U sjeni skorog uvođenja pristupa Internetu putem mreže kabelske televizije u Hrvatskoj se vodi bitka između dvaju koncerna koja će presuditi o ključnom nacionalnom telekomunikacijskom resursu za 21. stoljeće. Dvije tvrtke, DCM i “Atlantic Kabel”, već su ostvarile prevlast u Zagrebu i dalje se bore za dominaciju na tržištu kabelske televizije koje će, kad bude do kraja razvijeno, svojim korisnicima osim stotina tv programa i gledanja videa na zahtjev omogućiti pristup Internetu i telefoniranje. Pobjednik u toj bitki zaradit će neslućeno bogatstvo i upravljati temeljnom infrastrukturnom mrežom Hrvatske, suvremenom mrežom optičkih kabela, a sve će se dogoditi idućih nekoliko godina. Sve komunikacije, od multimedijskih tv i radijskih programa do prijenosa telefonskih razgovora, telefaks poruke, pa do videofonije i pristupa Internetu putovat će optičkim kabelima.
Već krajem 2002., a najkasnije početkom 2003. godine, uz priključak na kabelsku televiziju korisnicima će se nuditi i pristup Internetu preko iste mreže. Brzina prijenosa podataka kroz kabelski modem je jedan megabit u sekundi, što je dvadesetak puta brže od telefonskog modema, a pristup Internetu je kontinuiran, što je usluga koju Internet provideri inače posebno naplaćuju kroz pretplatu. Nekako istodobno uvest će se i usluga videa na zahtjev pa se može očekivati da će videoteke osjetiti posljedice privlačne mogućnosti da se film odabere i naruči daljinskim upravljačem televizora – iz fotelje. Korisnici kabelske televizije tako će napokon shvatiti zbog čega plaćaju mjesečni račun za uslugu prijema satelitskih programa koju besplatno ima svatko tko je jednokratno investirao u satelitski tanjur.
Tek sada, izgradnjom suvremene mreže optičkih kabela, razlike između satelitskog i kabelskog tv sustava doći će do punog izražaja. Da sada su oba sustava služila samo za gledanje nekodiranih satelitskih programa, s tom razlikom da se putem kabelskog sustava, osim satelitskih, prenose i sva tri HTV-ova programa te ostali zemaljski programi koji postoje na području koncesije. Izgradnjom nove distribucijske mreže, međutim, osim što će se pretplatnicima putem kabela nuditi raznovrsniji izbor od čak 60 satelitskih tv programa, u ponudi će napokon biti i popularni kodirani filmski programi s hrvatskim prijevodom, kanali na kojima se emitiraju samo filmske premijere ili isključivo tv serije, sportski i glazbeni programi itd. Kabelski sustavi ubuduće će, kako je već spomenuto, moći pružati i usluge pristupa Internetu, a kao najkrupniji zalogaj kad je o novim uslugama kabelskih sustava riječ, ne treba zanemariti ni fiksnu telefoniju.
Monopol HT-a istječe s prvim danom 2003., a kabelski operatori preko iste mreže kojom distribuiraju televizijski signal mogu ponuditi i telefonske usluge svojim korisnicima. U Americi su telekomunikacijske kompanije nastale deregulacijom tržišta, odnosno razbijanjem monopola Bella na regionalne “Baby Bellove” uspio se zaustaviti ulazak operatera kabelskog Interneta i telefonije u kućanstva jer su telekomunikacijske kompanije ostale u vlasništvu “zadnje milje”, posljednjeg kraka mreže koji ulazi u kućanstva i urede. U Hrvatskoj situacija neće biti takva jer će kabelski operateri moći sami graditi priključke do domova.
Jedina je loša vijest činjenica što trenutačno samo deset posto hrvatskoga gledateljstva televizijski program prati preko kabela, pa će u uslugama koje najavljuje tvrtka “Digital City Media” uživati samo 40 tisuća korisnika njihova kabelskog sustava. Premda postoji čak 25 kabelskih sustava s koncesijom, u Hrvatskoj ta usluga postoji u samo 13 gradova, a niti jedan od njih nije pokriven u cijelosti jer su se koncesije dijelile po kvartovima. Primjerice, samo u Zagrebu postoji čak 11 kabelskih sustava, no kabelsku televiziju ima manje od 20 zagrebačkih naselja. DCM, tvrtka koju je u lipnju 2001. osnovao investicijski fond SEAF Croatia, već je zatražio koncesiju za cijelo zagrebačko područje premda su članovi Vijeća za telekomunikacije koji o takvim dozvolama odlučuju imenovani prije manje od dva tjedna, a Vijeće tek treba registrirati na Trgovačkom sudu. Isto područje pokrivati bi želio i najozbiljniji konkurent DCM-a, tvrtka “Atlantic Kabel” koju je osnovala kompanija “Copernicus Adriatic” što upravlja sredstvima investicijskog fonda Croatia Capital Partnership. Iako “Atlantic Kabel” samo na zagrebačkom području objedinjava osam kabelskih sustava, pogrešno je pretpostaviti kako zbog toga ima prednost ili veće izglede za osvajanje zagrebačke kabelske koncesije.
“Proces dobivanja sredstava za takva ulaganja prilično je dugotrajan. Trenutačno samo DCM raspolaže s konkretnim kapitalom od šest milijuna dolara, koji se sprema uložiti u zagrebačku kabelsku mrežu. Ostale tvrtke zainteresirane za ulaganja u kabelske sustave tek pregovaraju s mogućim investitorima”, napominje direktor marketinga DCM-a Damir Hajduk. Njegovu tvrdnju o financijskom obilju potvrđuje i ubrzana ekspanzija tvrtke što je krenula s devet tisuća pretplatnika, a za manje od četiri mjeseca broj se povećao na 40 tisuća korisnika koliko ih DCM sada ima u Zagrebu, Osijeku i Splitu. U tvrtku je tri milijuna dolara uložio investicijski fond SEAF Growth Fund, a još tri milijuna dolara investirao je Southeast Europe Equity Fund kojim upravlja tvrtka “Soros Private Funds Management”.
Nakon što je uložio u kupnju tvrtke “Elektromodul KATV” i tako postao jedini operator kabelske televizije u Osijeku, DCM je i u Zagrebu kupio dva kabelska sustava. KTV Špansko pokriva samo područje naselja Špansko. CATV Joža, druga zagrebačka kabelska televizija koju je DCM kupio, postoji samo na području naselja Staglišće i Gajevo. Svoju “shopping listu” DCM je lani zaključio kupnjom splitske kabelske televizije Kod Prvi koja također ne pokriva cijeli, nego samo sjeverni dio Splita. Južni dio grada pokriva drugi kabelski operater.
Splitski I.V.B. tako je dio grupacije Adriatic Kabela, a tvrtka pregovara i o kupnji udjela u vlasništvu jedinog koncesionara kabelske televizije u Rijeci. U Zagrebu imaju osam kabelskih sustava, no većina njih zahtijeva velika ulaganja u gradnju mreže jer zakon propisuje visoke tehničke standarde.
Kupujući kabelske sustave DCM je vodio računa o tome da bira sustave koji udovoljavaju zakonskom propisu prema kojem kabeli moraju biti pod zemljom, a prema riječima direktora Alana Chelka, ne namjeravaju više kupovati postojeće sustave nego će graditi vlastiti. Adriatic Kabel je, pak, kupio većinu zagrebačkih operatora, no samo onaj u Dugavama zadovoljava tehničke uvijete propisane zakonom o telekomunikacijama. Sve su to kabelski sustavi izgrađeni prije zakona koji je propisao tehničke uvjete i obveznu koncesiju za tu djelatnost. Takav zakon o telekomunikacijama dočekan je 1997. s neskrivenim nezadovoljstvom među poduzetnicima koji su investirali sredstva u male, kvartovske kabelske sustave, baš kao i među stanarima naselja Dugave i Špansko koji su izgradnju kabelskog sustava financirali kroz kupnju stana. Ni jedni ni drugi nisu mogli prihvatiti da država dijeli koncesije za upravljanje njihovim vlasništvom. Kako bi se poštovalo zatečeno stanje, jer većina je takvih tvrtki bila uredno registrirana i poslovala zakonito, napravljen je kompromis pa se koncesija mogla dobiti i za jedan kvart (primjerice Špansko ili Dugave).
Prva je kabelska televizija u Hrvatskoj sagrađena početkom osamdesetih u naselju Dugave, a do 1997. kabelski su sustavi postojali na razini mjesnih zajednica i pojedine ulice imale su vlastite kabelske sustave. Takva rascjepkanost ujedno je i jedan od najvažnijih razloga zbog čega se u kabelsku tv mrežu do danas nije osobito puno ulagalo, osim kupovanja nove opreme i održavanja. Ni jedan od malih koncesionara, jer svaki od postojećih 25 pokriva tek po nekoliko kvartova, nije imao novac kako bi krenuo u njezinu izgradnju niti bi mu se takvo krupno ulaganje, zbog ograničenog područja koncesije i malog broja korisnika, uopće isplatilo. To je, uostalom, i jedini razlog zbog kojeg ponuda kabelskih operatera nije bitno obogaćena osim što se dio njih, nakon što su podijeljene koncesije, udružio kako bi zajednički činili tržište dovoljno veliko za sklapanje ugovora s Hallmarkom o kupnji njihova paketa kodiranih satelitskih programa. Time je bar raspoloživi tv raspored u pojedinim naseljima postao nešto izdašniji. “Adriatic Kabel” svojevrsni je nasljednik upravo te udruge.
Hallmark je 24-satni programski servis kabelske televizije. Njegov se program trenutačno distribuira preko 1700 kabelskih sustava diljem svijeta. Hallmark u svojoj programskoj ponudi nudi filmove i serije među kojima su i HTV-ovim gledateljima poznati “Alf” i “Dr. Quinn, žena vrač”. Uz Hallmarkove programe i “Adriatic Kabel” i DCM nude otprilike isti tv paket. Osnovnu ponudu čine sva tri HTV-ova programa i programi televizija koje emitiraju na području koncesije, tako da time na svoje dolaze i male, mjesne televizije čiji se program kabelski prenosi. Takav je bazičan izbor proširen za nekolicinu nekodiranih satelitskih programa, većinom s njemačkoga govornog područja, među kojima su Deutsche Welle, DSF, VOX, RTL, RTL2, SAT.1, PRO 7, te glazbeni tv kanali VIVA1 i VIVA2, talijanski RAI UNO i RAI DUE, TV Espania, te engleski Channel 5 i BBC, američki CNN i Eurosport. Za taj izbor korisnik plaća od 29 do 35 kuna mjesečno. “Adriatic Kabel” za uslugu emitiranja kodiranih programa naplaćuje dodatne 32 kune, a DCM dosad još nije uveo posebnu tarifu za kodirane tv kanala poput MTV-ja, National Geographica, Cartoon Networka, Fox Kidsa i Fox Sporta, Discovery programa, Fashion Channela, programa sapunica Romantica i filmskog programa Hallmark.
Kako bi privukao što više novih korisnika kabelskog priključka, DCM je proveo istraživanje ukusa publike koja, dokazuju obrađeni podaci, radije bira programe engleskoga govornog područja. Zato je postojeći izbor kanala DCM odlučio uskoro obogatiti i potpisivanjem ugovora s HBO-om, servisom koji također prodaje svoj program kabelskim mrežama, a za koji su snimane i hit serije “Seks i grad”, te “Obitelj Soprano”. Osim programa sa serijama, HBO nudi i filmski, dokumentarni, sportski i zabavni program, te program filmskih premijera. Direktor marketinga DCM Damir Hajduk najavljuje kako najskuplji paket sa 60 programa ne bi smio stajati puno više od 100 kuna. Prema važećem zakonu o telekomunikacijama, a malo je vjerojatno da će se taj propis izmijeniti u novom zakonu, koncesionar kabelske televizije po Pravilniku o koncesijama određuje cijenu svoje usluge i traži da taj iznos odobri Vijeće za telekomunikacije.
Prestrojavanje snaga među kabelskim operaterima koji se sada dijele na dvije snažne grupacije koje podržavaju investicijski fondovi privodi se kraju upravo sada kad su napokon imenovani i članovi Vijeća za telekomunikacije koje će odlučivati o koncesijama. Tek kad se podijele koncesije, počet će se sustavno graditi nacionalna mreža zahvaljujući kojoj DCM očekuje kako će do 2005. imati 200 tisuća korisnika, što je pet puta više nego sadašnjih 40 tisuća. U taj projekt spremni su uložiti 40 milijuna američkih dolara. Manje konkretnim brojkama barataju u “Adriatic Kabelu” jer upravo pregovaraju s čak tri investicijska partnera, no plan je više-manje jednak: u iduće tri godine izgraditi optičku mrežu dovoljnu za nacionalnu koncesiju, zahvaljujući kojoj će svojim korisnicima pružiti i naplatiti dodatne usluge. Prijedlog novog zakona o telekomunikacijama krajem ove godine trebao bi se napokon naći na dnevnom redu Sabora, dok monopol HT-a istječe s prvim danom 2003. godine. Tako će HT-ova fiksna mreža prestati biti jedini način za pristup Internetu, cijene drugih Internet poslužitelja poput Iskona ili GlobalNeta više neće biti uvjetovane telefonskim računom, pa je vjerojatan ishod i jeftinije surfanje Internetom.
Inzistiranje na monopolu HT je prije gotovo dvije godine platio gubitkom nacionalne koncesije za kabelsku televiziju. Koncesija mu je dodijeljena pod uvjetom da izgradi 5000 novih priključaka, no kako se HT umjesto ulaganja u nacionalnu kabelsku mrežu opredijelio za jeftiniju varijantu pa kupio 5000 već postojećih priključaka, koncesija mu je oduzeta. Uprava nije pretjerano očajavala zbog toga gubitka jer procijenila je kako joj se ne isplati ulagati u nacionalnu mrežu sve dok postoje kvartovski kabelski sustavi koji su im konkurencija. Trend okupljanja malih kabelskih sustava u velike grupacije kojima su uglavnom ustupili većinski udio u vlasništvu dokazuje koliko je u pravu Alan Chelko, direktor DCM-a, kad tvrdi da je kabelski sustav posao koji se isplati samo ako je riječ o dovoljno velikom sustavu koji brojem korisnika isplativom čini investiciju u izgradnju mreže i troškove distribucije programa. Bez mreže optičkih kabela kakvu propisuje zakon nemoguće je korisnicima priključka pružati i dodatne usluge među kojima je, kao najkrupniji zalogaj, i fiksna telefonija.
No sumnju u to koliko je poslovna bila HT-ova štednja koja ga je stajala koncesije pobuđuje činjenica kako su za kabelsku mrežu koja bi pokrila sve veće gradove u Hrvatskoj najveći interes pokazali investicijski fondovi.
Sjedište SEAF-a koji ulaže u DCM je u Washingtonu, fond raspolaže s oko 130 milijuna dolara za investicije, a na podugačkoj listi osnivača nalaze se švedska i norveška vlada, Europska banka za obnovu i razvoj, njemačka Luteranska crkva, američko ministarstvo poljoprivrede, Ford fondacija itd. Osim DCM-a, SEAF fond u Hrvatskoj ulaže u još 15 tvrtki, a na tom su popisu, među ostalima, tvrtke “Digital Point”, “Iskon”, vinarija Katunar, “Slavonia Milk” i “MediFarm”.
Tvrtku “Adriatic Kabel” osnovala je kompanija “Copernicus Adriatic” koja upravlja imovinom investicijskog fonda Croatia Capital Partnership. CPP su osnovali Europska banka za obnovu i razvoj, Zagrebačka banka, banke Cassamarca Treviso i Erste Beč, International Finance Corporation i američki investicijski fond Adven International. “Adriatic Kabel” kupio je većinske udjele u pet kabelskih tvrtki i postao tako većinskim vlasnikom devet manjih kabelskih sustava. Tamo gdje treba uložiti u kompletno novu mrežu “Adriatic Kabel” uzeo je 95 posto udjela, dok je njegov udio u Dugavama 51 posto, a u Rijeci, koja ima 30 tisuća priključaka, razgovara se o 30 posto udjela. Nepoznato je koliko “Adriatic Kabel” namjerava uložiti u mrežu, no prema riječima Zdenka Certića, koordinatora tvrtke, za pet godina imat će sustav s kojim će se moći prijaviti za nacionalnu koncesiju. Na pitanje o tome tko su trojica investitora s kojima se pregovara o ulaganju u taj projekt, Certić je ostao tajnovit.
Interes investicijskih fondova za kabelske sustave znakovit je stoga što su takvi fondovi usmjereni na vremenski ograničeno sudjelovanje u radu određenog poduzeća i pri tome se misli prije svega na razdoblje intenzivnog restrukturiranja i ubrzanog rasta, tj. na razdoblje od tri do pet godina. Osnovni cilj fonda je što brži rast poduzeća, a ne izvlačenje dobiti iz njega. Investicijski fondovi zainteresirani su u prvom redu za poduzeća koja još ne kotiraju na burzi, a imaju značajan razvojni potencijal. Nakon uzleta i restrukturiranja poduzeća fond prodaje svoj udio, a četiri su moguće grupe kupaca. U prvoj su izvorni vlasnici poduzeća, u ovom slučaju udruženi vlasnici malih kabelskih sustava ili jedan od njih. Potencijalni kupci su zatim i veća poduzeća iz iste ili slične branše poput primjerice “Iskona” ili “GlobalNeta”, pa čak i HT-a. Investicijski fond poduzeće može ponuditi na prodaju i osiguravajućim društvima ili mirovinskim fondovima zainteresiranima za dugoročan plasman vlastitog kapitala, i na kraju, dionice poduzeća mogu završiti i na domaćoj ili stranoj burzi. Sve takve kombinacije, međutim, odigravat će se tek pošto Vijeće za telekomunikacije odobri ili odbije koncesiju koju će zatražiti obje tvrtke u ime investicijskih fondova koji su ih osnovali i ulažu inicijalna sredstva.
Dobra vijest za krajnjeg korisnika je da će ubuduće moći birati između više ponuda kabelskih operatera, odlučiti se za najpovoljniju Internet vezu, ali i najpovoljniju kompaniju za uslugu fiksne telefonije. U prilog tako vedroj viziji skore budućnosti govori i odluka Ministarstva pomorstva, prometa i veza koje zastupa tezu da je za isto područje moguće odobriti više od jedne koncesije kabelske televizije. Točnije, koncesionara može biti upravo onoliko koliko i kandidata koji će Vijeću uputiti zahtjev i dokazati da ispunjavaju uvjete za dobivanje dozvole.