Objavljeno u Nacionalu br. 322, 2002-01-15

Autor: Mirjana Dugandžija

Novi intendant HNK u Zagrebu

Neću razbijati dramu, ali ja sam glazbenik i u HNK više neće biti maćehinskog odnosa prema glazbi

Sama ideja o intendanturi nije bila moja, već mi je to predložio ministar kulture Antun Vujić

Mladen Tarbuk (39), hrvatski dirigent i skladatelj, od 1993. šef-dirigent Simfonijskog puhačkog orkestra HV-a u Zagrebu, dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, diplomant u Zagrebu i Grazu, sin profesora violine na Muzičkoj akademiji, koji je kao petogodišnjak bez daha slušao “Figarov pir”, poslije studirao fiziku i dirigiranje, a usput redovito slušao predavanja iz filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – novi je intendant zagrebačkog HNK.
Postao je to pomalo neočekivano, kao, čini se, potpuni autsajder u pričama i spletkama koje su se zadnjih godina rojile oko najveće nacionalne kazališne kuće i ne osobito poznat u gradskom establishmentu koji cirkulira po premijerama. Umjesto toga, pisao je svoje skladbe kojih sada ima četrdesetak, primao glazbene nagrade i sudjelovao na svjetskim glazbenim festivalima. Nije član nijedne stranke.
NACIONAL: Zašto ste se kandidirali za intendanta HNK?
Postoje unutarnji i vanjski razlozi. Sama ideja o intendanturi nije bila izvorno moja, to mi je predložio ministar kulture Antun Vujić. Pretpostavljam, zbog iskustva s Dubrovnikom, gdje sam bio predsjednik Povjerenstva za glazbu. U vrlo kratkom vremenu uspjeli smo sanirati veliki problem – problem programa, i izišli na koliko je bilo moguće uspješan način.
To je jedna strana. Ono što mi se čini dosta važno jest to što dolazim iz miljea koji, na žalost, nije tipičan za izbor intendanata u Hrvatskoj, iz glazbe. Mislim da to ima dublji razlog i o tome svakako treba govoriti. Činjenica je da su se glazbenici povukli na margine. Pritom mislim na glazbenike u glazbenom kazalištu, a i u ozbiljnoj glazbi. Donekle su bili sami izazvani, a donekle su “stavili glavu u pijesak”, da ne vide probleme, što je rezultiralo dosta dugom erom dramskih redatelja kao intendanata svih kazališta. Neću stvarati situaciju u kojoj bi se drama suzbijala, ali mi se čini da glazbena scena u programskoj politici nijednog od naših hrvatskih narodnih kazališta nije artikulirana na pravi način.
NACIONAL: Zašto je bilo tako malo kandidatura za tako važno mjesto? Možda stoga što se znalo da ste vi “Vujićev kanditat”, ministrov favorit, pa su svi drugi odustali.
Kad smo prvi put razgovarali o mojoj kandidaturi, predložen sam kao jedno od mogućih rješenja. Upravo se radilo o važnom detalju koji treba razumjeti, odnosu dramskog i glazbenog. Ali, na kraju, zašto je ministar Vujić donio ovakvu odluku, morate pitati njega a ne mene.
NACIONAL: Dovodeći vas kao “autsajdera”, čini se, nastoji amortizirati razne političke udare i igre oko kazališta.
Spomenuli ste riječ “autsajder” koja je meni vrlo draga. Veći sam dio karijere proveo kao autsajder, jer se cijeli život pokušavam izboriti za poziciju u kojoj je umjetnost autonomna. Jasno mi je da su iza nas teška vremena, a možda i ispred nas, ali bitno je shvatiti da umjetnost ima svoje autonomne regule. Čovjek može nad tim pravilima vršiti nasilje i zanemarivati ih, međutim, “vrag dođe po svoje”, ne zato što bi to netko htio, nego je to imanentno naravi umjetnosti. Što se tiče političkih udara, mislim da nije riječ o politici. Radi se isključivo o osobnim interesima, a politika, prenapuhana, služi kao sredstvo ostvarivanja pojedinačnih osobnih interesa. Kad se to tako gleda, stvari su puno jasnije i jednostavnije ih je riješiti. Zamatanje u politički omot velika je mistifikacija upravo da bi se zadovoljili osobni interesi.

Maćehinski odnos

Ni u jednom od 5 glazbeno-scenskih teatara u kazalištu na čelu nije bio glazbenik: ta mjesta su već godinama rezervirana za kazališne redatelje i bilo je vrijeme je da se to promijeni

NACIONAL: Mislite li da ste imali prednost stoga što ne dolazite iz Drame, gdje je politizacija među ljudima tako velika, pa si je ministar učinio život jednostavnjim?
Ministar Vujić donio je odluku, a ne ja. Ali ja bih ipak naglasio da u četiri glazbeno-scenska teatra, odnosno pet, jer treba ubrojiti i Komediju kao glazbeni teatar, nigdje nije glazbenik na čelu. To ne može voditi ni do čega drugog nego do maćehinskog odnosa prema glazbenom teatru. Eklatantan primjer za to su nagrade Hrvatskog glumišta, prije svega manifestacija dramskih redatelja i glumaca. Nije se osjetila potreba da se osmisli nagrada za najbolje baletno ostvarenje. Uopće se ne smatra da dirigent postoji kao dio glazbenog kazališta, a on je barem jednako važan, ako ne i važniji od opernog redatelja u operi.
NACIONAL: Vaš prethodnik Georgij Paro bio je poznat kao socijalno vješt čovjek – intendant za vrijeme HDZ-a, vješto je ostao na čelu te kuće sve dosad. Kako ćete se vi snaći?
Svjestan sam toga važnog aspekta. To nije zanemarivo jer je od pamtivijeka teatar bio neka vrsta foruma. Od samog početka bio je na onom mjestu gdje se sastajao cijeli polis, na nečemu što nije bilo političko pregovaranje, ali je bilo jedno od prvih zajedničkih sadržaja koje su dijelili svi građani. Taj duh sasvim sigurno ostao je i u današnjem kazalištu.
Čini mi se da je moj prethodnik doista prošao kroz vrlo teško razdoblje hrvatske povijesti i to treba imati na umu kad se jednog dana bude vrednovalo razdoblje od 1990. do 2000. Kroz onakve situacije sasvim sigurno nije bilo lako provući određeni umjetnički credo, ostati vjeran sam sebi. Pitanje je – je li uopće bilo izvedivo. Optimist sam što se tiče vremena i što se tiče generacije. Te dvije stvari ponukale su me da se odlučim za kandidaturu. Prvo, dolazi neko drukčije vrijeme jer se ipak udaljavamo od točke 1990., a udaljavamo se i time što dolaze neke nove generacije. I sam se ubrajam među njih, 39-godišnjak sam, osjećam se i kao čovjek koji zastupa interese generacije koja je tijekom prošlog vremena bila potiskivana.
NACIONAL: U intervjuu u Večernjem listu rekli ste da HNK treba novu zgradu Opere, a Snježana Banović kao direktorica Drame i dosadašnji intendant Georgij Paro traže novu pozornicu za Dramu.
Ne pobijam tu inicijativu. Mislim da je ona ispravna, ali kratkoročno. Govorim o dugoročnoj strategiji. Nemam iluzija, mislim da se ni za vrijeme tri moja mandata ne bi izgradila zgrada Opere. To je nešto što se dugo gradi. HNK u Zagrebu ipak je jedno srednje kazalište Austro-Ugarske Monarhije i toga moramo biti svjesni. Zagreb je danas doista centar države i trebao bi imati operu koja je u stanju izvoditi svjetski repertoar. Činjenica je da se ovo kazalište po gabaritima ne može nositi s orkestrom s konca 19. stoljeća. Da ne govorimo o velikim operama 20. stoljeća: moguće ih je izvesti na silu, u nekim aranžmanima.
NACIONAL: Navodno je Opera u drugoj vrsti kraha. Maestro Kuljerić kaže da nema pjevača niti da se postavi “Ero s onoga svijeta”.
Ne znam, uz dužno poštovanje, po tome je maestro Kuljerić pobio vlastitu produkciju postavivši “Marca Pola” koja je dobila vrlo dobre kritike i počivala na izvrsnim mladim pjevačima. Ako je pet pjevača odbilo pjevati u toj operi, našao se šesti. Što se tiče priče o pjevačima, doista sam uvjeren da je riječ o prenapuhanim problemima da bi se skrenula pažnja s nekih drugih vitalnih problema.
NACIONAL: Kojih?
HNK u Zagrebu funkcionira već 100 godina prilično skladno i u prošlosti su se radili doista veliki projekti. Znalo je biti šest opernih i 12 dramskih premijera u jednoj sezoni. Sve su to bile vrhunske kreacije koje su se davale i u svijetu. Doista mi je teško objasniti zašto je sada teško postaviti dvije operne i četiri dramske premijere.
NACIONAL: Koji je ključni problem?
Po mom mišljenju ključni problem je tehnologija rada. Imamo ansamble koji imaju takve kolektivne ugovore da se ne može raditi blagdanom i nedjeljom, jasno vam je do kakvih ograničenja dolazi. U 30 dana kazalište je zatvoreno najmanje četiri dana, što je za umjetnike neodrživa situacija. Primjerice, ako je premijera u ponedjeljak, u nedjelju nećemo napraviti probu zato što je nedjelja! To je vrlo ozbiljan problem i treba ga riješiti. Treba ponovno pregovarati. Odnos između javnih službenika i umjetnika vrlo je teško izjednačiti.
NACIONAL: Nije li vas pomalo strah zbog financijskih teškoća HNK? Priča se o milijunskim svotama. Ima li publike? Hoćete li tražiti više novca?
Definitivnu svotu ne znam. Znat ću je nakon posjeta revizora. Dobra je strana cijele priče da Zagreb ima dobru i brojnu publiku. Ona je možda zanemarivana što se tiče programa, o tome sam govorio. Novac ću tražiti, a ne znam hoću li ga dobiti.
NACIONAL: Što ćete sa svojim ravnateljima? Snježana Banović je došla prije godinu dana, preostaju joj još tri godine, a Vladimiru Kranjčeviću i Almiri Osmanović uskoro istječe mandat. Hoćete li ih zamoliti da ostanu ili…
Prvog ožujka preuzimam dužnost intendanta i otvaram natječaj za radna mjesta onih ljudi kojima istječu mandati. Riječ je o ravnatelju Baleta i ravnatelju Opere, te o još nekoliko mjesta. Intendant donosi odluku o izboru tih ljudi, a razgovarao sam s nekoliko njih. Javnost će biti pravodobno obaviještena.Za mjesto ravnatelja drame ne raspisujem natječaj jer Snježana Banović ima ugovor do 2005.
NACIONAL: Imate li neke ljude u vidu? Na koga ćete se u radu osloniti?
S nizom kolega već sam surađivao i rado iznova surađujem. Ali to nije moj odgovor na pitanje tko su budući ravnatelji. Dobro i svakodnevno surađujem s Krešom Dolenčićem, Ozrenom Prohićem, Franom Paraćem, Sašom Britvićem, ali ima i deset drugih koje bi trebalo spomenuti. I Nikšu Barezu, Dunju Vejzović, Ružu Pospiš-Baldani. Ostanimo pri tome.
NACIONAL: Konačno, koja je vaša intendantska vizija HNK?
Što se programa tiče, u mojoj aplikaciji, koja je predana pri samom natječaju, riječ je o možda dvije ključne stvari: jedna je povećanje broja novih naslova, jer je vrlo teško otpjevati primjerice tri predstave godišnje i biti vrhunski umjetnik. Pogotovo za mladog umjetnika. Ključna stvar je kontinuirano nastupanje i kontinuirani razvoj. Stoga mi se čini vrlo važnim ne samo kvantiteta predstava nego i broj novih predstava. Dakle, rast kroz neke nove predstave i učenje novih uloga. Druga stvar koja mi se također čini važnom jest naglasak na domaće stvaralaštvo, pogotovo na baštinu. Volio bih da HNK u Zagrebu kao jedna vrsta obrazovne institucije bude u stanju upoznati publiku i sa svjetskim repertoarom, s tim da ću se truditi da to bude prezentirano na novi, suvremeniji i zanimljiviji način.
NACIONAL: Ne zvuči zanimljivo, nego arhaično.
Naime, dramski tekstovi s početka 20. stoljeća žive. Dakle, nama je Krleža na neki način suvremenik jer je ostao u fokusu javnosti. Što se tiče glazbe, to se nije dogodilo. Imamo vječitog “Eru” i “Zrinskoga”, a zaboravlja se da postoji plejada značajnih skladatelja koji su ostavili važna djela koja se uporno ne postavljaju. Riječ je o Bersi, Baranoviću, Lhotki. Treća stvar je suvremenost. Nedostaje stimulacije, ljudi su zapali u apatiju i nisu skloni avanturi pisanja za tako veliku scenu jer je to avantura i financijske naravi. Stvaralački, Hrvatska propada. Uvijek pomislim kako će biti kad netko nakon 15 godina bude razmišljao o razdoblju od 1990. do 2000.: napisane su tri opere, vrlo malo skladbi. Što se tiče dramskih tekstova, priča je ista.
NACIONAL: Mislite da ih možete više platiti?
Mislim da je to ključna stvar. Kad se pogleda shema financiranja, primjerice Ministarstva kulture ili Gradskog ureda za kulturu, vidi se da je za najkreativniji dio dano najmanje. Smiješne proporcije vezane su za mentalitet: kila mozga, dvije marke. Novost i ideja nemaju cijenu i ne mogu se prodati. Skladatelja ili pisca smatraju ludim što uopće pišu jer se puno bolje može živjeti od glumljenja.
NACIONAL: Koliku autonomiju namjeravate ostaviti ravnateljima Drame, Baleta i Opere?
Prihvatio sam se ovog posla upravo misleći na to da intendant HNK nije administrativna funkcija nego, suprotno, čovjek koji se bavi strategijom programa. Ima primjera gdje su intendanti, rekao bih, poslovodni direktori. Ja ću se baviti strategijom i, rekao bih, dramaturgijom programa, a ravnatelji su ti koji se bave, rekao bih, onim pojedinačnim, izborom konkretnog djela i provedbom tog programa.
NACIONAL: Hoćete li postaviti “Hrvatskog Fausta” Slobodana Šnajdera?
Što se tiče Šnajdera, iz svojih srednjoškolskih dana sjećam se “Kamova, smrtopisa”, “Hrvatskog Fausta” sam čitao i to vidim kao kontinuitet samog Šnajdera, u smislu zaoštravanja pristupa teatru. Ako je tada moga biti postavljen “Kamov”, ne vidim zašto sada ne bi mogao “Faust”. To je pitanje kontinuiteta, ne ideološkog opredjeljenja.
NACIONAL: Studirali ste fiziku, dirigiranje i kompoziciju.
Prva su mi ljubav bile prirodne znanosti, iako sam se, budući da sam iz glazbene obitelji, bavio glazbom. Dok sam služio vojsku, puklo mi je da bih ipak išao na dirigiranje i kompoziciju, paralelno sam “dovukao” do kraja fiziku, nastavio dirigiranje na zagrebačkoj Akademiji, godinu dana poslije upisao dirigiranje u Grazu, tako da sam diplomirao i u Grazu i u Zagrebu i onda sam upisao kompoziciju u Zagrebu i završio je.
NACIONAL: Zašto ste napustili fiziku?
Bio sam na teorijskoj fizici, kvantnoj relativističkoj teoriji, koja proučava, recimo tako, ponašanje čestica pri tako velikim brzinama da relativistička teorija počinje igrati ulogu u njihovu ponašanju. Ono što mi je bilo odbojno bio je nedostatak kontakta s ljudima, shvatio sam da ne bih mogao cijeli život provesti u Institutu za fiziku, sjedeći u svojoj sobici, baveći se, jasno, vrlo zanimljivim problemima.
NACIONAL: Početkom 80-ih slušali ste i predavanja na studiju filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Branka Despota, Branka Bošnjaka…
Moji su interesi uvijek bili široki i mislim da je širina i punina interesa ona koja čini čovjekov život ispunjenim. Tako je i moja odluka o intendanturi logična. Ja sam, uostalom, i u glazbi i skladatelj, i dirigent, i producent, bavio sam se i nekim muzikološkim stvarima, i profesor sam na Akademiji…
NACIONAL: Što sada čitate od filozofije? Što vam je na noćnom ormariću, možda iz toga naslutimo što će biti na repertoaru HNK?
Ima tu njemačkih idealista, pogotovo Kanta, pogledam štogod od Heiddeggera, ali ne sustavno jer, po meni, filozofija se i ne čita sustavno. I inače u životu preferiram jezgrovitost. U sad aktualnom disputu Ivšić – Krleža ja bih uvijek umjesto njih dvojice odabrao Nikolu Šopa, za mene možda jedinog velikog hrvatskog pjesnika 20. stoljeća. Pa onda još neki pjesnici. Normalno, to je moje osobno očište koje neću projicirati na teatar. Dakle, noćni ormarić bio bi: Šop, baš sam sad napisao ciklus pjesama “Sanjači” na tekst Nikole Šopa koji je bio praizveden u Puli, a onda Georg Trakl. No oni neće biti na repertoaru HNK.
NACIONAL: Uz glazbu ste odrasli, otac vam je bio profesor violine na Muzičkoj akademiji, majka korepetitorica. Kad je počela vaša fascinacija glazbom?
Tako sam od malih nogu bio bombardiran glazbom, teatrom, nisam mogao izbjeći sudbini koja me snašla. Svirao sam violinu, ali kako se to često događa, otac nije imao puno živaca za mene, učili su me drugi, pa sam prestao s violinom s 12 godina. S pet godina sam bez daha odgledao “Figarov pir” u Dubrovniku. Kao srednjoškolac grabio sam svaku priliku da gledam pokuse Lovre Matačića, makar nisam imao ni najbljeđu ideju da bih se bavio dirigiranjem. Nego je naprosto bilo zanimljiv način na koji je Matačić pokušavao svijet ideja realizirati kroz glazbu. On je pripadao onoj generaciji tada još vrlo obrazovanih dirigenata, što se poslije izgubilo, kad su postali zvijezde, univezalnih ljudi koji su mogli govoriti o kompoziciji, muzikološkom aspektu prošlosti, a znali su to realizirati u zvuku. Sjećam se kao jučer pokusa za Smetaninu “Moju domovinu” ili za koncert od izvadaka Wagnerovih opera, te uputa koje je davao glazbenicima, to je biblija glazbe.
NACIONAL: Napisali ste 45 većih i manjih skladbi, o kakvoj se glazbi radi?
U kontinuitetu Druge bečke škole koristim polistilizam današnjeg doba koji koristi i jazz i narodne motive.
NACIONAL: U jednom trenutku oponašate i ganganje.
Skladba “Hrvatska suita” započinje, u prvom stavku koji se zove “Ganga”, dozivanjem dvaju klarineta koji su smješteni iznad orkestra i sviraju četvrt-tonovima, oponašajući ganganje dvojice pastira s dva brijega. Na to zazivanje odgovara brutalno cijeli puhački korpus dovodeći disonancu do usijanja, a nakon treska velikog bubnja sve se urušava i smiruje i ostaju tek titraji visoke flaute…
NACIONAL: Zašto mislite da ćete biti bolji intendant nego netko drugi?
Danas se pokušava mjeriti i sviranje violine, zašto ne bi intendantura? Ali ja mislim da se jedino može mjeriti trčanje na 100 metara, sve ostalo su besmislice, svatko od nas ima vrline i mane. Ja mogu reći koje su moje kvalitete, ali ne mislim da sam zato “prvi”. Bit ću staložen intendant koji će izbjegavati povišeni ton, ali neće ustuknuti ni pedlja od onoga što je rekao u ovom intervjuu.

Vezane vijesti

Ravnatelj Baleta riječkog HNK dobio otkaz

Ravnatelj Baleta riječkog HNK dobio otkaz

Ravnatelju Baleta riječkog HNK Ivana pl. Zajca Staši Zurovcu 20. travnja otkazan je ugovor o radu zbog nepridržavanja obveza iz radnog odnosa,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika