IlustracijaFrancuski filozof Alain Badiou piše za Le Monde o odgovornosti lijevih intelektualaca u svjetlu neočekivanog uspjeha radikalne desničarke Marine Le Pen na francuskim predsjedničkim izborima. Politički stručnjaci za to su rutinski optužili francuski niži sloj, "zabludjele provincijalce, radnike, neobrazovane" koji "u strahu od globalizacije, pada kupovne moći" i najezde stranaca pribjegavaju obrambenim mehanizmima "nacionalizma i ksenofobije". Oni, zajedno sa "zaostalima" koji su na referendumu 2005. glasovali protiv Europskog ustava, predstavljaju opreku "obrazovanoj, urbanoj, modernoj srednjoj klasi" na kojoj počiva francuska demokracija.

Pravi krivci - intelektualna klasa

Badiou se čudi antagonizmu s kojim mediji prikazuju široku francusku javnost kao "populistički" korijen svih desničarskih zala. Demokraciju kojom se toliko diče, naposljetku, čine glasovi upravo tih ljudi. Javnost i država izgubile su međusobno povjerenje, što se vidi i iz odgovora na anketno pitanje: "jesu li političari zainteresirani za ono što ljudi poput vas misle?" 1978. godine svega je 15% ljudi odgovorilo s "uopće ne"; 2010. taj se postotak popeo na 42%. Postotak suprotnih odgovora ("da, vrlo") pao je sa 35% na 17%. Možda je stvar u tome da država nema narod kakav zaslužuje, ili kako je ironično rekao Brecht, "za snaženje demokracije vlada bi trebala izabrati novi narod".

Badiou, naprotiv, sugerira da su pravi krivci državni čelnici, kako lijevi tako i desni, i intelektualna klasa. Radnička prava nisu srezali zabludjeli provincijalci već socijalistički ministar, isto kao što je socijalistički premijer sudionike radničkog štrajka u Renaultu 1983., uglavnom sjevernoafričke imigrante, proglasio pijunima vjersko-političkih skupina bez dodira s "francuskom društvenom stvarnošću". Niti je zaostala ruralna populacija sagradila sabirne centre za ilegalne imigrante, niti su frustrirani radnici uveli restriktivne zakone o vizama i deportacijama. A socijalist François Mitterrand bio je taj koji je ocijenio kako Le Pen govori o "stvarnim problemima" Francuske.

Ljevica izglasavala paranoične zakone

Mitterrandova vlada i sve vlade nakon nje glavni su krivci, prema Badiouu, za te "zakonite zločine": Jacques Chirac sa svojim premijerom Lionelom Jospinom koji se nije potrudio ukinuti zloglasne antiimigrantske zakone ministra Charlesa Pasque, zatim Nicolas Sarkozy i sada François Hollande, koji je unaprijed rekao da se problem ilegalnih imigranata neće regulirati za njegova mandata. Badiou podsjeća i da je Sarkozy prednjačio u "kulturnom rasizmu", tvrdnjama o zapadnjačkoj "superiornosti" i glasovanju za niz skandalozno diskriminirajućih zakona. Ljevica ne samo da nije digla glas protiv njegovih reakcionarnih zahtjeva, već je ravnodušno izglasala "paranoične" zakone poput zabrane nošenja marama u javnosti.

I lijevi i desni kandidati "pogazili su sva načela" u borbi protiv ilegalnih imigranata i maloljetnih delinkvenata stranog podrijetla prema kojima se Francuska nije ponijela kao pravna država, već kao država segregacije i bezakonja. Odlučimo li se za deportacije, piše Badiou, "bilo bi bolje da odaberemo svoje vođe nego poštene marokanske ili malijske radnike". A iza sve te paranoje oko islamske prijetnje i sutona zapadne civilizacije već dvadesetak godina stoje intelektualci sa svojim kolumnama, knjigama i falsificiranim istraživanjima. Oni su zaslužni za sustavno uvođenje "sukoba civilizacija", obrane "sekularizma" i "feminističkog" zgražanja životom muslimanskih žena u francuski javni govor.

Intelektualci kao idejni tvorci represije

Pa ipak se za francusku ksenofobiju rutinski optužuju čelnici ekstremne desnice dok se ni u jednom trenutku ne preispituje "prevladavajuća odgovornost onih na takozvanoj 'ljevici'", koji o Arapima i crncima govore na isti način na koji su njihovi prethodnici nekoć govorili o Židovima. Iako je istina da postoje radikalne islamističke skupine koje naginju fašizmu, isto tako postoje zapadnjački fašistički pokreti prožeti fanatičnim kršćanstvom. To, međutim, ne priječi "nijednog islamofobnog intelektualca da neumjereno hvali naš 'superiorni' zapadni identitet, a naše divljenja vrijedne 'kršćanske korijene' uglavljuje u obožavanje sekularizma"; najistaknutiji predstavnik ovakvog načina razmišljanja trenutno je upravo Marine Le Pen.
Intelektualci su tako postali idejni tvorci represije protiv imigrantskih radnika i osobito imigrantske mladeži, dok je vlada u nemogućnosti da ostvari funkcionalno građansko društvo problem stranaca spremno iskoristila kako bi ih ponudila kao topovsko meso "dezorijentiranom i ustrašenom biračkom tijelu".

Badiou optužuje sve vlade od Mitterranda naovamo za međusobno natjecanje u napuhavanju imigrantskog problema, a sve u svrhu prikrivanja činjenice da "prvenstveno služe interesima ekonomske oligarhije". Proziva i intelektualce da su prazninu nastalu zalaskom komunističke ideje besramno popunili hrpom rasističkih gluposti o "islamskoj opasnosti i uništenju naših 'vrijednosti'". Time su pomogli "mentalnom razvoju" fašizma koji se sada proširio do alarmantnih razmjera i zbog toga bi trebali biti pozvani na odgovornost.