Prošle subote Zoran Milanović izabran je ponovo za predsjednika SDP-a. Prvi put nije imao protivnika. Koliko god se u javnosti čudili nad činjenicom što nije imao protukandidata, nije se dogodilo ništa neobično. Ništa što odudara od uobičajenih demokratskih standarda. Jednostavno, SDP, kao stožerna stranka vladajuće koalicije, na parlamentarnim izborima prije pola godine ostvario je najbolji rezultat, pa nije ni bilo želje kod nikoga u stranci da fingira navodnu borbu za predsjedničku poziciju u SDP-u. To su bili treći unutarstranački izbori koje je dobio Milanović od kada je 2007. godine prvi put neočekivano utrčao u SDP-ovu stranačku arenu.

Bilo je to nakon iznenadnog odlaska njegova prethodnika Ivice Račana. Prva dva puta imao je, moglo bi se i tako reći, ozbiljne protukandidate. Najprije je 2007. godine u prvom krugu skinuo niz SDP-ovih starih igrača, a u završnici je pomeo i dotadašnju zamjenicu predsjednika SDP-a Željku Antunović. Godinu dana kasnije, 2008., to mu je uspjelo po drugi put, ali na izborima na kojima ga je biralo cjelokupno članstvo SDP-a. Tada su mu se suprotstavili Davorko Vidović i Dragan Kovačević. Nakon predsjedničkih izbora 2010. i prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, u Hrvatskoj se dogodila neka vrsta malog čuda. U predsjedniku Ivi Josipoviću i premijeru Zoranu Milanoviću Hrvatska je dobila dvojicu prvih ljudi izvršne vlasti, koji su bili dobitnici i rektorove nagrade.

Bili su, dakle, ponajbolji studenti Zagrebačkog sveučilišta, a Josipović je radio donedavno i kao uspješan profesor na tom istom sveučilištu. Njihove su kompetencije za obavljanje poslova za koje su izabrani obećavajuće. Hoće li, međutim, to i Hrvatsku izvući iz teške gospodarske situacije u ovom je trenutku još nepoznanica. Na to ćemo još morati pričekati. Dobar znak bi bilo već i to kad bi se ostvarile prognoze ministra financija Slavka Linića, pa ovu godinu doista završimo s 0,8 posto gospodarskog rasta kako kažu njegove projekcije, iako u to sumnjamo.