Dušan Džamonja“Knjiga je nastala iz jednostavne potrebe, jer zadnja monografija publicirana mi je prije 22 godine. Nakon toga je objavljena jako dobra knjiga mojih crteža koju je priredila Vera Horvat-Pintarić, a tiskana je u Belgiji, dok je prethodna Arganova knjiga tiskana u Italiji”, kaže 74-godišnji, najveći živući hrvatski kipar Dušan Džamonja, pokazujući upravo objavljenu monografiju “Džamonja”, s nekoliko stotina fotografija i izvacima tekstova značajnih svjetskih kritičara koji su o njemu pisali. Uredio ju je njegov sin Fedor Džamonja, predgovor je napisala Jasia Reichardt a rezime Radovan Ivančević. Dušana Džamonju posjetili smo u njegovu novom stanu iznad Petrove ulice u kojoj je velika sunčana dnevna soba ispunjena mnogim njegovim crtežima i malim skulpturama, a od drugih umjetnika – tu je jedna vrlo vrijedna slika Gabrijela Stupice te dvije slike Ordana Petlevskog.
“Budući da se dvadesetak godina moj sin Fedor bavi mojim radom i prati ga, a profesionalno se bavi fotografijom, on se prihvatio toga da skupi moj umjetnički dossier i fotografsku dokumentaciju. Sve je trajalo tri godine. Dizajn je također Fedorov”, objašnjava Džamonja nastanak knjige, dodajući da je sve moglo biti gotovo i prije, ali kako je knjiga zamišljena ovako kako jest, bogato, prema tome i vrlo skupo, bilo je problema s novcem. Nisu je mogli štampati vani, ali u Hrvatskoj je dobio “vrlo lijepu” potporu Ministarstva kulture, Grada i nekoliko sponzora, dok je radni dio u tri godine financirao sam. Predviđeno je 4000 primjeraka, a tiskano je zasad dvije tisuće.
Kad je SDP došao na vlast mislio sam da će se napokon naći prostor za skulpture koje sam donirao Zagrebu, ali Bandić mi je puno obećavao a ništa nije uspio napraviti “Moj sin Fedor je kao mali slikao jako dobro, a u gimnaziji već na vrlo zreli način. Međutim, njega je privukao London, kad je tamo odlazio ljeti na jezične tečajeve. U Londonu je upisao arhitekturu. Izdržao je samo četiri godine, jer od samog početka usporedo se bavio fotografijom. Imao je likovnu predilekciju, a i obrazovanje. Amaterska mu je fotografija bila jako uspjela. Najviše je snimao arhitekturu, istodobno i moju skulpturu. Imao je sreću da je imao dobru školu i dobre učitelje. Fotografirati skulpturu naučio je najviše od Aleksandera Karolyija, mog dugogodišnjeg fotografa, a usavršavao se i u inozemstvu”, kaže Džamonja.
Monografija je podijeljena na nejednaka životna razdoblja, “tako ih je bilo najlakše obuhvatiti i opisati”: neka poglavlja obuhvaćaju deset i više godina, druga – poput onih od 1957. do 1960. ili od 1960. do 1963. – mnogo manje, ali su događaji u njima gušći. Pa iako knjiga obuhvaća razdoblje od samog Džamonjina početka do najnovijih skulptura, projekata i crteža, kipar voli naglasiti upravo svoje početke kao bitne.
“Zadovoljan sam da se nešto od toga uspjelo sačuvati i ovdje publicirati. Recimo, portret tete Fanije. Nije nepoznato da je, na primjer, moj prvi skulptorski rad, prvi susret s glinom, bila glava Homera kojeg sam napravio s 13 godina prema slici u čitanci. Iz ove distance rad mi se čini vrlo zanimljiv, s velikim plasticitetom i detaljem. Iako sam, kako znate, prvo iskustvo sa skulpturom imao sa sedam godina, kad sam uzeo iz očeve biblioteke sadrenu bistu Dostojevskog i vrlo pažljivo počeo mu popravljati uho. Nisam se usudio dirati lice. U taj čas naišao je moj otac. To je bilo presudno, jer on je rekao: “Duško će biti kipar.”
Poslije, sve do upisa na Akademiju, nije radio portrete, ali je sa 16 godina kao gimnazijalac u Beogradu išao u večernju umjetničku školu, vrlo kvalitetnu, u kojoj je, kako kaže, jako napredovao, jer predavali su mu profesori poput Jovana Bijelića.
Drugi za njega umjetnički presudan događaj zbio se također u Beogradu, kad je imao 16 godina, uoči povlačenja Nijemaca. Svaki dan prolazio je kraj Gestapoa smještenog u dvorcu princa Pavla, a u dvorištu je svakog dana gledao jednu Rosandićevu kamenu skulpturu.
“Jednog dana vidio sam da su vrata otvorena. Znatiželja je nadvladala strah, ušao sam, dodirivao skulpturu, a onda sam vidio da su i vrata palače otvorena, popeo sam se širokom mramornim stepenicama, tu su bile Meštrovićeva ‘Velika udovica’, ‘Sjećanje’, sve njegove najvažnije stvari u mramoru. Tada je moja odluka postala definitivna”, kaže Džamonja. Kad su se vratili u Zagreb, upisao se na Likovnu akademiju.
Najvažnijom godinom u “pravom” umjetničkom životu smatra 1960., kad je prvi put izlagao na venecijanskom Biennalu. Paviljon je dijelio s Petrom Lubardom. “Tu mi je najviše pomogao prijatelj moje umjetnosti Oto Bihalji-Merin. Naime, Lubarda, kao jugoslavenska zvijezda broj jedan, morao je dobiti paviljon sam, inače se dijelio po republičkom ključu. Bihalji-Merin zamolio ga je da s njim izlaže i ‘mladi Džamonja, sa skromnim skulpturama’.”
Džamonja je tada prvi put izložio svoje poslije čuvene skulpture s drvom i čavlima. Kad je dobio poziv za Veneciju, našao se u velikoj dilemi, jer to su bila njegova prva iskustva s tim materijalom. “Trebalo se odlučiti što ću izlagati. Ja sam i sa svojim jelenima, u toj figurativnoj fazi, imao vrlo mnogo uspjeha.”
“Odlučio sam se za nove stvari. Svi su dolazili s tonama bronce, kamena, a ja sam došao sa svojim čavlima, skulpturama od ‘pet dinara’, i jednom velikom ‘Svitom’ u bronci. U prva tri dana već je bilo odlučeno da ću dobiti Grand prix, a mnogo sam puta prolazeći kroz paviljone čuo svoje ime. Kad sam došao u naš paviljon, zatekao sam svoju izložbu punu ljudi. Kod Lubarde se nitko nije zadržao. Na ceduljama uz skulpture pisalo je tko ih je otkupio. Našao sam cedulju newyorškog Muzeja moderne umjetnosti, zatim kolekcije Peggy Guggenheim. Nekoliko skulptura kupio je avionski industrijalac David Bright, koji je osnovao drugu nagradu na Biennalu, i koji je uvijek dolazio s desetak konzultanata da otkupljuje ‘na veliko’”, priča Džamonja, napominjući kako su samo političke igre, u kojima nije bez utjecaja bio Andre Malraux, spriječile da dobije nagradu. On je, naime, ishodio da se dodijele dvije nagrade francuskim slikarima, a da bi u tome uspio, nagrada za skulpturu nije dodijeljena.
“No, bez obzira na to, izlaganje u Veneciji za svakog je umjetnika najveći internacionalni uspjeh. Nakon toga dobio sam puno ugovora, aranžmana”, kaže Džamonja.
Drugi najveći uspjeh i podstrek nakon onoga na Biennalu bio je kad je bijenalski Centralni paviljon pozvao 20 najznačajnijih svjetskih muzeja da izlože po tri kipa i slike po vlastitom izboru. “Tate Gallery je uz Moorea izložila moju skulpturu.” Nakon toga Džamonja je izlagao u značajnim galerijama i muzejima u europskim prijestolnicama i Americi, a gotovo sve značajne svjetske kolekcije imaju njegove radove.
Naravno, nakon što nastupi na venecijanskom Biennalu, nijedan umjetnik ne mora prodavati jeftino, izjavio je Džamonja kad je u Nacionalovoj anketi o uspješnosti hrvatskih umjetnika u inozemstvu zauzeo 3. mjesto: “Nedavno sam jedan crtež u Belgiji prodao za 55.000 DEM, 1974. jedno moje ‘jaje s čavlima’ vrijedilo je 4 milijuna lira. Boraveći u Belgiji prodao sam banci Paribas devet svojih skulptura, svaku za oko 100.000 DEM, 2000. otkupio mi je muzej u Bruxellesu klasičnu manju skulpturu za 100.000 DEM, pri čemu treba znati da se muzejima daje popust.”
Što se danas u Zagrebu može vidjeti od kipara čija su djela u najznačajnijim svjetskim muzejima i galerijama? Osim četiri javno postavljene skulpture – “Jelena” iz 50-ih, koji je zapušten, u dvorištu Studentskog centra, omanje skulpture ispred Autobusnog kolodvora, jedne nedavno postavljene ispred kuće u Jurkovićevoj ulici gdje stanuje, te spomenika prosinačkim žrtvama u Dubravi – ništa.
Na pitanje što je danas s njegovom donacijom koju je Zagrebu ponudio još 80-ih, Džamonja odgovara – ništa. “Još 1985. i službeno su mi dodijelili prostor, ali tadašnji gradonačelnik samoinicijativno je taj prostor dao Tehnološkom fakultetu.” Kad je došla nova vlast 2000., mislio je da će mu biti lakše to ostvariti. Prije toga je 12-13 godina živio i radio Belgiji, a onda se vratio u Zagreb iz zdravstvenih razloga.
“Dolazak u Belgiju bio je jako pozitivan, čim smo 1987. došli, kupili smo kuću u sjajnom kvartu. U Zagrebu sam uvijek imao mali stambeni problem, odnosno nedostatak prostora u stanu u Vlaškoj gdje smo živjeli 40 godina. Belgija mi je i umjetnički najsretnije razdoblje u životu jer sam vrlo koncentrirano živio kao umjetnik. Imao sam dobre uvjete za rad, nije bilo teško živjeti od umjetnosti. Paribas banka u kojoj je predsjednik bio prijatelj moje umjetnosti i moj osobni, ima devet mojih skulptura, a bili su tu i mnogi drugi kolekcionari. Danas, iako ne živim ondje, i dalje izlažem u Belgiji u poznatim galerijama. Našao sam i krasan atelier, a dok nisam, radio sam u napuštenoj mesnici koja je užasno smrdjela, uvijek sam se poslije rada morao temeljito tuširati. To su mi bile najkoncentriranije godine jer sam prvi put radio bez asistenata”, kaže Džamonja.
U zagrebačkom atelieru imao je ponekad i pet asistenata. “U kiparstvu je taj stvaralački udio 20 posto, sve ostalo je zanat. Možete proizvoditi toliko koliko investirate. Kako je moja skulptura proizvedena u finalnom materijalu u vlastitom atelieru, morao sam imati više asistenata. U Belgiji sam pravio manje skulpture, i to sam, a sve što radim sam, mnogo je bolje”, objašnjava Džamonja.
No 1992. je došlo do krize, druge velike poslijeratne krize za umjetnost, tvrdi Džamonja. “Prvu krizu koja se dogodila 70-ih prevladao sam izlažući po muzejima, jer to nisu prodajne nego reprezentativne izložbe. Meni nije bio problem doći u važne muzeje. Uzrok krize 70-ih bila je prezasićenost, a šansu je dobila naiva gdje su naši jako dobro prošli, apstrakcija je jednostavno došla u krizu, izazivala nepovjerenje. To se dogodi kad veliki kolekcionari, da bi nastavili kolekcionirati i biti ‘novi’, staru kolekciju prodaju. Pa ne postignu dobru cijenu. I umjetnost funkcionira kao burza. Na umjetnost treba gledati i iz tog aspekta, financijskog”, kaže Džamonja.
Krizu 90-ih prevladao je, kaže, odlučivši napraviti kolekciju velikih, monumentalnih skulptura za izlaganje na javnim mjestima. “Imao sam veliku zalihu materijala, lanaca od kortena, i kolekciju sam spremao pet godina. Za prvu izložbu dobio sam najeminentniji trg na svijetu, Place Vendome u Parizu. Zatim sam išao u Rijeku, Zagreb, Lisabon. Sad je na pomolu inozemni sponzor, o čemu ne mogu govoriti jer nije sve perfektuirano, ali su izgledi veliki.”
Džamonji je trenutačno u Zagrebu na raspolaganju mali atelier od 40-ak kvadrata, njemu “simpatičan, ali ipak nedovoljan i ubrzo mu istječe najam”. Kad se 1999. vratio u Zagreb, predložio je da mu daju atelier, ne prevelik, ne od 300 kvadrata, jer to mu više ne treba, nego do sto kvadrata, uz 200 kvadrata zdravog depoa za pohranu kolekcije, naimijenjenog za njegovu fundaciju. On bi za rekompenzaciju dao svoju skulpturu koja je za vrijeme izložbe na Trgu Vendome bila izložena ispred pariške burze, skulpturu od 15 metara.
“Čuo sam da mi ne daju atelier jer sam tobože prodao atelier u Zagrebu da bih kupio u Belgiji kuću, a ja sam kuću kupio čim sam došao. Istina je ta da mi je atelier koji sam imao u središtu grada, u jednom iličkom dvorištu, postao početkom 90-ih, dok sam živio u Belgiji, veliko opterećenje. Propadao je, tri-četiri godine bio je prazan. Iznajmio sam ga bosanskoj ambasadi za kulturni centar, a 1997. bio sam ga prisiljen i prodati”, objašnjava Džamonja.
“Kad sam obnovio ideju donacije, Bandić je to jako dobro prihvatio, izgledao sklon tome da nešto napravi. Ali mnogo je više obećavao nego što je mogao napraviti. O fundaciji nije htio razgovarati, iako sam ga pitao da se izjasni. To je komplicirano pitanje, kad se jednom osnuje fundacija, samo je ona vlasnik skulptura, više ni ja ne mogu utjecati na njihovu sudbinu. Kad je u pitanju donacija, daje se pod određenim uvjetima, možete povući stvari ako održavanje ne funkcionira. Fundacija ima drugih prednosti, može se financirati dobrovoljnim prilozima, sponzorima, može funkcionirati i poslovno, razmjenom izložbi, može se izlagati gdje se želi.”
Tridesetak Džamonjinih skulptura može se danas vidjeti u Parku skulptura u Vrsaru. “Otvoren je za publiku, ali to nije kompletan moj opus”, kaže Džamonja, koji je prije nekoliko desetljeća kupio kuću u Istri kao ruševinu i s vremenom je dograđivao. Domar i vrtlar plaćeni su od države i općine, a Park skulptura ima status donacije. Pregled kroz sve što ne možemo vidjeti može nam pružiti i ova monografija, više od četiri stotine stranica debela i četiri kilograma teška, koja će biti promovirana u subotu, 6. travnja, u knjižari “Algoritam” i ispred nje. Knjiga je izišla u nakladi, kako kaže Džamonja, vrlo uspješnog nakladnika “Kaligraf”, a tiskana u tiskari “Kerschoffset” pa je u cjelini, kaže kipar, hrvatski proizvod vrhunske kvalitete.