IlustracijaSociolog Zygmunt Bauman bavi se u tekstu za Social Europe Journal pojmovima „meke moći, „tvrde moći" i „inteligentne moći" koji se odnose na metode vanjskopolitičkog djelovanja. Autor pojma „meka moć" (soft power) je Joseph S. Nye Jr., ujedno i osnivač teorije neoliberalizma, koji je njime preokrenuo zloglasni Machiavellijev savjet: „sigurnije je da vas se ljudi boje nego da vas vole". Današnjim političarima taj savjet više nije od koristi. Iako je ljubav zbog svoje nestalnosti nesiguran temelj dugotrajnog povjerenja, isto vrijedi i za strah, pogotovo ako vladar nije spreman svoje prijetnje uvijek ostvarivati, ostajući dosljedan u svojoj okrutnosti kako bi trajno izazivao strahopoštovanje.

SSSR kao povijesni, SAD kao suvremeni primjer

Još je gora situacija nedostatak ljubavi, ili ljubav nedovoljno intenzivna da tu i tamo oprosti pogreške, propuste, „iskaze nesposobnosti ili nemoći". Prava poruka političarima glasi: „sigurnije je da vas vole nego da vas se boje". U kriznim situacijama i sukobima mjerilo uspjeha nije broj ubijenih neprijatelja, već broj saveznika koje ste pritom uspjeli steći ili zadržati. Povijesni primjer toga je Sovjetski Savez, koji je iz Drugog svjetskog rata izašao kao država svjetskog ugleda da bi isti zatim prokockao u krvi ugušivši Mađarsku revoluciju i čehoslovački program „socijalizma s ljudskim licem", kao i katastrofalno neuspjelom planskom ekonomijom na domaćem terenu.

Suvremeniji primjer su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon trijumfalnih pobjeda u dva svjetska rata protratile „naizgled neiscrpnu zalihu" stečenog povjerenja napadima na Afganistan i Irak pod lažnim opravdanjima. Time su dokazale nadmoć svoje vojne tehnologije, ali i izgubile gotovo sve saveznike, kako one s kojima su krenule u rat tako i „potencijalne ... u arapskom svijetu". Ukratko, „ubile su oko stotinu tisuća uniformiranih i neuniformiranih Iračana, ali izgubile milijune simpatizera".

Zastarjeli modeli vladanja

Zajedno s vojničkim modelom vladanja koji je Nye proglasio zastarjelim čini se da je ista sudbina snašla i tradicionalni pojam vođe. Tako se pokret Occupy ponosi svojim nedostatkom vođe, dvije trećine Amerikanaca izražava nepovjerenje u autoritete, a istraživanje kompanije Xerox pokazuje da 42% „uspjeha kolektivnih pothvata" ovisi o timskom radu, a samo 10% o kvalitetnom lideru. Ljudi su danas manje skloni pokoravanju u strahu od kazne, ali su prijemčiviji za sofisticiranije metode „zavođenja". Nyeov savjet vladarima je da se „manje oslanjaju na tvrdu moć (bilo vojnu ili ekonomsku), a više na njezinu meku alternativu/nadopunu. Sve u svemu, na inteligentnu moć: zlatnu sredinu između to dvoje, optimalnu kombinaciju" koja se dosad pokazala nedostižnom, ali to nije umanjilo nužnost njezina pronalaženja.

Nyeov autoritativni glas, vjeruje Bauman, putokaz je ka izlazu iz predugog „niza propalih vojnih pustolovina i tek prozirno zamaskiranih poraza" i kao takav označava kraj jedne militantne ere. Instrumenti „tvrde moći" neće biti napušteni, ali su sve više usmjereni ka onemogućavanju „simetrije u borbi". I teroristi i borci u „ratu protiv terorizma" izbjegavaju direktno suočavanje s neprijateljem, a vojnici se više gotovo uopće ne susreću licem u lice.

Troškovi

Svaka strana u sukobu ima vlastite strategije i taktike s vlastitim prednostima i nedostacima; zajednička im je težnja ka potpunom ukidanju simetrije. Jedna strana služi se dalekometnim udarima pametnih projektila i bespilotnih letjelica, dovoljno snažnih da oduzmu protivniku mogućnost odmazde. Druga strana teži pojednostavljivanju i pojeftinjenju tehnika borbe - „troškovi otmice aviona i njegova korištenja za nanošenje razornih materijalnih i još katastrofalnijih psiholoških posljedica tek su za koji dolar viši od cijene zrakoplovne karte".

Iako učinci napada prve strane na prvi pogled daleko nadmašuju troškove, inventivnost oružja kojim se služi druga strana izrazito otežava njihovo otkrivanje i predviđanje napada. Na koncu „troškovi pokušaja prevencije nebrojenih očekivanih terorističkih napada", zasnovanih uglavnom na nagađanjima, ispadaju daleko veći od troškova popravljanja štete nanijete u daleko malobrojnijim uistinu izvedenim napadima. Kako sve troškove nadoknađuje napadnuta strana, to bi se „dugoročno moglo pokazati najučinkovitijim i najrazornijim oružjem terorista".

Neke teorije kažu da je Ronald Reagan izazvao raspad Sovjetskog Saveza uvukavši Gorbačova u utrku u naoružanju u kojoj ovaj nije mogao držati korak bez dovođenja države do bankrota. Promatrajući rast američkog državnog duga, Bauman ne može odoljeti a da se ne zapita nisu li „Bin Laden i njegovi nasljednici" nešto naučili od Reagana i odlučili u ratu protiv američkog imperijalizma krenuti njegovim stopama.