Kako ubiti svoga ljubavnika, kako mu pojesti jagodice prstiju, u posesivnoj obuzetosti polizati krv, razrezati ga pilom i komade tijela rasuti po New Yorku, opisala je Slavenka Drakulić u romanu “Božanska glad”, europskom hitu iz sredine devedesetih, prevedenom na četrnaest jezika, a u Americi objelodanjenom kod slavnog Penguina. U petak navečer monodramu “Okus po moškem”, odnosno “Božansku glad” premijerno je izvela glumica Maja Blagović iz Slovenskog stalnog gledališča iz Trsta.
Roman je Slavenka Drakulić počela pisati u New Yorku 1994., a završila 1995. Nije ju potaknuo neki poseban događaj, nego razmišljanje o tome kako daleko može ljubav otići u posesivnosti. “Tako mi se nametnula ideja kanibalizma”, kaže spisateljica s kojom smo telefonom razgovarali u Stockholmu. “Htjela sam vidjeti i koliko daleko mogu ići kao pisac a da priča ostane uvjerljiva. A interpretacija je bilo raznih, recimo, da je kanibalizam metafora za rat. No, ja sam pisala ljubavnu priču, s aluzijama na kršćanstvo i ‘tijelo Isusovo’, a inzistirala sam na realizmu. Recimo, priču sam smjestila u sasvim određeni, meni poznati stan u New Yorku, oružje zločina osobno sam išla proučavati u dućanu u susjedstvu…”
Njezina junakinja, Poljakinja Teresa, doktorandica je poljske književnosti na stipendiji u New Yorku. Mora se rastati od ljubavnika, Brazilca Josea, jer se moraju vratiti svako na svoj kraj svijeta. No ona ga ubija, jede njegovo meso, kako bi “zauvijek ostali zajedno”. “Opisala sam je”, kaže autorica, “kao plavu, nježnu, osobu za koju nitko ne bi rekao da može napraviti nešto agresivno, ubojstvo”, “Ja ne bih mogla učiniti takvo što, ali dok sam razgovarala o tome s kolegicama, uvidjele smo da to njima nije tako daleko. Možda je stvar u tome da tada nisam bila napuštena”, razmišlja Maja Blagović, glumica koja je utjelovila lik zaljubljene kanibalke. Nakon premijere i velike treme koju je prije prve monodrame u svojoj 20-godišnjoj karijeri u garderobi reprezentativnoga kazališnog zdanja Slovenskog stalnog gledališča otkrila nam je da je napamet naučila 60 stranica teksta.

Žena s pedigreom

“Ali to mi nije bilo teško. Priča se može shvatiti različito, a mi smo radili na tome da ona nije psihopat nego obična žena. Ali jaka, i zato to može učiniti, na tome se bazira i roman. Čini se da su muškarci i u realnosti neodlučniji u velikim odlukama. Oni traže da žene nađu izlaz iz problema, iz toga smo vukli Teresinu normalnost. Nismo htjeli praviti nikakav skandal, ništa grozno, ni oko tog mesa koje ona jede, samo priču o velikoj ljubavi”, otkriva nam glumica smisao asketskog, minimalističkog postava predstave. Objasnila nam je i smisao svoga kostima, bijele seksi-haljine, dugih crnih perla i cvjetnog prstenja, mrežastih čarapa, koji se nama učinio donekle neprikladnim, suviše mondenim za lik u knjizi. “Ne, nikako ne! Teresa ima doktorsku stipendiju, ima status, nema poteškoća s novcem. Govori kako su njezini roditelji u djetinjstvu živjeli u dubrovačkoj vili, jer roditelji su bili glazbenici koji su nastupali na Igrama. To je dobro situirana žena s pedigreom, koja ulaže u sebe. Pogotovo sada, kad je učinila što je učinila, mora biti čista, uređena. Ona uživa u tome što je on ‘u njoj’. “Junakinju kao “običnu ženu” vidi i redatelj Marko Sosič, ujedno i ravnatelj kazališta. Kao ravnatelj nastoji teatar otvoriti i talijanskoj publici, “iako se Italija u zadnje vrijeme, osobito u ovom gradu u kojem je na vlasti desna koalicija stranaka Forza Italia i Alleanza Nazionale, nagiba jednoj novoj diktaturi, u kojoj se pišu pravilnici o tome kakva djela mogu biti izložena u gradskoj galeriji”, kaže Sosič, koji je u Trstu tri godine, a studirao je u Zagrebu i diplomirao filmsku režiju. “Kazališna zgrada otvorena je 1964. a kazalište djeluje od početka 20. stoljeća. Slovenaca je tada u Trstu bilo kao i Talijana, sada ih ima 25.000. Do dolaska fašista na vlast”, priča Sosič, “bili su vrlo organizirani, imali su Narodni dom u središtu grada, no fašisti su zapalili zgradu. Do 1945. dosta se ljudi odselilo. Na osnovi Londonskog memoranduma Slovenci su dobili novac da sagrade novu kuću, naravno, htjeli su si napraviti ‘spomenik’. Strašno je uzdržavati tu veliku kuću, samo zapaliti grijanje”, kaže Sosič. Inače, ovo nije prvo uprizorenje teksta Slavenke Drakulić. Kao monodrama postavljen je “Balkan express” u Švedskoj, Belgiji i Kanadi. A “Mramorna koža”, dramatizirana kao drama između majke i kćeri, s dvjema glumicama, u Finskoj. U Ferrari se priprema predstava prema njezinu zadnjem romanu “Kao da me nema”, a u jesen će i u Zagrebu, u režiji Damira Zlatara Freya, u Teatru ITD zaigrati “Božanska glad”. “Bit će to predstava… brrr!”, rekao nam je Frey, koji je, zajedno s ravnateljem Teatra ITD Darkom Lukićem prisustvovao premijeri.

Knjiga o ratnim zločincima

Slavenki Drakulić, nažalost, zdravlje nije dopušptalo da dođe na premijeru. Trenutačno u Stockholmu završava knjigu eseja o ratnim zločincima u Haagu. Radni je naslov “The Hate: Why We Need Monsters” i piše je na engleskom. “Kad bih bila boljeg zdravlja, znala bih kad ću je završiti, trebala sam već. Naslov ‘Why we Need Monsters’ dala sam joj zato što mi te ljude doživljavamo kao ljude drukčije od nas, patološke slučajeve, a zapravo su to ‘ordinary people’. Nisam znanstvenica, opisujem ih kako ih vidim, bez ‘teze’, a vidim ih kao obične ljude, osim nekih za koje se sudski ustanovilo da su patološki. I zapravo vrlo vjerojatno su okolnosti ‘krive’ da se počnu ponašati kako su se ponašali,” kaže autorica. Zatim nastavlja: “Zanima me Milošević, general Krstić koji je zbog Srebrenice osuđen na 45 godina zatvora, zatim Foča, gdje se prvi put javlja silovanje kao ratni zločin. Bavim se slučajem Dragana Jelisića, odgovornog za zločine u logoru Brčko, Erdemovićem, ali i ne samo ljudima koji su zbog ratnih zločina u Haagu, nego i malo oko toga, pa me zanimaju i Miloševićeva žena, Levarov slučaj, Norac, Gotovina”, kaže Slavenka Drakulić.