Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Autor: Robert Bajruši

Šefica Ureda predsjednika

Strahujem od reakcija djece, a ne od kritičara

Najbliža suradnica Ive Josipovića, Danica Juričić-Spasović, prvi put govori o pisanju knjige za djecu 'Volim džudo, volim Sandru', kritikama svojih kćeri i karijeri novinarke

'Željela sam napisati zanimljivu knjigu, a ne biti prosvjetiteljica današnje omladine''Željela sam napisati zanimljivu knjigu, a ne biti prosvjetiteljica današnje omladine'"Jako volim sport i on pomaže u izgradnji ličnosti, ali željela sam napisati knjigu koja će se svidjeti svakom djetetu, bez obzira bavi li se sportom ili ne. Moj cilj bilo je pokušati mladima prenijeti poruku da u životu treba naporno raditi kako bi postigli cilj, ali pritom treba biti dobar i poštivati pravila", opisuje Danica Juričić-Spasović vlastite motive zbog kojih je nedavno objavila dječju knjigu "Volim džudo, volim Sandru".

Posljednih se godina u Hrvatskoj vrlo rijetko objavljuju knjige za djecu, ali u slučaju Danice Juričić-Spasović, posebnost je i u njezinom poslu – od siječnja 2010. radi kao Pročelnica Ureda predsjednika Republike Ive Josipovića. Upravo zato jer je kao njegova najbliža suradnica i upoznata sa svim tajnama na Pantovčaku, redovito je odbijala javne nastupe i ovo je njezin prvi intervju.

Danica Juričić je i privatno zanimljiva osoba. U mladosti je bila perspektivna atletičarka, kasnije je radila kao novinarka, a sada je šefica Josipovićevog kabineta. Udana je za nekadašnjeg džudaša Vitu Spasovića i majka je dvije tinejdžerice. Kada ima slobodnog vremena, može se vidjeti kako s obiteljskim ljubimcem, mađarskom vižlom, na savskom nasipu trči svoju uobičajenu rutu od 12 kilometara.


Kako ste došli na ideju napisati knjigu za djecu?
- Često su mi navirale ideje za priče, koje sam nakon nekog vremena pospremala u ladicu. Ovu priču sam dugo vremena držala u sebi i napokon odlučila pisati o odrastanju i prijateljstvu. Mislim da za pričanje djeci treba i ostarjeti jer primjećujem da s godinama postajem sve sentimentalnija. Recimo, odrasla sam u Dubrovniku i kada odem tamo svaki slučajni susret s nekadašnjim prijateljima ili školskim kolegama u meni probudi lijepe uspomene. Dok sam pisala, vodio me poriv kako su prijateljstva ono najljepše što nam ostaje iz razdoblja odrastanja. Željela sam o tome pisati klincima jer se sjećam kako je to kada imaš 12 godina i leptiriće u trbuhu. Drugi motiv predstavljao je porast nasilja među mladima. I u moje vrijeme je bilo tučnjava i zadirkivanja, ali sve je bilo nevinije nego danas i nije bilo ubojstava, primjerice u slučaju Luke Ritza. Vršnjačko nasilje nije slučajno odabrano u ovome romanu koji počinje s velegradskim haharima koji ne znaju što bi sa sobom pa se iskaljuju na slabijima od sebe. Odatle u priču ulazi džudo koji ih je maknuo s ulice u sportsku dvoranu, gdje džudo pravila i trener isključuju nasilje.

Jeste li knjigu dugo pisali?
- Jesam, ali treba uzeti u obzir životne okolnosti. Radila sam kao novinarka, onda sam 1998. rodila stariju kćer Barbaru i počela sam pisati kada je napunila godinu dana. To s dugotrajnim pisanjem uvijek me podsjeti na susrete s piscima, kao kada smo kao djeca pitali Ivana Kušana koliko piše knjigu, a kada je on odgovorio "pet godina", zgranuta sam pomislila: "Bože, zašto tako dugo"? U mojem slučaju je ispalo da sam pisala dvanaest godina, ali je bilo faza kada je rukopis i godinu dana odležao u ladici jer sam se potpuno posvetila pisanju za novine i obitelji. Bilo je situacija kada sam očajavala misleći da to nikada neću uspjeti dovršiti, međutim ipak je pobijedio poriv da napišem dječju knjigu. Nadam se kako sam uspjela napisati knjigu koju može razumjeti svaka djevojčica ili dječak, bez obzira bavi li se sportom ili ne.

Koliko je na temu utjecalo to što je vaš suprug poznati džudaš?
- Naravno da je utjecalo jer ipak ga gledam iz dana u dan, ali motivi su bili puno širi. Došla sam do japanske literature iz koje se vidi kako je svrha džuda odgojiti ne isključivo sportaša, nego boljeg čovjeka. U doslovnom prijevodu džudo znači "nježan način", a nježan je upravo zbog potpune suprotnosti uličnim tučnjavama koje obiluju nasiljem i teškim ozljedama. U džudo borbi bit je ne ozlijediti ni sebe ni protivnika. Ne ide se silom na silu, nego se izmicanjem popušta nasrtaju protivnika da bi ga se pobijedilo. Zato je taj borilački sport dobra metafora za život koji je borba za sve nas. Uvijek smo s nekim u kontaktu i u konfliktu. Samo što je važno da se u životnome nadmetanju držimo pravila. Za mene je to stil života i odgojna metoda koju sam uzela kao nešto što vrijedi ispričati današnjoj djeci. Nemoguće je usaditi im etičke poruke pomoću parola i zato sam ih provukla kroz likove priče koji su dovedeni u situacije u kojima shvaćaju kako je važno da smo u životu fer jedni prema drugima.

U knjizi imate i osobu koja postoji u stvarnom životu?
- Ima ih više. Kako bi ono što pišem bilo autentično, koristila sam iscrpljujuće metode istraživačkog novinarstva. Razgovarala sam s mužem, koji mi je ispričao kako se osjećao kada je prvi put obukao kimono, završio na strunjači i našao se oči u oči sa suparnikom. Vito me upoznao sa svojim prijateljima, a jedan od njih je Hrvoje Petranović, čija je životna priča vrlo slična zbivanjima u mojoj knjizi. Baš kao i glavni junak i Hrvoje je u mladosti imao dugu kosu zbog koje su ga zadirkivali, a povremeno i pokušavali istući zbog ljepuškasta lica koje ga krasi i danas. Zahvaljujući džudu očvrsnuo je, stekao samopouzdanje, uspijevao se obraniti od tadašnjih nasilnika, postao višestruki državni prvak, na kraju se i ošišao, a danas se posvetio odgoju mladih sportaša. Prije svega, istraživala sam ove motive jer sam željela napisati zanimljivu knjigu, a ne biti prosvjetitelj današnje omladine.

Kakve su prve reakcije?
- Kada je tekst bio završen, najprije sam stariju kći zamolila da ga pročita. Zapravo sam je danima nagovarala, a na kraju nepedagoški pristala i na džeparac-honorar. Strahovala sam od reakcija jer njezina generacija skoro ništa ne čita osim lektire, neprestano su na Facebooku, ali ona je u kratkom roku pročitala "Volim džudo, volim Sandru" i dala neke savjete, recimo da se jedinica u školi sada zove kulja, a ne top kao u naše vrijeme. Na kraju sam shvatila da je uspjeh već to što je pročitala moju knjigu. I kada je roman prošao strogo oko urednika knjige Velimira Viskovića, ja sam ga i dalje dilala nekolicini djece mojih prijatelja da čujem njihov sud. Sada čekam ocjenu mlađe kćeri Nine jer je ona mudro čekala da u ruke dobije pravu knjigu. Pedeset kritičara i PR-stručnjaka može hvaliti knjigu i tvrditi da je odlična, međutim klinici će slušati samo sebe i vlastite osjećaje. Djeca su jedina publika koju ne možeš prevariti i u tome smislu su zahtjevnija publika od odraslih, koji često nasjedaju na reklamne kampanje. Tržište za djecu postoji, ali teško se na njemu dokazati.
Spomenuli ste supruga Vitu Spasovića, koji je bio jedan od najboljih hrvatskih džudo boraca.

Iz osobnog iskustva, jesu li džudaši opasni?
- Džudaši su sportaši. Kao i plivači. Jesu li oni koji ništa ne treniraju bezopasni? Vito je samo visok dva metra, izbrijane glave, sportski razvijen, zgodan, a mi žene nemamo s tim problem. Imao je vrhunsku sportsku karijeru, bio je član Jugoslavenske judo reprezentacije, drugi u tadašnjoj državi, a kasnije osvajač prve međunarodne medalje za Hrvatsku, pa izbornik Hrvatske seniorske judo reprezentacije. Danas se bavi sportskom pedagogijom i uključivanjem djece u sport. Puno je manje u džudu, a više trči i pliva.

Koji su bili vaši omiljeni pisci za djecu?
- Kao dijete gutala sam romane Ivana Kušana, prvenstveno serijal o Koku. Dragi su mi bli Mark Twain, Mato Lovrak i njegove "Družba Pere Kvržice" i "Vlak u snijegu", a od stranih knjiga jako su mi se sviđali "Junaci Pavlove ulice". Iste ove knjige za lektiru imaju i današnja djeca, ali njima su one dosadne. Iskreno, ja to ne razumijem. Shvaćam da su internet generacija, oko koje se zbivaju brojne promjene u svakodnevnom životu, ali vjerujem da treba pokrenuti kampanje kako bi opet počeli čitati. S druge strane, prošle sam godine povela kćeri u kino na "Koko i duhove" i vidjelo se da ih je priča zainteresirala. Uostalom oko 70.000 ljudi je vidjelo taj film, a to znači da interes za priče kušanovskog žanra nije potpuno nestao.

U knjizi pišete o džudu, a oni koji vas poznaju znaju da ste nekadašnja atletičarka.
- Volim atletiku, međutim ja sam rekreativac bez velike sportske karijere. Kao dijete sam odrastala uz sport i bila sam treća juniorka na 400 metara u tadašnjoj SR Hrvatskoj, ali zapravo cijeli život trčim rekreativno. Neki vole sport, drugi plesati, treći čitati knjige, a ja volim sve to. Istrčala sam nekoliko polumaratona i dvije brdske utrke po Velebitu, a trčanje mi je navika iz mladosti. Sport vas nauči poštivati rad i suradnju s drugima, a to je važno u životu. Stalno smo na poslu i gotovo da ne izlazimo iz ureda i zato trčim uvijek kada imam slobodnog vremena, a dok trčim osjećam spokoj i kako zbilja volim život.

Što na vaše aktivnosti kaže predsjednik Josipović?
- On je bio prvi koga sam pitala za mišljenje trebam li objaviti "Volim džudo, volim Sandru". Odmah je dao zeleno svjetlo. Znao je od ranije da pišem knigu i spominjala sam mu kako je trebam još malo doraditi i prepraviti na što je on, s iskustvom kompozitora, odgovorio "jednom ćete morati stati s prepravljanjem". U stvarnosti, najveći dio knjige bio je gotov prije posljednje predsjedničke kampanje i onda smo ušli u izborni žrvanj pa sam zadnje brušenje rečenica ostavila za kasnije. Prva godina u Predsjedničkom uredu također je bila naporna i nikako nisam uspijevala pronaći vremena da dovršim rukopis, tako da se sve malo odužilo. Moram priznati da sam pomalo strahovala da ne ispadne kako pišem knjige, umjesto da se posve posvetim radu u Predsjedničkom uredu, ali umjesto toga uslijedile su fantastične reakcije nekadašnjih kolega novinara s kojima sam radila, jer su mnogi znali da godinama krijem knjigu.

Zašto ste odlučili napustiti novinarstvo?
- Već kao devetogodišnjakinja sam odlučila da ću kada odrastem postati novinarka. Novinarstvo je moj poziv i uvijek sam pisanjem pokušavala ukazati na probleme, ili pomoći nekome. Novinari su često prvi ukazivali na važne probleme, ali s druge strane današnje hrvatsko novinarstvo uvelike je derogirano, mnogi vrsni profesionalci su maknuti s uredničkih pozicija. Istovremeno sve je više neznanja, mnogi novinari se ne žele pripremiti za temu i provjeriti podatke ili pročitati neku knjigu. U jednom trenutku sam shvatila kako više ne želim biti dio svega toga i često sam i na tu temu razgovarala s Ivom Josipovićem dok je bio saborski zastupnik. Jednog mi je dana rekao da se namjerava kandidirati na predsjedničkim izborima i pitao želim li se priključiti njegovoj ekipi. Istaknuo je kako će njegova agenda biti borba protiv korupcije i znala sam da je to nešto u čemu želim sudjelovati. Niti jednog trenutka nisam zažalila radi ove odluke. Ušla sam u novu životnu fazu i dobila priliku vidjeti i naučiti puno toga što nisam znala. Mislim da Hrvatska stvarno zavrjeđuje predsjednika poput Ive Josipovića, koji je karakteran čovjek, ali i strahovito smiren političar. Ako uspoređujem novinarsku i sadašnju karijeru, rekla bih kako su to u odnosu na interes javnosti, dva slična posla s različitim ovlastima – ali ni jedna ni druga strana ne smije lagati javnost.

Kao novinarka ste jedno vrijeme radili u Njemačkoj?
- Bilo je to 1993./94., radila sam kao honorarka u hrvatskoj redakciji WDR u Koelnu. Puno sam naučila da i kada kao novinar opisuješ rat u svojoj zemlji, također trebaš biti objektivan, a ne govoriti o našima i njihovima. U profesionalnom smislu, dobro je otići van i vidjeti kakvi su novinarski ili drugi standardi u inozemstvu.

Imate li problema s prikrivanjem informacija od novinara?
- Nemam. U svakom poslu moraš se držati nekakvih uzusa, tako i u ovom mojem, sve se jednostavno ne može objaviti. Uvijek sam za objavu informacija od javnog interesa, ili činjenica ako time štitimo nečiji ugled, ali čuvanje nekih podataka jest stvar političke kulture. Bilo bi neprihvatljivo sjediti na sastanku nekoliko državnika, a zatim izići van i to prepričavati. Kao što sam nekada bila lojalna redakcijama u kojima sam radila, tako sada radim u Predsjedničkom uredu i ne miješam bivši i sadašnji posao.

Koji su najzanimljivije situacije u kojima ste se našli kao suradnica predsjednika Josipovića?
- Uvijek ću se sjećati prve godine mandata, kada je predsjednik Josipović obišao mjesta na kojima su počinjeni zločini u Bosni i Hercegovini. Time je pokazao da poštuje nedužne žrtve Hrvata, Bošnjaka i Srba, čemu treba dodati i njegov poznati govor u parlamentu BiH. Iako je trpio kritike tadašnje vlade, poduzeo je hrabre korake pomirenja u regiji. Pamtim i prvi posjet Bruxellesu, kada je odlično primljen, baš kao i srdačan susret s papom Benediktom XVI, koji je pokazao da ljudi različitih stavova o religiji ili vjeri mogu jako lijepo komunicirati.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika