izišle na put, najveća ženka napravila je nekoliko krugova oko krda, kao da kontrolira brojno stanje. Čini se da raspolažu rudimentarnom sposobnošću brojenja.
NACIONAL: Masovni vas sportovi ne privlače, recimo nogomet?
Ne baš. Kad nogomet vidim na televizoru, ljude na terenu doživljujem kao “klasne neprijatelje”, a ponašanje onih tisuća u publici baci me u pesimistična razmišljanja o budućnosti modernih društava, o bujanju mase kao društvenoga fenomena.
NACIONAL: Živjeli ste u Zagrebu i Zadru. Vaš otac Miroslav Kravar bio je klasični filolog.
Kad mi je bilo devet godina, moj je otac imenovan profesorom na novoosnovanom fakultetu u Zadru, pa smo se preselili onamo. Na zagrebačkoj sam se komparatistici, godinu i pol nakon završetka studija, zaposlio i ostao do danas. Najveći sam dio života proveo u Zagrebu, ali u Zadru se još uvijek osjećam kao kod kuće. Čini se da nije važno samo koliko gdje živite nego i koje ste godine gdje proveli. Za Zagreb me veže moja najuža radna sredina, tj. Odsjek za komparativnu književnost, gdje je oduvijek vladao dobar duh, koji se prenosi s generacije na generaciju.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika