Katamaran švicarske kompanije Planet Solar ima 537 kvadratnih metara solarnih ploča i osam članova posadeOsim svih luksuznih megajahti usidrenih u monegaškoj luci Port Hercule, tamošnji su remorkeri mlazevima iz šmrkova 4. svibnja zalili jedan neobičan spartanski katamaran dug samo 31 metar. Bila je to pomorska analogija onoga što je uslijedilo s posadom: jednu ženu i četiri muškarca zalili su mlazevima šampanjca. Nije to bilo redovito godišnje glamurozno izlijevanje potoka pjenušca u Monacu na pobjednike utrke Formule 1 što se prakticira još od 1929. godine, a još manje na neko brzo vozilo, unatoč naizgled jurećem dizajnu broda. Tûranor, kako je ime tom plastičnom brodu, s najvećom brzinom od 14 čvorova (26 kilometara na sat) i krstarećom brzinom od 7,5 čvorova (13 km/h), prije bi odgovarao brzini morske kornjače, nego crnoj sabljarki, najbržem morskom biću koje postiže brzine do 130 kilometara na sat.

Pa ipak, doček je imao sve unikatne razloge za feštu: poslije 584 dana, 23 sata i 31 minutu brod je ponovo pristao na gat s kojega je krenuo 27. rujna 2010. na 60.000 km dug plov oko svijeta. Iskreno rečeno, posadi se nije baš ni žurilo. Važnije je bilo što se u projektu Planet Solar htjelo dokazati da je Zemlju moguće oploviti koristeći jedino snagu Sunca. Ipak, i gmižući ostat će zapisan u Guinnessovim rekordima od 2013. godine po nnajbržem plovu preko Atlantika za solarne brodove (žurilo im se u Cancún) i po najvećoj udaljenosti koju je ikad preplovio takav brod.
Za razliku od svih jedrenjaka, koji se za sunčane bonace i manevara u luci ispomažu benzinskim ili dizelskim motorima, Tûranor se oslanjao jedino na ponekad varljivu snagu najbliže zvijezde.

Trijumf Švicaraca nosio je, dakako, ekološku poruku. Nije bilo nimalo slučajno što se brod u prosincu 2010. usidrio u Cancúnu za vrijeme konferencije UN-a o klimatskim promjenama.
Ekipa investitora koja stoji iza 12,5 milijuna eura vrijedne gradnje brod sada može preurediti u luksuznu jahtu kojom će se vozikati njemački bogataš Immo Ströher. Troškove pothvata u kojem je sudjelovalo osam mornara ionako su podnijeli ostali sponzori. To, međutim, nije prvi ekstravagantni ekologistički pothvat koji je inicirao šef projekta Planet Solar Švicarac Raphael Damjan iz Yverdona: sličnim katamaranom Earthrace svijet je 2008. oplovio za 61 dan pogonjen biodizelom. Sličnost u dizajnu nije slučajna. Švicarcima su oba broda izgradili u brodogradilištu Knierim Yachtbau u Kielu. Tûranor su gradili punih 14 mjeseci.
Ovaj solarni brod težak je 85 tona isključivo zbog mase 537 četvornih metara silicijskih ploča solarne krovne palube i litij-ionskih baterija koje su napunjene brod mogle neprekidno pokretati 72 sata. U dvije kobilice zajedno s najvećim ikad izgrađenim akumulatorima ugrađena su četiri elektromotora snage 20 kilovata, koje pokreću dvije karbonske elise. Tako je izgrađen i trup, tek toliko da se skupim kompozitnim materijalom malo kompenzira enormna težina energetsko-pogonskog sustava.
Tûranor je ime dobio iz jezika koji je J. R. R. Tolkien razvio za trilogiju "Gospodar prstenova" i znači "Snaga Sunca".

Švicarci i sunce? Švicarci i more?
Nema mjesta čuđenju. Ako je Nautičarsko društvo iz Ženeve moglo kompozitnim Alinghijem 2003. pobijediti u America's Cupu, najstarijem jedriličarskom natjecanju na svijetu, koga je briga što Švicarska nema more.

Još je jedan Švicarac donedavno, još od 1960., sam držao jedan oceanski rekord. To je bio pustolovni fanatik Jacques Piccard koji se batiskafom Trieste, koji je konstruirao njegov otac Auguste Piccard, 23. siječnja spustio na dno pacifičkog ponora Challenger u Marijanskoj brazdi na 10.911 metara, najveću moguću dubinu. Taj je izazov bio toliko velik da su ronilicu od 51 tonu odbili graditi u nekoliko brodogradilišta, sve dok na gradnju nije pristalo brodogradilište Cantieri Riuniti dell'Adriatico s (tadašnjeg) Slobodnog teritorija grada Trsta. U počast tom gradu batiskaf je dobio i ime. Nakon rekordnog zarona ronilicu je otkupila Američka ratna mornarica koja je njome 1963. našla i posjetila nestalu nuklearnu podmornicu Thresher.
Sin Jacquesa Piccarda i unuk konstruktora batiskafa Augustea - Bertrand Piccard - čestitao je u ime obitelji 26. ožujka redatelju Jamesu Cameronu nakon što je ovaj u vlastitoj ronilici Deepsea Challenger nakon više od 50 godina izjednačio rekordni uron njegova oca.
Ako mlađoj generaciji prezime Piccard u uhu zvoni poznato, to nije slučajno. Upravo u počast pustolovnoj švicarskoj obitelji koja je sama, po objektivnom dosegu težine izazova nadmašila (a u pretekla) Sovjete s Gagarinom, američki pisac, scenarist i producent kultnog znanstveno-fantastične serije "Zvjezdane staze" u drugoj sezoni zapovjedniku svemirskog broda Enterprise-D dao je ime Jean-Luc Picard kojega je glumio Patrick Stewart.

Ni Piccard unuk, Bertrand, nije ništa manje pustolovan. Po zanimanju je psihijatar. Njega je otac još kao dječačića vodio na svoje urone i lansiranja raketa s Cape Canaverala. Sam je još kao tinejdžer letio deltaplanima i ultralakim letjelicama, a vrhunac pustolovne karijere doživio je s Brianom Jonesom 1999. kad je bez spuštanja u balonu obletio svijet. Ni to nije slučajno, jer mu je djed držao visinski rekord iz 1933. u balonu s visinom od 15 km, a djedov brat bio je konstruktor i inovator stratosferskih balona.

Bertrand Piccard se 2004. upustio u još jednu tehničko-pustolovnu ludost: u suradnji s institutom EPFL iz Lozane (koji se pojavljuje kao znanstveni savjetnik i u projektu Alinghi i u konstrukciji Tûranora) objavio je da je osnovao neprofitnu tvrtku Solar Impulse. Namjera: ultralakom kompozitnom letjelicom, pokretanom samo solarnom energijom, želi bez spuštanja obletjeti svijet!
Nisu mu bile osobito potrebne njegove profesionalne moći predavača, sveučilišnog profesora Sveučilišta u Lozani i predsjednika Švicarske udruge za medicinsku hipnozu da okupi bogate sponzore poput proizvođača satova Omega ili Deutsche Banka da ga prate u dugotrajnom razvoju elektromotorne jedrilice, koja leteći danju treba nakupiti toliko visine i sunčeve energije da bi u zraku preživjela noć i dočekala svitanje za novo punjenje baterija.
Nemoguća misija počela je dobivati obrise stvarnosti pet godina poslije kad je 26. lipnja 2009. javnosti u Dübendorfu u Švicarskoj predstavljena jedrilica Solar Impulse s registracijom HB-SIA na repu. Tada je prvi put zarulala i nekoliko puta napravila skokove od ttristotinjak metara. Prvi je pravi let, s kruženjem iznad Lémanskog (Ženevskog) jezera, u trajanju od 87 minuta, izveden 7. travnja 2010., ali je prvi let koji je dokazao da je jedrilicu moguće održati u zraku i preko noći izveo sam konstruktor André Brorschberg 8.-9. srpnja. Sa sportskog aerodroma u Payerneu izveo je "u komadu" 26-satni let kojim je u jednom trenutku dosegnuo fantastičnu visinu od 8700 metara!

Prošle godine uslijedili su manje pustolovni, a više promotivni letovi. Nakon 13 sati u zraku Borschberg je, poletjevši 13. svibnja ujutro iz Payernea, sletio u Bruxellesu. Ponovno je 14. lipnja prošle godine spektakularno sletio na Le Bourget u Parizu na najveću zrakoplovnu izložbu. Bertrand Piccard bio je zadovoljan što je toga dana osvanuo u svim svjetskim medijima. U kratkim izjavama istaknuo je da im glavni cilj nije obarati aeronautičke rekorde, koje postižu tek usput, nego žele pokazati koliko je besmisleno podcjenjivati solarnu energiju. Elektromotorna solarna jedrilica HB-SIA neće letjeti oko svijeta. Dok se gradi HB-SIB, a prije nego sa svojih 21,85 metara dužine i rasponom krila od 63,4 metra zakrči neki od tehničkih muzeja, ovoga proljeća predstoji još jedan let u krhkoj 1600 kg teškoj letjelici. Kad čujete da je Solar Impulse poletio iz Payernea, treba ga 48 sati poslije očekivati 2500 km južnije. Preletjet će Mediteran i sletjeti u marokanskoj pokrajini Ouarzazate s dobrim povodom: ondje se u Sahari gradi dosad najveća fotonaponska elektrana od dva gigavata. Snaga je to dviju hrvatsko-slovenskih nuklearki u Krškom. Dovršit će je 2020., a puno prije toga Solar Impulse HB-SIB, s rasponom krila od 150 m trebao bi obletjeti svijet. Planira se da to bude 2014., ali ne bi se trebalo čuditi brojnim nepovoljnim obratima u toj tehničko-ekološkoj pustolovini. Valja pomiriti lakoću modernih materijala s težinom baterija, a let u krhkom krilu neće biti samo tehnički doseg nego i pustolovina. Nema teorije da u neprekidnom letu iznad 40.000 km dugog ekvatora solarna jedrilica ne naleti i na oluju. Još jedan pothvat iz privatne radionice ravan letu u svemir.