“Nerado pričam kako se osjećam u Zagrebu jer to je osjećaj koji je sladunjav za novine, meni je samom to neugodno čitati. Ali taj osjećaj je moj, u njemu su sjećanja na Gundulićevu, Zrinjevac…”, kaže Predrag Miki Manojlović, poznati beogradski glumac koji već desetak godina živi u Parizu, a ovih dana boravi u Zagrebu.
On je, naime, jedna od zvijezda filma “Kao u lošem snu” redatelja Dejana Dukovskog, koji se od ovog ponedjeljka do 18. veljače snima u Zagrebu i Makedoniji. Uz njega, u filmu u hrvatsko-makedonskoj koprodukciji nastupaju i slavni Robert Englund iz horora “Strava u ulici brijestova”, makedonski glumac Ertan Šaban, a od hrvatskih glumaca Alma Prica, Marinko Prga, Janko Rakoš, Tamara Garbajs, Borko Perić, Dijana Viduša i Jelena Perčin. Glazbu potpisuje grupa Anastasia koja se proslavila glazbom za film “Prije kiše” Milča Mančevskog.
Manojlović je u Zagrebu poznat glumac zahvaljujući mnogo čemu, primjerice, kultnoj seriji iz 80-ih “Grlom u jagode”, Grlićevu filmu “Samo jednom se ljubi” i Kusturičinu “Ocu na službenom putu”. Od svoga odlaska iz Beograda snimio je više filmova, a nekoliko s poznatim i cijenjenim redateljima i glumcima: “Artemisiju” s Agnes Merlot, “Kriminalne ljubavnike” s redateljem Francoisom Ozonom, “Mortal transfer” sa Jeanom-Jacquesom Beineixom, te najnoviji, “Izgubljene mornare”, s Claire Devers. Glumio je s Catherine Deneuve, Audrey Tautou, Helenom Bonham Carter, Marie Trintignant i drugima.
NACIONAL: O čemu je riječ i kakva je vaša uloga u filmu?
Radi se o filmu “Kao u lošem snu”, koji će se na engleskom zvati “Who the Fuck Start the First”. Scenarij su napisali Dejan Dukovski, koji je napisao “Bure baruta”, i Antonije Mitikeski. Postojala je nekad predstava Dukovskog “Da mu jebem mamu tko je prvi počeo”, ali ovaj je scenarij njen daleki odjek, tek je njome inspiriran. Govori o hermetičnosti, zatvorenosti i potpunoj autističnosti današnjeg čovjeka.
NACIONAL: Film se ipak smješta nekamo u poratno vrijeme.
Film nije ratni, film je ljubavni i počinje poslije rata i ratova na Balkanu. Pratimo čovjeka koji izlazi iz tih ratova, koji je potpuno autističan, kojega nema, koji ni s kim, čak ni sa svojom suprugom ne može uspostaviti potpunu komunikaciju, iako je želi.
NACIONAL: Možete li nešto reći o priči filma?
To što je specifično za ovaj film, zato možda i ne bih prepričavao sadržaj, jest da taj film nije realna slika svijeta. On je jedna dosta hermetična i zatvorena, dobro “probavljena”, na jednu višu razinu podignuta priča o tome koliko je danas ljudska duša ugrožena i koliko je zapravo nema.
NACIONAL: Vašu suprugu glumi Iskra Veterova, a tu je i Alma Prica.
Iskra Veterova je mlada makedonska glumica, a Alma Prica glumi časnu sestru, mali, ali vrlo važan lik, “točku na i”, i jako mi je drago što je tu jer je do sada na filmu potpuno neiskorištena. Sa svojom filmskom suprugom ne uspijevam uspostaviti komunikaciju, imamo je u svemu drugome samo ne u onome što jedno drugome kažemo.
NACIONAL: Kakva su vaša iskustva iz prvog posla s Dukovskim, “Bureta baruta”, gdje također glumite?
Dvojaka. Prvo je profesionalno iskustvo, riječ je o rasnom piscu, gdje je svaka rečenica puna značenja, smisla i velike poezije, težine, i svega onoga što život ima, humora. A druga je privatni odnos. Dukovski je nekomunikativan kao i njegovi likovi, teško se izražava, ne dovršava rečenice, misao mu krene, pa stane. Izgleda kao netko tko je dosta smušen, što je odlika i nekih drugih velikih pisaca. Na prvi pogled smeten, a zapravo misli veoma brzo.
NACIONAL: Gdje ćete sve snimati u Zagrebu?
Najviše u Jadran filmu, što mi je posebno drago. Jadran film ima svu potrebnu infrastrukturu, snimat ćemo u dobrim uvjetima, Rajka Grlića sam tamo sreo prije 20 godina snimajući film “Samo jednom se ljubi”. I tamo sam ga vidio prije dva dana. I snimat ćemo neke eksterijere, na primjer na Sljemenu.
NACIONAL: Događa li se nešto od filma u Zagrebu? Jedan dio se događa u Makedoniji.
Zagreb je u filmu jedan srednjoeuropski grad, dakle – Makedonija i negdje u Europi. Da je politička situacija u Makedoniji stabilnija, ne znam bismo li mi bili u Zagrebu. Drago mi je što sam u Zagrebu, ali žao mi je što je politička situacija u Makedoniji nestabilna. Njemački i talijanski producenti, koji su isprva bili u projektu, povlačili su se jedan za drugim jer nisu željeli riskirati snimanje u politički nesigurnoj situaciji. Onda je pojavio Igor A. Nola kao producent, koji je uspio pokrpati taj nedostatak i nabaviti onaj neophodan minimum novca. To je vrlo low, low budget film, film koji radimo jer vjerujemo u njega. Hoću reći, bez Igora Nole ne bi bilo tog projekta.
NACIONAL: Hoće li se u filmu mijenjati vaš fizički lik?
Hoće, taj lik će biti dosta ružan. Taj tip, Šejtan, kako se zove, izlazi iz rata, kojeg nema, njega je đavao uzeo pod svoje. Sad Halid, veliki majstor maske, pokušava nešto učiniti. Radili smo na licu, tamnim podočnjacima, upalom pogledu. Rekao sam mu, ne moraš me šminkati uopće. A tu su onda i kostim, sivo odijelo kakvo se nosilo prije 15 godina, onako malo kraće. I skratit će mi kosu. Naravno, bitno je unutarnje stanje, koje zapravo mijenja izgled.
NACIONAL: Kakvu ulogu ima Robert Englund, poznati glumac iz filmova “Strava u ulici brijestova” i “Fantom opere”?
Englund glumi europskog profesora, kojeg susreće mladi student Ivan, to je glumac Ertan Šaban. Susreće ga i s njim ima razna duhovna iskustva na koja moj lik ne može utjecati, iako bi htio.
NACIONAL: Kako se osjećate u Zagrebu nakon toliko vremena? Kad ste zadnji put bili u Zagrebu?
Uzbudljivo, uzbudljivo. Nisam bio ovdje deset godina. Prvi susret sam imao s policijom, naravno, i to su ljudi koji su mi se iskreno obradovali. Bio sam kod prijatelja koje sam odmah otišao vidjeti, gledao sam predstavu “Tri sestre” u ZeKaeM-u, bio u kafiću ZeKaeM-a, šetao Zagrebom. To je taj osjećaj koji je subjektivan i koji izgleda sladunjav za novine, meni je samom neugodno to čitati, ali je moj, budi neka sjećanja. Obuzimaju me sjećanja na događaje i ljude, Gundulićevu i Zrinjevac. I ići ću još u kazalište. Zanima me HNK, možda ću pogledati neku operu.
NACIONAL: Možete li ukratko rekapitulirati što ste radili zadnjih deset godina?
Za mene je najvažnije što se nisam promijenio… puno nagore. Možda malo. Izvan nas mnogo se toga događa i odlučuje na što mi nemamo mogućnosti utjecati, a što nam određuje život. Mi smo mrvica u odnosu na druga kretanja koja odlučuju o nama, a opet u isto vrijeme držimo sudbinu u svojim rukama i radimo ono što zaista želimo ili ne radimo ono što ne želimo. To je moje životno iskustvo.
NACIONAL: To je esencija, a sada fakti.
Početkom 90-ih to su “Richard III.”, Narodno pozorište Beograd, “Cyrano de Bergerac”, Narodno pozorište Beograd, “Čekajući Godota”, Beogradsko dramsko pozorište, u režiji Harisa Pašovića, to je sam početak 90-ih. Zatim “Zločin i kazna”, Bitef teatar, u režiji Igora Savina, gdje sam susreo svoju sadašnju suprugu Tamaru. Početkom rata prestajem s glumom na daskama u Beogradu, dolazi period praznine, ničega… Zatim početak snimanja “Undergrounda” s Kusturicom, šest mjeseci snimanja, stanka, oni se odmaraju, ja odlazim u Ameriku, Njemačku, Meksiko, snimam “Tuđu Ameriku”, završavam, i još šest mjeseci snimanja “Undergrounda”. U ožujku 1995. još se uvijek snimao “Undergorund”, u svibnju dobivamo Zlatnu palmu, u rujnu film s Catherine Deneuve, potom “Kineski portreti”, gdje upoznajem novu generaciju francuskih glumaca. I ti se filmovi u inozemstvu nižu do danas.
NACIONAL: Jeste li u zadnje vrijeme bili u Beogradu, vidite li ondje kakav prostor za sebe u kazalištu?
Naravno, prostor postoji. Mislim da se situacija promijenila dovoljno da bi se moglo misliti o tome. U drugim sferama vraćaju se neki ljudi koji su otišli iz Srbije i koji žele pomoći da zemlja stane na noge. Ja tu potrebu nemam, mislim da će ona stati, ili neće stati, i bez mene isto.
NACIONAL: Kakvi su vaši sljedeći planovi?
Moja supruga i ja imat ćemo dijete, to je prvo. Primarne su mi filmske ponude iz inozemstva, a ipak ima i nešto što bih volio raditi u Beogradu, tragikomični film Miloša Radovića u kojem opet glumim liječnika, ovaj put s velikim seksualnim problemima.