Kad su Nacionalovi novinari prije dvije godine razgovarali s Borivojem Radakovićem, on je bio u nekoj, donekle samoizabranoj, apartno-luzerskoj poziciji, koju je sam nazivao elitističkom. Bio je autor vrlo dobrog i od kritike hvaljenog romana “Sjaj epohe” koji je izišao 1990. – u najgorem trenutku za književnost, a kako se roman bavi urbanim fenomenima, ljubavlju i erotikom, nitko za njega nije imao vremena. Bio je autor knjige proze “Ne, to nisam ja” (1994.) čija je naklada u potpunosti izgubljena. Imao je pravi uspjeh s dvjema dramama u Kerempuhu, ali u tom trenutku nije igrala nijedna. Dosta je prevodio: Hanifa Kureishija, Alexa Garlanda, Borrougsa, Barnesa… pisce iz središta naglo oživjele britanske proze. Nije bio zaposlen, pa se i naš razgovor vodio pod egidom – živjeti od književnosti.
Borivoju Radakoviću upravo je izišla knjiga priča “Porno”, u petak je u Kerempuhu praizvedba završnoga dijela njegove dramske trilogije o Zagrebu “Plavi grad” pod nazivom “Kaj sad?” , u protekle dvije godine nastao je FAK… Na česta pitanja ovih dana – što očekuje od iduće godine – Radaković rado odgovara: Bit će ovo godina Bore Radakovića.

Droga je teški užas

NACIONAL: Prije dvije godine bili ste, na neki način, autsajder na hrvatskoj književnoj sceni. Danas ste, osim što imate nove knjige, i neformalni vođa, idejni začetnik najznačajnijeg književnog događaja, neki ga nazivaju pokretom, u posljednje dvije godine, FAK-a. Kako se osjećate u toj promijenjenoj situaciji?
Do prije dvije godine o mojoj su sudbini odlučivali drugi. Jedna mi je predstava zabranjena, “Dobro došli u plavi pakao”, nakon 69. izvedbe. Jednu su mi oteli, dramatizaciju “Breze” u Gavelli, gdje su moje ideje preuzeli. Bio je to rezultat odluke “s vrha”. Cijela mi je naklada knjige “Ne, to nisam ja” netragom nestala. Mnogi me nisu htjeli objavljivati. Svejedno, i tada sam govorio da je središte tamo gdje sam ja i znao sam da radim dobre i važne stvari. Kad su se neke kulturološke – napominjem: kulturološke a ne političke – silnice drukčije postavile i ja sam mogao, zajedno s drugima, barem dijelom ostvariti nešto što sam uvijek želio, a to je da književnost bude u središtu pozornosti, da kultura, a ne politika bude usmjerivač naših života. Što se FAK-a tiče, nisam bio naivan i znao sam što kolege i ja radimo. Jedino nisam očekivao da ćemo u kratkom vremenu postići tako mnogo. A FAK nije nikakav pokret. FAK je ponovno uveo javna čitanja proze, izravnu komunikaciju autora i čitatelja.
NACIONAL: . U petak vam je u u Kerempuhu praizvedba drame “Kaj sad?”. Ovaj put, riječ je o drogi…
-Drama “Kaj sad?” je, kao i prve dvije – “Dobro došli u plavi pakao” i “Miss nebodera za miss svijeta” – drama o obitelji, s temom koju smatram središnjom u životu grada danas. U prvoj su to bili navijači, u drugoj djevojke koje idu na svakakve natječaje za ljepotu, a sada su u pitanju narkomanija i ovisnost uopće. Komad je možda netipičan za Kerempuh jer u njemu neće biti samo smijeha nego, siguran sam, i suza, ali ja sam uvijek tako i pisao. Izmjene smijeha i užasa, jakih emocija za mene su bitni motivi umjetnosti. Osim toga, izišli smo iz prošlog stoljeća koje je odbijalo govor o osjećajima, a ja, eto, pokušavam nešto drugo.
NACIONAL: “Kaj sad?” je i angažiran, droga teški užas.
-Protivnik sam svih onih koji proizvode i distribuiraju drogu, a to su, nemojmo imati zabluda, ponajprije države. Politički vrh, vrh organiziranog kriminala i vojni vrh uvijek su povezani. Moja drama govori o tome, o jadnim ljudima koji su nasjeli drogi i o njihovim obiteljima. Nikada nisam volio pisce, naročito mlađe u nas, kojima su tekstovi puni rečenica tipa – “a onda smo se napušili, pa smo povukli jednu lajnu…” i time stvaraju iluziju da je s drogom lako. E nije! “Trainspotting” Irvinea Welsha iznimno je teška, tužna knjiga, depresivnog svršetka, a eto, bila je predloškom filma koji završava happy endom. Ja se bojim da kod droge nema happy enda. “Kaj sad?” zato ne koketira s drogom nego je izričito protiv narkomanije, a moje je temeljno pitanje ovo: ako je rat protiv droge izgubljen, a jest, kako onda živjeti s njom? Poznavao sam mnoge koji su brzo skončali, znam neke koji će ubrzo skončati. Znam mnoge koji su kao mladi ljudi bili nadareni, a pretjerano ih je konzumiranje droge upropastilo. Krivi su sami, ali kriv je i netko drugi. Stoga baš i ne bih bio u stanju napisati komediju o drogi. Ipak, ja ne moraliziram, nego znam tko su neprijatelji.

Puk je zaslužio kvalitetu

NACIONAL: Sva tri dijela režirao je Petar Veček, ali to nije jedina njegova uloga u trilogiji.
Ja sam nikada ne bih počeo pisati za kazalište da me g. Veček nije pozvao, a i prijedlog da napravim trilogiju njegov je. Radimo, dakle, treću zajedničku predstavu, a ja gledam kako on uobličuje i uprizoruje moj tekst tolikom spretnošću i sviješću da me ponekad strah – kako mu uspijeva toliko proniknuti u moje najskrovitije misli? Volio bih kad bi književni kritičari bili u stanju čitati tako dubinski. Dakako da sam ponosan na svoj tekst, ali divim se tome kako g. Veček radi predstavu. Za njega kazalište nema tajne, dosad je postavio oko 150 komada! U predstavi nastupaju Nina Erak, Beti Lučić, Vlatko Dulić, Edo Vujić i Marinko Prga koji svi zdušno rade i doista sam uvjeren da će publika to itekako osjetiti. A prizor u kojem otac (Edo Vujić) i drogirani sin (Mladen Prga) imaju disput – mislim da će potresti i najtvrđe u gledalištu. G. Veček i ja podudarni smo u temeljnoj stvari koja je karakteristična za obrat u umjetnosti koji je, prema općim procjenama počeo 1994. koja se obično uzima kao kraj postmodernizma. Nas smo se dvojica okrenuli realizmu, autentičnom govoru i životu sredine u kojoj se priča zbiva. S moje strane to je govor ulice, žargon, a u osnovi zagrebačka kajkavština, moj drugi jezik. S Večekove strane to je realistična scena, ritam konkretnog života. Nema varanja, nema alegorije, metafore, nasilne poetizacije, poluinteligentskih štosova, nema prodavanja magle.)
NACIONAL: Prvi roman i zbirka priča, pa i druga, upravo izišla, pokazuju vas kao ozbiljnog pisca, s ambicijama i pretenzijama. Otkud potreba da pišete pučku komediju?
Naravno da sam ambiciozan u književnosti! Pa to je jedino čime se bavim i jedino što donekle poznajem. Uvijek želim reći nešto što nisu rekli drugi. Moram ipak reći da ne pišem pučke komedije. “Dobro došli u plavi pakao” bio je komad s mnogo smijeha, ali je bio drama, a ne komedija, što je, uostalom, ustvrdio i, na moj ponos, hvalio pokojni Dalibor Foretić. “Miss nebodera…” je bila malo lakša, a “Kaj sad?” je vrlo ozbiljna drama o vrlo ozbiljnim problemima. Pučke su komedije žanrovski određene, a nijedan od mojih dramskih tekstova ne pripada nijednom žanru. Istina je pak kako želim da takozvani opći puk dolazi na moje predstave i to ne samo zato što plediram za princip tržišta nego zato što tvrdim da je puk zaslužio kvalitetu. Tko u kazalištu ne izdrži puk, neće izdržati niti umjetnost. Pa zar nije nepristojno, neodgovorno i sumanuto potrošiti stotinjak tisuća maraka za predstavu koja će se izvesti pet puta? Za kojih to nekoliko stotina tobožnjih sladokusaca kritičara?
NACIONAL: Upravo vam je izišla zbirka priča “Porno”. Ona se tematikom nastavlja na prethodne knjige, ali što ćete reći onima koji vam budu rekli da je knjiga dobila naslov zbog komercijalnih razloga?
Takve bih za početak podsjetio na to da, na primjer, Witold Gombrowicz, po mom ukusu jedan od najvećih pisaca 20. stoljeća, ima knjigu s naslovom “Pornografija”, da Goran Tribuson ima knjigu s naslovom “Povijest pornografije”, a i Irvine Welsh će, kako sam netom saznao, ove godine objaviti roman koji će imati naslov kao moja knjiga – “Porno”! Kao drugo -ljudi pornografiju konzumiraju tajno, skrivećki, pa bih prije rekao da je moj naslov više nekomercijalan negoli komercijalan. Ipak, da se krivo ne pomisli – moja knjiga nije pornografska, ali je izazovna i izravna, baš onako kako to radi pornografija. Nema muljanja, nema prevare. Moja je knjiga i jezovita i topla, ponekad razotkriva mrak melankolije, ponekad treperi u neispunjenoj žudnji. Osim toga, zašto naslov ne bi bio komercijalan? I još: “Ambra” je potpuno nekomercijalan naslov, a opet se knjiga prodaje.

Erotika je život

NACIONAL: U vašoj knjizi ima raznih vrsta seksa – homoseksualnog, biseksualnog, incestuoznog, zagrobnog, iscjeliteljskog. Što je potrebno – koja znanja, vlastita iskustva – da bi se napisala takva knjiga?
Naravno da veliku većinu stvari o kojima pišem nisam osobno iskusio i to za literaturu nije potrebno. Da su za literaturu potrebna isključivo vlastita iskustva, pa tko bi onda ispisao tolike knjige znanstvene fantastike, na primjer? Ali, neka su znanja potrebna, a ja sam ih skupljao – čitam, razgovaram s ljudima, razmišljam. Osobno nikada nisam imao homoseksualno iskustvo, ali ne vidim razloga da ne pišem o ljubavi dvojice muškaraca ili dviju žena. Osnovno je to da sve oblike ljubavi smatram normalnima pod uvjetom da partneri imaju iste želje. U svakoj svojoj priči suprotstavljam ljubavnu žudnju žudnji za nasiljem. Uvijek sam smatrao da su takozvane ljubavne pjesme zapravo rudimentaran pokušaj bacanja čini, neki voodoo obred koji bi trebao, ah, voljenu osobu nagovoriti na ljubav, zapravo, na seks. To su za mene besmislice. Ja pišem o realiziranim ljudima. Možda to pomogne nerealiziranima.
NACIONAL: Erotiku još uvijek smatrate provokativnom. Nije li sve pokazano?
Erotika je život, a mnogi se boje života. Uvijek se pitam: kako to da je legitimno prikazivati čak i najkonkretnije zločine, veličati rat, pisati glatko i bez ustezanja o ubojstvima i mučenjima, a da se erotika i seksualnost smatraju tabuima. Baš zato se suprotstavljam tom smrtovnjačkom principu, tanatičkoj kulturi kao što je naša, koja se zatvara, koja je sva u prošlosti, koja samo slavi mrtve, obljetnice pogibija i stradanja, a ne veseli se životu, sadašnjosti, novome. Takvoj je sredini erotika provokativna jer podriva sliku svijeta i održavanje navike da se živi onako kako su živjeli preci.

Sponzori

NACIONAL: Otkud ta poplava seksualnih motiva u hrvatskoj književnosti na prijelazu stoljeća?
Mi koji o tome pišemo imamo svijest o vremenu u kojem živimo. Nakon apstinentskih osamdesetih i devedesetih, te nakon rata, pitanje tjelesnosti uopće postavlja se drukčije. Nije bila u pitanju samo sida. Mlađi su ljudi manje otporni na mnoge bakterije i viruse, oni se moraju družiti samo uz prezervative. S time se nešto doista promijenilo. Nad tijelima je bilo odveć nasilja, bilo je najstrašnijih mučenja ljudi, najsvirepijih zločina. S druge strane, Internet i novi tip seksualnosti u virtualnom svijetu stvaraju nove odnose. Tijelo se vidi, tijelo se nudi, ali s daljine, nestvarno i utvarno. Videorekorderi su imali svoj planetarni bum ponajprije zbog pornografskih filmova. Internet se također u velikoj većini slučajeva koristi zbog erotike i pornorafije. Zašto onda lagati – zanimaju nas seks i tijelo. Zbog toga je normalno da i pisci ispisuju taj dio stvarnosti. Ja jedva čekam da prorade videofoni, da ih imamo u svojim domovima. Kakav će se tek tu seks razviti – voajersko-egzibicionističko-masturbantski, i tko zna što sve još ne. Zamislite nasladu – nazovete nekoga, a taj upravo izlazi iz kupaonice! A tek ono svjesno – pokazivanje, promatranje, riječi…
NACIONAL: Što znači “E, sponzor – fala!” na početku knjige? Prije nekoliko mjeseci žestoko ste polemizirali s hrvatskim izdavačima jer, tvrdili ste, potkradaju pisce, i izjavili kako ćete za svoju knjigu od svog izdavača dobiti 15.000 DEM. Ipak, izlazi vam u vlastitoj nakladi. Niste uspjeli?
Nakon polemike, znao sam da ne mogu računati na mnoge od izdavača. S druge strane moja je knjiga provokativna i neki su se plašili stati iza nje. Zbog toga sam nedavno javno objavio da sam napravio odličnu (to je istina!) knjigu i raspisao sam javni natječaj za izdavače i sponzore. Lijepo sam objavio e-mail adresu i dao rok za prijave. Javilo se nekoliko manjih izdavača i sada im se još jednom zahvaljujem, a nekoliko većih mi je preko drugih ljudi poslalo poruku da su zainteresirani. Te potonje sam odmah diskvalificirao jer se nisu pridržavali uvjeta iz natječaja i nisu svoju ponudu poslali na danu e-mail adresu. S druge strane dobio sam sponzora baš po mojoj mjeri, tako da sam odlučio knjigu objaviti sam. Sponzor mi je veoma pomogao, ali želi ostati anoniman! To! I ja sam za princip “no logo”! Zato sam mu napisao posvetu “E, sponzor – fala!” Zahvalan sam VBZ-u koji se prihvatio distribucije knjige. U polemici, htio sam izdavačima pokazati da će se morati mijenjati. Već sada neke firme, kao “Ghetaldus”, praše bolji i atraktivniji program od tih ljudi koji su se specijalizirali da u nekoliko navrata za isti naslov uzimaju novac od države, a potom gube interes za tržište. Da ne griješim dušu, za svoju sam knjiga i ja dobio financijsku podršku Ministarstva kulture.
NACIONAL: Danas je FAK mnogo simpatičniji nego na početku jer više nije samo hvaljen nego i kritiziran. Jedna od primjedbi je da ne proizvodi književne ideje, odnosno da nema zajedničku poetiku, pa je “za književni pokret u Hrvatskoj potrebno manje opreme nego za picigin.” To je zgodna licentia poetica… ali mi znamo da pisac mora udovoljiti nekim zahtjevima da bi bio pošteni fakovac. Kojim?
-Ha! To s piciginom… To je rekao jedan kritičar koji ne prati što se zbiva u drugim sredinama. Načelno: s jedne strane traži se individualnost, a od drugih, dakle FAK-ovaca, traži se da budu grupa istomišljenika! Pa ovo je 21. stoljeće! Satima bih mogao pričati o takozvanom BPM (beyond postmodernism), odnosno novom razdoblju u umjetnosti i književnosti koje je nastupilo nakon dosadnog postmodernizma. Ali baš zato FAK nije nastupio ni s kakvim estetičkim programom jer publiku to, uostalom, ne zanima. Publiku zanima literatura a ne teoretiziranje o njoj kao što su radili pisci osamdesetih i dijela devedesetih.

FAK-ovci i staromodni pisci

NACIONAL: Većina kritičara FAK-a pita se: zašto je on opasan za književnost? Recimo, kaže se da se zatvorio, ne afirmira nove pisce, zaustavio je proizvodnju novih zvijezda jer su stare zvijezde zaključile da ih je dovoljno. Što mislite o tome?
-Što se mladih pisaca tiče, spočitava nam se da Gordan Nuhanović i Rujana Jeger nisu nastupili na FAK-u. A jesu. Rujana čak dva puta. Prve naklade njihovih knjiga rasprodane su u svega nekoliko mjeseci. Vjerujem da im je upravo činjenica nastupa na FAK-u uvelike pomogla. Zatim, FAK je raspisao natječaj za kratku priču na koji se javilo oko 150 uglavnom mladih pisaca. Prvu je nagradu dobila nadarena apsolventica studija novinarstva Danijela Stanojević, a ona i većina od osmero drugih nagrađenih nastupili su na posljednjem FAK-u u Zagrebu. Sve nagrađene priče s tog natječaja uskoro će biti objavljene u časopisu Godine nove. Pa o čemu mi onda govorimo? Prihvaćam kritiku, ali ne i laž! Svi u FAK-u sve radimo besplatno, naš žiri – Kruno Lokotar, Nenad Rizvanović i ja – također je radio bez honorara… A imate književnih kritičara koji godišnje samo sudjelujući po raznim žirijima zarađuju više nego ja svojim pisanjem. I još nešto – zašto svi od FAK-a očekuju da bude neko općenarodno dobro? Pa svatko može napraviti svoj festival, pozvati ljude koji će na njemu sudjelovati i stvarati “zvijezde”. Polje je široko.
NACIONAL: Meni se čini da su FAK-ovci doduše poetički sasvim različiti, ali veoma bliski svjetonazorno. Vidite li u tom neku “opasnost” za književnost?
Načelno smo posve različiti i to je dobro. Ipak, postoje neke sličnosti. Svjetonazorski – svi su tolerantni, potpuno svjesni toga da među nama ne treba razgovarati o politici, ideologijama i uopće tim utvarama koje pretendiraju na to da nam oduzmu i zaguše živote. U književnom smislu, premda već i na prvi pogled ima razlika, postoje neke stvari koje su novost u književnosti s kraja devedesetih i početka ovog tisućljeća. Ne bih htio gnjaviti teorijskim stvarima, ali bih istaknuo da smo svi izrazito ukorijenjeni u stvarnost i da svi, o čemu god pisali, imamo mnogo komike. Rečenice su brze, knjige su munjevite poput TV-spotova i po tome smo suvremeni. Pogledajte staromodne pisce, Aralicu, na primjer, Horvatića i slične autore. Redovito se oslanjaju na nešto izvan književnosti – naciju, ideologiju, politiku – a dok oni postave neki prizor, dok uvedu lik, dok zađe sunce i zasja mjesec žut, pa dok izreknu svoje visokoumne misli – već se svijet tri puta promijenio. A svi FAK-ovi pisci brzi su, senzacije se smjenjuju neprekidno. U većine ima mnogo dijaloga i, što je najvažnije, mi pišemo priče! Zbog toga i jesmo u stanju čitati po sedam-osam sati, a da publika bude s nama i traži još. Ako netko u tome vidi opasnost za književnost, onda sam ja tramvaj.
NACIONAL: Mislite li da ćete jednog dana više biti spominjani kao osnivač FAK-a ili kao književnik?
Ja ću živjeti duže od FAK-a.

FAK-ova misija

NACIONAL: Unutarfakovska pitanja: ima li među fakovcima zavisti, rivalstva, recimo između “zvijezda” i “običnih” članova?
Kao prvo, svi koji nastupaju na FAK-u zvijezde su. Svatko od nas ima svoju publiku i svi nastupamo ravnopravno. A zavisti nema nimalo! I to je nešto što nas razlikuje od prethodnih generacija. Međusobno se potičemo, jedva čekamo da netko objavi novu knjigu. Jer, kako da se ja odmjeravam prema piscima iz osamdesetih kod kojih u literarnom smislu nema nikakvih novosti. Ja čekam novog Ferića, Jergovića, Popovića… kao što oni čekaju moj novi rad. Svi čitamo jedni druge, vrlo pomno, i svi smo zadovoljni što nitko nije sam. Osim toga, za razliku od Ministarstva kulture, mi razmišljamo o izvozu hrvatske književnosti, a u tome projektu kvalitetno možemo nešto napraviti samo ako postavimo jaku književnu scenu punu dobrih knjiga proze i ponajprije romana.
NACIONAL: Prije možda pola godine rekli ste mi da ćete raspustiti FAK “jer je ispunio svoju misiju”. Odustali ste od toga, možete li objasniti što je bila FAK-ova misija i u kojem se slučaju on može raspustiti?
-Osobno sam protivnik institucija i ne želim sam stvarati institucije. Zbog toga sam mislio da nakon početne lavine koju je FAK pokrenuo treba prestati i pokrenuti nešto novo. Ipak, FAK nisam ja, tu su i drugi, a oni misle da treba raditi dalje. Kako bilo, ja se povlačim iz izravne organizacije, ali ću se uvijek pridodavati kada bude trebalo dovesti neke goste iz Velike Britanije. FAK-ova je misija po mome doista ispunjena – uspjeli smo književnost istaknuti u prvi plan, uspjeli smo potaknuti zanimanje za suvremenu književnost, u prvom redu prozu. O FAK-u se izrazito pohvalno pisalo u Independentu i Guardianu, a posljednji broj Idlera, jednog od najboljih britanskih časopisa za književnost ima odličan članak na punih deset kartica. Uvijek sam tvrdio da kultura koja nema roman, nije zrela kultura. Ove godine očekujem da će se pojaviti nekoliko novih, kvalitetnih romana, ponajprije kod fakovaca, ali naravno, sasvim mi je svejedno tko je autor – samo neka je dobrih knjiga. Mislim da je FAK potaknuo mnoge mlade ljude na pisanje i nadam se da ćemo od njih uskoro imati čitav novi val.
NACIONAL: Bili ste u oštroj polemici s ministrom kulture Vujićem oko financiranja FAK-a. Na kraju – jesmo li mi porezni obveznici financirali FAK, kao što smo, recimo, financirali Araličin nastup u Frankfurtu?
Ne, niste financirali FAK. Ministarstvo kulture nikada nismo ni pitali i bilo je potpuno nečasno od ministra što je tvrdio da nas je njegovo ministarstvo financiralo. On ima karikaturalan pogled na cijelu priču i misli da je kreativan onog časa kad daje novce za programe koje drugi nude. FAK je imao sponzore, a u prvom bih redu istaknuo g. Dražena Kokanovića koji je iz čistog entuzijazma uložio podosta svog novca. Iskon, Badel, Atlantic Trade, na primjer, bili su naši sponzori i trošen je samo njihov novac. U tome i jest stvar. FAK je promovirao princip tržišta, a ne sinekura, akciju umjesto birokracije.
NACIONAL: Rođeni ste u Zemunu, otac vam je bio vojno lice, doselili ste u Zagreb… Koji su bili najvažniji utjecaji, što vas je formiralo?
-Nakon najranijih godina preselili smo u Zadar gdje sam pošao u osnovnu školu, a od 1960. neprekidno živim u Zagrebu. Eto šture biografije. Na drugi dio pitanja najradije bih rekao da je na mene presudno utjecao život sam, ali ako moram nešto odabrati, onda je to rock and roll. Međutim, drago mi je što je taj utjecaj prošao. Rock and roll mi je dosadan, natezanje gitare više ne mogu slušati. Novi su zvukovi u zraku, baš kao i nove boje, novi odnosi. A ja uvijek volim živjeti s novim.

Borivoj Radaković, književnik i prevoditelj

Rođen 1951. u Zemunu, sa 3,5 godine seli se u Zadar, sa 8 godina u Zagreb.
Diplomirao jugoslavenske jezike i književnosti (A predmet) i komparativnu književnost (B) na FF u Zagrebu. Položio sve ispite na postdiplomskom studiju književnosti, objavio 100 kartica radnje o Augustu Cesarcu, ali odustao od završnog ispita (mentor Predrag Matvejević).
Djela: roman ‘Sjaj epohe’ (1990.); proze ‘Ne, to nisam ja’ (1993.) i ‘Porno’ 2002. Trenutačno piše svoj drugi roman.
Prijevodi: Burroughs, Garland, Kureishi, Barnes, Kathy Acker i drugi.

U ministrovu kabinetu

“Drkaj mi”, naredio je ministar, a on se prepustio zapovijedi. Uhvatio ga je za kurac i jače se nabio u njega. Ministar je imao još želja: “A sad, svinjo, svrši!”
Pogodila ga je ta uvreda, ali opet ga nije zamrzio. Gledao je pod sobom te zadignute noge, dlakavu stražnju stranu bedara, mek salast trbuh koji se ljuljao pri svakom njegovom naletu, to zacrvenjeno lice iskeženo od strasti. I opet mu je ispunio želju. Ali kako! Prestrašeno je prebirao po mozgu da se sjeti što bi ga moglo dodatno uzbuditi, što bi mu moglo pomoći da se sve to mučenje što prije završi. Pomislio je na Doru, na njezin rumen, jedar čmar. Čvrsto je ščepao ministrov ud kao da ga hoće iščupati, a iz njegovog je brizgalo u ministrovu utrobu. U svijesti su mu istodobno pulsirali zahvalnost Dori i stid što ju je žrtvovao čovjeku čiji je posao ubijanje ljudi. A onda ga je obuzelo kajanje. Zavrtjelo mu se u glavi i uhvatio se za ministrovo koljeno da ne padne. Prenuo se kad je ministar rekao:
“A sad ja.” Bio je zajapuren od pohote i rukom prevlačio po ukrućenom udu. “Okreni se! Klekni. Nećeš?” On se, posve poražen i dotučen, borio s nesvjesticom. A ministar je viknuo: “Ovamo!” i u sobi su se začas stvorila trojica onih u crnom. Nije se stigao snaći, a već su ga udarali. Začas su ga oborili, premda se nije branio. Namjestili su ga da kleči, a onda mu lice pritisnuli na pod. Jedan mu je stao cipelom na glavu i gužvao mu uho. Ministar mu je zašao s leđa i bez okolišanja mu zabio prst. “Sada ćemo mi malo tebe liječiti”, rekao je, a onda se zabio u njega.
Kad je svršio, rekao je ostalima. “Možete ga i vi!”, pa dodao: “To je sigurno zdravo!”, a onda je otišao iz prostorije.
Bio je gotovo bez svijesti kad su ga dovezli kući.
Tijelo mu je bilo prebijeno, duša zgužvana, ranjena.
Odavno mu nije bilo potrebno samoiscjeljivanje, ali koliko god pokušavao, sam sebi nije mogao pomoći. Uzalud se dirao, pokušavao drkati – ud se nije pomicao.