Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Autor: Barbara Ivezić

Redateljice nastupaju

U Americi su počeli režirati Meksikanci, a kod nas žene

Perspektivne mlade redateljice svojim nagrađivanim filmovima unose novu energiju u hrvatsku kinematografiju baveći se pretežno muško-ženskim odnosima

Barbara Vekarić, Hana Jušić, Sonja Tarokić, Ivana Jurić i Petra Zlonoga - nova generacija redateljicaBarbara Vekarić, Hana Jušić, Sonja Tarokić, Ivana Jurić i Petra Zlonoga - nova generacija redateljica"Sve je pošlo po zlu kad je ženama dopušteno visokoškolsko obrazovanje. Daš im mali prst, a one zgrabe cijelu ruku. I tako, mic po mic, uvlačimo se u teatar, na filmske setove, a već smo se uvukle i u saborske redove. Skora propast države ono je što uskoro očekujemo. Drugi je razlog to što je jeftina radna snaga uvijek dobrodošla, a pogotovo u vrijeme recesije. U Americi su Meksikanci počeli režirati, a kod nas žene", kaže redateljica Barbara Vekarić.
Iako je sve donedavno režija igranih, ali i animiranih filmova bila uglavnom muški posao, odnosi snaga u posljednje vrijeme preokrenuli su se u korist žena. Nova generacija redateljica preuzela je stvar u svoje ruke i svojim filmovima "pomela" muške kolege. Novu energiju u hrvatsku kinematografiju donijele su redateljice Hana Jušić, Sonja Tarokić, Barbara Vekarić, Ivana Jurić i Petra Zlonoga, čiji filmovi propituju obiteljske odnose i seksualni identitet, izvrću rodne uloge, poigravaju se stereotipima i konvencijama. Kako je došlo do preokreta o odnosu muško-ženskih snaga, objasnila je i Sonja Tarokić.


"Sve veća demokratičnost filmskog medija i dostupnost tehnologije učinili su film jeftinijim poslom, zbog čega, srećom, za manje kinematografije postaje moguć veći broj filmova. Žene time počinju zauzimati vodeće pozicije kao i u mnogim drugim sektorima, no ono što ih u ovom trenutku čini medijski zanimljivima zapravo je klasična priča o mogućim mladim nadama koje će unijeti nešto novo, pa se na rodnoj razini traži okvir. Ispada da je najgora stvar koja ti se trenutačno može dogoditi u hrvatskom filmu to da si muško".
Na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma za film "Mušice, krpelji i pčele" redateljica Hana Jušić nagrađena je Oktavijanom za najbolji (kratki) igrani film. Priča je to o dvjema sestrama koje ne mogu biti različitije. Jedna od njih zaljubljiva je, konzervativna i kućevna, druga partijanerica i pijanica, a njihov sraz eskalira tijekom izleta na koji su povele uredskog kolegu. Hana Jušić film je objasnila riječima da je to priča "o troje kretena".

"Moglo bi se reći da se sprdam sa svojim likovima, ali s ljubavlju i nježnošću. Ne volim stvari uzimati preozbiljno, ne volim kad filmovi, knjige i glazba sebe shvaćaju preozbiljno, kao ni ljudi. Volim prema svemu, pa tako i prema sebi samoj imati tako neki sprdalački odmak. U mojoj obitelji ruganje je oblik iskazivanja ljubavi i relativizacije životnih nedaća. Svi ti likovi meni su užasno dragi i kad kažem 'kreteni', ja im na neki način tepam. Najdraže mi je baviti se situacijama u kojima su stvari na rubu drame, ali u sebi zadržavaju nespretnost, apsurdnost i grotesku", kaže Hana Jušić koja je dosad snimila i filmove "Stric" , "Daniel", "Pametnice" i "Zimica".
Zajednički okvir njezinih filmova je obitelj, jer ju, otkriva, jako zanimaju odnosi ljudi koji su jako bliski i koji jedni drugima svašta dopuštaju.

"U obitelji smo na neki način svi i najbolji i najgori. Zanimljivo mi je da su nam pojedini ljudi zadani za čitav život i koliko se svi unutar obitelji znamo gnjusno ponašati i dopuštati si ono što smo si socijalizacijom s drugima prestali dopuštati nakon vrtića. Također me zanima bliskost, odnosi među ljudima koji su jako, ponekad i prejako povezani, ali ne u ljubavno-seksualnom smislu", otkriva redateljica koju je ovom poslu privukla mogućnost pričanja priča.
"Do svoje šesnaeste godine igrala sam se Barbikama, i to više puta tjedno po više sati. Jednostavno sam oduvijek htjela da mi posao bude pričanje priča. Tada su me zanimale samo ljubavne priče i znala bih ponekad samu sebe rasplakati od ganuća kad bih smislila neku posebno srcedrapateljnu. Također oduvijek volim filmove, nisam baš puno izlazila u srednjoj školi pa sam manično gutala filmove i filmske časopise i tako se to dvoje valjda spojilo", kaže Hana Jušić.
S kolegicom Sonjom Tarokić snimila je film "Pametnice", u kojem su prikazale suživot dviju provincijalki u tragikomičnoj misiji gubitka nevinosti prije braka. Seksualnost je u tom filmu, kažu, samo element preko kojeg su na duhovit način htjele p(r)okazati miljee u kojima se ništa ne propituje i u kojima se "sve radi kako treba".

"U filmu ni najmanje ne govorimo o muško-ženskim odnosima, nego o društvenim konstruktima koji izviru iz stiliziranog i ironičnog prikaza izrazito finih cura. Zapravo mi se čini da ni u jednom filmu nisam tematizirala muško-ženski odnos kao ključan motiv, veze su uvijek samo u pozadini priče. Na ovaj nas je film potaknula u prvom redu želja da prikažemo beskrajno pametovanje u beznačajnom čavrljanju, što mi je zapravo najdraži način izgradnje dijaloga", otkriva Sonja Tarokić i dodaje da su i ona i Hana samokritične, zbog čega im je zajednički rad pomogao da se bar djelomice riješe treme. Sebe i kolegicu Hanu Jušić Sonja Tarokić nazvala je predstavnicama "estetike pičke".

"Cijela stvar oko 'estetike pičke' i 'pička talasa' nastala je samo kao zafrkancija na situaciju u kojoj se naglo počelo govoriti o ženama redateljicama kao nekoj oblikovanoj stilskoj struji, s posebnim isticanjem žena kao zanimljive pojave same po sebi, poput ovog teksta. Na to se samo nadovezala tematika seksualnosti koja se provukla kroz naše filmove. No zapravo muškarci u Haninim i mojim filmovima ne samo da nisu seksualni objekti, kao što se govorilo, nego su potpuno normalni likovi koji će u situaciji jake neugode reći: 'Sve ja to shvaćam, ali želi li netko nešto iz dućana?' i biti u pravu, što je po meni čisti realizam", otkriva Sonja Tarokić koja je dosad snimila filmove "Kurvo!", "Crveno", "Ja sam svoj život posložila".
"Radim filmove kad više ne mogu izdržati da ta ideja još uvijek nije preda mnom. Voljela bih da mi filmovi djeluju kao da se radi o nekakvom neuhvatljivom kaosu, a zapravo su promišljeni i s jakom konstruktivnom logikom. Ono što me uvijek inspirira jesu normalne ljudske bedastoće zbog kojih znaš za neki lik da je baš pogođen, i situacije u kojima se izgovoreno i prešućeno značenjski ujedinjuje", objašnjava Sonja Tarokić.
Redateljica Barbara Vekarić autorica je filma "Prva dama Dubrave", o nadobudnoj reperici iz Dubrave koja mora odlučiti hoće li pričuvati astmatičnu mlađu sestru ili poći na "snimanje spota" u garaži.

"Htjela sam napraviti film u kojem bih 'castala' svoju sestru Andreu jer je raspon njezinih facijalnih ekspresija fascinantan i uvjerena sam da bi ona bila fantastično tragikomično filmsko lice. No moj otac joj je zabranio da izostane iz škole i k tome još putuje iz Dubrovnika u Zagreb radi neke moje fiks-ideje, i to ne na odmah, nego u fazi kad sam već imala raspisanu priču, stoga sam morala naći zanimljiv zamjenski lik. Na pamet mi je pala živopisna reperica Ayllah iz Dubrave koja je opjevala stihove 'Ja sam cura s kvarta, svima dobro znana, rokam taj porno rep, a izgledam k'o dama', pa sam taj lik uklopila u priču o dvije sestre u zagrebačkom kvartu Dubrava", otkriva redateljica.
Iako joj aktivistička dimenzija filma nije od velike važnosti, Barbara Vekarić u svom ranijem filmu "Nina, molim te" pozabavila se temom bračnog silovanja.

"Ni ta tematika ni žanr nisu u okviru onoga čime se želim dugoročno baviti, no htjela sam napraviti jedan sociološki eksperiment dok sam još na Dramskoj akademiji. Htjela sam testirati može li se gledateljima manipulirati do tih granica da stanu na stranu lika koji učini nešto što ljudski degradira drugi lik (u ovom slučaju muža koji prisili ženu na izvršavanje "bračnih dužnosti"), mogu li naći opravdanje za takav čin i razumjeti situaciju koja nipoštoo nije crno-bijela. Zanimalo me koje će strane zauzeti publika i koliko će mišljenje odgovarati spolu. Ispalo je da su muškarci većinom na strani muškaraca, dok su žene podijeljene", kaže Barbara Vekarić.

Na pitanje misle li hoće li moći živjeti od režiranja filmova ili će ipak morati pristajati na kompromis, kao što je recimo režiranje sapunica, mlade redateljice odgovaraju da su na neku vrstu kompromisa spremne. "Mislim da bih ja bila očajna režiserka sapunica jer sam stravično spora i zbunjena. Ali ne bih imala ništa protiv pisanja scenarija za sapunice, premda izbjegavam ljubavne odnose u svojim filmovima, mislim da sam na tim barbikama istesala vještinu građenja ljubavnih zavrzlama koje diraju u dušu", kaže Hana Jušić. Barbara Vekarić rado bi režirala reklame i pisala scenarije za sitcome, a Sonja Tarokić osmišljavala dramske ili žanrovske serije.

Film "Soba" nagrađivane autorice Ivane Jurić nedavno je prikazan u newyorškoj MoMA-i, na jednoj od najprestižnijih filmskih smotri - New Directors/New Film. Film je već dobio glavnu nagradu na Festivalu hrvatskog animiranog filma 2011., obišao Europu na raznim filmskim festivalima, a otkupila ga je i francuska televizijska kuća Arte za prikazivanje u emisiji Court-Circuit, koja godišnje otkupljuje pet-šest najkvalitetnijih svjetskih filmova. "Soba" govori o snošaju, koji je protagonistici jedini način samoostvarivanja, i njezinoj spoznaji da u tome ne može pronaći smisao. "Osnovni pokretač za stvaranje scenarija bili su razgovori s prijateljicom Čejen. Obje smo se u istom trenutku našle u zamršenim ljubavnim odnosima s gomilom upitnika u glavama. Kako mi vrijeme nije išlo u korist, sve sam odlučila prebaciti na platno i tako 'iskoristiti' film kao psihoterapiju. Poruka u filmu mi nije bitna, bitno mi je doprijeti do gledateljevih emocija i isprovocirati u njemu propitivanje samoga sebe. U svakom filmu koji radim želim ispričati osobnu priču, onu koju sam sama doživjela ili priču neke osobe koja mi je u tom trenutku bila najbliža i koja je direktno utjecala na moj život. Tako je i 'Soba' nastala iz osobnog iskustva pa ju mogu nazvati posve autobiografskom", otkriva Ivana Jurić. Protagonisti filmova Ivane Jurić su lutke koje nose određenu simboliku.

"Postojani blagi, možda i namješteni smiješak lutke svojevrsna je norma i u stvarnom društvu - u društvu u kojemu je individualnost postala imperativ, u društvu u kojem se izražavanje istinskih, opipljivih emocija pred drugima smatra gotovo neprihvatljivim. Kroz određene uloge u filmovima želim im razbiti tu masku i pustiti ih da 'pred svima' pokažu emocije", kaže autorica.

Na pitanje što misli o hrvatskoj animaciji danas Ivana Jurić odgovara: "Posljednjih godina napravljeno je puno odličnih filmova i brojni su novi perspektivni mladi autori tek završili akademiju. No meni osobno smeta to što animirani film i umjetnost općenito nema medijski prostor koji zaslužuje. Da bi se film približio gledateljima, a utoliko i odgajao publiku, osim festivala mora postojati i televizijski program koji bi to omogućavao. Mislim da TV-kuće nemaju nimalo odgovornosti u slaganju programa i da užasno podcjenjuju gledatelje."
Jedna je od zanimljivijih autorica u hrvatskoj animaciji Petra Zlonoga, autorica filmova "Gregor", "Lisica" i "Daniile Ivanoviču, slobodan si".

"To je moj diplomski rad, a nastao je kao odgovor na prvi animirani film koji sam napravila 2007. 'Daniile Ivanoviču, oženi me'. Radi se o istom Daniilu, a taj je Ivanovič Harms, ruski pisac čija su mi se djela i senzibilitet svidjeli toliko da sam ga morala zaprositi, bez obzira na to što je već 70-ak godina pokojan. Prvi film je bio promišljanje o apsurdnosti obećanja, osobito obećanja nečega što je emotivne i samim tim nestabilne naravi. 'Daniile Ivanoviču, slobodan si' projekt je kojim sam na neki način revidirala stavove prvog filma, vidjela što se u tih pet godina promijenilo. Htjela sam si postaviti izazov i istražiti granice svoje sigurnosne zone, fizički, mentalno i emotivno. Na kraju je to ispao šestominutni dokument jedne iznimno intimne avanture koja mi je pokazala da 'biti slobodan' češće ima puno više veze s 'biti odgovoran' , sebi, a time i drugima, nego s 'biti nevezan'. I da je svaki novi rad uvijek izazov ispočetka, a gurkanje granica sigurnosne zone zapravo nužnost, preduvjet", otkriva Petra Zlonoga. Oduvijek ju je, kaže, zanimalo istraživanje i igra te uzbuđenje koje nastaje kad se crtež pokrene, zbog čega je logično da se našla u animaciji. Najveći problem u tom poslu jest njegova dugotrajnost. "Budući da sam dosad uglavnom radila sama, najveći je problem bio dugotrajnost samog procesa animacije. To je najzahtjevniji dio. Organizirati samu sebe i sebi davati deadline također mi je izazov. A tek sad ću moći vidjeti kako stvari funkcioniraju u profesionalnoj produkciji", kaže Petra Zlonoga koja je nedavno od HAVC-a dobila novac za svoj prvi profesionalni autorski film.
"Film je još u jako ranoj fazi, ali mogu reći da je to klasična animacija koja će nastati kroz za godinu i pol u produkcijskoj kući Bonobo", zaključuje Petra Zlonoga.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika