Jacques Chirac sa suprugomFrancuski satirično-istraživački tjednik Le Canard Enchaine (Okovani patak) ponovno je izazvao prvorazrednu senzaciju otkrivši dokumente neugodne za predsjednika Jacquesa Chiraca, i to samo dva i pol tjedna prije prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora. Dokumenti pokazuju da je Chirac, dok je potkraj 80-ih i početkom 90-ih bio gradonačelnik Pariza, rasipao državni novac na svoj luksuz. Samo na hranu i piće svoje obitelji dnevno je trošio više od 600 eura. Pritom je ispostavljao lažne račune za, primjerice, tartufe, koji uopće ne bi stigli u njegov dom. Bio je gradonačelnik od 1977. do 1995., kad je izabran za predsjednika Republike. Dokumenti za razdoblje od 1987. do 1995. pokazuju da je u tom razdoblju za hranu potrošio 2 milijuna eura.
Prema tvrdnjama Patka, Chiracova obitelj trošila je oko 150 eura dnevno samo na voće. Postojao je zaseban fond za zabavne i kulturne potrebe obitelji. Piće nije uračunato u troškove prehrane jer je ono stizalo iz velikog vinskog podruma sa 22.000 boca u gradonačelničkoj palači Hotel de Ville.
Chirac se upravo bori za drugi predsjednički mandat, a Patkova otkrića raskrinkavaju ga kao rasipnog političara, sklon da na svoj luksuz nemilice troši državni novac. Inspektori su pregledali dokumente iz Chiracova doba po nalogu sadašnjeg gradonačelnika Pariza, socijalista Bertranda Delanoea, koji je na tom položaju od ožujkau 2001., nakon 24 godine neprekidne vlasti degolista. Čim je izabran, Delanoe je naredio da se spriječi rasipnost svojstvena degolističkoj upravi, a želio je i da se utvrdi na što se i koliko trošilo.
Sam Chirac pisanje Okovanog patka proglasio je predizbornom podvalom. Na televiziji je izjavio: “Neka grad Pariz podnese prijavu, ako je bilo ikakvih zloupotreba vlasti.” Optužbe na Chiracov račun umnogostručile su se u zadnjih godinu dana, nakon što je gradonačelnik postao Delanoe. Znatan dio Parižana želio je promjenu vlasti, jer je Pariz postao gradom skandala, a građani su bili uvjereni da je izvorište većine skandala Hotel de Ville, palača gradske uprave koja raspolaže monstruoznim proračunom od pet milijardi dolara. Mitom građevinskih tvrtki, koje su dobivale velike poslove u gradu, financirale su se stranke u gradskoj vlasti. U velikoj prevarantskoj operaciji članovi degolističkog Pokreta za republiku bili su plaćani iz gradskog proračuna. Ljudi iz samog vrha degolističke stranke i članovi njihovih obitelji i prijatelji useljavali su se u atraktivne gradske stanove otkupljujući ih uz minimalna ulaganja. Degolisti su u biračke popise u Parizu unosili lažne birače čije su glasove pripisivali sebi.
Chiraca je 1995. na tom položaju zamijenio njegov bliski suradnik Jean Tabori, koji je zbog brojnih skandala izgubio podršku u stranci, koja je na gradskim izborima istaknula drugog kandidata, Philippea Seguina, bivši ministar i predsjednik Narodne skupštine. Kandidat socijalista bio je Bertrand Delanoe, deklarirani homoseksualac, koji se 30. svibnja 1950. rodio u Tunisu, školovao u Toulouseu a 1972. postao članom Socijalističke stranke. Zapazio ga je vođa socijalista Francois Mitterrand i, kad je imao samo 29 godina, uveo u vodstvo stranke. On se preselio u Pariz, gdje se također bavio politikom te 1977. postao gradskim vijećnikom u XVIII. pariškom arondissementu, gdje je tijesno surađivao sa sadašnjim francuskim premijerom Lionelom Jospinom, s kojim je i danas izrazito blizak.
Godine 1986. Delanoe se posvetio privatnim poslovima pa je od svih političkih zaduženja zadržao jedino mjesto pariškog vijećnika i 1993. je postao vođom socijalista u gradskoj vijećnici te 1995. vodio lijevu listu za gradsku skupštinu. Svoje kritičke misli o upravljanju Parizom iznio je u rujnu 1999. i u knjizi “Da se vrati čast Pariza”, u kojoj je teško optužio degoliste za dva desetljeća političkog klijentelizma i korupcije. Predložio je sasvim drukčiji način vladanja i na takvoj platformi stekao popularnost među mladima, ljevičarima, pariškim radnicima, u umjetničkim krugovima, kod alternativnih grupa i postao gradonačelnik. A kad je stupio na dužnost, zgrozio se onim što je zatekao. U jednom dijelu rezidencije gradonačelnika u središtu Pariza na 1500 četvornih metara bio je nevjerojatan nered, kao da tu nitko nije boravio godinama. Delanoe je dopustio reporterima Okovanog patka da vide i opišu taj dio stana: “Dio stana, nekoliko stotina četvornih metara, posve je zapušten. Smeće je na podu, zahodi su prljavi, po sobama su tanjuri s otrovom za štakore. Sve užasno smrdi. U kuhinji je gomila prljavog suđa, koje nije oprano godinama.” List je objavio i fotografije tog smeća i nereda, razbacanih plahti po krevetima i ostavljenih polupraznih čaša vina.
Tisak je smjesta okrivio prethodnog stanara Tiberija, koji je u tom stanu s 11 soba stanovao pet godina. No javila se njegova žena Xaviere Tiberi, koja je izjavila da to nije njezino smeće, nego smeće njezine prethodnice Bernadette Chirac, supruge sadašnjeg francuskog predsjednika. Xaviere Tiberi tamo nikada nije stupila nogom, jer su ona i njezin suprug radi štednje koristili samo dio stana, “koji je bio čist kao apoteka”.
Kad je Delanoe narložio da se pomno pregledaju financijski dokumenti prethodnih degolističkih gradonačelnika, uslijedila su nova neugodna otkrića. Chiraca su novinari lani u proljeće napadali da je, dok je bio gradonačelnik, primao mito i tako dobivenim novcem plaćao sebi, članovima svoje obitelji i prijateljima raskošna putovanja u inozemstvo, tvrdeći da je od 1992. do 1995. potrošio 2,4 milijuna franaka državnih tajnih fondova za avionske karte, da je dio tog novca dobiven od građevinskih tvrtki kojima je Chirac davao da grade dječje vrtiće i druge ustanove u Parizu. Neke su neke avionske karte bile plaćene u gotovini, što je sasvim neuobičajeno.
Chirac je 14. srpnja izjavio da su medijski izvještaji o rasipanju 2,4 milijuna franaka poreznih obveznika i mitu “sasvim izvitopereni”, jer je sav novac bio legalno potrošen. Napomenuo je da je pregledao sve stare priznanice i potvrde, da su sva putovanja obavljena iz profesionalnih razloga, plaćena iz legalnih uzvora. Rekao je da su neke karte plaćene iz tajnog fonda, ali da su tajni fondovi uobičajeni u francuskoj politici, da je riječ o tradiciji nagrađivanja suradnika za dobro obavljen posao. Priznao je da to možda nije dobra tradicija. Osudio je medije da stvaraju “atmosferu sumnjičenja, glasina i manipulacija, koja šteti demokraciji i francuskim interesima”.
Chiracov bi odgovor na napade – prokomentirali su njegov nastup na televiziji francuski politički analitičari – bio jako efektan da se našao samo na udaru novina. No on se našao i na udaru pravosuđa, koje je počelo ispitivati Chiracove suradnike, a među ostalima tjedan dana priije na ispitivanje je pozvalo i Claude Chirac, 38-godišnju predsjednikovu kćer, koja je njegova glavna politička savjetnica, a navodno se podslužila sumnjivo nabavljenim avionskim kartama. Chirac je njeno ispitivanje ocijenio skandaloznim i objasnio da je ona putovala iz profesionalnih razloga. Ponovno je odbio da se sam podvrgne ispitivanju, što su istražni suci tražili, tvrdeći da bi to ugrozilo instituciju predsjednika države.
U polemici sljedećih se tjedana dio francuske javnosti smatrao je da Chirac ipak mora svjedočiti o kriminalnim aktivnostima i da se ne bi smio skrivati iza predsjedničkog imuniteta. Niži pariški sud ocijenio da bi predsjednik trebao svjedočiti pred sudom, no prizivni sud u Parizu ukinuo je presudu nižeg suda koji je pokrenuo istragu protiv Chiraca. No njega su još pred sudom optuživali da je otvarao fiktivna radna mjesta za svoje političke saveznike, te da je imao tajni fond iz kojeg je plaćao članove svoje obitelji i političke prijatelje. Ponovno je presuđeno da se predsjedniku Republike ne može suditi dok je na funkciji. U takvoj atmosferi stiglo je sada i ovo novo otkriće o njegovu rasipništvu za hranu te neformalna najava da bi policija i o tome mogla otvoriti istragu, i to upravo sada kad je predizborna kampanja na vrhuncu.
Chiracu su prije početka predsjedničke kampanje mnogi prognozirali loš rezultat, ali krenulo mu je bolje od očekivanja. Iako se prije procjenjivalo da bi Chirac mogao imati teškoća već u prvom krugu izbora, na koje će 21. travnja izići 15 kandidata, da će imati ozbiljnih suparnika koji bi ga mogli spriječiti da s Lionelom Jospinom uđe u drugi krug, najnovija ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je gotovo sigurno da će u drugi krug ići upravo Jospin i Chirac, te da će se odlučna bitka za Elizejsku palaču voditi u drugom krugu 5. svibnja. Najnovija ispitivanja javnog mnijenja, objavljena sredinom tjedna, pokazuju da će u prvom krugu 21. travnja Chirac i Jospin dobiti po 21 posto glasova, a trećeplasirani ultradesničar Jean-Marie Le Pen 11 posto. Od zadnjeg ispitivanja javnog mnijenja sredinom ožujka Chiracova popularnost pala je za 2,5 posto, a Jospinova ostala ista. Ispitivanje birača o njihovim namjerama u drugom krugu još je povoljnije za Jospina, jer bi prema sadašnjim projekcijama on u drugom krugu trebao dobiti 52 posto, a to je jedan posto više nego što su pokazivale ankete sredinom ožujka, dok Chirac dobiva 48 posto, što je jedan posto manje nego sredinom ožujka.
Francuski se birači žale da postoje vrlo male razlike u programima Jospinova lijevog bloka i Chiracova desnog bloka, više u stilu nego u politici. Okovani patak razotkriva upravo tu razliku u stilu. Chirac je nepopravljivi rasipnik umiješan u još jedan skandal, dok nema skandala koji bi se vezivali uz Jospinovo ime. To bi moglo i presuditi u konačnom odmjeravanju snaga te dvojice moćnih francuskih političara.

OKVIR!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
JACQUES CHIRAC – BIOGRAFIJA

Jacques Chirac rodio se 29. studenoga 1932. u Parizu u obitelji bogatoga poslovnog čovjeka. Pohađao je vrhunske privatne škole, ali je u njegovoj završnoj srednjoškolskoj karakteristici pisalo: “Previše brbljav, previše dekoncentriran, previše živahan da bi uspio.” Ipak, Institut d’etudes politiques završio je kao treći na svojoj godini. Nakon postdiplomskog studija na Harvardu radio je kao konobar, pa kao vozač udovice teksaškog naftaša. Bezuspješno se udvarao bogataškoj djevojci iz Južne Caroline. Po povratku u Francusku 1953. oženio se za kolegicu s fakulteta Bernadette de Courcel iz bogate aristokratske obitelji, s kojom ima dvije kćeri. Sudjelovao je u ratu u Alžiru u Legiji stranaca, potom je završio elitnu francusku školu za buduće političare Ecole Nationale d’Administration.
Od 14. godine je degolist. Nakon što je Charles de Gaulle 1958. došao na vlast, Chirac je napredovao u državnoj administraciji: 1967. je prvi put izabran u regionalnu skupštinu, a potkraj 60-ih, za predsjednika Georgesa Pompidoua, kojem je bio dugogodišnji pomoćnik, došao je prvi put u vladu kao ministar poljoprivrede. Pompidou je jako cijenio Chiracovu veliku radnu energiju pa ga je javno zvao “moj buldožer”.
Kad je 1974. Pompidou umro, Chirac je podržao predsjedničku kandidaturu Valeryja Giscard d’Estainga, koji je 1974. postavio Chiraca za premijera. Prvi Chiracov premijerski mandat trajao je samo dvije godine, jer je 1976. podnio ostavku, nezadovoljan što mu umjereniji Giscard ne dopušta radikalne desne ekonomske reforme. Chirac se sljedeće godine kandidirao za gradonačelnika Pariza te je na tom položaju ostao sve do 1995., kada je izabran za predsjednika.
Chirac se 1981. prvi put kandidirao na predsjedničkim izborima, želeći postati Giscardovim nasljednikom. No francuski su birači izabrali socijalista Francoisa Mitterranda. Na parlamentarnim pak izborima 1986. desne stranke osvojile su većinu i osnovale vladu a mandatar je i drugi put Chirac, koji je dvije godine bio na čelu degolističke vlade u razdoblju kohabitacije (sustanarstva), uz socijalističkog predsjednika Francoisa Mitterranda. Chirac se 1988. drugi put kandidirao na predsjedničkim izborima i opet izgubio od Mitterranda.
Sljedećih godina nastavio je djelovati kao vođa najjače degolističke stranke. Sa Giscardom je stvorio koaliciju koja je na izborima u ožujku 1993. hametice porazila socijaliste i osnovala desnu vladu, ponovno u kohabitaciji s predsjednikom Mitterrandom. Chirac nije i treći put uzeo premijerski mandat, jer je međustranačkim dogovorom bilo odlučeno da ni jedan od vodećih degolista, potencijalnih predsjedničkih kandidata na izborima 1995., ne uzme premijerski položaj, kako tako ne bi u sljedeće dvije godine nelojalno stvarao bazu za predsjedničku kampanju. Položaj premijera tako je dobio Edouard Balladur, nekoć bliski Chiracov suradnik, ministar privrednog restruktuiranja u zadnjoj Chiracovoj vladi, koji je najavio da se neće kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima. No Balladur je promijenio mišljenje: Chirac je bio prilično bijesan kad je prekršio dogovor i objavio kandidaturu pa ga je žestoko napadao, ali se Balladur doimao tako čvrstim da je opće uvjerenje bilo da će predsjednički izbori biti samo formalnost. Nekoliko značajnih degolističkih političara, Chiracovih ljudi, prešlo je tih dana u Balladurov tabor, među ostalima i moćni ministar unutarnjih poslova Charles Pasqua. No Chirac se vratio u predizbornu trku, i treći put bio kandidat na predsjedničkim izborima i napokon uspio, postavši francuskim predsjednikom. Ove godine predsjednički je kandidat i četvrti put.