“Kad sam čuo da je Krešimir Ćosić pristupio mormonima, bio je to za mene šok i veliko razočaranje”, prisjeća se predsjednik mormonske Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana Ivan Valek odgovarajući na pitanje zbog čega je 1982. i sam postao mormon, pa dodaje: “Međutim, kad sam čuo da je to Crkva Isusa Krista i posudio od Ćosića Mormonsku knjigu, pronašao sam odgovore na mnoga svoja pitanja. Najprije, kao sportašu činilo mi se ispravnim to što mormoni teže harmoniji duha i tijela i tada sam prestao pušiti i piti. Drugi je naš zadatak stvoriti brak za vječnost jer samo zajedno muškarac i žena postaju čovjek, a tu sam doktrinu već bio nosio u sebi, baš kao i učenje o obitelji kao najvećoj vrijednosti. Prihvatljiva mi je bila i istina o tome kako smo na ovom svijetu zato da bismo množili svoje talente i razvijali potencijale, a privuklo me i učenje o tome kako bi crkva trebala zauvijek ostati onakva kakva je bila kad je Krist hodao zemljom.”
Danas je Ivan Valek diplomirani arhitekt, specijaliziran za arhitekturu vode, čije fontane krase zagrebački Trg hrvatskih velikana, Trg Ante Starčevića i trgove drugih hrvatskih, europskih, pa i američkih gradova. Autor je i hvaljenog vodenog štanda kojim se Hrvatska predstavila na EXPO-u u Lisabonu prije četiri godine, a tko zna koliko hrvatskih obitelji ima njegove bazene u svojem dvorištu. Ivan Valek osim toga je i prvi hrvatski košarkaš kojem je prije nešto više od 30 godina NBA ponudio ugovor, no umjesto da zaigra u ekipi Boston Celticsa, odlučio je zbog svojih roditelja ostati u domovini. No ni roditelji, ni katolički odgoj nisu ga spriječili kad je 1980., nakon deset godina razmišljanja, konačno odlučio napustiti Rimokatoličku crkvu i postati jedan od 11 milijuna mormona, koliko se procjenjuje da ih u svijetu danas ima. Mormonsku crkvu je 1830. osnovao Amerikanac Joseph Smith, a ubrzo nakon njegova ubojstva, oko 1844., mormoni su se preselili u Salt Lake City koji je i danas središnjica Crkve Isusa Krista i svetaca posljednjih dana i gdje mormoni čine uvjerljivu većinu među stanovništvom. U istom gradu američke države Utah za manje od mjesec dana počet će Zimske olimpijske igre. Hrvatskim novinarima koji će pratiti igre mormonski su misionari iz Utaha ovih dana već poželjeli dobrodošlicu pozivajući ih na domjenak u zagrebački hotel “Sheraton”.
Mormonski red posljednjih nekoliko godina bilježi najbrži porast novih sljedbenika, a u Hrvatskoj ih trenutačno ima nekoliko stotina. No kako ipak spada među mlađe religije, pojedini su ga vjerski krugovi skloni smatrati još jednom u nizu protestantskih sekti.
Kad je 1971. košarkaš Krešimir Ćosić, nakon što se vratio iz Utaha, u Zadru htio registrirati Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana, naišao je na nevjericu zbog rigoroznih naputaka o tome kako članovi Crkve ne smiju piti alkohol ni crnu kavu, pušiti, zabavljati se s djevojkama prije braka, a svake bi nedjelje trebali ići u crkvu, svaki dan čitati Sveto pismo, moliti, desetinu svojih primanja davati Crkvi, pa još darivati i posne priloge. Ćosića su u šali zapitkivali tko bi se normalan u takvu crkvu uopće htio upisati, prisjeća se Ivan Valek koji je Ćosića, kao igrač KK Lokomotive, dobro poznavao.
NACIONAL: Među mormonima u Hrvatskoj ima priličan broj košarkaša. Osim vas, mormoni su Zvonimir Petričević, Mišo Ostarčević i Borut Basin. Koliko je Krešmir Ćosić utjecao na vašu odluku o promjeni vjere?
Kad se Krešimir Ćosić vratio u Hrvatsku, pročitao sam jedan njegov intervju i otišao k njemu u Zadar. Pitao sam ga za Mormonovu knjigu i tada je počelo moje istraživanje. Iako sam već imao duhovno svjedočanstvo, kao katolik sam osjećao obvezu da steknem i intelektualno svjedočanstvo. Zato sam upisao teologiju i tek sam se tada, kad sam uistinu razumio svoju odluku, usudio izaći iz Rimokatoličke crkve. Ipak, taj korak je bio nužan. Crkva bi trebala uvijek biti onakva kakva je bila u vrijeme kada je Isus Krist bio na zemlji. Jer Crkva je Božja institucija, to nije organizacija ljudi, i božanske istine ne treba mijenjati ni prilagođavati ih čovjeku. Isprva nisam mislio da je evanđelje Isusa Krista primjenjivo na ovaj ludi svijet. Ipak, u Crkvi Isusa Krista i svetaca posljednjih dana proveo sam 20 godina i nikad nisam požalio zbog toga što sam učinio kako mi Bog savjetuje. Sretan sam, imam petero djece, ženu, a mormonska vjera, po čemu se bitno razlikuje od rimokatoličke gdje brak traje dok vas smrt ne rastavi, propovijeda kako je brak vječan. Osim toga, tek sklapanjem braka muškarac i žena postaju čovjek. Zbog istina koje sam otkrio i načina na koji živim, i u svom svakodnevnom životu lakše obnašam svoje dužnosti. U mormonskoj crkvi, naime, otac ima odgovornost da osigura u materijalnom svijetu sve što je minimalno potrebno njegovoj obitelji, a majci je primarni zadatak da odgaja djecu i uvijek bude uz njih.
NACIONAL: To je prilično tradicionalno gledište s obzirom na to kako se stvari razvijaju u suvremenom svijetu.
Ali mi ga ne možemo mijenjati. Bog nam je dao slobodu izbora i djelovanja, ali za svaki naš čin posljedice su određene. Pitanje je što je sve civilizacija i kamo suvremeni svijet ide. Iz svog iskustva mogu reći da, što je čovjek zadovoljniji, to mu manje treba. Obitelj, žena, djeca, krug prijatelja, to su prave, vječne vrijednosti koje bismo trebali znati prepoznati. Jer pitanje je slobode da svaki čovjek uspije vladati sobom. Imati volju da vladaš sobom znači putovati kroz ovaj život onako kako želiš, a ne da te vjetar nosi, i to je velika stvar. Najteže je u sebi napraviti revoluciju, pobijediti sebe. Mi sebe svaki dan stvaramo. Crkva nije za savršene ljude, nego je tu upravo zato da bi slabijima pomogla da budu jači, a dobrima da budu još snažniji. To je u stvari radionica koja bi trebala potaknuti čovjeka da radi na svojoj duhovnoj ljepoti i snazi. Ali čovjek sam sebe mora izgraditi, to ne može nitko drugi.
NACIONAL: Vaša su pravila prilično stroga. Osim kontracepcije, abortusa i preljuba zabranjeno je i pušenje, na primjer. Znači li to kako pušači ne mogu postati mormoni?
U crkvu se ulazi krštenjem. To je dogovor čovjeka i Boga. Ulaskom u crkvu dužni smo učiniti sve što je moguće, znači priznati bar da je pušenje štetno. Bog ne gleda toliko na djela i puno je važnije imati svoj cilj i učiniti što možemo u tom smjeru. Ipak, nužno je težiti harmoniji između duha i tijela. Tijelo je naš hram i sve što mu šteti ne može biti dobro jer time narušavamo svoje zdravlje pa tako i ograničavamo svoju slobodu. Kod nas ima ljudi koji još uvijek puše, znači zbog toga se nitko ne isključuje iz crkve. Druga stvar je preljub, no crkva se ni onda ne odriče čovjeka nego samo prekida taj savez. Mi smo onakvi kakvi smo i Bog nas uvijek voli i uvijek će nas voljeti.
NACIONAL: Vjerujete li doista da su Indijanci prokleti od Boga? To su naime u Glasu Koncila preporučili kao vrlo efektno pitanje objašnjavajući tko su mormoni u jednom od tekstova 1997. Jesu li prema Mormonskoj knjizi Indijanci i Crnci doista prokleti?
Ne treba to uzeti zdravo za gotovo. Knjiga govori najprije o svjedočanstvu o Bogu i Isusu Kristu, zatim da učimo iz toga, pronalazimo odgovore na pitanja tko smo, zašto smo ovdje i kamo idemo, a ovo posljednje jednako je bitno iako se ni meni nije sviđalo prvi put kad sam pročitao Mormonovu knjigu. Tu se međutim govori upravo o iskustvu, onome što se događa pojedincu, obitelji i narodu kad živi, odnosno kad ne živi po Božjim zapovijedima. Bog nikoga ne proklinje ali svatko je na neki način odgovoran za posljedice svojih djela. Jedna od mogućih je i okretanje prema drugom obliku civilizacije, iako je to zaista nezahvalno gledati prema boji kože. Jedno vrijeme, što mi je također bilo čudno, crnci nisu imali pravo biti svećenici. Upravo zbog tog nekakvog grijeha oduzeto im je svećeništvo. Danas, međutim, svi muškarci mogu biti svećenici. Pisao sam Glasu Koncila nekoliko puta i želio sam ga posjetiti, ali odgovor nikad nisam dobio. Glas Koncila je ozbiljan list i glasilo Rimokatoličke crkve. Sloboda je novinara kako će nešto napisati, ali kad je u pitanju dogma, molimo da bude kako je u nauku, jer mi nosimo upravo drugu poruku: jedan je Bog i svi su ljudi, bez razlike, djeca Božja.
NACIONAL: Kakav je stav Katoličke crkve prema mormonima?
Na to bi pitanje bolje odgovorili ljudi iz Rimokatoličke crkve, ali, koliko znam, mišljenja su podijeljena. Dio svećenstva smatra da je to krivovjerstvo, američka sekta koja može biti i opasna i od koje treba zaštiti hrvatski narod. Tu ih razumijem. Danas zaista ima toliko onih što se žele podvući pod vjeru i to je opasno za mlade. Teško je, vjerujem, i Vladi koja mora odlučiti kome odobriti status vjerske zajednice. Jer, kad je to vjerska zajednica, tada joj mladi mogu slobodno pristupiti, a pitanje je kakav je tamo moral. Bio sam na nekim tim susretima jer su mi poslali poziv u stilu; ja sam došao k tebi, dođi ti k meni. Podijelili su hranu iz nekakvog kombija, neki put moguće je tu i droge osjetiti, a na kraju završe na Tibetu. To je jako osjetljivo područje, a tko će biti sudac kad su to Božje stvari. Dio Katoličke crkve ne smatra da je mormonstvo tako veliki grijeh. Mi surađujemo s Caritasom Rimokatoličke crkve i idealno bi bilo kad bi se sve crkve i udruge objedinile oko dobrih projekata, oko čovjeka.
NACIONAL: Kako biste, međutim, reagirali kad bi jedno od vaših petero djece odlučilo priključiti se Hare Krishni?
Oni su slobodni da biraju. To je prvo pravilo, iz ljubavi i poštovanja prema mojem djetetu. Ja mogu reći što mislim o tome, no ono je slobodno. Dvoje, recimo, idu na vjeronauk i meni je drago da idu. Rekao sam im kako je to vjera njihove bake i djeda i vjera naroda kojem pripadaju. Čovjek mora sam u sebi naći istinu. Zato se u našoj Crkvi djeca ne krste prije osme godine.
NACIONAL: Kako su vaši roditelji kao veliki katolici prihvatili vašu odluku o promjeni vjere?
Nisu to mogli razumjeti. Međutim, znali su da je to moj izbor i da me je nemoguće kupiti. Uostalom, vidjeli su da idem u dobrom smjeru. Roditelju je ipak najvažnije da mu je dijete sretno, iako mogu reći da im je to dosta teško palo. I meni. Još više nego roditeljima. Teško je objasniti taj osjećaj kad preko noći postanete nerazumljivi i prijateljima i narodu, a možda vas netko gleda i kao izdajicu. Znam kako sam se ja osjećao prema Kreši kad je krenula priča o nekakvoj američkoj sekti. Sjećam se, još sam bio dijete, kad je jedan moj susjed prešao u Adventističku crkvu. Kad sam ga vidio na cesti, skrivao sam se samo da ga ne sretnem jer on je izdao našu vjeru i on je za mene bio gotov.
NACIONAL: Onda je za vas prelazak među mormone bio i lekcija o tome kako ne valja biti isključiv?
Lekcija, možda, ali sam pred Bogom i pred sobom bez ičega na svojoj savjesti. Sa svakim sam spreman porazgovarati, dapače, najljepše čime me netko može počastiti jesu nove spoznaje, istine, vjera. Razlike bi trebalo s poštovanjem prihvatiti i ljudi bi trebali razmjenjivati svoja iskustva. Uostalom, ja sam najsretniji kad se moram ispričati, jer onda ili je situacija bolja nego što sam mislio, ili sam naučio nešto novo.
NACIONAL: Kako se financira Mormonska crkva koja slovi kao jedna od bogatijih među novim religijskim institucijama?
Mi nemamo profesionalnih svećenika, svi radimo, a od svojih prihoda crkvi dajemo deset posto mjesečno. Jednom mjesečno postimo pa i te novce koje bi naša obitelj inače pojela dajemo za ljude koji nemaju. Smatram da je sve zlo ovoga svijeta prouzročeno nepoštovanjem prvih dviju Božjih zapovijedi. Pritom ne mislim na deset Mojsijevih zapovijedi. Prva Božja zapovijed Adamu i Evi bila je: plodite se i množite i zemlju napučite, što znači, stvorite brak i obitelj. Druga je da u znoju lica svoga svoj kruh ćeš jesti. Znoj je najveći blagoslov. Ja učim svoju djecu da, dok su mlada, ne skupljaju novce nego znoj. To će im poslije biti zlatnici. Ako čovjeku ne damo da radi, on ne može steći samopouzdanje, sigurnost, ni radost kreacije.
NACIONAL: Uz takvu životnu filozofiju nije čudno što vaša privatna tvrtka tako dobro stoji. Svećenik i privatni poduzetnik, to je doista neobična kombinacija.
Radio sam prije dosta velikih projekata, zarađivao na četiri kontinenta i imao, onako, poduzetnički pun život. No kad sam se upitao što mi je najvažnije u životu i, ako je to moja obitelj, što je najviše što im mogu dati, zaključio sam da su to moje vrijeme i moje zdravlje. Zbog toga sam osnovao privatnu tvrtku u Gračanima, a kako me je kao arhitekta oduševljavala arhitektura vode, počeo sam s jednom pumpicom, kamenčićima, vodom. Kreneš s malim, a zatim tu otkriješ tako puno zadovoljstva i materijalnog blagostanja. Isprva je to uvijek mačka u vreći, ali ako imaš vjere da izdržiš, to je to. Ako želiš odjednom puno.
NACIONAL: Predsjednik ste Crkve mormona, vlasnik tvrtke, ali i aktivan član Hrvatske narodne stranke s mandatom vijećnika u Skupštini grada Zagreba. Koliko opravdanim smatrate upletanje crkve u državna pitanja?
Ja sam za građansko društvo i prema našem Ustavu crkvu bi trebalo odvojiti od države. Normalno je što je Rimokatolička crkva najprisutnija u Hrvatskoj, ali bilo bi sjajno da, ako je u Hrvatskoj 80 posto katolika, da taj jedan kršćanski, katolički duh bude svugdje prisutan. I u društvu i u politici.
NACIONAL: Kako ste se vi zatekli u politici?
Meni je jedina politička ljubav bila i ostala Savka Dabčević-Kučar jer sam 1971. prvi put osjetio kako su ljudi iz samog političkog vrha riskirali sve za dobrobit društva. Osjetio sam u duši ono, kao kad se zaljubite – nešto iznutra što vas ponese. Ja sam u HNS-u od 1990. i bio sam uvjeren da se nikad neću morati baviti politikom. Ne bih želio da kao član crkve budem aktivan u politici, no osjetio sam to kao svoju obvezu. Možda nisam skroman, ali smatram da mogu pomoći. Mislim da ćemo učiniti nešto za Zagreb i to je taj osjećaj služenja, imati osjećaj da činiš nešto dobro.
NACIONAL: Propovijedate li tezu o služenju među kolegama u gradskoj Skupštini? Čini se kako je malo njih svjesno svoje prave uloge.
Ljudi iz raznih motiva odlaze u politiku. Oni koji nigdje ništa ne mogu napraviti vjeruju da, ako u politici budu poslušni i dođu na ”štih”, sebi mogu osigurati egzistenciju poslušnog poltrona. Ali ima i onih koji su u politiku ušli zato što doista žele napraviti nešto dobro. Političari bi trebali biti provjereni ljudi, oni iza kojih stoje nekakvi rezultati, jer nečim moraju zaslužiti povjerenje. No zbog lošeg imidža politike kvalitetni ljudi ne žele se time baviti, a ne mogu se zapravo ni približiti biračima ako nemaju podršku neke od političkih stranaka. Unutar svake stranke postoji mala diktatura.