“Sad se stvarno osjećam ko da me je vlak zgazil”, rekao je Nacionalovim novinarima Ivica Kostelić u nedjelju, 13. siječnja, nekoliko sati nakon što je u švicarskom Wengenu pobijedio u slalomu. Razgovarali smo u njegovoj hotelskoj sobi nakon što je obavio sve protokolarne obveze: dao cijeli niz izjava svjetskim televizijskim kućama koje su uživo prenosile slalom, održao tiskovnu konferenciju i primio pobjednički pehar. Iako je slalom u Wengenu, prilično nepristupačnom mjestu u samom srcu švicarskih Alpa, jedan od najtežih u Svjetskom kupu, a možda i zato što nitko drugi nije vjerovao da Ivičini odlični rezultati nisu tek stvar slučajnosti i sreće, Nacionalova ekipa i novinar Sportskih novosti bili su jedini predstavnici hrvatskih medija koji su na licu mjesta popratili Ivičinu drugu pobjedu ove sezone. A ona je, nakon trijumfa u Aspenu, gdje je sa startnim brojem 64 osvojio prvo mjesto, te drugog mjesta u Adelbodenu, bila možda i najveća jer Ivica Kostelić je prošle nedjelje skijao s virozom i povišenom temperaturom a pobijedio u obje utrke slaloma.

Nije gotovo dok ja ne odvozim

Moj je znak pik as: pik je najslabija karta ali je ipak as. To je k’o neki looser koji je as. Iako su mi iz FIS-a zabranili da ga pokazujem, ja ga neću skinuti nego ću svaki put govoriti da je ta zabrana sramota: to nije logo nikakve tvrtke

Večer uoči slaloma, u neformalnom razgovoru s članovima Ivičina stručnog tima, trenerom Vincencijem Jovanom, serviserom Ivicom Franjkom i menedžerom Ozrenom Mullerom, nije bilo ni govora o mogućoj pobjedi. Svi su bili izvrsno raspoloženi i optimistični, vješto krijući zabrinutost za Ivičino zdravstveno stanje, jer već je tada imao probavnih tegoba zbog viroze i temperaturu iznad 38 stupnjeva. Da je skijao bolestan, doznali smo tek nakon što je pobijedio u prvoj utrci. Mala je hrvatska ekipa zato strepila sve do njegova nastupa u drugoj vožnji. Kao pobjednik iz prve, u drugoj je vožnji Ivica Kostelić vozio zadnji. “Koji je to osjećaj! Stojiš na startu zadnji. Oko tebe tišina, nema nikoga, utrka je gotova, ali ne, nije dok ja ne odvozim”, pričao je Ivica Kostelić ležeći u krevetu nakon ručka, do brade umotan u poplun, dok su mu se grašci znoja zbog temperature skupljali na čelu. Unatoč tomu, u razgovoru za Nacional proveo je više od sat vremena, a na početku se prisjetio osjećaja koji je imao u trenutku kad je prošao kroz cilj i doznao da je još jednom pobijedio. “Na startu sam čuo vrijeme koje je imao Mitja Kunc, bilo je to 1:42.30, i kad sam vidio da ja imam 1:42.29 i da sam pobijedio za jednu stotinku, to je bilo strašno! Dobro je to bilo.”
NACIONAL: Iako su neki iznenađeni, vi ste dugo čekali na ove trenutke slave i pobjeda?
Poseban je to osjećaj. Svaki početak je poseban i sigurno je da ću se, što god mi se dogodi u karijeri, ovoga sada posebno sjećati. Pobjeda u prvom slalomu Svjetskog kupa u Aspenu ipak mi je najposebnija. Ne znam što mi se tad dogodilo, samo sam se spustio. Ali nije se to dogodilo u jednom danu.
NACIONAL: Jeste li očekivali ovu pobjedu u Wengenu?
Ma kakvi, bolestan sam i samo sam mislio dati sve od sebe i vjerovao da ne mogu biti jako loš jer sam u dobroj formi. A eto, dogodilo se. Ova, druga pobjeda jako je važna jer nakon nje se otvaraju drukčiji vidici. Postoji arapska izreka koja kaže da se nešto što se dogodi jednom, ne mora dogoditi i drugi put. Ali ono što se dogodi dva puta, gotovo će se sigurno dogoditi i treći. Zato je druga pobjeda jako važna.
NACIONAL: Vaše držanje na press konferenciji nakon pobjede, gdje ste bili staloženi a opet otvoreni i pričljivi, dalo je naslutiti da takvu smirenost i koncentraciju imate i na startu. Je li to tako?
Ima nešto u tome. Ljudi različito pristupaju komunikaciji s ljudima. Treba imati puno samopouzdanja da budete ne samo otvoreni nego i da imate hrabrosti govoriti s vjerom u to što govorite. Ja sam danas rekao da je kombinacija podcijenjena i to ću uvijek ponoviti, ako treba, i predsjedniku FIS-a, jer je to, na žalost, istina. A opet, neki ljudi poput, primjerice, Stenmarka, koncentrirani su na drukčiji način, nisu nikad bili otvoreni s ljudima, a zapravo su jednako smireni. Jedina je razlika što je jedno agresivna smirenost a drugo totalna smirenost.
NACIONAL: Vi biste svoju smirenost nazvali agresivnom?
Da, jer totalno smireni tipovi su poput Janice koja je čisti cooler. Razlika je u tome što je totalna smirenost božji dar a agresivna se uči.
NACIONAL: Kako izgledaju vaše psihičke pripreme?
Ne postoje posebne psihičke pripreme. Ja jednostavno polazim od toga da treba biti svjestan da mi ljudi imamo puno talenata. Da nam je Bog dao sve što je On imao osim besmrtnosti i da samo moramo pronaći put kako iskoristiti te talente. Svaki zdrav čovjek može u tome uspjeti ako si zada cilj, ako voli to čime se bavi i ako vjeruje u to. Ali, naravno, mora u svemu postojati doza realnosti. Ja sad ne mogu sanjati da ću postati olimpijski prvak u langlaufu jer to nije moguće. Ali moguće je da postanem olimpijski prvak u skijanju.
NACIONAL: Imate li kakvu posebnu tehniku koncentriranja pred samu utrku?
Neki ljudi stalno čitaju Bibliju a ja stalno čitam ovu knjigu – “Mentalni trening za sportaše” ili, u originalu, “In Pursuit for Excellence”. Ima različitih tehnika koncentracije koje se razlikuju od pojedinca do pojedinca. Neki ljudi zamišljaju da su na nekom lijepom mjestu s nekom dragom osobom, dok drugi baš žele biti nervozni. Meni je danas pasala ravnodušnost koju sam imao jer sam bolestan. Gotovo da uopće nisam bio nervozan. I inače se trudim da ne budem previše nervozan, a kad vidim da postajem previše nervozan, zamislim neku dragu osobu. Danas sam prije drugog starta otišao u šumu, sjesti i smiriti se. Sjedio sam u šumi, ni o čemu nisam razmišljao, samo sam slušao tišinu i ptice. Tada pokušavam umanjiti važnost utrke koja je preda mnom. Jer zapravo utrka i nije važna u životu. Ljudi si sami postavljaju važnosti. Ne postoje, primjerice, totalno katastrofalne situacije, postoje samo one koje smo mi shvatili kao totalno katastrofalne. Tjeskobni smo samo onda kad sami za sebe mislimo da smo tjeskobni, kad slušamo ljude koji nam bez veze govore da su ambicije javnosti porasle. To je glupost. A vi kao natjecatelj možete dopustiti tom pritisku da vas slomi ili možete postići da vas uopće ne dira jer on ne postoji.
NACIONAL: Je li vam bilo teže boriti se na putu do vrha ili sada, kad, ako nikom drugom, sami sebi želite opravdati već postignuto?
Ja sam za svoje rezultate odgovoran samo sebi, ciljeve koje sam si postavio jedino ja imam pravo vidjeti i očekivati. A kod mene ne postoji nikakav pritisak iznutra. Nema potrebe za tim jer život je ogroman i ne treba se stvarati pritisak oko toga hoćete li danas pobijediti ili nećete. Treba se zaustaviti, otići u šumu i slušati ptice kako pjevaju jer život prolazi dalje. U trenutku kad sam ja danas pobijedio, na drugom kraju svijeta rodilo se neko dijete, nekomu je umro djed, uopće nije važno to što sam ja danas pobijedio. Važan je put, važno je biti ponosan na svoj put. Nije važna moja današnja pobjeda nego sve moje dosadašnje pobjede.
NACIONAL: Jeste li svjesni što se zbiva dok skijate, možete li tada uopće o ičemu razmišljati ili se sve događa automatski?
Sve se uglavnom događa automatski, nema nikakvog razmišljanja, to je takav sport.
NACIONAL: Koliko je vaš otac upućen u pojedinosti vaših treninga za vrijeme Svjetskog kupa?
Tata jako puno sudjeluje u našim treninzima. On osmišljava plan. Na samom terenu to ovisi o mom treneru, ali 80 posto plana osmišljava tata.
NACIONAL: S obzirom na ulogu vašeg oca i na vas koji ste jaka osoba, koliki je autoritet i uloga vašeg trenera?
Kad je riječ o tehnici skijanja, on je sigurno jedan od najboljih na svijetu, a najgore je to da ga svi podcjenjuju. On je tih, povučen. Ja ga jako volim i imam odličan odnos s njim. Poznajemo se već dugo a puno mi znači to što se on javio da mi bude trener prije dvije godine kad sam bio ozlijeđen. To nešto znači. On je vjerovao u mene kad drugi baš i nisu. On je u tehničkom smislu od mene napravio pobjednika. Imao je odličan materijal, ali za one zadnje poteze on je zaslužan.
NACIONAL: Je li vam teško što ove uspjehe ne možete podijeliti s obitelji jer nisu uz vas nego prate Janicu na njezinim utrkama?
Ne razmišljam o tome. Mi imamo odličnu obitelj, čvrsti smo kao stijena. Moji uspjesi su uspjesi moje obitelji i uspjesi moje obitelji su moji uspjesi. Nikad mi nije teško što nisu tu, baš nikad. Takav je život, tomu se naučite i o tome ne razmišljate.
NACIONAL: Jeste li danas razgovarali s ocem?
Čuli smo se nakratko. Rekao mi je da se moram boriti protiv bolesti i da ćemo pričati poslije.
NACIONAL: A što vam je rekao nakon one prve pobjede u Aspenu?
Rekao mi je – čestitam, a ja sam njemu rekao – ne, ja tebi čestitam.
NACIONAL: Mnoge je začudila vaša skromnost kad ste, prije nego što ćete novinarima pričati o sebi, progovorili o pobjedniku kombinacije i o tome kako je ona zapostavljena.
Većina ljudi je ovdje ili presramežljiva ili ne zna dovoljno dobro engleski, da bi govorila o problemima o kojima ima pravo govoriti. Znači, ja kao pobjednik imam pravo reći nešto i nadam se da ću reći još mnoge stvari. Za neke stvari se treba boriti, a ljudi koji nemaju toliko mašte, ne znaju dobro engleski ili nisu baš previše inteligentni, to neće reći. Oni se neće zauzeti za kombinaciju, uopće za skijanje, njima ništa ne znači to što je ovaj danas sa brojem 63 bio treći. A ja znam što to znači jer sam i ja bio u sličnoj poziciji, imao startni broj 64 i pobijedio. Ja znam koliko je kombinacija teška. Mislim da se u Svjetskom kupu treba pojaviti netko tko je pobjednik i tko će otvoreno govoriti o problemima. Jer mislim da novinari trebaju saznati o tome, da se o tome prošire vijesti. Nitko ne zna za Omota i svi danas pričaju o meni i slave mene. A ja sam nitko i ništa prema Omotu. On je car i to što on radi je skijanje jer vozi sve četiri discipline. Mi u slalomu se samo okrećemo, oni u spustu samo jure nizbrdo. Kombinacija – to je skijanje. Omoto je četiri puta bolji od mene. On je vozio četiri discipline, jučer je bio četvrti u spustu i danas je bio sedmi u slalomu. Ja to ne mogu postići ni u najljepšim snovima. Zato je on najjači sportaš u Svjetskom kupu.
NACIONAL: S obzirom na srčanost kojom se zalažete za druge i skijanje općenito, bilo bi vas dobro imati kao ambasadora sporta.
Ne bih to volio. Dok god budem postizao dobre rezultate, zauzimat ću se za interese skijanja, ali ne pada mi na pamet postati poseban borac za to.
NACIONAL: Danas ste dobili i kompliment novinara da imate sve predispozicije za studij medicine jer ste im potanko opisali sve svoje dosadašnje ozljede. Imate li možda i takvih ambicija?
Ma to je bila šala jer znam puno o koljenima, mogao sam im još detaljnije opisati ozljede. No nikad se ne zna. Zašto ne i medicina.
NACIONAL: Spomenuli ste kako bi novčane nagrade za kombinaciju trebale biti veće od onih za pobjede u slalomu i ostalim pojedinačnim disciplinama. Kolika je novčana nagrada za pobjedu u Wengenu?
Danas sam dobio ček na 24.000 švicarskih franaka. Ali to nije nikakav novac u sportskom smislu. Neki igrač bejzbola dobije 30 milijuna dolara na godinu. Skijanje općenito nije veliki sport i oko njega se ne okreće veliki novac, ali neke bi se stvari trebale regulirati. Ne može nagrada za slalom biti veća, pa ni jednaka kao za kombinaciju.
NACIONAL: Kada biste morali na jednu stranu staviti sva žrtvovanja zbog skijanja a na drugu zadovoljstva, koja bi prevagnula?
Reći ću vam ovako – svojoj muškoj djeci sigurno neću preporučiti skijanje. Ne bih htio gledati svoju djecu kako se lome i odlaze na operacije. Od ovih 30 natjecatelja koji su danas vozili slalom u drugoj utrci, 90 posto njih već je operirano, neki i više puta. Ja ne poznajem ni jednog skijaša koji ni jednom nije bio ozlijeđen.
NACIONAL: Znači li to da je skijanje postalo preopasno, jesu li u borbi za bolje rezultate prijeđene granice ljudske izdržljivosti?
U skijanju je uvijek bilo ozljeda i uvijek će ih biti. Međutim, često čujem izjave budala o tome kako sport ide naprijed. Kud naprijed? Pa nije se čovjek usavršio usporedo s napredovanjem sporta. Čovjek nikad neće trčati četiri sekunde na sto metara. Čovjek ima svoje granice i dok god ne evoluiramo kao vrsta ne možemo trčati četiri sekunde na sto metara. Zato smo sve bliže svojim limitima i brže se trošimo tako da nije čudno što svako toliko negdje nešto pukne. Nekada se u zavoj u spustu ulazilo sa sto na sat a izlazilo sa devedeset. Danas ulaziš sa sto a izlaziš sa 110. Materijal koji imamo na nogama to omogućuje, ali mislim da bi kod tog materijala trebalo napraviti neka ograničenja, smanjiti lukove skija, smanjiti talirung. Dobro je da se počela strogo kontrolirati oprema i ja ne bih da se ona i dalje puno razvija. Ali svjestan sam da će se materijal i dalje razvijati a skijanje u spustu, primjerice, uvelike ovisi o materijalu. A materijal će se stalno poboljšavati, ali se čovjek neće poboljšavati i u tome će biti sve većih problema. Ima tu još puno drugih stvari o kojima vam nitko nikada neće progovoriti. Primjerice, da bi trebalo proširiti grupu da se smanje ozljede.
NACIONAL: Život vam se svodi na naporne treninge, rano lijeganje i ustajanje, bez izlazaka, bez društva i djevojaka. Kako izdržite takav samotnički način života?
Ponekad je zaista samotnjački život. Ali put koji izabereš, ako ga voliš, hodaš njime i nije ti žao. Postoje dva puta u životu i ni jedan ne vodi nikamo, samo jedan put ima srce a drugi ga nema. Onaj koji ima srce, taj ti daje snagu, a put bez srca ti snagu oduzima. Znači da na onom putu koji ima srce učiš i nađeš smisao života, a na onom drugom ne nađeš ništa.
NACIONAL: Možete li za sebe reći da ste pronašli pravi životni smisao?
Smisao života je put. Pročitao sam jednu dobru rečenicu koja kaže: Life is a journey, not a destination. Treba uživati u svakom koraku na tom putu. Ali čovjek je takvo biće da ne zna uživati. Primjerice, ljudi koji su bili na Kolumbovu brodu uopće nisu bili svjesni veličine svoje uloge. Mi sami teško možemo stvarno cijeniti vrijednost onoga što smo napravili u trenutku kad smo to napravili. Ili onog trena kad nešto lijepo osjećamo, stvarno shvatiti kolika je to vrijednost. To shvatimo tek puno kasnije, kad imamo 60 godina. Čovjek ne zna uživati u trenucima. On stalno hoće nekamo ići, nikad i nigdje mu nije dobro. Danas smo izmislili strahovite tehnološke izume, kompjutere, tehnološka čuda, i na kraju više nitko ne može sjesti na rub kreveta i slušati sebe kako diše. Pravi život je izgubio na važnosti. Svi stalno nešto radimo, jurimo, ljudi uopće više ne pripadaju sami sebi. To je razlika između toga cijenite li život ili ne, znate li uživati u trenutku ili ne. Živimo sada a ne sutra ni jučer.
NACIONAL: Što vas je navelo na to da sa samo 22 godine o svemu tome razmišljate?
Uči se na razne načine, kroz jako lijepe stvari i kroz jako ružna iskustva. I kad vam se idući put dogodi trauma ili pak nešto jako lijepo, znat ćete iz toga izvući pouku na temelju prijašnjih iskustava. Svaka je situacija dobra ako iz nje nešto naučite, a ni jedna nije dobra ako iz nje niste ništa naučili. Svejedno je je li vam nešto bilo lijepo ili ružno ako iz toga niste nište naučili. Postoji jedna divna molitva: Bože, daj mi snage da promijenim stvari koje se mogu promijeniti, daj mi hrabrosti da se pomirim s onima koje ne mogu promijeniti i daj mi razboritosti da mogu razlučiti jedne od drugih.
NACIONAL: Danas ste prvi put javno pokazali svoj znak – pikov as na štitniku, i to zato što su vam iz FIS-a zabranili da ga ubuduće nosite?
Jesu, ali ja ga neću skinuti nego ću svaki put, gdje god budem mogao, reći da je to sramota. Jer to nije logo nikakve tvrtke.
NACIONAL: Što vam znači taj pik as, donosi li vam on sreću?
Ne. Pik je najslabija karta, ali je ipak as. To je k’o neki looser koji je as.
NACIONAL: Sebe takvim doživljavate?
Da. To je moj znak. Danas su za Mitju Kunca rekli da je bio skočio u pakao i vratio se. Ja si mislim, stari moj, ni ja ni ti nismo bili u paklu, ali ja sam sigurno bio u većem. Taj znak je iz vremena kad su me svi bili zanemarili. Ja sam stalno govorio da ću osvojiti zlatnu olimpijsku medalju. Samo su me gledali. A i tko će mi vjerovati da ću osvojiti zlato na Olimpijadi kad se svako malo polomim?
NACIONAL: Zar za svoje ozljede krivite sebe?
Ma ne. To opet ima veze s trenutkom. Nemoguće je biti sretan kad se polomiš. Ali kad si se već polomio i kad si se vratio skijanju, pa čak i pobijedio, kad pogledam unatrag, zaista sam ponosan na sebe. Imao sam put koji je bio težak, ali sam uspio. Moj nekadašnji trener Marko Bošnjak često mi je govorio – puno putova vodi do vrha brda, a pogled je samo jedan. To tada uopće nisam shvaćao. Sada razumijem. Netko stoji na vrhu brda i uopće ne zna da postoje teži putovi. Taj vam pogled vrijedi onoliko koliki je put koji ste prevalili do njega. Nije svejedno jeste li se na vrh spustili helikopterom ili ste se popeli preko najveće strmine.
NACIONAL: Vrlo ste otvoreni, treba li za to jako puno hrabrosti?
Valjda. Ma treba samo jako puno ljubavi. Iz nje sve drugo proizlazi.
NACIONAL: Treba i osoba kojoj ćete pružiti tu ljubav. Imate li vi djevojku?
Mogu reći da imam. Imam jednu jako dragu osobu. Ta djevojka i ja na jako smo dobroj valnoj duljini. Ali nećemo o tome, to nije za javnost. Htio sam samo reći da treba voljeti ono što radite u životu. Nema smisla biti uporan u stvari koju ne volite. Ljubav prema bilo čemu i bilo komu je osnova. Prva stvar.
NACIONAL: Imate li vremena za crtanje ovih dana?
Ne baš, posljednje što sam nacrtao neke su karikature u vezi s napadima na Afganistan.
NACIONAL: Poznato je da volite puno čitati. Što trenutačno čitate?
Sad sam baš pročitao Nietzscheova “Antikrista”. Nietzsche je totalno lud, odličan je. Meni se jako sviđaju njegove najmračnije rečenice. U njima je najlakše prepoznati da je on sasvim svoj i da je zaista rekao nešto moćno. Primjerice, njegova rečenica gdje kaže da, kad gledaš u ponor predugo, tada i ponor počne gledati u tebe.
NACIONAL: Kako ste je vi protumačili?
Evo, primjerice, kad puno mislite o neuspjehu ili o bilo kojoj stvari, na kraju će i ta stvar početi misliti o vama i proždrijeti vas. Ono je konkretno samoubilačka izreka koja kaže da, kad dugo gledate u ponor, on vam se počne sviđati. A ne bi vam se trebao sviđati. I onda se bacite u njega. Ali Nietzsche je jako proturječan.
NACIONAL: Neki kažu da samo priprosti i ljudi s jednostavnim mozgom nikad ne mijenjaju stavove.
Dobro je Nietszche rekao – uvjerenja su zatvori. Istina, ali bez uvjerenja ne bi bilo onog poretka koji on zamišlja. Da bi trebao biti rat, a ne mir. Jer uvjerenja stvaraju rat, a ne nedostatak uvjerenja. Jer kad ne bi bilo uvjerenja, svi bi se složili oko svega, ne bi bilo rata. To je kod njega kontradikcija. Ja poštujem ljude s čvrstim uvjerenjima i ljude koji stoje iza nečega, koji u nešto vjeruju, pa makar u krivo.
NACIONAL: Vaša ljubav prema sviranju gitare, koju ste prvi put otkrili baš za Nacional, nakon nastupa u Adelbodenu postala je legendarna. Sinoć su vas na izvlačenju brojeva molili da svirate, čula sam da među drugim skijašima ima također odličnih glazbenika i da razmišljate o zajedničkom nastupu. Zašto gitara ne bi postala vaš zaštitni znak?
Ja sam jednostavno bio toliko sretan u Adelbodenu da sam imao osjećaj da moram nešto napraviti. Pa makar što, makar premet unatrag. I kad sam vidio da na cilju svira bend, što je neobično, jer bend uvijek svira izvan cilja, ja sam skočio gore i uzeo gitaru. Bila je to gesta lišena bilo kakve samopromocije. Učinio sam to iz čiste sreće. Ne može se to sad ponavljati. Kaj bum ja sad tu sviral ljudima, ja sam tu radi skijanja. To što sam svirao u Adelbodenu bilo je stvar trenutne inspiracije, dogodilo se slučajno. Pa ja ne bih svirao da sam bio peti ili da sam pobijedio sa sekundom razlike. Ali kad sam poslije one greške ušao u cilj, imao sam osjećaj da se na neki način moram zahvaliti i Bogu i tim ljudima koji su bili tamo. To je bilo posebno.
NACIONAL: Jučer me jedan estradni menedžer zamolio da vam prenesem njegovu ponudu. Nudi vam da s najboljim hrvatskim glazbenicima osnujete bend i snimite album. Biste li pristali na to?
Ja već imam ekipu najboljih glazbenika. Svirao sam na Gala ski partyju s Vedranom Božićem na gitari, Troolyjem na basu, Fedorom Boićem na klaviru. Ali nije snimanje albuma zafrkancija. Za to treba imati vremena. A nemam baš vremena za to jer se moram baviti treninzima. A osim treninga postoje i neke druge stvari u životu. Pitanje je želim li potrošiti energiju na album. Nije da ja to ne bih želio, ali napravit ću to onda kad ja budem htio i s ljudima koje ćemo Trooly i ja odabrati.