, rodno selo Josipa Broza Tita, uskoro bi mogao doživjeti svoju drugu renesansu. Nakon komunističke elite iz svih republika nekadašnje Jugoslavije koja se tamo okupljala, bi uskoro mogao postati mjesto susreta i razmjene znanja poslovne elite, znanstvenika, privrednika, nevladinih organizacija, i to ne samo iz Hrvatske, nego iz cijeloga svijeta. Prema prijedlogu Ministarstva znanosti i tehnologije, nekadašnji Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, zatim Politička škola, Titova rezidencija, sportsko-rekreacijski centar te eventualno neke od jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja i kurija Erdody u susjednom selu Razvoru, mogli bi biti objedinjeni u cjelinu, za sada nazvanu Znanstveno-studijski centar “”. Ideja je, naime, da se u tom centru ubuduće na stručnim seminarima osposobljavaju pripadnici državne administracije i suci, da se organiziraju poslijediplomski studiji, međunarodni i domaći znanstveni i stručni skupovi, astronomski kampovi, festivali umjetnosti i kulture, seminari nevladinih organizacija, da se u njega dovede UNESCO-ov projekt “Obrazovanje za mir i ljudska prava”, zatim poslovne škole i škole za menedžere poput MBA studijskog programa ili neke druge međunarodne poslovne škole, a predviđeni su i programi profesionalnog osposobljavanja pod vodstvom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje te sportska priprema nogometnih klubova i osposobljavanje nogometnih sudaca.
Sve nabrojeno manji je dio programa što bi se mogli odvijati u Kumrovcu, a koji su navedeni u radnom materijalu o stvaranju znanstveno-nastavnog centra, koji je Ministarstvo znanosti završilo još u veljači 2001. i uputilo ga Vladi RH. Godinu dana nije bilo skoro nikakvog spomena o tom prijedlogu niti se o njemu povela značajnija rasprava, no nedavno je ideja ponovno aktualizirana. Navodno je i sam Ivica Račan pokazao zainteresiranost da se oživi, a inicijativa o osnivanju znanstveno-nastavnog centra doživjela je velike pohvale i među stanovnicima Kumrovca. Kako je u uvodnoj riječi projekta zapisao ministar znanosti i tehnologije Hrvoje Kraljević, ideja o revitalizaciji Kumrovca zasniva se na uvjerenju da postoje dobri uvjeti da se postojeći kompleks objekata različite namjene pretvori u visokokvalitetno znanstveno-studijsko regionalno središte. Ideja-vodilja jest da se svi objekti, odnosno cijeli kumrovečki kompleks očuva kao jedinstvena cjelina koja bi zadovoljavala potrebe različitih korisnika. Dodatna je pogodnost to što su svi objekti u vlasništvu države, pa će realizacija bilo koje odluke koju Vlada donese u svezi s Kumrovcem ovisiti samo o njoj. Stanovnici Kumrovca kažu kako se u tom selu zbog ideološkog naboja koje ono nosi u sebi deset godina nije moglo naći ni tajkuna koji bi kupio bilo koji od objekata, iako su njihova ljepota i vrijednost nesumnjivo veliki.
Formalno-pravno, znanstveno-studijski centar već postoji. Objekti sadašnjeg Znanstveno-studijskog centra “” sagrađeni su 1974., a do 1991. funkcionirali su pod izvornim nazivom Spomen-dom boraca NOR-a i omladine Jugoslavije, u sklopu Spomen-parka , u čijem su sastavu do 1993. bili još Titova rezidencija, Muzej “Staro selo” i sportsko-rekreacijski centar. Objekti centra nalaze se na samom ulazu u selo, na brdašcu iznad seoskog groblja. Kamen temeljac za njihovu gradnju položen je u travnju 1972., a otvoreni su na jugoslavenski Dan republike, 29. studenoga 1974. Projekt su izradili arhitekti Filipčić i Šerbetić, koji su za iznimnu ljepotu i funkcionalnosti Centra dobili i nekoliko tada važnih arhitektonskih nagrada. Prvi seminar koji je održan u njemu bio je skup novinara iz skoro cijele Jugoslavije, koji je u siječnju 1975. organizirala zagrebačka novinarka i publicistkinja Dara Janeković. Zadnji održani seminar bio je s područja makrobiotike 1991.
Tijekom 25 godina postojanja Spomen-doma, u njemu su održani mnogi sindikalni i poslovni seminari, posjetile su ga mnoge đačke ekskurzije, a bilo je mnoštvo zabavnih priredbi. Ukupno zatvorene površine imaju više od 6500 četvornih metara, a u njima se nalaze znanstveno-studijski dio, društveno-ugostiteljski dio te smještajni kapaciteti, s ukupno 62 sobe i apartmana sa 134 ležaja.

Sudbina kumrovečkih objekata

Velika dvorana sa 300 mjesta, mala sa 80, pet manjih prostora za sastanke s ukupno 60 mjesta, velika čitaonica s knjižnicom i 40 radnih mjesta, te kabine za novinare i prevoditelje smještene iznad velike dvorane sastavni su dio znanstveno-studijskog dijela. Dok društveno-ugostiteljski ima nekoliko velikih prostorija za ručanje, više šankova, tv salon te zatvoreni bazen veličine 10×7 metara, a uz središnji objekt smještena je i ljetna pozornica u obliku amfiteatra sa 1000 mjesta. Unatoč skoro desetogodišnjem nekorištenju većine prostorija, cijeli je kompleks iznimno dobro sačuvan. Bazen nije u najboljem stanju, vidljivo je da znatno nedostaje namještaja, a vjerojatno najveća devastacija dogodila se u knjižnici, koje je fond od nekadašnjih 19.000 knjiga sveden na trećinu, a vjerojatno ne bi ni to ostalo da se zaposlenici Centra nisu pobunili zbog neselektivnog odvoženja navodno socijalističke i marksističke literature (iako je ona činila samo dio knjižnog fonda).
Spomen-park preregistriran je i 1991. postao je Javno poduzeće , iz čijeg je sastava izdvojen Muzej “Staro selo” i Titova rezidencija. Muzej i rezidencija od 1993. do danas funkcioniraju u sastavu Muzeja Hrvatskog zagorja i pod ingerencijom su Ministarstva kulture. Poslije je iz Javnog poduzeća izdvojen i sportsko-rekreacijski centar koji je potom predan na korištenje Općini , ali je država do danas ostala njegovim vlasnikom. Početkom studenog 1997. Trgovački sud u Zagrebu donio je rješenje po kojem se Javno poduzeće, u kojem je tada ostao samo bivši Spomen-dom, preoblikuje u Znanstveno studijski centar “”.
Bivša “Politička škola Josip Broz Tito”, odnosno njena zgrada, sagrađena je 1981. Naime, Tito je osobno dao poticaj za osnivanje političke škole kao središnje obrazovne institucije za kadrove Saveza komunista Jugoslavije. Škola je otvorena 1975. i ispočetka je djelovala u Spomen-domu, a kada je prostor postao premalen, novcem od partijske članarine sagrađena je nova zgrada, koja je otvorena 1981., i u svrhe “političkog obrazovanja” korištena do 1990., kada se SKJ raspao, a interes za ovakvom vrstom izobrazbe potpuno iščeznuo. Inače, zadnji predsjednik Političke škole bio je Ivica Račan, današnji premijer, kojemu su zbog te funkcije nebrojeno puta prigovarali, pogotovo danas opozicijski HDZ.
Zgradu Političke škole, nakon njenoga gašenja, najprije je preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova, a potom Ministarstvo obrane, za potrebe obučavanja Hrvatske vojske. Krajem 1991. u zgradu su smješteni prognanici iz Vukovara, kojih je danas još oko 50, a njih dvadesetak smješteno je u Znanstveno-nastavnom centru, koji se ujedno brine o prehrani svih prognanika zajedno. Godine 1999. završen je stečaj Političke škole i od tada je objekt, sada pod nazivom Hotel “Zagorje”, u vlasništvu Hrvatskog fonda za privatizaciju, ali ga je koristio nedavno ukinuti Ured za prognanike Vlade RH. Hotel ima oko 8500 četvornih metara, s nastavnim, stambenim i ugostiteljskim kompleksima – dvije male i jednom velikom dvoranom, 12 radnih kabineta, osam kabineta za nastavnike, 145 jednokrevetnih soba, pet čajnih kuhinja, ambulantom, velikom sportskom dvoranom, trafostanicom, rezervnim agregatom, atomskim skloništem… Nažalost, zapuštenost Hotela “Zagorje”, odnosno Političke škole, itekako je vidljiva već na prvi pogled izvana: raspadnute rolete, otpale pločice na prilazu, neodržavane klupe i uopće okolica hotela – samo su neki od detalja što se odmah primijete.

Titova rezidencija

Titova rezidencija sagrađena je 1948., s tim što je joj prva namjena bila hotelski smještaj (tada se i zvala Hotel “”). Kuća je smještena iznad Starog sela, ali je odvojena posebnim prilazom i ograđena visokom živicom. Godine 1962. preuređena je u Titovu rezidenciju, s velikom kuhinjom, sedam gostinjskih soba, malim i velikim salonom koji ima izlaz na terasu koja se nastavlja parkom, dvjema spavaćim sobama – jednom za Tita i drugom za Jovanku, povezanim velikom zajedničkom kupaonicom. Uz samu rezidenciju uređen je i kultiviran i veliki perivoj, ograđeni kompleks uređenih zelenih površina što se protežu na sedam hektara, ali je sada sve slabo održavano, a iz parka su maknute i skulpture, pa postolja stoje tek kao podsjetnik na neka prošla, bolja vremena. Kao rezidencija održavana je sve do 1981., a potom su je održavali u sklopu Spomen-parka sve do 1993. Tada je pripala Muzeju Hrvatskog zagorja, odnosno pod ingerenciju Ministarstva kulture, ali do danas nije imala niti ima muzejsku niti ikakvu drugu namjenu. Kako sva tri objekta – centar, hotel i rezidencija – imaju u svom sastavu znatne površine, jedno je vrijeme nekadašnja HDZ-ova vlada razmišljala da se tu uredi luksuzno golf igralište, ali ideja nije ostvarena.
Najmlađi među objektima koji bi prema planu Ministarstva znanosti i tehnologije trebali ući u sastav Znanstveno-studijskog centra je sportsko-rekreacijski centar izgrađen za potrebe Univerzijade 1987. Na tzv. sportskoj poljani ukupne površine 26 hektara, koja ima potpuno izgrađenu infrastrukturu, nalaze se nogometno igralište s tartan atletskom stazom, rukometno igralište, igralište za košarku, svlačionice s centralnim grijanjem, trim kabineti i press centar. Kao i većina objekata, i taj kompleks stoji neiskorišten, odnosno tek djelomično iskorišten.

Etno-selo

Staro selo jedini je muzej na otvorenome u Hrvatskoj, iako osim njega postoji još 13 manjih jezgri mogućih etno-muzeja. Osim toga, Staro selo jedno je od prvih etno-sela u Europi, pa iako je stvoreno zahvaljujući političkoj odluci i radi veličanja lika i djela “najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti”, njegova je današnja vrijednost neprocjenjiva. Muzej na otvorenome Staro selo rekonstruiran je prema izvornom izgledu kakav je selo imalo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, odnosno u doba kada se Josip Broz Tito rodio. U njemu je predstavljeno dvadesetak stambenih i gospodarskih zgrada narodnog graditeljstva. Kao spomenik kulture, kurija Erdody u Razvoru posljednjih je godina obnavljana sredstvima Ministarstva kulture, a u tijeku je određivanje njene konačne namjene. ULUPUH-ova Sekcija za keramiku predlagala je Ministarstvu kulture da se u tom prostoru osnuje muzej sa zbirkom male keramike i keramičke radionice, no obnova kurije traje, a krajnja namjena još joj nije određena.
Što god Vlada odlučila napraviti sa spomenutim objektima, najveći problem bit će novac. Prve procjene pokazuju da bi se za osnivanje centra kakav je zamislilo Ministarstvo znanosti trebalo osigurati oko 30 milijuna kuna, no taj iznos neće biti dovoljan. S druge strane, kako kaže Branko Gobac, v. d. direktora Centra, svaki novi dan donosi nove troškove i nikakvu zaradu. Beskonačno financiranje iz proračuna, pogotovo ako ne postoje sadržaji, smatra besmislenim, pogotovo stoga što su prostori takvi da nude niz mogućnosti.
Ministarstvo znanosti u svom je projektu pobrojalo i potencijalne interesente kojima bi takav centar na takvom mjestu mogao biti itekako zanimljiv – od nevladinih organizacija, preko Hrvatske gospodarske komore i tijela državne i lokalne uprave, visokoškolskih i znanstvenih institucija do Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Svojedobno se spominjala mogućnost da se u Kumrovcu otvori MBA – Masters of Business Administration, kanadska menedžerska škola poslijediplomske razine, no do sada ideja nije ostvarena. U Ministarstvu znanosti predvidjeli su tri moguća modela financiranja obnove Centra – iz proračuna, putem zajma ili partnerskog ulaganja. Rasprava koja predstoji pokazat će koji je od njih najpovoljniji. Što bi obnova objekata i revitalizacija njihovih sadržaja značila za i okolicu, vjerojatno je izlišno govoriti, pogotovo s obzirom na to da broj posjetitelja Titove rodne kuće i mjesta nakon 1995. stalno raste, unatoč činjenici što se osim kave i laganog ručka u obližnjem restoranu u Kumrovcu ne nude nikakvi drugi sadržaji. Uostalom, nemoguće je kupiti najobičniju monografiju Kumrovca – zadnja koja je tiskana je iz vremena socijalizma, pa je velik dio njene neprodane naklade odavno povučen s tržišta i uništen.