IlustracijaTalijanski marksistički filozof i sociolog Antonio Negri na web stranici ljevičarskog kolektiva UniNomade analizira rezultate prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora. Na glasovanje je izašao veći postotak birača od očekivanog, a rezultati jasno ocrtavaju „odnose između političkih sila" u zemlji. Najznačajniji je element povijesni uspjeh čelnice radikalno desnog Nacionalnog fronta Marine Le Pen koja je osvojila čak 20% glasova, što će se prema Negrijevim predviđanjima odraziti i na rezultatima „zakonodavnih i administrativnih izbora" u nadolazećim godinama. Uspon Nacionalnog fronta znači da se njihovo biračko tijelo proširilo s uske baze marginalnih „reakcionara i rasista" iz ruralnih i provincijskih područja na daleko brojniji sloj „liberalne, nacionalističke i antieuropske desnice".

Klasne stratifikacije

Nadalje, izborni rezultati odraz su novog oblika „klasnih stratifikacija", odnosno „novog društvenog sastava klasa" koji se preklapa s „prostornim koordinatama": ljevica u cjelini odnosi pobjedu u Parizu i drugim velikim gradovima, pri čemu radikalni ogranak Jean-Luca Mélenchona ima više uspjeha u predgrađima, dok degolistička desnica pobjeđuje na mjestima s velikom koncentracijom „privilegiranih klasa" - rentijera, financijaša i „poljoprivredne aristokracije". Negri se ne slaže s tvrdnjama medija da je na rezultate izbora prvenstveno utjecao gnjev javnosti, već smatra da su oni uvjetovani „društvenim problemima" i reakcijom na promjene „općih ekonomskih uvjeta" usmjerene ka smanjenju radničkih prava i ukidanju socijalne države. U prvi plan su tako izbili kratkoročni interesi, narušavajući dominaciju dugoročnog neoliberalističkog okvira. Govor, a zatim i društveno ponašanje postali su borbeniji i skloniji postavljanju pitanja i preispitivanju odnosa moći.

Poraz stranaka s ograničenim programima poput Zelenih znak je „obnove političke borbe oko općih pitanja", od kojih je ključno pitanje Europe. Za razliku od 2005., kada su se ljevica i desnica ujedinile kako bi odbacile Lisabonski ugovor, danas se europskim idejama protivi samo krajnja desnica, dok se cjelokupna ljevica svrstava uz Françoisa Hollandea u „prihvaćanju europskog programa, konačno obnovljenog u socijalističkim terminima". Hollandeov program jednako je usmjeren protiv krize kao i protiv neučinkovitih mjera kojima je EU nastoji obuzdati. Na domaćem terenu zalaže se za porez na najviše dohotke, a u kontekstu EU za reviziju fiskalnog pakta, uvođenje euroobveznica i očuvanje socijalne države. Ta politika uživa i sve veću potporu javnosti, nesklone ideji raspada eurozone. Također, socijalisti posvećuju mnogo pažnje „obrani Europe od prevlasti 'financijskih tržišta'", što bi moglo negativno utjecati na ionako zlovoljno raspoloženje Amerike prema Europi; to će postati osobito značajno „pridruži li se Nizozemska Velikoj Britaniji u protivljenju EU".

Opasne i nastrane sile

Negri predviđa da europska socijaldemokracija vjerojatno neće biti u stanju ostvariti predložene mjere i postavlja pitanje kako će se francuska ekstremna ljevica ponijeti u danim okolnostima. Mélenchon je obećao da se u slučaju Hollandeove pobjede neće priključiti njegovoj vladi, no njegov koalicijski partner - Komunistička partija Francuske (PCF) - mogao bi odlučiti drugačije. Osim toga, Mélenchonov program ne bavi se „zahtjevima novih društvenih subjekata kognitivnog proletarijata", osobito pitanjima osnovnog dohotka i upravljanja zajedničkim dobrima. Bit će žalosno, zaključuje Negri, ako se Mélenchonova politika svede na formalno kritiziranje i pokušaje radikaliziranja Hollandeovih prijedloga ili na „antieuropsku demagogiju".

Ishod izbora u Francuskoj „neće biti odlučujući samo za Francusku, već i za Europu". Dok se socijaldemokratske vlade spremaju zauzeti Europu i započeti njezinu obnovu, radikalna ljevica trebala bi se ujediniti na europskoj razini kako bi u njihov politički program uvela „nove 'zajedničke' motive". Hollandeova pobjeda bit će izvor promjene samo ako društveni pokreti u Francuskoj i Europi krenu u organiziranu akciju nezavisno od parlamentarnog sustava jer primjeri iz svijeta pokazuju da samo djelovanje izvan okvira vlada može dovesti do učinkovitog pomaka ka „zajedničkome". No, uspjeh Nacionalnog fronta mogao bi predstavljati veliku prepreku „demokratskoj obnovi EU" jer jaka francuska desnica privući će i ohrabriti radikalne desničarske elemente iz cijele Europe. Stoga na svaki njihov daljnji korak valja budno paziti, s punom svjesnošću da se radi o „opasnim i nastranim silama".