'Uvijek sam čuvao odnose s ljudima koje sam upoznao u karijeri jer je to veliko bogatstvo'Nakon 18-godišnje karijere televizijskog novinara na nekadašnjoj TV Zagreb, gdje je zadnje četiri godine bio i urednik Dnevnika, 59-godišnji Drenislav Žekić bavio se biznisom. Sedam je godina proveo u Podravci. Upravo ovih dana završava i mandat predsjednika Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Uz vođenje predstavništva Privredne komore Srbije, Žekić će se nastaviti baviti konzultantskim poslom, a i šef je katedre komunikacijskih znanosti na visokoj poslovnoj školi Agora u Zagrebu. Jedini je direktor predstavništva Privredne komore Srbije u inozemstvu, od njih 10-tak u svijetu, koji nije poslan iz Beograda, nego je odabran među državljanima zemlje domaćina. Bilo je, kako je rekao, nekoliko kandidata, a njegovi novi poslodavci nisu tragali samo za osobom koja se dobro snalazi na ekonomskoj sceni, nego i osobu koja se dobro poznaje društvenu i političku pozornicu. Odluku da je odabran upravo on,priopćili su mu predsjednik PKS-a Miloš Bugarin i direktor Miloš Jelić.

Žekić smatra da je time, na neki način, postao i "sudionik povijesti" jer osobno sudjeluje u, kako je rekao, otvaranju nove stranice u odnosima između dviju država – Srbije i Hrvatske.

Za vas tvrde da imate jedan od najvećih telefonskih imenika važnih ljudi ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu.

- Kada se netko bavio 18 godina novinarstvom, a onda još toliko biznisom, mora upoznati mnogo ljudi koji nisu beznačajni. Još kada se baviš i odnosima s ljudima i PR-om i komunikacijama, tvoja banka podataka postaje najvažnije oružje u poslu. U mobitelu trenutačno imam 1200 kontakata. Uvijek sam nastojao sačuvati i njegovati odnose s ljudima koje sam upoznao. To smatram osobnim velikim bogatstvom.

Prije ste bili angažirani poslovni čovjek u Hrvatskoj. Vodili ste i korporacijske komunikacije u "Podravci", a bliski ste i s političkim krugovima različitih opcija. Kako ste se našli na čelu privredne institucije iz susjedne države?

- Hrvatska gospodarska komora već deset godina ima predstavništvo u Beogradu pa je bilo samo pitanje vremena kada će se slična stvar dogoditi i u Zagrebu. Dosta dugo se u Privrednoj komori Srbije razmišljalo o otvaranju predstavništva u Zagrebu. Otvaranje predstavništva nametnula je potreba, između ostalog, i zbog toga što sljedeće godine 1. srpnja Hrvatska postaje članica Europske unije i dio zajedničkog europskog tržišta. S druge strane, i Hrvatskoj je zanimljivo srpskog tržište, na kojem je dosada bila prisutna preko Ugovora o slobodnoj trgovini – CEFTA-i. I srpska i hrvatska privreda su osuđene na suradnju. S obzirom na to da sam poslovno bio dosta prisutan u regiji, nisam bio nepoznat u Srbiji.

Kolika je gospodarska suradnja između Srbije i Hrvatske mjereno brojčanim pokazateljima?

- Od 2000. godine kada je počela intenzivnija suradnja međusobna je razmjena nekoliko puta uvećana. Najplodnija razmjena roba bila je 2008. godine kada je iznosila oko milijardu američkih dolara. Prošla je godina bila nešto slabija. Kretala se oko 950 milijuna dolara. Dosada su ti odnosi bili izbalansirani. Pola iznosa odnosilo se na izvoz hrvatskih roba i usluga, a druga polovica na srpski uvoz u Hrvatsku. Doduše, ove podatke treba uzeti donekle uvjetno jer postoje razlike u evidentiranju i metodologiji koje prakticiraju komore dviju država, ali ipak oslikavaju međusobne odnose. Sve procjene govore da je taj potencijal za ekonomsku suradnju i mnogo veći, posebno kada je riječ o srpskim potencijalima. Na srpskom tržištu već je prisutno 250 hrvatskih firmi, a na hrvatskom tržištu njihov je broj neznatan. Trenutačno djeluje tek petnaestak srpskih firmi, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati one koje su poznate u javnosti – od Swis liona u Sisku do Vučićevićevog udjela u Magmi koji je, doduše, neslavno završio.

Je li zbog toga što je Magma Goranka Fižulića u velikim poslovnim problemima?

- Vjerojatno.

Kako gledate na činjenicu da trebate uspostavljati suradnju između dviju država koje su, ne tako davno, bile u ratu?

- Prije rata Srbija i Hrvatska imale su razdoblje zajedničkog života i poslovanja. Rat je završio prije 17 godina. Neki su se problemi iz tog razdoblje riješili, ali ima i onih koji su ostali. Trebat će ih i u budućnosti rješavati. Na to mi kao privrednici, međutim, ne možemo utjecati. Ali sigurno je da je gospodarska suradnja neminovnost. Sljedeće godine kada srpska roba bude prelazila Dunav ona neće dolaziti samo u Hrvatsku, nego i na zajedničko europsko tržište. S druge strane, hrvatska privreda sa svojom konkurentnosti teško može imati ozbiljnije rezultate na zapadnom tržištu. Ali, na srpskom može, kao i na ostalim tržištima jugoistočne Europe. Ovo je doba u kojem ekonomija ne poznaje ljubav, nego poznaje i priznaje interese. Kada interes prevlada, onda stvari koje se pripisuju emocijama idu u drugi plan. Jednostavno, sila Boga ne moli. To postaje i prvorazredni nacionalni interes svake države. Ono što je vezano na emocionalnoj razini između dva najveća naroda diktira odnos i u svim ostalim državama na jugoistoku Europe. Ako je ekonomija stabilna i donosi obostrane koristi, onda će se ove druge stvari lakše rješavati u pozitivnom smjeru.

Nije li malo prepotentno zaključiti da Zagreb i Beograd mogu diktirati odnose na jugoistoku Europe? Slovenija je, primjerice, već dugo članica Europske unije.

- Ne želim isključiti Ljubljanu, a ni bilo koga drugog. Ali pogledamo li kroz povijesnu retrospektivu odnose između dva najveća naroda u regiji, odnos Hrvatske i Srbije kao država umnogome su doprinosili razdobljima mira ali, nažalost, i razdobljima rata. Htjeli-ne htjeli, moramo priznati i tu realnost. Sve dok Hrvatska i Srbija budu imale mir i dobrosusjedske odnose, za pretpostaviti je da će vladati mir i na cijelom prostoru jugoistoka Europe. Danas je realnost da se svatko nalazi na svome. Kada postoji taj osjećaj samostojnosti i samopoštovanja, onda je manji problem pokazivati poštovanje i respekt prema drugome. Ušli smo u razdoblje kada se obostrani interesi mogu zadovoljiti.

Očekujete li u toj novoj atmosferi zajednički nastup tvrtki iz dviju država i na trećim tržištima?

- To je logično očekivati. Povećanje robne razmjene samo je dio te priče te međusobne 'Srbija je u ovom trenutku konkurentnije tržište za investicije od Hrvatske'suradnje. U trenutku kada Hrvatske postane članica Europske unije, zajedničkim nastupom jednoj i drugoj državi otvara mogućnost kvalitetnijeg nastupa s jedne strane na ujedinjenom europskom tržištu, a s druge na ruskom tržištu, koje je veliko s potencijalom od 200 milijuna potrošača. Slično je i s tržištem u arapskim zemljama. Napokon, budimo pošteni, lakše je srpskom gospodarstveniku poslovati u Hrvatskoj, gdje već ima iskustva, gdje ima mogućnost boljeg razumijevanja jer su komunikacijske barijere u smislu poznavanja jezika svedene na minimum. To se može pretvoriti u prednost od koje će imati koristi obje države. S druge strane, Hrvatska trenutačno vapi za investicijama, a kapital nema ekskluzivne nacionalne boje. Kad postoji zajednički interes, onda je svaki kapital dobrodošao.

Kakva je vaša strategija ulaska u Hrvatsku?

- Mogu odgovoriti konkretnim primjerom. Krajem travnja u Hrvatskoj su bile delegacije tridesetak srpskih firmi dominantno iz sektora srednjeg i malog poduzetništva. Bili smo u Rijeci i Puli. Posjetili smo dvije županije: Primorsko-goransku i Istarsku županiju. Vođeni su posve konkretni razgovori o međusobnoj poslovnoj suradnji. Primjerice, jedno od manjih brodogradilišta u Puli tražilo je partnera u Srbiji za proizvodnju nove vrste riječnih plovila za patroliranje na europskoj granici. Već su ih uspjeli prodati u Rumunjskoj. Sutra bi to mogao biti novi hrvatsko-srpski proizvod koji ima budućnost u svim zemljama Podunavlja. To je slikoviti primjer kako se mogu postići sinergijski efekti kroz zajedničko ulaganje.

Očekujete li slične susrete na višoj razini?

- Budemo li imali sreće, ove godine planiramo organizirati srpsko-hrvatski gospodarski forum na najvišoj razini u Zagrebu. Osim predstavnika Hrvatske gospodarske komore i Privredne komore Srbije, uključili bi i se predstavnici izvršne vlasti iz ministarstva gospodarstva da se otvore putovi još bolje suradnje. Dakako, idealno bi bilo kada bi u to mogli uključiti premijere i predsjednike država. Time bi se otvorila nova stranica suradnje, ali i povijesti između Hrvatske i Srbije.

Ne mislite li da je uspostavljanje samostalnih država na prostoru bivše države obesmislilo nekadašnje rasprave i svađe oko toga tko je koga pljačkao i živio na tuđi račun u bivšoj Jugoslaviji?

- Kada ste samostalni, preuzimate u cijelosti odgovornost za vlastite nacionalne interese, a kada ulazite u zajedničke projekte,ti zajednički interesi se temelje na uspostavi razumne interesne ravnoteže. To su situacije u kojima možete štiteći vlastite interese zaštiti i tuđe. U državama, kao i u firmama koje poslovno surađuju, svatko od sudionika ostaje svoj na svome, a od suradnje obostrano imaju samo koristi. Više nitko ne trči u nikakve saveze, a u međusobnim odnosima prevladavaju prije svega interesi. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska izlazi iz CEFTA-e. Dakle, hrvatski proizvodi više neće imati povlašteni pristup na srpsko tržište, ali će srpski proizvodi i dalje zadržati neke benefite na hrvatskom tržištu slijedom sporazume Srbije s Europskom unijom.

Može li se ta činjenica odraziti na gospodarsku suradnju?

- Hrvatskoj će se robi promijeniti tretman na tržištima zemalja CEFTA-e, pa će tako biti i u Srbiji. To se posebno donosi na poljoprivredne proizvode i neke robe široke potrošnje. Za očekivati je da se pojavi pitanje objektivne konkurentnosti hrvatskih roba u odnosu za robe zapadnoeuropskog porijekla. S druge strane, točno je da se srpskim proizvodima otvara nova perspektiva plasmana na europsko tržište kroz Hrvatsku. Kada se kompariraju Hrvatska i Srbija u svjetlu atraktivnosti za investicije, Srbija je trenutačno u povoljnijoj situaciji. Evo primjera. Savjetnički ured Zgombić i partneri iz Zagreba napravio je zgodnu analizu potencijalne investicije u Bačkoj Palanci iz Srbije i Iloka u Hrvatskoj, susjednih gradova u dvije države, koje dijeli Dunav. Hipotetska investicija u tvornicu čipsa od milijun eura sa 100 zaposlenih radnika i 300.000 eura troškova za sirovine pokazala je da je povrat investicije u Srbiji 3 godine, a u Hrvatskoj 10 godina. Srbija je tima pokazana kao poželjna za investicije, a Hrvatska se uvrstila među skupe zemlje.

Je li to zbog većih plaća u Hrvatskoj nego u Srbiji i visoke cijene rada?

- Ne samo zbog visoke cijene rada, nego i zbog ukupnih davanja i poreznih opterećenja. U Hrvatskoj porezna stopa na dobit je 20 posto, a u Srbiji je 10 posto. Prosječna neto cijena rada u Srbije 350 eura, a u Hrvatskoj 700 eura. U Hrvatskoj na 1 kunu neto plaće, jednu kunu treba dati državi. U Srbiji na 1 dinar neto plaće, državi dajete pola dinara. S druge strane, Srbija se otvorila investicijama i izravno ih potiče. Talijanskom Fiatu, na primjer, u Kragujevcu je dala osam tisuća eura stimulacije po zaposlenom radniku. Kada se to pretvori u neto plaću i davanja državi ispada da je srpska država financirala dvogodišnji rad svog radnika za talijanski Fiat, koji je donio tehnologiju.

No te su investicije zasnovane na malim plaćama, prejeftinoj radnoj snazi.

- Neće ni srpski radnik biti vječno jeftin. Ali, ovi izračuni pokazuju da je ovog trenutka Srbija u regiji konkurentnije tržište za investicije od Hrvatske.

Bili ste bliski i s Uredom predsjednika Republike Hrvatske u vrijeme mandata Stjepana Mesića.

- Nisam nikada koketirao s politikom, ali s predsjednikom Stjepanom Mesićem imao sam izvrsne odnose, isto kao što ih imam i sa sadašnjim predsjednikom Josipovićem i mnogim ministrima u hrvatskoj vladi. Predsjednik Mesić je zajedno s poljskim predsjednikom Kwasniewskim otvarao Podravkinu tvornicu u Poljskoj u vrijeme kada sam bio direktor korporativnih komunikacija u Podravki. Uspostavili smo suradnju i sačuvali dobre odnose sve do danas. Uvijek smo mogli otvoreno razgovarati o svim temama.

Devedesetih godina morali ste napustiti HTV. Je li vas protjerao kao tadašnji direktor HTV-a Antun Vrdoljak?

- Prognala me, kao i dio novinara, tadašnja politička garnitura, a Antun Vrdoljak, u to vrijeme direktor HTV-a, bio je egzekutor. Bio mi je fizički zabranjen ulaz u zgradu, ali sam formalno otišao tek 1993. godine. Moj ostanak na HTV-u više nije imao nikakvog smisla. Bio sam na nekakvom čekanju. Više nisam mogao raditi, a trebalo je zarađivati za život. I moja supruga, koja je također radila u TVZ-u kao tajnica u redakciji unutarnje politike, otišla je s televizije. I ona je pod pritiscima morala napustiti televiziju.

Ta epizoda otvorila vam je vrata unosnijeg poslovnog svijeta. Tada ste otišli u svijet biznisa i otvorili sendvič bar.

- Sendvič bar na bazenu Mladosti na Savi nisam otvorio ja, nego moja supruga. To je bio njen 'Hrvatska i Srbija ušle su u razdoblje kad se obostrani interesi mogu zadovoljiti'prvi poslovni projekt da bi imala od čega prehraniti obitelj. Ja sam tada s nekoliko novostečenih poslovnih partnera otišao u Bjelorusiju. Kako sam se 18 godina bavio novinarstvom, mislio sam da nešto znam i o biznisu, ali sam tek u Bjelorusiji shvatio koliko malo znam. Morao sam puno toga naučiti da bih se mogao baviti novim poslom. U Bjelorusiji smo počeli s prodajom sportske opreme i izgradnjom sportskih terena s umjetnom travom. Imali smo i građevinsku firmu koja je gradila zgradu za jednu bjelorusku banku. Iz tog vremena datira i poslovna suradnja s današnjim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem.

Kako je bilo novinaru snalaziti se u svijetu biznisa?

- Nije bilo lako, ali je bilo zanimljivo. Posebno je bilo zanimljivo kada sam u to vrijeme postao i najveći uvoznik votke u Bjelorusiju, i to iz Hrvatske. To sam postao samo zato što u Bjelorusiji u to vrijeme nije bilo boca. Votke je bilo, ali ne i potrebne ambalaže. Tako sam počeo Votku Trojku iz Siska izvoziti u njenu postojbinu u kamionima i vagonima. Izvozio sam tamo i Podravkine proizvode, Kraševe Griote, Chromosove smole. Svašta pomalo. Bio sam istodobno i veliki izvoznik iz Hrvatske, ali i veliki uvoznik u Bjelorusiju. Taj se posao mjerio u milijunima dolara, jer smo mi ipak bili mali poduzetnici. Shvatio sam tada da je Bjelorusija velika zemlja koja otvara i velike šanse. To je bilo u vrijeme kada se prelamala povijesna i ekonomska slika u cijeloj Europi, kada se rušio Berlinski zid.

Poslovno ste surađivali i s bivšim hrvatskim premijerom Nikicom Valentićem?

- To se dogodilo kada sam se vratio u Hrvatsku 1995. godine. Do 2000. godine bio sam direktor u tvrtki Niva trgovina koju je osnovao bivši premijer Nikica Valentić. Bili smo i ostali prijatelji još iz 80-ih godina. On je svojedobno bio direktor Stanograda i 1980. godine sam od njega kupio svoj prvi stan u Velikoj Gorici. U Nivi sam se bavio uvozom roba iz Malezije, najviše palminim uljem. S njim nisam snabdijevao samo Hrvatsku, nego i tržišta u Sloveniji, Bosni, Srbiji. Za razliku od Bjelorusije, gdje sam izvozio, ovdje sam se bavio samo uvozom.

Poslije toga ste prešli u Podravku.

- Točno. Najprije sam jedan mandat bio direktor korporativnih komunikacija u Podravci. Poslije toga sam bio u menedžmentu RTL televizije nepune dvije godine pa sam se ponovo vratio u Podravku gdje sam postao pomoćnik predsjednika Uprave Podravke Darka Marinca. Otišao sam iz Podravke kad je Marinac podnio ostavku.

Kako gledate na Podravkinu aferu Spice u kojoj je jednu od glavnih uloga imao upravo Darko Marinac?

- U Podravci sam proveo ukupno sedam godina. Otišao sam 2008. godine prije nego što je eksplodirala afera. Žao mi je što se to dogodilo. Moje je iskustvo u Podravci bilo veoma pozitivno. Podravka je multinacionalna kompanija koja ima svoje firme u 18 država u svijetu. U Hrvatskoj se na prste jedne ruke mogu nabrojiti takve kompanije. Ljudi su tamo tjerani da idu po svijetu kako bi učili i obrazovali se. Podravka mi je pružila mnoga poslovna iskustva, omogućila školovanje u europskoj poslovnoj školi u Sloveniji na Bledu, usavršavanje na studiju FBA na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, mnogim inozemnim seminarima. To je i najveći kapital koji sam iz nje ponio.