Srećko JurdanaNajnoviji potezi Vlade - “mjere”, popularno rečeno - povod su za razvoj narodne nedoumice o njenoj stvarnoj doktrinarnoj orijentaciji. Radi li se tu o brizi za čovjeka, ili o brizi za državni sustav? Je li riječ o spašavanju građanina ili o spašavanju liberalnoga kapitalizma? Nema pravocrtnoga odgovora, ali ni tihoga općeg dojma da Vlada ipak funkcionira na temelju nekakvoga €vozdenoga, premda prikrivenoga, spasonosnoga plana. Teško je - dakako - govoriti o velikoj brizi za čovjeka, kad je podvrgnut nepodnošljivom valu poskupljenja, dirigiranom iz državne uprave. Rukovodstvo šalje poruke da će ta drastična energetska poskupljenja u perspektivi donijeti preporod, no u sumornom aktualnom trenutku mnogim promatračima čini se da će sunce preporoda obasjati samo selekcionirane sretnike koji nekim čudom uspiju doživjeti njegovu pojavu na obzoru. Djelujući u beskompromisnoj frontalnoj konfrontaciji s težinom nacionalne situacije, Slavko Linić odlučno govori kako mu je jasno da građani podnose najveći teret krize, što je nužno da bi se spasilo gospodarstvo. Iz Linićevih rijeci proizlazi da je gospodarstvo nekakav entitet za sebe, svemu nadređeni Levijatan koji neprestano traži ljudske žrtve. Kakvo se načelo skriva iza takvog doživljaja ekonomije, zasnovanog na dihotomiji graani-gospodarstvo? Socijalističko, kapitalističko, improvizatorsko? Da nije stari saveznik svih režima, Ekonomski fakultet mogao bi možda ponuditi suvisli odgovor. Država je u svakom slučaju sposobna nabijati ljudima na grbaču nepodnošljive daće, ali nije u stanju ni taknuti u imovinu koju je Tuđmanovih “dvjesto bogatih obitelji” opljačkalo u pretvorbi. To ne. Na radnike Jadrankamena huška se policija, ali Brunu Orešara - koji je osvojio njihovu tvrtku lansirajući Tuđmanu balone na reket - ne dira nitko. Betonirajući prošlost, moderna vlast od građana traži solidarno žrtvovanje za budućnost, što je kontradikcija koja će teško proći bilo kakvu “javnu raspravu”.

Čačićeva duhovitost na djelu

Radimir Čačić savjetovao je ljudima da smanje broj telefonskih razgovora kako bi mogli platiti ekstremno visoke račune za sve vrste energije. Recept je teško razumljiv, čak i iz aspekta Čačićeve duhovitosti. Uz dodatno reduciranje impulsa gorko će zavapiti telefonske kompanije; neke od njih već sad grcaju, ljute se i otpuštaju radnike zbog pada prof‘ita. Hoće li vlast u sljedećoj fazi sugerirati ljudima da radikalno smanje energetsku potrošnju i pojačaju telefonsku komunikologiju, kako bi spasili operatere, njihove zaposlenike i njihovu poreznu osnovicu? Jedan apsurd vodi do drugoga. Smanjenje potrošnje stimulira produbljivanje ekonomske krize, koja generira novo smanjenje potrošnje, a nad cijelom tom mučnom procedurom lebde dva duha: organizatorski gospodina Čačića i f‘iskalni gospodina Linića, koji u oblaku pronalaze rješenja, gotovo u poetskom Zeusovu stilu: iz jedne bačve vade darove zle, iz druge darove dobre. Čačić i Linić upravljaju hrvatskom ekonomijom u najvećoj krizi u njenoj povijesti, što se nesumnjivo može shvatiti kao posebna čast koju im je ukazao narod. Zaradili su je na negativističkoj premisi, tj. na činjenici da ljudi nisu htjeli još jedan mandat darovati Sodomi HDZ-a, sve da ih s druge strane čeka i nekakva Gomora. Raspoloženje je bilo potpuno razumljivo, s obzirom na dimenzije pljačke izvedene pod Sanaderom. Jadranka Kosor počela je razotkrivati tu pljačku, zauzimajući (po europskom zadatku) avangardnu pozu na nacionalnoj sceni, ali s tim nije mogla kupiti nacionalne izbore, a veliko je pitanje kako će uskoro proći i na stranačkima. Čini se da je ponajviše ugrožava Tomislav Karamarko, aktivist koji u svojim političkim porukama ne zna reći savršeno ništa drugo osim da je obožavatelj Franje Tuđmana. Ne pozovu li Mađari Čačića u zatvor - a ne će, čini se, jer poštuju regionalnu ravnotežu snaga - mogao bi uz takvu oporbu još barem deset godina provoditi svoje reforme i naizmjence upozoravati ljude da manje telefoniraju ili da manje pale svjetlo.

Obračun s Tuđmanovim feudalizmom

Osim u didaktičkim porukama, retoričko utočiste “prvi potpredsjednik Vlade” (ako postoji i “drugi”, u javnosti se ne titulira) ponekad traži i u engleskom (“shit happens”). U tome je blizak kolegi iz prometa Siniši Hajdašu (D.), koji uspostavlja kontakt s originalnim govornim trendovima preko “nije to nikakav big deal, ili “to je sick”. Slavko Linić - ne predstavlja se kao “prvi potpredsjednik Vlade”, ali djeluje zato kao njemu potpuno ravnopravna poluga moći u državi - govori razmjerno normalno, čak primjetno normalnije od vremena kad je u Saboru padao u afekte. Jasno je kod njega da od ozbiljnosti situacije ne pokušava pobjeći usiljeno-neformalnim “mladalačkim” žargonom, iako ta spoznaja naciji ne nudi informaciju o tome što je doista čeka. Linićevi potezi, a ne riječi, ono su što će građani iskusiti na svojoj grbači. Primjećuje se da u nekim stvarima djeluje naprednije od prosjeka svoje političke zajednice. Svoju karizmu najoštrijeg gradonačelnika u suvremenoj povijesti Rijeke pokušava danas proširiti na državu, i najavljuje da će oduzimati imovinu poslodavcima koji ne plaćaju ‘financijske obaveze. Njegovi disciplinski impulsi za pohvalu su; u njima se prvi put naslućuje mogućnost nekakve represije nad protagonistima kastinskoga sustava u Hrvatskoj, likovima koji upropaštavaju svoje ‘firme i istodobno hladno akumuliraju ogromna osobna bogatstva. Ako narodu ne predoči volju za obračunom s Tuđmanovim feudalizmom, Vlada će vrlo teško pobrati aplauze za prodaju ideologije o nužnosti građanskog žrtvovanja.