Suradnici alternativnog online magazina TomDispatch Steve Fraser i Joshua B. Freeman donose povijesni pregled zatvoreničkog rada u Americi, koji je nakon izumiranja u prvoj polovici 20. stoljeća ponovo počeo uskrsavati 1970-ih godina i do danas se razvio u „zaseban industrijski sektor". Potraga korporacija za sve jeftinijom radnom snagom i privatizacija zatvora udružile su se u stvaranju nove mase radnika čija su prava gotovo nepostojeća, a plaće manje od minimalca. Broj zatvorenika u Americi povećava se paralelno s brojem nezaposlenih, a neke od 500 najvećih američkih tvrtki (prema popisu magazina Fortune) u većini država legalno unajmljuju kažnjeničku radnu snagu od privatnih zatvorskih kompanija. Danas u SAD-u gotovo milijun zatvorenika obavlja najrazličitije proizvodne i uslužne djelatnosti, od telefoniranja u call centrima do rada u klaonicama, za dnevnicu koja iznosi između 93 centa i 4.73 dolara.

Jenkijevski izum

Zatvorenički rad nije novost u američkoj ekonomiji - u 19. stoljeću on je bio uobičajena pojava, a osude na prisilni rad „osnova američkog kaznenog sustava". U razdoblju „duge depresije" koje je zahvatilo zemlju između 1870-ih i 1890-ih godina, u uvjetima zastrašujuće sličnima današnjoj situaciji, zatvorenički rad pomogao je od SAD-a učiniti „modernu industrijsku kapitalističku ekonomiju". Iako se obično pretpostavlja da je ta praksa izum zaostalog i rasnim problemima vječno zatrovanog juga, autori teksta dokazuju da je iznajmljivanje kažnjeničke radne snage privatnim poduzećima „jenkijevski izum". Prvi je put uveden 1820-ih godina u zatvoru Auburn u državi New York, odakle se brzo proširio u unutrašnjost. „Razvio se paralelno s državnim zatvorskim radionicama koje su proizvodile robu za javni sektor i ponekad za otvoreno tržište."

Zatvorenici su tada bili uglavnom bijelci, pa i u južnjačkim državamas obzirom da su tamo crnci još uvijek bili imovina robovlasnika. Prisilni rad postao je prevladavajući model zakonskog kažnjavanja do te mjere da ga i 13. amandman ustava kojim je 1865. ukinuto ropstvo navodi kao iznimku. I muška i ženska zatvorska populacija dobivala je širok raspon zaduženja, od fizičkog rada do tvorničke proizvodnje. Britanski književnik Charles Dickens jednom je posjetio SAD i obišao tekstilne tvornice; nije bio u stanju razlučiti koje od njih za rad koriste zatvorenike, a koje slobodne ljude. Savezne vlade su naknadama od iznajmljivanja zatvorenika popunjavale državni budžet, a poslodavci su ubirali profit od njihova rada ili dajući ih u podnajam drugima.

Kontrola u totalitarnom stilu

Nakon Građanskog rata dio oslobođenih robova skrasio se na vlastitim farmama, dok su drugi obilazili zemlju kao „slobodni radnici", prihvaćajući različite poslove. Sustav iznajmljivanja kažnjenika postao je općeprihvaćen u državama juga kao jedan od načina da se bivši robovi drže pod kontrolom. Najčešće su iznajmljivani „rudnicima ugljena, željezarama, čeličanama i željezničkim kompanijama". Primjerice, više od četvrtine ugljena iskopanog oko Birminghama u Alabami za kompaniju TC&I bilo je rezultat kažnjeničkog rada. U močvarama i šumama Georgije, Louisiane i Floride zatvorenici su radili na proizvodnji terpentina i drvne građe dok ne bi umrli od premorenosti ili zaraze. Bivši robovi osuđeni na prisilni rad završavali su na plantažama pamuka i šećera, a najuglednije obitelji „novog juga" svoje su bogatstvo imale zahvaliti zatvorenicima koji su za nj često davali i živote.

Južnjački sustav iznajmljivanja kažnjenika bio je specifičan po sklonosti „davanju apsolutnih ovlasti privatnim komercijalnim interesima" te po činjenici da su golema većina kažnjenika nakon ukidanja ropstva bili crnci, što je vrlo slično današnjoj situaciji u sve pretrpanijem američkom zatvorskom sustavu. Nad zatvorenicima se provodila „kontrola u totalitarnom stilu", koja je uključivala iznimno okrutna fizička kažnjavanja, kako muškaraca tako i žena. Zatvorenici su živjeli u krajnje nehigijenskim uvjetima, radili od jutra do mraka, a tijela umrlih pokapana su u „neoznačenim grobovima pokraj ceste" ili spaljivana u koksnim pećima. Svaki radnik zadobio bi prosječno jednu ozljedu mjesečno, a rudnici su nazivani „rasadnicima smrti". Stopa smrti među radnicima-kažnjenicima i na sjeveru i na jugu bila je izuzetno visoka, ali je na jugu bila čak osam puta viša, ne računajući brojne slučajeve samoubojstava.

Početak 'fleksibilne ekonomije'

Južnjački čuvari zakona na svim razinama, uključujući sudstvo, bili su suučesnici u sustavu koji je i njima, kao i poduzetnicima, donosio korist. Broj uhićenja usklađivao se s potrebama biznisa za novom radnom snagom, ljudi su za najsitnije prijestupe osuđivani na dugogodišnje zatvorske kazne, a iznajmljivanjem zatvorenika financirala se izgradnja novih i obnova postojećih kaznionica. I na sjeveru i na jugu zatvorenici su bili lišeni svih prava „uključujući građanske slobode, glasačko pravo i pravo na prosvjed ili organiziranje protiv stravičnih uvjeta".

Sjever je nakon Građanskog rata zapošljavao 80% američke zatvoreničke radne snage koja je proizvodila robu u vrijednosti od preko 35 milijardi, u današnjim dolarima. Tijekom „duge depresije" brojna su mala poduzeća propala te su zatvoreničke usluge koristile samo najveće kompanije koje su polako počele uvoditi standard „masovne proizvodnje". Jedna tvornica u Wisconsinu, primjerice, „unajmljivala je cjelokupnu zatvoreničku populaciju u državi". Tadašnji sustav, smatraju autori, idealan je rani primjer onoga što je danas poznato kao „fleksibilna ekonomija", a zapravo označava porast broja radnika s neizvjesnim i nestabilnim zaposlenjima. Iako su zatvorenike tijekom rada nadgledali i poslodavci i zatvorske vlasti, a ponegdje se rad obavljao u samim kaznionicama, u mnogim državama zakupnici su dobivali potpun nadzor nad radnom snagom. Za vrijeme posla bio im je zabranjen bilo kakav oblik međusobne komunikacije, a kompanije su ih se mogle rješavati po volji.

Podrivanje sindikata

„Industrijski kapitalizam slobodnog tržišta, nekoć i danas, beziznimno se oslanja na pomoć države." Država raznim mjerama prisile osigurava „prirodne i ljudske resurse" za akumulaciju kapitala, a jedna od njih je i zatvorenički rad. Dvije trećine svih zatvorenika u zemlji bili su prisilni zaposlenici privatnih kompanija te su kaznionice tako postale produljena ruka kapitala. Ista se stvar ponavlja i danas, kada vlada osigurava povlastice iinfrastrukturu za korporacije koje se žele okoristiti kažnjeničkim radom.

Sveprisutnost kažnjeničkog rada izazvala je val pobuna iz redova „radničkih udruženja, radnički orijentiranih političkih stranaka, sindikata slobodnih najamnika" i drugih koji su u takvom sustavu vidjeli povredu moralnih načela Američke revolucije. Mali samostalni obrtnici bili su nezadovoljni što im prihode otima neslobodna radna snaga, a radnički pokret u razdoblju jacksonovske demokracije vidio je u zatvoreničkom radu „plaćeno ropstvo", „podvrstu" ili „karikaturu" nehumanog sustava nedostojnog emancipiranih „građana republike neovisnih proizvođača". Jedan od glavnih motiva poslodavaca za korištenje kažnjeničkog rada bilo je sprečavanje udruživanja slobodnih radnika u sindikate; uoči Građanskog rata, primjerice, newyorška je željezara uspješno uništila svoj radnički sindikat premjestivši cjelokupnu proizvodnju u zatvor Sing Sing, gdje je dnevnica po radniku iznosila 40 centa, 2.60 dolara manje od uobičajene.

Pobuna

U Zlatnom dobu nakon Građanskog rata pobune zatvorenika postale su sve učestalije, pogotovo na sjeveru, gdje su mnogi od njih bili ratni veterani ili bivši radnici. Prosvjedi, peticije, sindikalni štrajkovi i bojkoti s ciljem ukidanja ili strogog ograničenja zatvoreničkog rada obilježili su posljednja dva desetljeća 19. stoljeća s obje strane linije Mason-Dixon. Samo je u rudnicima uglja u tom razdoblju izbilo preko 20 štrajkova zbog korištenja kažnjeničke radne snage. 1890-ih godina TC&I je pokušala iskoristiti zatvorenike kako bi ugušila rudarski štrajk u istočnom Tennesseeju. Štrajkaši su se udružili s radničkim pokretom Vitezovi rada, Ujedinjenim rudarima i Savezom farmera, a potonji su započeli niz gerilskih napada u kojima su oslobađali zatvorenike. Kada je guverner naredio njihov povratak, došlo je i do oružanih sukoba.

Na sjeveru je novostvorena Američka federacija rada odbacila kažnjenički rad kao „ugovoreno ropstvo", a pokret za njegovo ukidanje prošitio se i na srednju klasu. Federacija je zahtijevala zabranu prodaje i uvoza robe koju su proizveli zatvorenici, a građevinski sindikati u Chicagu „odbili su raditi s materijalima koje su načinili zatvorenici". Sustav je u svojoj kolijevci New Yorku izumro do kraja 1880-ih, a sjever ga je nastavio prakticirati pod sve strožim i restriktivnijim uvjetima te je do početka Drugog svjetskog rata posve izumro (s izuzetkom državnih zatvorskih radionica).

Na jugu je pobuna protiv sustava zatvorskog rada izrodila mnoga međurasna savezništva te su južnjački moćnici zaključili da će najbolji način njihova raskidanja biti ukidanje samog sustava. Iako je sustav službeno zamro na prijelazu stoljeća, zamijenile su ga zatvoreničke radne akcije pod paskom države. Zatvorenici u lancima gradili su „ceste i druge infrastrukturne projekte ključne za razvoj zrele tržišne ekonomije", dok je sjever prisilni rad zamijenio masovnim zatočenjima u „kaznenim kolonijama". Tako je „povijesna veza između rada, kazne i ekonomskog razvoja" privremeno prekinuta da bi danas, u „drugom Zlatnom dobu", bila ponovo uspostavljena.

Industrijska grana

Broj zatvorenika u SAD-u počeo je naglo rasti 1980-ih godina, za vrijeme predsjednikovanja Ronalda Reagana. Danas SAD ima najveći broj zatvorenika na svijetu: 2.3 milijuna ili 25% ukupne svjetske zatvoreničke populacije. Američke su korporacije, pak, od 1970-ih godina zbog neisplativosti ulaganja u domaću proizvodnju počele seliti tvornice na inozemne lokacije s jeftinijom radnom snagom. Američki radnici, većinom Afroamerikanci, našli su se u „ekonomskom egzilu" i kao posljedica toga počeli u sve većem broju završavati u zatvorima. Korporacije su ubrzo uvidjele da im u neposrednoj blizini leži nova „potencijalna strana zemlja" s jeftinom i lako pokorivom radnom snagom.

Danas je zatvorenički rad industrijska grana prisutna u 37 američkih država koja zapošljava više ljudi nego ijedna korporacija s popisa Fortune 500. Autori se pitaju hoće li se njegovim uskrsnućem ostvariti strahovi naših predaka o „novom i univerzalnijem obliku porobljavanja". Dok političari i mediji uvjeravaju javnost u kraj recesije i dolazak „oporavka", istina je da se oporavljaju samo banke, korporacije i tržišta dionicama. Nezaposlenost je i dalje visoka, radnici su prisiljeni prihvaćati privremena i loše plaćena zaposlenja, a vladine mjere štednje osiromašile su javni sektor i socijalnu zaštitu svele na minimum, lišavajući Amerikance zdravstvene skrbi i sigurnih mirovina. Tako se ukidaju sva „teško stečena materijalna i kulturna postignuća proteklog stoljeća" i stvara „novi svijet u kojem će „arhipelag zatvorskog rada možda uistinu postati prostrani gulag silazno mobilnih".

Industrija utamničenja (prvi dio)