17.05.2012. / 17:15

 

Michael Hardt & Antonio Negri:

Značenje pobune

Nacional.hr donosi prijevod uvodnog poglavlja najnovije kolaboracije Michaela Hardta i Antonija Negrija, pamfleta „Declaration“ (Proglas), u kojem se bave velikim društvenim pokretima koji su 2011. potresli svijet. Knjižica je objavljena kao samizdat u elektroničkom formatu te je od ovog mjeseca dostupna na Kindleu. Michael Hardt gost je i ovogodišnjeg Subversive Foruma na kojem će večeras održati predavanje pod naslovom „Što nam je činiti u krizi“.

Dio naslovnice 'Proglasa'Dio naslovnice 'Proglasa'Ovo nije manifest. Manifesti pružaju letimičan pogled na budućnost svijeta i prizivaju pojavu subjekta koji se, iako se sada tek naslućuje, mora materijalizirati kako bi postao vršitelj promjene. Manifesti djeluju kao drevni proroci koji snagom svoje vizije stvaraju vlastite ljude. Današnji društveni pokreti preokrenuli su taj poredak, učinivši manifeste i proroke suvišnima. Vršitelji promjene već su sišli na ulice i okupirali gradske trgove, ne samo prijeteći i svrgavajući vladare, već i prizivajući vizije novog svijeta. Možda i važnije od toga, mnoštva su kroz svoje logike i prakse, slogane i čežnje proglasila novi skup načela i istina. Kako njihova objava može postati temelj stvaranja novog i održivog društva? Kako nas ta načela i istine mogu voditi u ponovnom osmišljavanju međusobnih odnosa s drugima i sa svojim svijetom? Mnoštva u svojoj pobuni moraju otkriti prijelaz iz proglašenja u ostvarenje.

Otvaranje mogućnosti za političko djelovanje

Početkom 2011. godine, u dubinama društvenih i ekonomskih kriza obilježenih radikalnom nejednakošću, zdrav je razum naoko diktirao naše povjerenje u odluke i vodstvo vladajućih sila kako nas ne bi zadesile još veće katastrofe. Financijski i državni vladari možda su tirani i možda su glavni i odgovorni krivci za nastanak krize, ali nismo imali izbora. Međutim, tijekom 2011. niz socijalnih borbi srušio je taj zdrav razum i počeo graditi novi. Occupy Wall Street bio je najvidljiviji, ali bio je to samo jedan trenutak u ciklusu borbi koje su pomakle poprište političke rasprave i otvorile nove mogućnosti za političko djelovanje tijekom te godine.

2011. je počela rano. 17. prosinca 2010. u Sidi Bouzidu u Tunisu, 26-godišnji ulični trgovac Mohamed Bouazizi, koji je navodno imao diplomu iz računarstva, zapalio je sam sebe. Do kraja mjeseca Tunisom su se proširili masovni ustanci sa zahtjevom: „Ben Ali dégage!" i uistinu, do sredine siječnja Zine el-Abidine Ben Ali već je bio na odlasku. Egipćani su preuzeli palicu, počevši od kraja siječnja u desecima i stotinama tisuća redovito izlaziti na ulice, i zahtijevali da i Hosni Mubarak ode. Trg Tahrir u Kairu bio je okupiran tek 18 dana prije Mubarakova odlaska.

Pobuna indignadosa

Prosvjedi protiv represivnih režima brzo su se proširili na druge zemlje u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, uključujući Bahrein i Jemen te konačno Libiju i Siriju, ali početna iskra u Tunisu i Egiptu izazvala je plamen i u udaljenijim krajevima. Prosvjednici koji su okupirali vladinu zgradu u Wisconsinu u veljači i ožujku izrazili su solidarnost i prepoznali srodnost sa svojim pandanima u Kairu, ali ključni stadij započeo je 15. svibnja kada su tzv. indignados okupirali središnje trgove u Madridu i Barceloni. Španjolski kampovi nadahnuli su se tuniskim i egipatskim pobunama i pronijeli svoju borbu na nove načine. Protiveći se vladi predvođenoj socijalistima Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera, zahtijevali su: "Democracia real ya", odbijajući predstavništvo svih političkih stranaka, i potakli socijalne prosvjede sa širokim rasponom meta, od korupcije banaka do nezaposlenosti, od nedostatnih javnih usluga do manjka stanova i nepravednih deložacija. Milijuni Španjolaca sudjelovali su u pokretu, a velika većina stanovnika podržala je njihove zahtjeve. Na okupiranim trgovima indignados su oformili skupštine za donošenje odluka i istražne komisije za ispitivanje niza društvenih problema.

Čak i prije uklanjanja logora na madridskom trgu Puerta del Sol u lipnju, Grci su preuzeli palicu od indignadosa i okupirali trg Sintagma u Ateni kako bi prosvjedovali protiv mjera štednje. Nedugo zatim šatori su iznikli na bulevaru Rothschild u Tel Avivu zahtijevajući društvenu pravdu i boljitak za Izraelce. Početkom kolovoza, nakon što je policija ustrijelila crnog Britanca, u Tottenhamu su izbili neredi koji su se proširili cijelom Engleskom.

Pionirski okupatori

Michael HardtMichael HardtKada je nekoliko stotina pionirskih okupatora 17. rujna donijelo šatore u newyorški park Zuccotti, bio je njihov red da preuzmu palicu. Doista, njihove akcije i širenje pokreta u Sjedinjenim Državama i svijetu moraju se tumačiti uzimajući u obzir iskustva nakupljena tijekom godine.

Mnogi koji nisu dio borbi teško vide povezanost u ovom nizu događaja. Sjevernoafričke pobune protivile su se represivnim režimima i u središte svojih zahtjeva postavile uklanjanje tirana, dok je širok raspon društvenih zahtjeva kampova u Europi, SAD-u i Izraelu bio upućen predstavničkim sustavima vlasti. Nadalje, izraelski šatorski prosvjed (nemojmo to zvati okupacijom!) pažljivo je uravnotežio svoje zahtjeve kako bi ostao šutljiv po pitanju naseljavanja i palestinskih prava; Grci su suočeni sa suverenim dugom i mjerama štednje povijesnih razmjera; a ogorčenje britanskih izgrednika bilo je izazov dugoj povijesti rasne hijerarhije - a oni čak nisu ni podizali šatore.

Od borbe protiv tirana do borbe protiv financijske tiranije

Svaka od tih borbi jedinstvena je i orijentirana prema specifičnim lokalnim uvjetima. No, prva stvar koju treba uočiti je da one uistinu jesu međusobno komunicirale. Egipćani su, dakako, očito slijedili putove Tunižana i prisvojili njihove slogane, ali okupatori Puerte del Sol također su svoju borbu vidjeli kao nastavak iskustava onih s Tahrira. Isto tako, pogledi onih u Ateni i Tel Avivu bili su upereni ka iskustvima Madrida i Kaira. Okupatori Wall Streeta imali su u vidu sve njih, prevodeći, primjerice, borbu protiv tiranina u borbu protiv financijske tiranije. Možda mislite da su oni samo bili zavedeni i da su zaboravili ili zanemarili razlike u svojim situacijama i zahtjevima. Mi, međutim, vjerujemo da oni imaju jasniju viziju od onih izvan borbe i da mogu bez proturječja uskladiti svoje pojedinačne uvjete i lokalne bitke sa zajedničkom globalnom borbom.

Nevidljivi čovjek Ralpha Ellisona, nakon napornog putovanja rasističkim društvom, razvio je sposobnost komunikacije s drugima u borbi. „Tko zna", zaključuje Ellisonov pripovjedač, „možda na nižim frekvencijama govorim i za vas?" I danas oni u borbi komuniciraju na nižim frekvencijama, ali za razliku od Ellisonova vremena nitko ne govori u njihovo ime. Niže frekvencije otvorene su za sve. A neke poruke mogu čuti samo oni koji se bore.

Krug borbi

Ti pokreti, naravno, ipak dijele niz osobina, od kojih je najočitija strategija ulogorivanja ili okupacije. Prije jednog desetljeća alterglobalizacijski pokreti bili su nomadski. Migrirali su od jesnog summita do drugog, rasvjetljavajući nepravde i antidemokratsku prirodu niza ključnih institucija globalnog sustava moći: Svjetske trgovinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i nacionalnih vođa G8, među ostalima. Krug borbi koji je započeo 2011., suprotno tome, sjedilački je. Umjesto kruženja prilagođenih rasporedu summita, ovi pokreti ostaju na mjestu i, štoviše, odbijaju se pomaknuti. Njihova nepomičnost dijelom je rezultat činjenice da su toliko duboko ukorijenjeni u lokalne i nacionalne društvene probleme.

Pokreti također dijele svoju unutarnju organizaciju kao mnoštva. Predstavnici stranog tiska očajnički su u Tunisu i Egiptu tražili vođu pokreta. Tijekom najnapetijeg razdoblja okupacije trga Tahrir, primjerice, svaki su dan za drugu osobu pretpostavljali da je vođa: jedan je dan to biodobitnik Nobelove nagrade Mohamed ElBaradei, drugi dan menadžer Googlea Wael Ghonim i tako dalje. Ono što mediji nisu mogli shvatiti ili prihvatiti bilo je da na trgu Tahrir nema vođe. Odbijanje pokreta da imaju vođu bilo je prepoznatljivo kroz cijelu godinu, ali je možda najnaglašenije bilo na Wall Streetu. U parku Zuccotti pojavio se niz intelektualaca i zvijezda, ali nitko nije nikoga od njih mogao smatrati vođama; oni su bili uzvanici mnoštva. Od Kaira i Madrida do Atene i New Yorka, pokreti su umjesto toga razvili vodoravne mehanizme organizacije. Nisu gradili stožere ili osnivali centralne komitete već su se širili poput rojeva i, što je najvažnije, stvarali demokratske prakse odlučivanja tako da svi sudionici mogu predvoditi zajedno.

Borba za zajedničko

Antonio NegriAntonio NegriTreća karakteristika koju ti pokreti pokazuju, iako na različite načine, ono je što zamišljamo kao borbu za zajedničko. U nekim slučajevima ona je bila izražena plamenom. Kada se Mohamed Bouazizi zapalio, njegov je prosvjed shvaćen ne samo kao usmjeren protiv zloupotrebe koju je pretrpio od lokalne policije, već i protiv društvenih i ekonomskih tegoba koje su dijelili radnici širom zemlje, od kojih mnogi nisu u stanju pronaći posao sukladan svom obrazovanju. I u Tunisu i u Egiptu mnogi su se promatrači zbog glasnih poziva na obaranje tirana oglušili na dubinska društvena i ekonomska pitanja koja su pokreti postavili, kao i na ključne akcije radničkih sindikata. Kolovoški plamen nereda u Londonu također je bio izraz prosvjeda protiv postojećeg ekonomskog i društvenog poretka. Kao i kod pariških pobunjenika 2005. i onih u Los Angelesu više od desetljeća prije toga, ogorčenje Britanaca bilo je reakcija na složen skup društvenih problema u čijem središtu leži rasna podređenost. Ali spaljivanje i pljačkanje u svakom od tih slučajeva također je odgovor na moć robe i zakon vlasništva koji su i sami, naravno, često sredstva rasnog podređivanja. To su, dakle, borbe za zajedničko u smislu da postavljaju izazov nepravdama neoliberalizma i, naposljetku, vladavini privatnog vlasništva. Ali nisu zbog toga socijalistički. U stvari, u ovom ciklusu borbi vidljivo je vrlo malo od tradicionalnih socijalističkih pokreta. I koliko god borbe za zajedničko osporavale zakon privatnog vlasništva, jednako se protive i zakonu javnog vlasništva i kontroli države.

U ovom pamfletu nastojimo propitati težnje i postignuća kruga borbi koje su eruptirale 2011. godine, ali ne činimo to izravno ih analizirajući. Umjesto toga počinjemo istraživanjem općih društvenih i političkih uvjeta u kojima one nastaju. Naša točka napada su dominantni oblici subjektivnosti proizašli iz konteksta trenutne društvene i političke krize. Razlikujemo četiri osnovne kategorije subjekata - zaduženi, medijatizirani, sekuritizirani i predstavljani - od kojih su sve osiromašene, a njihova moć za društvenu akciju prikrivena ili zamućena.

Od pobune do moći

Trg Tahrir u Kairu bio je okupiran tek 18 dana prije Mubarakova odlaskaTrg Tahrir u Kairu bio je okupiran tek 18 dana prije Mubarakova odlaskaPokreti ustanka i pobune, otkrivamo, opskrbljuju nas sredstvima ne samo za odbijanje represivnih režima pod kojima pate te subjektne kategorije, već i za pretvaranje tih subjekata u nositelje moći. Oni otkrivaju, drugim riječima, nove oblike nezavisnosti i sigurnosti na ekonomskom kao i na društvenom i komunikacijskom terenu, koji zajedno stvaraju potencijal za zbacivanje sustava političkog predstavništva i afirmaciju vlastite moći političkog djelovanja. To su neka od postignuća koja su pokreti već ostvarili i koja mogu dalje razvijati.

Da bi se moći takvih subjekata konsolidirale i uvećale, međutim, potreban je još jedan korak. Pokreti zapravo već osiguravaju niz konstitutivnih načela koja mogu biti temelj državotvornog procesa. Jedan od najradikalnijih i najdalekosežnijih elemenata ovog ciklusa pokreta, na primjer, bilo je odbijanje predstavništva i izgradnja, umjesto toga, shema demokratskog sudjelovanja. Ti pokreti također daju nova značenja slobodi, našem odnosu prema zajedničkome i nizu centralnih političkih sporazuma koja daleko nadmašuju granice trenutnih republičkih ustrojstava. Ta značenja sada već postaju dio novog zdravog razuma. Ona su temeljni principi koje već počinjemo smatrati neotuđivim pravima, poput onih koje smo njegovali tijekom revolucija u 18. stoljeću.

Naš zadatak nije kodificirati nove društvene odnose u utvrđeni poredak, već stvoriti konstitutivni proces koji organizira te odnose i čini ih trajnima, istodobno potičući buduće inovacije i ostajući otvorenim za želje mnoštva. Pokreti su proglasili novu nezavisnost, a konstitutivna moć mora to prenijeti dalje.

Prijevod: Diana Robaš

Tekst je preveden iz magazina Jacobin

'Declaration' se može nabaviti online

Vezane vijesti

Kineski apel Europi

Kineski apel Europi

Zemlje eurozone koje su zaglibile u dužničku krizu "moraju još više imati na umu da su na istom brodu", ocijenila je u subotu agencija Xinhua, uoči… Više

Komentari

registracija
23/12/11

jebokomunjare, 18.05.12. 08:40

TRIBA TE --iluminate--UNISTIT:::


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika