Jodie Foster pamtit će svoje dvije trudnoće između ostalog i po odlukama koje su bile najuže povezane s njenom karijerom. Kad je 1998. prvi put doznala da očekuje dijete, kompanija “Paramount” već ju je angažirala za glavnu ulogu u akcijskom trileru “Dvostruka opasnost”. O pomicanju snimanja nije bilo govora, pa je uloga žene koja odlazi u zatvor zbog navodnog ubojstva muža, da bi tek kasnije doznala da je nitkov inscenirao lažnu smrt, pripala manje poznatoj Ashley Judd. Film je bio veliki hit (bruto utržak u američkim kinima iznosio je 116 milijuna dolara), a zasigurno bi bio i veći da je u njemu nastupila Fosterica, no glumici je njena prva beba (čijeg oca do danas nije otkrila javnosti) ipak bila važnija. Očekivala je puno od svog sljedećeg projekta, nove verzije povijesno inspirirane melodrame “Anna i kralj od Sijama” (prema kojoj je napravljen i mjuzikl “Kralj i ja”), 75 milijuna dolara skupog spektakla u produkciji kompanije “20th Century Fox”, s hongkonškom zvijezdom Chow Yun-Fatom kao partnerom, za koji je dobila svoj dotad najveći honorar – 15 milijuna dolara (samo je Julia Roberts uspjela izboriti više – 20 milijuna po filmu). “Anna i kralj”, međutim, prošao je slabo i u Americi i u svijetu, a u Hollywoodu je stvorio dojam da je dvostruka dobitnica Oscara (za uloge u filmovima “Optužena” i “Kad jaganjci utihnu”) precijenila svoju tržišnu karizmu. Nju to nije osobito potreslo budući da se namjeravala baviti režijom te se upravo pripremala za svoj treći film (prva dva su “Mali čovjek Tate” i “Kući za praznike”), naslovljen “Flora Plum”, pikarsku priču što se odigrava u svijetu cirkusa tridesetih godina prošlog stoljeća. Uz mladu Claire Danes trebao je nastupiti njen osobni prijatelj Russell Crowe, koji je, međutim, upravo tada povrijedio rame. Snimanje je odgođeno za bolja vremena (nastavlja se uskoro, ali bez Crowea koji se zbog povrede više ne može podignuti na trapezu), a Fosterica je u nedostatku atraktivnijih angažmana prihvatila počasnu dužnost predsjednice canneskog žirija, na festivalu na kojem je prvi put zablistala 1976., ulogom maloljetne prostitutke u “Taksisti” Martina Scorsesea.
I tada je uslijedio paničan poziv iz kompanije “Sony Entertainment”. U novom filmu “Soba panike” Davida Finchera glavnu ulogu trebala je glumiti Nicole Kidman, koja je na snimanju “Moulin Rougea” povrijedila koljeno. Budući da je njezin glumački zadatak uključivao puno trčanja uz i niz stepenice te mlataranja čekićem i pištoljima, njen tadašnji suprug Tom Cruise sugerirao joj je da odustane od projekta. Kao zamjene spominjale su se Angelina Jolie i Robin Wright Penn, no kad se pročulo da bi Jodie Foster rado nastupila u filmu redatelja čiji triler-horor “Sedam” iznimno cijeni (trebala je igrati i u njegovoj “Igri”, ali je čudnim stjecajem okolnosti ženski lik pretvoren u muški, pa je posao preuzeo Sean Penn), njen je angažman postao neupitan, posebno stoga što je glumica još u svom najvećem uspjehu “Kad jaganjci utihnu” pokazala da se odlično snalazi u akcijskim situacijama. Problem nije bio ni honorar: Kidmanica je trebala biti plaćena deset i pol milijuna dolara, što je prihvatila i Fosterica, unatoč tome što je to bio korak natrag u odnosu na 15 milijuna za “Annu i kralja” te se u samo dva tjedna pripremila za snimanje. U “Sobi panike” (doslovni prijevod “Panic Room” bio bi “Soba za slučaj panike”, a naslov se odnosi na potpuno izoliranu odaju što je grade bogataši u svojim kućama i vilama kako bi se zaštitili od opasnih uljeza, vremenskih nepogoda pa čak i atomskih kataklizmi) Fosteričin je glumački zadatak bio dočarati tek razvedenu majku tinejdžerice bolesne od dijabetesa, koja se useljava u praznu višekatnicu u najotmjenijem dijelu Manhattana. Već prve noći njihova boravka u zgradu provaljuju tri lopova (glume ih Forest Whitaker, Jared Leto i Dwight Yoakam), a prestrašene majka i kći u zadnji se tren uspiju skloniti u “sobu panike”, što ju je posebno dizajnirao bivši vlasnik, opremivši je čeličnim vratima, podom i stropom, monitorima što nadgledaju svaku prostoriju u kući, posebnom ventilacijom, telefonskom linijom koja nije spojena na ostale komunikacijske kabele te zalihama hrane dostatnim za nekoliko dana. Njih bi dvije zasigurno bez problema izdržale višesatno čekanje da lopovi ne traže dragocjenost skrivenu upravo u toj prostoriji. Započinje nadmudrivanje zatočenica i uljeza, što je glavnoj junakinji otežano i stoga što joj kći treba injekciju inzulina – a jedino nje nema u tom iznimno opremljenom zdanju.
Svjestan da je u pitanju komorni triler koji bi čak mogao ugnjaviti publiku, Fincher se pripremao nekoliko mjeseci prije no što je počelo snimanje u animiranom studiju “Pixel Liberation Front”, gdje su mu tamošnji stručnjaci vizualizirali knjigu snimanja, omogućavajući redatelju da na osnovu makete bira pozicije kamere i odredi ritam izmjena prostora. Kad je snimanje započelo, Fincher je već imao definiran velik broj scena, što je prilično uznemirilo njegova stalnog suradnika, briljantnog direktora fotografije Dariusa Khondija (“Mali Buda”, “Evita”, “Alien – uskrsnuće”) koji je usred produkcije dao otkaz, smatrajući da u takvom konceptu za njega nema nikakva izazova, pa ga je zamijenio Conrad W. Hall, sin velikog snimatelja Conrada A. Halla.
Kao da to nije bila dostatna nedaća, nakon pet tjedana snimanja Jodie Foster zamolila je redatelja i producenticu Cean Chaffin za privatan razgovor. Počela je poznatom anegdotom o “dobroj i lošoj vijesti”, no zatim im je rekla da je upravo doznala da je trudna. Fincher je pao u depresiju, no dvije su ga žene uvjerile da bi film usprkos tomu mogao biti dovršen. Uistinu, fizički izvrsno istrenirana Fosterica obavljala je zadatke što bi ih se rijetko koja trudnica usudila izvršiti. Njena garderoba je promijenjena, iz pripijenih majica u široke trenirke i kašmirske pulovere. Ipak, dio scena bio je neupotrebljiv, pa je bilo očito da od prvotno planirane premijere u jesen prošle godine neće biti ništa. Jodie Foster je 3. listopada rodila sinčića Kita (opet nitko nije doznao tko mu je otac) te se ubrzano radilo nadosnimavanje scena u kojima je njena trudnoća bila suviše očita. Kad su mu u “Sonyju” napomenuli mogućnost nadosnimavanja i alternativne završnice, Fincher – koji je u ugovoru imao klauzulu s pravom “završnog reza”, tj. verzije filma koju on odabere – ih je obavijestio da nema ništa protiv, no da to iziskuje dodatnih tri i pol milijuna dolara. “Sony” je odustao od zahtjeva, a “Soba panike” naposljetku je stajala nešto manje od 50 milijuna dolara, što je u odnosu na izgradnju komplicirane scenografije (manhattanska kuća napravljena je u studiju) i brojna pomicanja rokova čak i razmjerno jeftino. Uostalom, premijerna vikend-zarada iznosila je nešto više od 30 milijuna dolara, što je novi rekord za uskršnje razdoblje u američkim kinima i posve siguran znak da će se film prometnuti u vrlo isplativ blockbuster.
“Soba panike” označila je veliki hollywoodski povratak Jodie Foster koja je ulogom Meg Altman nadoknadila sve što je propustila odustajanjem od nastupa u “Dvostrukoj opasnosti”: Profilirala je lik moderne, odlučne, urbane žene koja se ne plaši rizične akcije kad je život njene kćeri u pitanju i koja je u potpunosti ravnopravna muškarcima (u izvornom konceptu scenarija Nicole Kidman je trebala igrati puno nježniji ženski lik). Scenarij poznatog hollywoodskog tvorca hitova Davida Koeppa (“Carlitov način”, “Jurski park”, “Nemoguća misija”, “Zmijske oči”) mnoge će podsjetiti na klasičan triler “Sama u tami” s Audrey Hepburn u ulozi slijepe žene koja se odupire provalnicima, međutim, ako već i nije posve originalan, iznimno je spretno napisan i pretrpan uzbudljivim situacijama tako da gledatelj jedva stigne otkrivati tzv. “rupe” u zapletu, tipične za takvu vrstu priča. Posebna mu je vrlina što negativci nisu jednodimenzionalni tipovi, a zahvaljujući Fincherovom odabiru glumaca, pretvoreni su u iznimno zanimljiv trolist: sjajni Forest Whitaker glumi najinteligentnijeg provalnika koji bi se rado obogatio ali ne po cijenu ubojstva, mladi Jared Leto (igrao plavokosog sljedbenika Brada Pitta po imenu “Anđeosko lice” u Fincherovu “Klubu boraca”) je posrnuli izdanak imućne obitelji koji i uličnim manirama odaje prezir prema svom podrijetlu, dok najnemilosrdnijeg među njima utjelovljuje country zvijezda Dwight Yoakam (zablistao ulogom glavnog negativca u “Oštrici zločina” Billyja Boba Thorntona) koji sve do završnice ne skida skijašku masku, a bez nje postaje još neugodniji.
Film je stabilizirao i hollywoodsku karijeru Davida Finchera, koja je nakon “Kluba boraca” bila u popriličnoj krizi. Pomalo je nevjerojatno da se upravo to ostvarenje – koliko strasna toliko i groteskna analiza naličja američkog sna – drži njegovim velikim neuspjehom, no tamošnja mu je zarada bila skromna (jedva 37 milijuna dolara bruto), a kritičari su mu bili iznimno neskloni, optužujući ga za političku nekorektnost, krivo usmjerenu kritiku potrošačkog društva, mačo-fetišizam, mizoginiju i tko zna što sve ne. Nasuprot tomu, “Klub boraca” u Europi uživa kultni status, kako kod kritičara tako i kod publike, a korisnici web sitea Internet Movie DataBase svrstali su ga na 38. mjesto najboljih filmova svih vremena. “Soba panike” nema pretenzija poput “Kluba boraca” i to je možda i razlog što je američki kritičari smatraju Fincherovim “povratkom u formu”. Većina ih, istina, ističe da je u pitanju virtuozno napravljen eskapistički triler, no Fincheru je za produženje njegove “hollywoodske” iskaznice to posve dovoljno. Sam pogled na najavnu špicu s imenima glavnih glumaca i ključnih članova filmske ekipe, što se stapaju s manhattanskim neboderima, nedvojben su dokaz da je pred vama vrhunski ušminkan proizvod koji asocira na zlatno doba Hollywooda . Fincherov je “timing” napetosti besprijekoran, a osobito je dojmljivo stvaranje ugođaja izmjenama vremenskih razdoblja: kiša prijeteće i tjeskobno rominja isto kao i u njegovu remek-djelu “Sedam”, svjetla gotovo i nema u većem dijelu radnje, a pravo je čudo kako je tako puno uzbuđenja stvoreno s tako malo elemenata. Ohrabren pozitivnom recepcijom “Sobe za panike” još i prije premijere, Tom Cruise predlaže Fincheru režiranje njegove “Nemoguće misije 3”, no redatelj se zasad još ne izjašnjava: povratak u prvu hollywoodsku ligu omogućuje mu biranje novih projekata.